Listopad

Listopad je, lišće pada
ulicama moga grada.
Lužarke su žute male
na sve strane procvjetale.

Pa i gdje ih nije bilo,
netko ih je posadio.
Kiša pada, tko je šljivi?
Što mi može oblak sivi?

Ako krov i prokišnjava,
bar će bolje rasti trava.
Nema više mora, plaže.

To je mjesec novog znanja
i nedosanjanih sanja.
Svak u torbu knjige slaže.
 

Mrežu isplela natuknica u 9. listopad 2008 14:29:04 | 21 ukras(a)

Žute lužarke

Jednog dana, uzmem ja u ruke Smib, listam, čitam. I naiđem na članak o žutim lužarkama. Prekrasna slika žutog cvijeća za koje piše da cvjeta u rujnu i listopadu. „To cvijeće zasigurno uspijeva u nekakvom drugom podneblju,“ pomislim ja, budući da nikad nisam čula za takav cvijet, a ne sjećam se ni da sam ga vidjela. Ali tek što sam to pomislila, pročitam dalje da je cvijet rasprostranjen baš u Istri i Hrvatskom primorju.

Vodili su mene nonoti (roditelji moga tate) dosta u prirodu dok sam bila dijete. I pokazivali su oni meni i breze i bukve i hrast, i to ti je ovaj cvijet i to ti je onaj cvijet, i ova životinja i ona životinja. Ali meni je to tada sve bilo dosadno. „Što me to briga?“ mislila sam. Sve je to ulazilo kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Tek kad sam odrasla, počela sam ugledavati razne ptice kojima nisam znala ime, razna stabla kojima nisam znala ime i tako dalje. Onda mi je bilo žao što ih nisam pažljivije slušala. Morala sam sama istraživati, pitati ljude koji su bolji znalci. Valjda to dođe s godinama.

Par dana nakon što sam pročitala taj članak o žutim lužarkama, šetala sam sa svojim problematičnim zlatom. Odjednom, negdje uz put, ugledam mali žuti cvijet. Dijete je bilo prilično iznenađeno mojim vriskom: „Gledaj! Evo žute lužarke!“ Valjda je mislila da joj je mama pobenavila. Brzo sam joj objasnila zašto mi je taj cvijet poseban. Pa nema valjda ni tjedan dana što sam otkrila da postoji! Naravno, čim smo stigle kući, morala je i ona pročitati taj članak. Od toga dana, odjednom su na svakom uglu izniknule žute lužarke. Otkrile smo da ih ima obilje i u našem susjedstvu. Od tada, svake jeseni moje zlato donese kući barem kiticu žutih lužarki (nisu zaštićene). To je nekako bila jedna posebna veza između nas dvije, nešto što smo dijelile samo mi i zbog čega smo se osjećale bliskije. Nešto što je jesen odjednom učinilo posebnim godišnjim dobom.

Do lani. Je li prošlo ljeto bilo suviše vlažno, a jesen suviše suha ili su naše misli otišle za vlašću, zlatom il' za hljebom, ali lani nismo uspjele ugledati ni jednu žutu lužarku. Neobično, nešto što do neki dan nije praktički ni postojalo, odjednom stvara osjećaj sigurnosti, osjećaj da je sve u redu. A kad ga opet nema, nedostaje, brine.

Ove godine žute lužarke ponovo cvjetaju. Nema ih u obilju kao nekad (možda ih nismo trebale brati, ove godine sigurno nećemo, možda ih je netko drugi već ubrao?), ali tu su. I čovjek se odmah osjeća bolje.

Mrežu isplela natuknica u 6. listopad 2007 8:05:00 | 22 ukras(a)