|
|
Preživjeti
Navrnu tako nedaće u životu čovjeka. I on stisne zube i kaže „Treba ovo preživjeti.“ I tako preživljava dan za danom, nedaću za nedaćom. I ide dalje, do nove nedaće. Koju će opet trebati preživjeti.
Nešto mi tu ne štima. Naime, opće je poznata stvar da je život jedna neizlječiva bolest sa stopostotnim smrtnim ishodom. Svakoga negdje u životu čeka dan kojeg neće preživjeti. Je li to loše? Može li se nešto što je normalno i neminovno nazvati lošim?
Može li se život preživjeti?
Što to stvarno znači preživjeti?
Meni se čini da preživjeti znači sačuvati svoj duševni mir unatoč nedaćama. Onaj tko smrt dočeka u miru i radosno, vjerojatno može reći da je preživio život.
Imam potrebu tražiti znakove
Shvatila sam to kada je moj muž zapeo za neki trač i pitao moju tetu bi li to mogla biti istina.
„Nemam pojma.“
„Ipak, misliš li da je ta osoba sposobna za tako nešto?“
„Dragi ti,“ kaže ona njemu, „za tebe ne bih stavila ruku u vatru, a kamoli za nekoga koga znam samo iz viđenja!“
„O,“ pomislila sam, „mogu li ja staviti ruku u vatru za svoga muža? Mogu li za sebe?“
Postoje tako lijepe priče u kojima čovjeka optuže za nešto, bilo što, krađu, ubojstvo, svejedno, i cijeli svijet je uvjeren da je on kriv, samo njegova žena vjeruje u njegovu nevinost. I na kraju se onda pokaže da je ona ipak bila u pravu. Često se, kad gledam takve filmove, pitam bih li ja u svojeg muža mogla tako vjerovati iako sam svjesna da bi to ovisilo o okolnostima. Valjda sam ga upoznala dovoljno da bih znala što se od njega može očekivati, a što ne. Ne?
Ima i onih drugih priča u kojima žena radije vjeruje svome mužu kada joj dijete kaže da ga je tata ili očuh povrijedio na ovaj ili onaj način... Možda možemo reći, kada gledamo sa strane, da se radi o očitom zatvaranju očiju i nedostatku želje da se dozna istina. Ipak, te žene bi mogle reći da su ponijete krasnim primjerima žena iz prethodnog odlomka. Radi li se tu doista o povjerenju u bračnog druga, ili o povjerenju u svoje vlastite sposobnosti izbora ili o osjećaju velikog promašaja ako taj izbor nije bio kako treba?
Iskreno, nisam baš mogla izbjeći ni pitanja o tome jesu li moje, ili naše zajedničke, metode odgoja štetne, jesu li neki problemi, koje su mi djeca imala, doista uzrokovani mojim zanemarivanjem, zlostavljanjem ili nečim sličnim. I onda gledam, pratim... Ugledam nešto, neki postupak, neku riječ i pomislim kako se zlostavljano dijete ne bi tako ponašalo pa mi se duša smiri.
Ima tako situacija u kojima treba donijeti neku odluku, učiniti neku promjenu. Što bi se reklo, situacija kada se dođe na raskrižje na kojem treba skrenuti lijevo ili desno (bez političkih konotacija tih riječi). Onda čovjek obično važe posljedice tih izbora i na temelju toga donosi neki zaključak. Da, lako je to kada je čovjek svjestan odluke i kada može odmjeriti sve posljedice. Ali zapravo, nema šanse da se mogu sagledati sve posljedice neke odluke. Toliko puta nismo niti svjesni da smo nešto odlučili, toliko puta tek puno kasnije vidimo posljedice nekog svog postupka. Recimo da se vodimo instinktom. Recimo da se ponekad preispitujemo, ponekad ustanovimo da odabir nije bio dobar, ponekad se možemo predomisliti, ponekad se pitamo trebamo li se predomisliti. Ja tada volim tražiti znakove. Problem je u tome što i nešto, što naizgled nema veze s onim o čemu razmišljamo, može biti znak. Moj je problem, k tome, što ponekad znak vidim u olakotnoj okolnosti, a ponekad u prepreci. Pa se pitam, nije li možda da ja jednostavno odaberem put koji mi se više sviđa? Pa onda, ako se na njemu nalazi olakotna okolnost, shvaćam to dobrim znakom, a ako se na njemu nalazi prepreka, opet to smatram dobrim znakom. Neću li bilo što, na što naiđem shvatiti dokazom da je baš taj put onaj pravi, samo zato što mi je draži?
Ima tako i situacija u kojima dolazi do sukoba mišljenja. I svaka strana se drži svojih uvjerenja. Svaka strana pronalazi sjajne argumente u svoju korist. Što je to što bi me trebalo podržati u ustrajanju na svojem mišljenju? Ili što je to što bi me trebalo natjerati da ga promijenim? Ja opet tražim znakove. Ponekad je to mir ili nemir u duši. Ponekad su to popravljeni ili pokvareni međuljudski odnosi. Ponekad naučena životna lekcija. Ponekad samo krivo izgovorena riječ ili čak intonacija. Znakovi postoje. Treba samo za njih izoštriti čula. Ona žena iz prvog primjera je u svojem životu pročitala dovoljno znakova koji su joj govorili da može vjerovati svome mužu. Ona žena iz drugog primjera je sustavno zanemarivala znakove na koje je putem nailazila. Iz bilo kojeg razloga. Možda zato što joj nitko nikada nije pomogao izoštriti čula. Ili ih je netko uporno onesposobljavao.
Sasvim je izvjesno da sam griješila u odgoju svoje djece. Kako vidiš da si negdje pogriješio? Lako. Jednostavno zato što nisi dobio rezultat kojeg si očekivao. Kad vidiš da je tako, to znači da nešto treba mijenjati. Na žalost ili na sreću, ono što je upalilo s jednim djetetom, ne mora upaliti s drugim. Različiti smo. Ono što je s jednim djetetom dovelo do krivog rezultata, s drugim možda ne bi. Krivi rezultat nije osuda, nije znak da se nisi trudio ili da ne mariš, to je samo znak da treba odabrati drugačiji put. Dobre namjere uvijek dovedu do dobrog rezultata, samo ponekad treba više vremena. Postojalo je vrijeme kada sam bila poput vrećice na vjetrometini, svaka promjena smjera vjetra bacala me na svoju stranu. Ne zamjeram si. Život se sastoji od stjecanja iskustva. Sada tražim znakove.
Slika
Ima tako ljudi, mogu ubiti čovjeka ne trepnuvši ili naručiti ubojstvo, ali ne vole da ih se zove ubojicama. Mogla bih birati manje drastične primjere, ali tada bi postojala opasnost da se netko prepozna, a nije mi stalo prozivati ljude, samo njihovo ponašanje. Ima tako ljudi, ne vide ničeg lošeg u tome da nekom drugom nešto uzmu, ali ih uznemiruje ako se to uzimanje nazove krađom.
Nisam toliko glupa da bih pokušavala sebe ili druge uvjeriti kako nije važno što drugi ljudi misle o nama. Volimo kad nas ljudi vole, volimo kad nam odobravaju, kad nas uvažavaju. Suprotno od toga stvara neugodan osjećaj. A i jedno i drugo može se događati na razne načine. Kada bismo se svima sviđali, to bi bio prejasan pokazatelj da nešto s nama nije u redu. Mislim da je to nešto na što se moramo neprestano podsjećati. Ljudi su međusobno toliko različiti, nije moguće da svi, tako različiti ljudi, na jednak način odobravaju sve što činimo. Prema tome, nema čovjeka koji se nikada neće morati suočiti s neslaganjem, nema čovjeka koji se ne mora naučiti nositi s neodobravanjem. I naravno, nije nam svačije mišljenje jednako važno. Postoje ljudi koji su bitni i oni koji samo prolaze pokraj nas. U tom smislu, ja sam razvila vrlo jednostavan recept: ljudi koji me cijene su bitni, oni drugi su nevažni. 
Ponekad se dogodi da napravimo nešto što izazove veću količinu odobravanja. Ponekad nam se čini da će nas ljudi uvijek voljeti ponavljamo li to. Ili možda pokušavamo imitirati potez nekog drugog tko je nečim zaslužio pozitivnu pažnju. Pa počnemo raditi stvari zato da bismo dobili odobravanje, a ne zato što to stvarno želimo. Počnemo graditi sliku o sebi, fasadu, ono što mislimo da će se svidjeti drugima. Ne razmišljamo o svom vlastitom odobravanju.
Zamislite kuću s prekrasno uređenom fasadom, a kada uđete unutra, tamo nema zidova, nema soba, nema kuhinje, na podu samo smeće, možda čak i smrdi. Hoćete li se htjeti zadržati u toj kući? (Priznajem, ja ovog ljeta nisam htjela ići niti u kuću koja je sasvim lijepo uređena iznutra, a uopće nema fasade. Fasada ipak ima i svoju zaštitnu ulogu za kuću, i to treba uzeti u obzir.)
Nekako susrećem previše ljudi koji puno više pažnje poklanjaju slici koju drugi imaju o njima nego svojim vlastitim osjećajima. Puno se više brinu o tome kako ih drugi doživljavaju nego o tome kako doživljavaju sami sebe. Tužno mi je to. Izgleda da se nikada i nigdje nisu osjetili prihvaćenima upravo onakvi kakvi jesu. Istina je, nekada roditelji, u želji da svojoj djeci pruže najbolje od onoga što im se čini moguće, ne znaju pokazati djeci da ih vole i prihvaćaju upravo onakve kakvi jesu. Ne vjerujem da ih stvarno ne prihvaćaju, ali znam da često to ne znaju pokazati. Ipak, jednom kad čovjek odraste, mora najprije naučiti prihvatiti samog sebe, mora naučiti voljeti ono što vidi u ogledalu. Ne može se stalno vaditi na roditelje. Mora svoju kuću urediti tako da njemu bude ugodna. Tada će u nju rado svraćati oni koji vole iste stvari, istu glazbu, njegovo društvo. A fasada? Njena je uloga samo da čuva kuću od vlage i drugih štetnih utjecaja izvana. Neka bude obojana u njegovu najdražu boju!
Kolo
Volim reći da moje srce kuca u ritmu paškog kola. To ide bumbumbum – bum. A i riječi su vrlo maštovite: tirararara bomba i Martine buro škuro. I znam, znam da je normalnim ljudima teško pronaći išta uzvišenog u tim dubokoumnim riječima i skoro pa monotonoj melodiji, ali meni je to nešto veličanstveno. U Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja plešu na kraju taj isti korak, samo bez glazbe. Pretpostavljam da je to neki dalmatinski korak za kolo. Specifičan je i način na koji se treba uhvatiti za ruke, na taj se način zapravo ljudi približavaju jedni drugima. Budući da se kolo obično pleše u karnevalu, a budući da je karneval obično u najhladnije doba godine, ako izuzmemo onaj ljetni koji je izmišljen u turističke svrhe, to je i logično, ljudi se zajedno međusobno griju. I tako počne ta čarobna glazba, grupica ljudi započne kolo i krene u krug oko pijace, glavnog trga. Drugi ljudi gledaju i obično odaberu prijatelja kraj kojeg se ubace u kolo. Uskoro se kolo vrti oko pijace u tri reda. Sva ta gomila ljudi je ušla u kolo kraj nekog koga poznaje, svatko je prijatelj prijatelja nečijeg prijatelja i ispada da su svi ti ljudi koji se vrte oko pijace prijatelji. I oni koji ne razgovaraju, koji se ne pozdravljaju kada se sretnu na cesti, svi oni sad plešu u istom kolu i drže se za ruke. I svi, kao jedan, plešu isti korak. Svi lagano zamahnu rukama na „bomba“. Ako netko i ispadne iz ritma ili izgubi korak, tu su oni ispred i iza njega koji ga čvršće uhvate za ruke i ubace natrag u pravi ritam.
Nije li to nešto čudesno? Nije li i život takav? Nemamo li i u životu one koji nama pružaju ruke i one kojima mi pružamo ruke? I ponekad prijatelj nađe prijatelja svog prijatelja koji nas može podržati kada nam korak krene u krivom smjeru i učini se da ćemo ispasti iz kola života.
Zaplešimo zajedno!
Moji problemi
Ja sam vrsta osobe koja baš ne voli pričati o svojim problemima. U onom trenutku u kojem me muče. Kad ih riješim, onda da. Jer onda mogu pričati i o rješenju. Ali dok još ne znam kako nešto riješiti, onda moram dobro žvakati i probavljati stvar u sebi. Zapravo, često ne znam ni kako definirati ono što me muči pa kako pričati o nečem što ne znam opisati riječima? Ima možda nekolicina ljudi za koje sam sigurna da neće suditi ni mene ni druge, njima onda mogu nešto i natuknuti pa mi oni pomognu problemu dati neki oblik.
Ma vjerojatno nisam uopće jedna od rijetkih, takva kakva jesam, zato tako puno ljudi voli pričati više o raznim svjetskim i domaćim skandalima negoli o sebi. Zato valjda i novine pišu vijesti takve kakve pišu, da jadan svijet ne bi morao razmišljati o onome što ih doista muči.
Ipak, imam potrebu reći. Nisam mislila da će blog biti moja psihoterapija. A kad tamo...
Medeja kaže za sebe da ju je blog doveo do nove inspiracije i do novih serija slika. Do novih načina izražavanja, čak. U mene blog definitivno nije doveo do nove umjetnosti, ali mi je zato pomogao riješiti neke probleme. Koliko god se činilo da pričam o sasvim bezveznim stvarima, ti moji razgovori s vama, u komentarima, pomogli su mi dosta toga shvatiti, uobličiti i naučiti se živjeti s time. Zato vam svima veliko hvala!
Skromnost
Rasprave u komentarima iz prošlog posta podsjetile su me na ovo promišljanje do kojeg sam došla još davno, dok sam se spremala za vjeronaučnu olimpijadu o svetom Franji. Pa mogli bismo na to i gledati kao na stepenicu na putu prema njegovom blagdanu koji je uskoro.
Mnogi ljudi misle da biti skroman znači imati o sebi loše mišljenje. Pa onda, čak i ako nemaju o sebi loše mišljenje, prave se da ga imaju jer je, kao, pristojno biti skroman. Neki, s vremenom, i povjeruju u to loše mišljenje o sebi.
Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'
A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'
'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubî.'
Mt 25, 14-30
Ljudi se u ovom ulomku iz Evanđelja vole osvrnuti na rečenicu „Tko ima, dat će mu se još, a tko nema, uzet će mu se i ono što ima,“ i onda to koristiti da bi uzimali od siromašnih i davali bogatima. Nisam baš sigurna da bi se ta rečenica trebala tako interpretirati. Naprotiv. Na početku je baš svaki od slugu dobio šansu. Ne istu, ali je dobio šansu. I što su s njom napravili? Dvojca su je iskoristili. Nisu postigli isto jer nisu ni dobili jednake šanse, ali nagrada im je ista: „Uđi u radost gospodara svoga!“
Biti skroman znači imati realan pogled na sebe. Biti svjestan da su sve vrline i prednosti koje imamo, darovi koji su nam dani na izgradnju sebe i svoje okoline. Istina, mi ničime nismo te darove zaslužili, ne moramo se njima uznositi ili praviti važni. Jer je činjenica da smo s većinom sposobnosti rođeni, roditelji i učitelji su nam mogli pomoći da ih razvijemo, ali često je to jednostavno nešto što nam je dano. Ali, isto tako, nemamo pravo te darove sakrivati pod stol jer nam nisu dani zato da bismo ih zakopali u zemlju. Trebamo biti svjesni svojih prednosti, trebamo ih koristiti i ne trebamo ih sakrivati.
Tko lijepo pjeva, treba pjevati, tko lijepo piše, treba pisati, tko dobro tumači, treba tumačiti, tko brzo shvaća, treba učiti još više, tko dobro gradi, treba graditi, tko dobro tješi, treba tješiti. I opet, to su samo primjeri, možete dodavati do beskraja. Ima obilje darova koji su dani čovječanstvu i čovječanstvo ih treba koristiti za rast i napredak. Ljepota čovječanstva je upravo u tome što nemaju svi iste darove, što se ti darovi međusobno nadopunjuju i svi su jednako vrijedni. Ali oni koji su tih darova dobili više, samo su dobili veću odgovornost jer ih svih trebaju iskoristiti. Oni koji pred svojim darovima zatvaraju oči, zapravo odbijaju prihvatiti odgovornost i oni su „sluge zli i lijeni“. Nema čovjeka koji nije dobio niti jedan dar. Možete mi pokušavati spomenuti primjere, ali nema šanse, nema takvog čovjeka!
I zato biti skroman znači biti svjestan svojih vlastitih darova, ne čeznuti za tuđim darovima i svoje darove maksimalno koristiti.
Neizvjesnost
Na ovaj post potaknuo me komentar Tony9 (stavila bim link, ali nemam sad toliko vremena...) u pretprošlom postu.
Ja uvijek tvrdim da nam Gospodin priča u prispodobama i dan danas. Kud god se okrenemo, što god proživimo, možemo pretvoriti u neku simboliku koja se može primijeniti na život općenito. Poput zakona fizike (zato, djeco, treba marljivo učiti fiziku!).
Tako sam jednom išla nekuda. Bila je zima s puno snijega, to su još bila ona davna vremena kada je zima bila duga i hladna... Na putu kojim sam išla, ispod snijega bilo je i dosta leda, a ja sam imala neke glupe i nespretne čizme i na putu prema cilju kojem sam krenula neprestano sam padala. Nisam zbog toga odustala od cilja kojem sam krenula, nastavila sam ići, padati se i dizati. Ipak, kada sam se kasnije trebala vratiti kući, pomislila sam: «Krenem li istim putem kojim sam došla, ne gine mi ponovo obilje padanja.» Nisam mogla znati hoće li na drugom putu kojeg odaberem opet biti led ispod snijega. Drugi put kojeg sam odabrala mogao je biti još gori od onog kojim sam došla. Ipak, znala sam da je put kojim sam došla jako loš, i bilo mi je draže odabrati nešto nepoznato nego sigurnu «propast». Na putu do kuće nije bio padova.
Često nam se čini da nam ono što poznajemo pruža određenu sigurnost, a zapravo je često ono što ne poznajemo puno bolje. Ne treba se bojati nepoznatog. Ne treba razmišljati da nam nepoznato nosi samo neugodnosti. Istina, ponekad ih donese. Ali nepoznato isto tako može nositi u sebi i ugodna iznenađenja i lijepe stvari.
Ja sam, istina, takav tip koji se radije raduje nepoznatom nego da se plaši. Možda zato što sam imala sreće. Volim reći da sam bježala glavom bez obzira dvaput u životu.
Jednom kad je trebalo ići studirati. U srednjoj školi se nisam dobro osjećala u razredu u kojem sam bila. Osim zaista vrlo malenog broja ljudi, od kojih mi je jedna djevojka postala i cimerica, nisam mogla zamisliti da se sljedećih četiri ili pet godina družim s bilo kim u razredu. Tražila sam fakultet kojeg nitko drugi nije odabrao. Istina, nije to baš bio jedini kriterij, ali svakako su to bili argumenti u korist fakulteta kojeg sam odabrala. Nikada i nigdje nisam imala bolje društvo od onog na fakultetu. Uvijek i svugdje čovjek lako nađe i stvori jednog ili dvoje prijatelja, ljude koji ga razumiju i koje on razumije. Ali ovo je bilo društvo za druženje, za izlaske, bilo je tu također bliskijih prijatelja kao i ljudi koji nisu bili bliski. No društvo u cjelini bilo je ugodno, bilo je mjesto na kojem sam se osjećala sigurno i dobro. Sve ljudi koje prije toga nisam poznavala.
Drugi put sam bježala s radnog mjesta. Inače volim reći kako nije moguće naći radno mjesto na kojem nema bar jednog idiota koji će ti zagorčati život. Nema koristi od bježanja od takvih idiota, jer na drugom mjestu ćemo opet naići na njihove klonove. Treba se naučiti nositi s njima. Promjena radnog mjesta zbog raznih idiota ima smisla samo ako smo naučili kako se treba postaviti od početka, tako da na novom radnom mjestu spriječimo da nas isti takav idiot povuče u svoj žrvanj. Inače samo idemo iz jednog problema u drugi isti takav. Ja nisam bježala od idiota. Bježala sam od firme koja je propadala. Istina, firma nije mogla propasti, morala se kad tad oporaviti jer to je takva firma koja se baš ne može pustiti da propadne. Ipak, meni se činilo da, kad se jednog dana firma i oporavi, odjel u kojem sam ja radila neće više imati smisla. Pokazalo se da sam bila u pravu. Odjel je nakon nekoliko godina rasformiran. Ja sam otišla u jednu privatnu firmu u kojoj šest mjeseci nisam primala plaću. Nije mi žao jer nakon toga, našla sam radno mjesto na kojem sam sada. U početku sam mislila da neću biti tu duže od dvje tri godine, ipak eto, još malo pa će biti deset.
Ono što želim reći, meni je uvijek bilo lakše prigrliti neizvjesnost od loše izvjesnosti. I voljela bih da se ljudi koji se boje nepoznatog, oslobode tog straha. Možda doista spremnost za prihvaćanje nepoznatog čini jutra ljepšima.
Težak život
Promatram malo sebe, svoju djecu, njihove prijatelje, razne ljude...
Svatko od nas ima neko sjećanje iz svojeg djetinjstva ili svoje mladosti, nešto što mu je teško palo, nešto što mu je smetalo. Svatko bi od nas htio da mu djeca budu sretna, zadovoljna, da ne prolaze nikakve muke, da im život bude ugodan, lijep i lak. I svatko se koncentrira na ono što mu je najteže palo i nastoji svoju djecu poštedjeti baš toga.
Netko je živio u neimaštini pa nastoji svojoj djeci priuštiti što više toga, netko je proveo pola mladosti gradeći kuću pa onda odmah nastavlja graditi i kuću/e za djecu, tako da oni mogu mladost provoditi drugačije, netko je morao raditi u kućanstvu ili čuvati mlađu braću i sestre pa svoju djecu nastoji poštedjeti baš toga.
Istina, ima i onih koje su roditelji tukli i zlostavljali pa oni to ne čine svojoj djeci. Ne kažem da nema stvari koje doista trebaju biti izmijenjene.
Ipak, čini mi se da pokušavamo svojoj djeci oduzeti i one stvari koje su nama dobro činile.
Što postižemo time što svojoj djeci pokušavamo oduzeti svaku muku iz života? Učimo li ih da se ni za što ne treba mučiti, da se ničega ne treba odricati? Stvaramo li ljude koji su naviknuti da im sve bude servirano, koji ne znaju da se za najbolje stvari u životu treba truditi?
Jednog dana odrastu, jednog dana nema mame i tate da im rješavaju svaki problem, a kako će se onda oni sami suočiti s problemima realnog života? Hoće li bježati od njih?
I ta politika u školama, o eliminiranju stresa iz dječjeg života, jako mi to ide na živce. Djeca se moraju naučiti nositi sa stresom. Istina je, u školama se dosta dobro može kontrolirati njegova razina, može se početi od malog stresa u prvom razredu i postepeno ga povećavati, ali ne, nikako ga se ne smije potpuno ukloniti!
Onda očekujemo kad završe školu, kada počinju raditi, da znaju sve probleme rješavati. Kako da ih riješe ako nikad prije nisu imali problema u životu?
Jednom je moj muž pitao jedne prijatelje namjeravaju li kupiti stanove svojoj djeci? Učinilo mu se da su u mogućnosti da to učine (jedan po jedan), a on bi bio najsretniji kada bi već sada mogao svojoj djeci osigurati stambeno pitanje. Prijatelji su odgovorili: «Ne dolazi u obzir! Neka se muče kao što smo se mučili i mi.» Možda tako izgovorena rečenica ružno zvuči, ali ja uopće ne mislim da je takav stav ružan. Oni jako dobro znaju koliko je zadovoljstva i sreće izašlo iz te njihove muke oko osiguranja egzistencije. Jako dobro znaju koliko su se naučili cijeniti i život i rad prolazeći kroz sve te muke u svojem životu. I žele da njihova djeca jednog dana budu jednako tako sretna i zadovoljna. I mislim da imaju pravo.
Ja imam jedan malo drugačiji problem. Odgojena sam tako da nisam imala obaveza u obitelji osim učenja. I, što je najgore od svega, nisu moji roditelji ispravljali time «krive Drine» svojeg odrastanja, već je tako bilo i sa njima. Moja nona se udala s 18 godina, a da nije znala ni kajganu napraviti. I negdje u srednjoj školi, ja sam počela uskakati u neke kućanske poslove, ne zato što se to od mene tražilo, već zato što mi se činilo da bih trebala, ali samo onda kada mi se htjelo. I sad gledam svoju djecu, i uvjerena sam da bi im baš bilo korisno da preuzmu neke obaveze, ali ne mogu si pomoći, jednako tako smatram da je škola najvažnija. I uvjerena sam da bi možda i bolje učile kada bi imale više obaveza, ali, iako znam da veliki dio vremena provode na chatu, imam osjećaj da im oduzimam vrijeme od učenja ako im dam još neku kućnu obavezu. Baš gadno.
Promet
Živciraju me ljudi:
- koji prolaze kroz crveno svjetlo na semaforu
- koji voze brže od svojih refleksa
- koji voze pijani
- koji oduzimaju prednost na križanjima.
Narode, ako vam je život dosadio, postoji bezbroj različitih načina da ga skončate! Ne morate pri tom uništiti još mnoštvo nedužnih ljudi koji vjerojatno znaju kako iskoristiti svoj život!
Neki dan, vozim se ja iz grada doma. Dođem do prvog raskrižja. Crveno svjetlo. Upali se zeleno. Ali neki taxi iz okomite ulice je odlučio prijeći kroz crveno. Ipak je stao pred pješačkim prijelazom, odlučio je ne pregaziti pješake. Zbog toga auto ispred mene nije mogao nastaviti ravno jer mu se ovaj nasadio na putu. No dobro, pješaci prešli, ja sam trebala skrenuti desno te sam nastavila mirno voziti iza već navedenog taxi-a. U međuvremenu je u lijevu traku došao autobus. Dođemo mi do zavoja, ali u zavoju jedna traka nije baš dovoljna za autobus. Pretpostavljam da je taxi mislio da autobus treba pričekati sa zavijanjem dok on prođe, ali je u zadnji čas shvatio da se to ipak neće dogoditi pa je naglo zakočio, ne bi li izbjegao sudar. Nakon toga, trebala mu je otprilike minutica dok je došao k sebi i ponovo krenuo. Zatim mu se činilo da se lijeva traka brže vozi pa je skrenuo u nju, pa mu se činilo da se desna traka vozi brže, pa je skrenuo u nju. A zapravo je cijelo vrijeme bio negdje iza ili pored mene, koja sam vozila desnom trakom, neprestano i bez žurbe. Zanima me, ne mogu shvatiti, što je zapravo dobio takvim ponašanjem? Nikako nije mogao nikuda stići brže nego što je stigao, jer ja nisam žurila, i ni jednog ga trenutka nisam izgubila iz vida. Mogao je samo zakasniti zbog sudara. Na svu sreću, uskoro je skrenuo drugim putem i više ga nisam morala gledati. Skrenem ja nakon toga u jednu drugu ulicu, a tamo opet, neki drugi, taxi ispred mene. I čekamo mi red za semafor, a red je bio dosta dugačak, možda su se i nekoliko puta izmijenila svjetla. I taman kad je ovaj novi taxi došao na red, upali se crveno. Mislite li da je stao? Ne, ne. Ne znam je li to bila neka moja posebna sreća toga dana ili jednostavno svi vozači taxi-a misle da se svjetla na semaforu ne odnose na njih?
Jednom drugom prilikom, idem ja na posao, dođem do raskrižja, a na njemu dva auta – sudarili se. Kako se baš sudarene aute na raskrižju ne može obići na brzinu, bacila ja oko u taj auto koji se zapravo ubacivao u promet. A u njemu sjedi jedan tata s djetetom u krilu. Čeka. Policiju ili šlep službu, ne znam. Je li mu se žurilo? Odvesti dijete u vrtić i stići na posao? Je li uspio stići na vrijeme ili je samo zakasnio što više?
Ako je doista važno negdje stići na vrijeme, krenite na vrijeme, nemojte žuriti u prometu! Ja nisam baš neka uzorna žena. Često mi se dogodi da ne krenem na vrijeme. Ali onda ipak radije kasnim. Promet nije mjesto na kojem se nadoknađuju zaostaci.
A naša vlada se čudi što ima toliko mrtvih u prometu. Ja se čudim da ih, s ovim načinom vožnje, nema više! Ne može tu pomoći 0 promila. Bojim se da je ključna jedna druga riječ, a nestala je i iz naših domova, i škola i sa posla, a to je odgovornost. Vratimo ljudima osjećaj odgovornosti i odmah će biti manje nesreća.
Povijest je učiteljica života
Historia est magistra vitae.
Rekao je dobri stari Ciceron. I s razlogom. Još prije više od 2000 godina.
Ali ljudi kao da to baš i ne čuju. Povijest se neprestano ponavlja. Dođe jedan rat, onda se ljudi malo umore pa se pomire i misle da su našli recept za mir. A nisu. Samo nemaju više snage ratovati. Onda se oporave, i eto ti već novog rata.
Jesmo li u životu što naučili iz povijesti? Je li ikad itko stao i pitao se – koje spmo pogriješke napravili i možemo li ih ubuduće izbjeći?
Je li povijest uistinu učiteljica života ili je ona iznad nas svih, jača od volje čovjeka i tjera nas stalno u isti krug i iste probleme?
Može li se iz povijesti nešto naučiti?
Na žalost, mislim da se iz povijesti, kakva se danas uči u školi, i to ne samo u hrvatskoj školi nego svugdje po svijetu, ne može puno naučiti.
Djeca troše energiju na učenje koji je kralj s kojim sklapao saveze i protiv koga, tko je od koga krunu kupio, tko se s čijom kćeri oženio, a ne spominje se jedna, posve jednostavna rečenica: Dok su se europski vladari svađali, Turci su uživali i osvajali.
He, he, ništa se nije promijenilo. I dalje se jedni svađaju dok drugi rasturaju. Po cijelom svijetu.
Ja mislim da se iz povijesti može jaaaako puno toga naučiti, samo nitko nas ne uči na taj način. Zašto? Postoji li narod kome je stalo da se povijest uči kako Bog zapovijeda?
Ja jednostavno u školi nisam bila sposobna učiti sve te listove od kojih se ne vidi šuma, a nisam imala nikog da mi pokaže šumu u svoj njenoj veličanstvenosti. I sad mi je jako žao zbog toga. Imam tu sreću/nesreću da imam jedno dijete kojem treba puno pomoći u učenju i tek sad sam počela shvaćati važnost povijesti, ali sad baš nemam vremena proučavati sve vrijedne knjižurine koje na svijetu postoje (jer moram pisati blog  ).
Tako, za mene se može svašta reći, ali to da sam stručnjak u povijesti, to nikako. Ipak, čini mi se da ipak iz te povijesti uspijevam iščitati malo više toga nego neki ljudi koji bi to trebali. 
|
|
|
|
