Zapravo, zašto se studenti nisu već ranije bunili?
Došao mi je jučer mail koji me poziva da podržim studentske proteste. E, nije mi došao niti od jednog studenta koji radi za mene, niti od jednog studenta s kojima se družim i raspravljam o svemu i svačemu u životu, već od čovjeka kojeg uopće ne poznajem i ima jednu od mojih (službenih) adresa u svom adresaru. Usput mi je poslao i adrese svih drugih kojima je poslao isti mail, čime krši Zakon o zaštiti osobnih podataka. Nije mi se svidio prvi put kad mi se službeno obratio, još manje mi se sviđa sada. Toliko o kućnom odgoju. Ne znam niti koja je njegova funkcija u studentskom tijelu, ako uopće ima koju, ali studentima ne služi na čast odabirati takve ljude da ih predstavljaju u javnosti. A bojim se da će upravo tako ispasti.
Naime, već sam spomenula te čuvene stranice www.drzavnamatura.hr koje su misteriozno nestale. Jesu misteriozno, ali nisu netragom. Ima njih u Googlovoj privremenoj memoriji i mogu vam reći da ima tamo i zanimljivog materijala kojeg također namjeravam žvakati. Da, slažem se, Adary, puno me to muči. Tako sam odgojena da djecu smatram najvećom mogućom vrijednosti koja na svijetu može postojati. I ja sam se tako osjećala kad sam bila mala, kao najvažnije nešto što postoji, i mislim da se prema svoj djeci tako i treba odnositi. I smatram da je školski sustav u tome jako bitan. Ono što me dodatno muči, to je osjećaj (koji je možda doista i kriv, voljela bih da me netko demantira) da nitko od novinara nije pronašao te stranice i nije pronašao za shodno njih prokomentirati, a tamo se nalaze i planovi i obećanja Ministarstva koja su postojala. Novinari nude samo ono što im se pruža na pladnju, ono što čuju da govore ovi ili oni, a ne istražuju činjenice koje postoje, ali ih ne iznose oni kojima ne idu u prilog. A činjenice koje traže zalaganje, ne idu nikome u prilog.
Na isti način će i sutra svi novinari razmatrati ono što piše u zahtjevima studenata koje mi je taj student poslao, a iz kojih se baš i ne vidi mnogo, nitko se neće osvrnuti na zahtjeve na koje nas je Dewon uputila, koji su barem obrazloženi, a kamoli da se malo pozabave istraživanjem toga što doista studente muči i što bi ih trebalo mučiti.
Budući da radim na jednom fakultetu, poznato mi je ponešto o reformama koje bi se trebale provoditi, ponešto o reakcijama raznih profesora na njih, ponešto o odnosima između fakulteta, sveučilišta i Ministarstva. Znam, isto tako, kako često pomislim da je fakultet na kojem radim totalno loše organiziran, sjećam se kako je bio organiziran fakultet na kojem sam studirala i činilo mi se da nikako drugačije ni ne može biti (nadam se da je taj fakultet sačuvao dobar dio dobrih navika sve do danas), a onda se sretnem s nekim tko radi na nekom drugom fakultetu i vidim da stvari mogu biti još puno lošije organizirane i zahvaljujem Bogu što je meni tako kako je.
I dok sam ja meditirala nad ovim postom, ministar već obećao studentima ispunjenje svih zahtjeva. Ne mogu biti sigurna da je to istina jer se na televiziji spominje samo jedan od zahtjeva, što mislim o tome možete malo niže vidjeti, nije mi baš jasno čemu služe veće kvote na diplomskim nego na dodiplomskim studijima, a niti još puno toga na tu temu. Jedini zahtjev kojeg smatram opravdanim nitko ne spominje. Zato mislim da ne kasnim s izražavanjem svojeg mišljenja.
1) (Upoznavanje studenata sa svim uvjetima studiranja na početku studija) Zar ovo nije već riješeno? Trebalo je biti. Kako bi studij dobio dopusnicu Ministarstva za izvođenje, trebao je imati to definirano. Stoga mislim da je potrebno deklarativno imenovati fakultete koji nemaju objavljen studijski program na temelju kojeg su dobili dopusnicu, odnosno fakultete koji se ne drže objavljenih uvjeta, a ne definirati situaciju ovako općenito.
2) (Svakom studentu omogućiti upis u diplomski studij bez plaćanja školarine) Ovaj zahtjev ne mogu nazvati dobro obrazloženim. Jasno mi je da možda postoje fakulteti koji razbijanjem studija na dva stupnja pokušavaju loviti u mutnom, jasno mi je da studentima to može smetati, ali moj je prijedlog da se i u ovom slučaju imenuju pojedini fakulteti koji to čine. Ovako nespretno sročen zahtjev, kakav je, zvuči kao da se traži da i studenti koji se na dodiplomski studij nisu uspjeli upisati na teret Ministarstva traže da im se kod prelaska na diplomski studij ukine školarina koju su na dodiplomskom studiju plaćali. A kako su vijesti sročile reakciju Ministarstva, zvuči kao da je upravo to i učinjeno. Je li to u redu? Meni osobno, najviše u redu činilo bi se sastavljanje nove rang liste pa da oni studenti koji u srednjoj školi i nisu bili najbolji đaci, ali su na fakultetu shvatili značaj obrazovanja i postali vrijedni, mogu sa plaćanja školarine prijeći na besplatno studiranje te da istovremeno studenti kojima studiranje i nije jako važno, a upisali su dodiplomski studij na teret Ministarstva, mogu sad početi plaćati školarinu. Bacila sam oko na stranice dva fakulteta koja imaju studij podijeljen tako na dva dijela i ni na jednim od njih se ne spominju nikakve cijene pa ne znam što je uzrokovalo to uvjerenje da će se diplomski studij morati plaćati.
3) (Osiguravanje izlaska prvostupnika na tržište rada i definiranje poslova koje mogu obavljati) Ovo je jedna dosta gadna stvar. Ne sjećam se da je ikada u opisu studija pisao i opis poslova koje čovjek može raditi kad diplomira. Obično poslodavac bira koje kompetencije želi da mu radnik ima te nabraja koji su studiji i na kojem stupnju poželjni. Meni ovaj dodiplomski studij, još ako traje tri godine, dosta nalikuje na ono što se nekada zvalo VŠS. A potreba za takvim kadrom sigurno neće nikada nestati, samo će sada u ponudi radnih mjesta umjesto VŠS pisati prvostupnik (ha, niti spellchecker ne prepoznaje tu riječ!) ili, još vjerojatnije, oboje. Znam da neki fakulteti koji nikada nisu imali opciju stjecanja VŠS u okviru svog studija, nisu niti razbili studij na dva stupnja već su ponudili integrirani dodiplomski i diplomski studij. Općenito, dogovor između profila koji će se oblikovati na fakultetima i tržišta rada kod nas nije nikada postojao i to nema nikakve veze sa stručnim nazivom koji se stječe studiranjem. Ne vidim zašto bi svi morali završiti baš petogodišnji studij i zašto nitko ne bi imao pravo na manje studiranja? Ovakvi profili se još nisu našli na tržištu rada i zato poslodavci o njima niti ne razmišljaju. Bilo bi jako zgodno da se omogući upis na fakultet samo onima koji nakon studija imaju već osiguran posao...
4) (Ravnopravno sudjelovanje u kreiranju nastave) Ovo je pak nešto na što i fakulteti mogu teško utjecati, a kamoli Ministarstvo. S jedne strane, jako malo ima nastavnika koji nisu oduševljeni studentima koji sudjeluju u nastavi ili postavljaju pitanja ili traže dodatna pojašnjenja. Znam ih jako mnogo koji bi rado pokrenuli ili su čak pokrenuli neki novi kolegij na zahtjev studenata. Ma ne znam može li netko zamisliti sreću profesora pri susretu sa zainteresiranim studentom? Formalno je stvar riješena. Postoje studentski predstavnici i u vijećima fakulteta i sveučilišta. Samo je pitanje koliko su aktivni i što traže. Primjerice, na jednom fakultetu je studentski predstavnik došao sa zahtjevom da se studentima omogući upis sljedeće godine već s 49 ETCS bodova umjesto s 50 jer ima jako puno studenata koji će pasti godinu zbog tog jednog boda. Na svu sreću pa postoji tehnologija i nije bilo problem otkriti da takvih studenata ima svega troje od njih dvjestotinjak i još k tome svi troje su ponavljači. Pa recite mi kako je moguće shvatiti ozbiljno studente s takvim zahtjevima? E, dragi studenti, ovo je točka na kojoj najviše morate sami poraditi.
5) (Provjera kvalitete studijskih programa kroz akademsku godinu) Ovo je sasvim opravdan zahtjev. Nadam se da ćete uspjeti iako se i na samoj metodi ocjenjivanja ima još što raditi. Ali javnost rezultata – pošteno!
6) (Viši standard studiranja) Na ovome se neprestano radi, stvari neprestano napreduju i ne znam kako biste vi htjeli da ide brzinom munje? I ovdje opet postoje razlike od fakulteta do fakulteta. Ali nema veze, ako zbog vas Ministarstvo podijeli fakultetima po nekoliko računala i nekoliko pisača, nemam ništa protiv. Pa vas i u ovome podržavam!
7) (Veći broj kolokvija i ispitnih rokova) E ovo me jednostavno izbezumljuje (makar mnogi fakulteti nisu smanjili broj rokova prelaskom na Bolonju). Pa je li to osnovna škola o čemu pričamo, vrtić ili fakultet? Sjetim se tako jednog svog kolege, bio je čovjek stvarno faca, pametan i ozbiljan student. Jednom sam ga pitala koliko je njemu trebalo da spremi jedan teži ispit kojeg sam ja spremala mjesecima. A ispit je bio dvosemestralni. Kaže on meni: «Ja svaki ispit spremam deset mjeseci.» Dok traju predavanja. Onda ga na kraju položi bez problema. Ja sam osoba sklona odgađanjima, imala sam uvijek važnijih stvari od učenja, pa sam onda gubila vrijeme na učenje naknadno. Ali radi se o punoljetnim osobama. Ne bi li trebali već biti sposobni sami odlučivati o svojoj sudbini? Ili bi profesori na fakultetu trebali nositi imenike kroz cijelu godinu baš kao i oni u školama i dijeliti petice iz zalaganja na satu, iz domaćih zadaća i sličnih stvari? Pa onda da organiziramo i roditeljske sastanke dvaput godišnje? I da roditelji dolaze opravdavati izostanke? To mi je nešto ponižavajuće za studente. To nikad ja ne bih tražila.
I sad odgovor na pitanje iz naslova. Nemam ga. Odlučite sami. Ja znam, kad sam ja studirala, nisam uopće razmišljala o tome što je meni fakultet dužan pružiti. Osim znanja. Mislila sam da imam najbolje profesore na svijetu i to je bilo to. Istina, i odabrala sam fakultet kojeg je bio glas da ima dobre profesore i pruža značajno znanje. Glasine su često dobra stvar. Fakultet kojeg nisam htjela upisati i dan danas bije glas da izbacuje loše kadrove. Moj je posao bio da steknem znanje, a čak me nije ni bilo briga koliko će mi to znanje trebati u životu. Bilo je lijepo imati ga. I stekla sam sposobnost da ga skupljam dalje. Kako bi to bilo da sad kažem da ne mogu raditi na Windowsima jer ih nisam učila na fakultetu budući da u vrijeme mojeg studiranja nisu ni postojali?
Ono što me smeta, to je da se neprestano ide na ruku lošim studentima. Dobri se ionako znaju snaći sami za sebe. Oni uče, polažu ispite i ne stignu razmišljati za što su sve zakinuti. Nije bitno što bi dobri studenti nastavili besplatno studirati, nije niti bitno da im se omogući besplatno studiranje ako su se upisali uz plaćanje, bitno je da se lošim studentima omogući da što duže studiraju i pri tom što jeftinije prođu. Možda bismo im trebali osigurati i nekog po menzama da ih hrani?
