Kućni ljubimci, još malo
Zaključila sam da bi mi odgovori na neke komentare zadnjeg posta ispali predugi pa sam odlučila napisati novi post.
Romantales, Moj tata je isto imao tu priču o grdelinu (u Starom Gradu na Hvaru se to kaže zvir) kojeg je imao i koji je pred kraj života jako patio. I, kao, nije to tako strašno da ti životinja ugine već gledat je da pati. Na koncu, opet su prošli kroz to s tom papagajem, makar možda ipak u malo blažem obliku.
S druge strane, mislim da je gubitak kućnog ljubimca zapravo korisno iskustvo u životu, koliko god bilo bolno.
Mi smo s našim prvim psom imali još i taj dodatni problem da smo i muž i ja radili uvijek u jutro, da su djeca išla u vrtić i da je on mnogo vremena provodio sam. Nije tako bilo kad smo ga nabavili, ali u to se pretvorilo. I tada sam odlučila da neću ponovo imati psa dokle god ne bude uvijek netko mogao biti doma. Kad smo došli u tu fazu da kuća nije nikad ili je vrlo rijetko prazna, još sam neko vrijeme izdržala, ali zapravo sam ja bila ta koja je počela čeznuti za toplom psećom njuškicom i okicama. I već smo se spremali otići u azil, pokupiti nekog psa, kad nam je ova kujica osvanula pred vratima. I eto, tako smo „nabavili“ kujicu.
Go!, inače moj prvi pas se zvao Fleki. Tko zna zašto?
FeniX, istina je da su kućni ljubimci posao, ali isto tako djecu uče raznim obvezama. Osim toga, istraživanja su pokazala da su djeca koja odrastaju uz kućnog ljubimca manje podložna alergijama. Makar bi tu bilo pošteno pitanje – što je bilo prije kokoš ili jaje? Jer, ako je dijete alergično, normalno je da ljudi izbjegavaju kućne ljubimce. Ili, ako su roditelji alergični, normalno je da ih neće imati, a onda dijete i ovako i onako naslijedi alergiju. Ali statistike kažu da ljudi koji imaju kućne ljubimce imaju manje alergija.
Ja sam, eto, došla živjeti natrag u zgradu u kojoj sam odrasla. Kad sam bila klinka, sjećam se samo da je jedna obitelj u prizemlju, jedno vrijeme, imala mačka koji se slobodno šetao po vani. To je bilo sve. A sad imamo četiri psa u zgradi. Dok je kujica moje sestre bila živa, bilo ih je čak pet. Nekad smo znali imena svih pasa u susjedstvu. Sad neprestano susrećemo neke nove. Tako da je to očito neka nova tendencija ili možda moda. U svakom slučaju, bilo bi lijepo da svi psi iz azila dobiju gazde. Zato ja i ne dam svojoj kujici da se pari.
Naravno da bi bilo lijepo da i sva djeca iz domova dobiju roditelje. Ima ljudi koji se okomljuju na kućne ljubimce jer misle da bi bilo ljepše da se ti ljudi brinu o djeci nego o životinjama, ali to definitivno nisu dvije stvari koje se međusobno isključuju. Kućni ljubimac djeci obogaćuje život, a ne zamjenjuje. Ali da, posao je.
Sjećam se tako jednog svog razgovora s jednim tatom. Mi smo u to vrijeme razmišljali o tome bismo li išli na treće dijete ili ne. Uvijek smo željeli imati više djece, ali okolnosti u to vrijeme nisu bile baš idealne, a mi smo postajali sve stariji. Baš teško pitanje. A znala sam da taj tata ima tri kćeri pa sam ga pitala – kako to izgleda s troje djece? On mi je rekao: „Kad se mi nismo premišljali bismo li četvrto, ne morate niti vi za treće.“ Ja sam na to rekla: „Ali mi imamo psa,“ a njegov odgovor je bio: „Imamo ga i mi.“ 
U svakom slučaju, nije neki problem imati psa u stanu, šetnja dođe umjesto odlaska u fitness centar, ali imati kućnog ljubimca koji bi samovao veći dio dana, jednostavno nije fer. U tom slučaju, preporučujem velikodušno odustajanje.
Mladi Luče, kada na svijetu ne bi bilo ljudi, onda nitko ne bi mogao gledati tvoje mačkice! 
Slažem se da se osjeća nedostatak kulture držanja životinja. Osjeća se nedostatak svakojake kulture. Neke zgrade jednostavno izbjegavam u šetnji jer ljudi poslije ručka bacaju kosti i riblje glave kroz prozor pa onda moram paziti da mi psi to ne dohvate. S druge strane, čovjek je društveno biće pa postoji nada da se uči. Meni je svakako manje ružno ispod stabla vidjeti ono što je napravio pas nego plastične vrećice, boce i tome slične stvari. To je ipak nekako priroda prirodi. Nikada ne šećem psa po mjestima na kojima se igraju djeca. Ne treba jako puno za razvijanje takve kulture jer psi ni ne vole raditi takve stvari po putovima i cestama, najdraže im je nekakvo grmlje i nepristupačna mjesta. Kada po cesti vidim, mislim, je li, više od ljutnje prema gazdi koji to nije pokupio (jer barem to nije problem), osjećam sućut prema jadnom psu koji se morao ponijeti protiv svoje vlastite prirode.
Dusho, kako si ti opisala svoj život, zvuči kao prava idila! Romantično.
Janno, tko ne vidi da se psi smješkaju i općenito pokazuju sve što misle, taj je totalni tudum za pse!
Uh, raspisala se.
