Korijenje
Ovog ljeta pročitala sam Knjigu Novog Sunca, Genea Wolfea. Na žalost, ta serija knjiga nije prevedena na hrvatski jezik (ali zato je na srpski, pa vi čitaoci kojima je pri ruci, možete posegnuti za srpskim prijevodom). Pročitala sam prije toga i Knjigu Dugog Sunca koja jest prevedena na hrvatski, jako mi se svidjela i samo me još više zapalila za Knjigu Novog Sunca u kojoj se glavni lik zove Severian. Ja sam uglavnom zamišljala Rickmana dok sam je čitala. 
Budući da nisam mogla naći te knjige ni na engleskom u našim knjižarama, morala mi ih je prijateljica kupiti u Beogradu.
Eto, malo duži uvod, da objasnim da ću zapravo prepričati jednu pričicu iz tih knjiga jer je ne mogu niti citirati na engleskom budući da sam ih posudila jednoj drugoj prijateljici. Dakle, razgovor teče otprilike ovako:
- Stablo ima svoje deblo, grane, lišće koji se uzdižu prema suncu, a ima i korijenje koje se provlači kroz tminu zemlje i probija tunele.
- Da, znam da svaki čovjek ima i svoju dobru i svoju zlu stranu i ona dobra mora stalno nadgledati onu zlu.
- Tko je spomenuo dobro i zlo? Ako odsiječeš stablo, njegovo deblo i grane i lišće će uvenuti, a dio koji ostane u zemlji potjerati će nove grane prema suncu.
Iako znam da postoje i biljke koje puste korijenje iz odrezane grane, ipak mi se ova usporedba stabla s čovjekom jako sviđa. S druge strane, i te odrezane grane koje puštaju korijenje su lijepa utjeha za ljude koji nemaju osjećaj da su im roditelji pružili ikakve korijene i koji lutaju zemljom tražeći svoje vlastito mjesto pod suncem. I to mi se sviđa. Osim toga, moguće je biljku, posebno mladu, iskopati zajedno s korijenjem i presaditi na drugo mjesto.
Mislim da nam je svima, više manje poznata Igračka vjetrova Tina Ujevića:
Igračka vjetrovaPati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Koliko se sjećam, u školi smo uglavnom tu pjesmu tumačili kao slobodan let duše koja nije ni za što vezana. Činilo se onda kao da je to pozitivno pustiti vjetru da nas vije kamo mu se prohtije. Ipak, kako starim, sve više vidim da mi se sviđa imati pokoj, sviđa mi se imati zemlju, biti biljka s korijenjem koju vjetar može saviti, ali je ne može odnijeti ni bacati kamo mu se svidi. Poštujem ljude čija duša leti, koji ne čeznu za mirom, ali ja nisam ta. Hvala lijepo. Meni je moje korijenje neizmjerno drago.
