Sveta Nedilja na otoku Hvaru
Jedno sasvim malo mjesto. Do relativno nedavno, poput mnoštva malih mjesta po zemlji, puno staraca, a malo djece. No našao se jedan poduzetnik, dao ljudima posla, mladi se vraćaju, i ove će godine u područnu školu (prva četiri razreda) krenuti dvanaest malih đaka. Osnovni izvor prihoda je vinogradarstvo, a turizam im dobro dođe da ljudi ne umru od dosade dva ljetna mjeseca. Da turizam nije u centru pažnje, vidi se i po tome što nema ni jedne suvenirnice u mjestu.
Koliko ti ljudi strmo žive, pokušala sam predočiti s ove dvije fotografije:
Učila sam ja u školi da je Brač naš najviši otok, nisam išla za tim da Hvar nije puno niži, a nisam si ni znala predočiti što to u praksi znači. Na toj strmini nema ni mjesta za široke ceste. Na većem dijelu cesta u tom dijelu otoka nema dovoljno mjesta za dva auta. Čudesno je što takve ceste rade ljudima. Već nakon par dana, i turisti se naviknu ugledati aute iz suprotnog smjera, stati sa strane i propustiti ih prije nego što ovi propuste njih.
Ovdje smo našli plažu upravo po mom ukusu. Rekla bih, jedna od najljepših plaža na Hvaru, ali to ipak ovisi o ukusu. Gazdarica iz apartmana nam je tekla: "Plaža se zove Egzotic, al neš ti egzotike! Plaža ko plaža." Naravno da je za nju to plaža ko plaža kad je tu odrasla. I za mene je pojam plaže ono gdje sam se kupala u svom djetinjstvu. Mora biti šljunčana, lijepi glatki obluci koji se fino mogu namjestiti ispod ručnika kad se želiš leći. Ne valja pješćana jer pijesak ulazi u gaćice. Ne valja stjenovita jer se stijene ne mogu namještati, a nema ni blagog ulaza u more. Ne valja mljeveni kamen jer bocka. Dakle ta plaža je upravo taman. Lijepa, šljunčana, uredna i čista. Malena je pa ju je lako napuniti, ali ne osjeća se gužva, a more je tako bistro da izgleda pliće nego što je. Jedino što se do nje treba dobro penjati uzbrdo, pa onda spuštati nizbrdo. Kada smo nakon Hvara došli na Pag, izgledao je tako ravan…
