Još malo o čistom i nečistom moru
Zapravo, ne smeta me kad u moru u kojem se kupam ima trave niti kad se muljevito dno uzburka i zamuti vodu. Draže mi je kad je more čisto i bistro, ali ni ovo drugo me posebno ne uznemirava.
Ne volim, fuj, kad se po moru valjaju razne mrlje – motorno ulje, benzin i tome slične stvari. Jednom je Moje Crno Sunce došlo s plaže smrdeći po METALU i trebalo joj je nekoliko tuširanja dok je smrad konačno otišao. To ja zovem prljavo more.
Ali najgore mi je, najtužnije, kad plivajući nailazim na razne vrećice, papiriće od bombona, hm, uloške da ne spominjem. To su stvari koje stvarno nisu nužne i pitam se – zašto se to događa? Kome to treba?
OK, spomenuti ću još malo plažu u Ičićima. Ima koja godina da smo je otkrili. Velika plaža, pretežno betonirana. Puno ljudi. Jako puno ljudi. A opet, sve je tako čisto i uredno. Pravi nam je gušt otići na tu plažu i pravi gušt tamo kupati se u moru. More je čisto. A i plaža je čista. Kao prvo, ima dovoljno koševa za smeće, lako ih je pronaći i koristiti. Kao drugo, kad naiđeš na uredan okoliš, neugodno ti je po njemu bacati smeće, pa tako i svi kupači nastavljaju njegovati taj red i paziti na njega. Iza ono nekoliko divljaka koji se na red ne obaziru, svake večeri prolaze čistači i u jutro je sve opet prekrasno!
Kad čovjek dođe na već neuredan okoliš, niti ne primjećuje svoj doprinos tom neredu. Kad ne može naći koš za smeće, prestane mariti.
Mislim da je tu negdje tajna. Kad naiđemo na čovjeka koji ne poštuje sam sebe... nije li potreban veliki trud da mu pružimo svoje poštovanje? Većina ljudi nije sposobna poštivati onoga tko ne zna poštivati sam sebe. Nisu li red i nered nekog mjesta ili grada odraz samopoštovanja, odnosno nedostatka istog kod njegovih stanovnika? Ne zove li nas nered na koji nailazimo na još veći nemar? Može li jedan čovjek nešto promijeniti? Ali zrno po zrno, pogača. Jedan po jedan čovjek... divota!
O tempora, o mores (na još jednu temu)
Kad sam bila klinka, s tolikih strana sam čula priče starijih ljudi o tome kako se oni sjećaju Rječine dok je bila prekrasna, čista, bistra rijeka. A sada (tada) nije uopće nalik na rijeku, više na neku ogromnu smrdljivu kanalizaciju, čudne boje. Sjećam se i kako bi, nakon obilnijih kiša, bilo u moru vidljivo dokle sve stiže otpad iz Rječine jer je taj dio mora bio druge boje.
Moji roditelji su, po pitanju čistog mora, bili jako razmaženi, vodili su me samo tamo gdje se i na dest i više metara dubine mogao vidjeti svaki kamen i svaka školjka na dnu mora. Tako sam se i ja razmazila, more u Rijeci nisam smatrala morem.
Sjećam se i glavne plaže u Pagu – Prosike. Išla sam tamo radi društva. Zabava s prijateljima bila je jača od odbjnosti prema prljavom moru. I tako, jednom, ulazim u more na vršcima prstiju, ne bih li se što manje zaprljala, i čujem čovjeka kako priča da mu je jako žao što je jedan dio godišnjeg već potrošio u Opatiji jer je tamo more užasno prljavo, a ovdje (na Prosiki) tako prekrasno čisto. Priznajem da sam se prestravila od pomisli na to kakvo je more u Opatiji kad on ovo, što se meni činilo baruštinom, naziva čistim.
S vremenom, obveze i mogućnosti su se mijenjale, i mogli smo djecu ili odvesti na neku plažu u blizini Rijeke ili ne odvesti ih nikuda. No te plaže više nisu prljave. Sasvim je ugodno kupati se na njima. Pitala sam se čak, nisu li mi se kriteriji promijenili? No, nakon kupanja na par prljavih turističkih plaža, shvatila sam da nisu moji kriteriji popustili nego su doista plaže oko Rijeke postale čiste. Ali i Rječina! Opet je bistra! Istina, još uvijek se vide ožiljci nekadašnje prljavštine, ali vidi se dno rijeke i patkice plivaju po njoj.
Nisam posve sigurna da me to veseli jer to nije posljedica bolje organizacije industrijske proizvodnje već mnoštva izgubljenih radnih mjesta. Ali, budući da ne mogu učiniti ništa po tom pitanju, mogu barem uživati u čistom moru.
