Prijateljica moje none
Moja je nona imala jednu prijateljicu koja je pak imala sina s Down sindromom. Bilo joj e to prvo dijete, a u ono vrijeme nisu ni postojale razne pretrage koje postoje danas, pa ona i nije odmah primijetila da s djetetom nešto nije u redu. A ljudi koji su primijetili da se dijete ne razvija baš najnormalnije, bojali su se to spomenuti. Roditelji su ipak bili školovani ljudi i vjerojatno su očekivali da im sin bude mali genijalac. Osim toga, živjeli su u malom mjestu u kojem je bilo još djece s raznim poremećajima u razvoju, a bilo je i zdrave djece, samo vanbračne. Roditelji takve (i bolesne i zdrave, samo vanbračne) djece uglavnom su svoju djecu držali zatvorenu u kućama kako im se drugi ne bi rugali. Ne i ova žena. Od trenutka kad je doznala za bolest svoga djeteta, ona je učinila sve što je bilo u njenoj moći da ga što bolje uklopi u sredinu. I uspjela je. Nije postao toliko samostalan da sam zarađuje za život kao što to mogu neki lakši slučajevi iste bolesti, ali ga je naučila da bude pristojan, da komunicira s drugim ljudima, čak je i stekao prijatelje. Ona se nikada i ni u jednom trenutku nije sramila svoga sina. Naprotiv, imala je sve razloge da bude ponosna na svoje lijepo odgojeno dijete. Sad, ja znam da ovu stranicu uglavnom dolaze čitati ljudi koji bi pitali „Pa zašto bi se žena sramila?“ Ipak, znam da sam u svom životu naišla na puno više ljudi koji se zbog bolesti srame nego na one druge. Ta je žena u svome mjestu vjerojatno bila jedina majka djeteta s nekim oštećenjem koja je na svoje dijete bila ponosna. A i danas nailazim na ljude koji se čine otvorenih nazora, ljude koji deklarativno tvrde da su svi ljudi ravnopravni i jednako vrijedni. Ipak, potajice sažalijevaju roditelje bolesne djece, a ako im se, ne daj Bože, u njihovoj obitelji dogodi nešto takvo, to dijete vidi puno manje šetnje, manje zraka, manje parka nego druga djeca.
Muž te žene umro je prije nego što sam se ja rodila, ali ona i njezin sin bili su česti gosti u našem domu. Isto tako smo mi išli njima u posjete. Mene je to naučilo da poštujem svakog čovjeka, bez obzira na njegove sposobnosti i mogućnosti. Poznavanje tog dječaka u tijelu odraslog čovjeka nesumnjivo je obogatilo moj život. Kasnije smo imali prijatelje koji su imali dijete s jednom drugom bolešću i jako mi je bilo važno da se moja djeca druže s tim djetetom, da se na isti način nauče prihvaćati ljude, na bilo koji način različite, i poštivati ih.
