Zapalimo svjetla radosti

U neko doba, nosile su se hlače na trapez. U neko drugo doba uske. Pa široke majice. Pa uske. Nekako imam dojam da danas nije in nositi skafandere. Gledam moju djecu, izlaze van u jaknama koje ja u njihovoj dobi ne bih nikada od srama obukla. Ne nosim ih ni danas, doduše. Jer mi se čine nepraktične. Ali zato sam ja stara i nosim ono što nose stari ljudi. A nekada su nosili mladi. Heh. Ipak, čini mi se ovo današnje vrijeme jako praktičnim za odijevanje. Kao da je sve u modi. Možeš obući što god hoćeš i nitko te neće čudno gledati. Ali je u modi i jedna druga stvar. Nositi natmureno, zabrinuto, ljutito lice... I osjećati se tako. I ne mogu si pomoći, ali nikako ne mogu shvatiti zašto bi tako trebalo biti?

I možete na trepavicama hodati, nećete me uvjeriti da je radost nešto što ovisi o okolnostima koje su izvan nas.

Možemo odabrati biti radosni. I to funkcionira.

Možda treba samo zastati i upitati se: što je to što nas čini sretnima? Je li to novi kaput? Koliko dugo traje radost zbog novog kaputa? Jesu li to nove cipele? Koliko dugo nas grije radost zbog takve kupnje? (Moram priznati, nedavno sam uspjela naći čizme koje nisu bile skupe, koje mi nisu tijesne, koje imaju određeni štih osobnosti – moje, i nekako mi se čini da ću biti zbog toga sretna bar dvije godine. Ako se ne raspadnu. Toliko sam otprilike bila sretna s cipelama koje sam kupila prije toga. Sad sam već samo sretna što se još nisu raspale.) Je li to novi mobitel? Jesu li to kolači? Ili je to osmijeh drage osobe? Zagrljaj? Topla i poticajna riječ?

Ljudi vole krajem godine pogledati unatrag, što su učinili, što su postigli, na što mogu biti ponosni, čime zadovoljni? Broje li se ljudi koje smo utješili? Broje li se ljudi koji su nas nasmijali? Broje li se grube riječi koje smo primili ili dali drugima? Broji li se strah kojeg smo širili?

Svaka se situacija može pogledati iz različitih kutova. Mogla bih biti žalosna što nisam dobila božićnicu koju sam očekivala, a mogu biti i sretna što sam dobila išta. Mogla bih biti žalosna što ralica nije prošla kroz moju ulicu kada je pao snijeg, a mogla bih biti i sretna što su mi se djeca veselila dok su radila snješka ili zato što tih dana nisam baš niti izlazila iz kuće. Mogla bih biti nervozna jer treba svašta pripremiti za goste ili radosna što ću se s njima družiti. Ima obilje mogućnosti, neću sad tu pisati kilometre primjera. Svaka stvar ima i svoju ljepšu stranu. Treba samo odlučiti primijetiti je.

I zato, zapalimo svjetla radosti! Kada sretnete nekog radosnog, ne prijeđe li komad te radosti i na vas? Možemo li mi biti oni koji će ljude oko sebe zaraziti radošću? Oprostimo onima koji su nas povrijedili. Poželimo i njima da budu radosni. Jer, ako osjete komadić radosti, biti će manje frustrirani i manje će nastojati da nam zagorčaju život. Primijetimo one koji su pristojni, pokažimo im da smo primijetili, da ne požele prestati biti pristojni. Budimo pristojni da ljudima oko nas život bude lakši i da se ne moraju uzrujavati. Posao koji radimo, učinimo radosno, učinimo tako da bude za dobro i nas i ljudi oko nas. Lijepi je osjećaj učiniti nešto korisno. Ako nas ono što radimo ne čini sretnima, upitajmo se je li to zaista vrijedno truda? Možda to niti ne želimo?

Ja vam svima želim ugodne blagdane, tople, radosne, u društvu dragih ljudi, bez nervoze, bez strke. Ne mora biti usisan tepih, ne mora biti sedam vrsta kolača (dosta je i šest ), ali neka bude puno zagrljaja, razgovora i osmijeha.

Mrežu isplela natuknica u 24. prosinac 2009 0:43:35 | 27 ukras(a)

Ne bi se baš šteli mešati...

Lako je prepoznati fizičko zlostavljanje. Bilo da se radi o stalnom padanju niza stepenice ili o djetetu koje uzmiče kada ga poželite pogladiti po glavi. Pitanje je što poduzimamo? Kada čujemo vrisku iz susjednog stana. Zovemo li policiju? Kada naiđemo na dijete koje je zatvorenije nego što je to prirodno za njegovu dob. Pokušamo li razgovarati s njime? Pozovemo li u pomoć socijalnu službu? Ah, sjetila sam se sada kada je moja kći išla u vrtić. Tek nakon što sam je preselila u drugi vrtić, našla se jedna teta koja je primijetila da se dijete ne socijalizira zadovoljavajuće. U onom prije vrtiću su me tete uvjeravale da se dijete baš dobro snašlo. Jer nije upadalo u sukobe. Ali ja sam vidjela da nešto nije kako treba. I sjećam se koliko je oprezna bila teta u novom vrtiću kada mi je pokušala reći da dijete ima problema. Bojala se moje reakcije. A ja sam vapila za pomoći. I osnovna stvar, koju je psihologica krenula provjeriti, bila je – je li dijete zlostavljano? Naravno da nitko neće pitati: „Zlostavljate li vi svoje dijete?“ Ima načina da se takve stvari otkriju. Ja sam malo bila razočarana jer, nakon što je otkrila da dijete nije zlostavljano, nije krenula proučavati koji bi drugi izvor problema mogao biti. Nije mi stvarno pomogla. S druge strane, ipak mi je pružila jedan smirujući osjećaj, da još netko pazi na moje dijete i da bi me upozorila da nešto činim krivo. Jer, koliko god se mi trudili dati sve od sebe, možemo u tome pogriješiti, možemo i ne želeći povrijediti dijete.

No, što se događa kada naiđemo na roditelje koji stvarno zlostavljaju svoju djecu? Kada naiđemo na roditelje koji ne žele prihvatiti pomoć u odgoju svoje djece? Pomislimo li da se mi ne smijemo u to miješati? Bojimo li se da ne bi i nas napali? Okrećemo li leđa? Zatvaramo li oči i uši? Smijemo li to?

Psihičko zlostavljanje je puno teže dokazati. O, možemo ga primijetiti, ali obratimo li se zakonu, potražimo li zaštitu sustava, teško ćemo je dobiti. O mobbingu se sve više priča, jednog dana će možda postojati efikasniji način borbe protiv njega. Za sada, prepušteni smo sami sebi. Zapravo, jedni drugima.

Zlostavljač je spreman neprestano istraživati granice izdržljivosti žrtve. Neće se sam zaustaviti.

Žrtva često nije sposobna niti vidjeti da je žrtva, a kamoli obraniti se. Onaj tko je sposoban obraniti se, taj više nije žrtva. Onima drugima treba zaštita ili pomoć onih koji sa strane vide što se događa. Bilo da pozovu u pomoć centar za socijalni rad koji će moći stručno reagirati, bilo da svojim ponašanjem pokažemo žrtvi da nije sama, da nije bezvrijedna, kako je zlostavljač pokušava uvjeriti. Ponekad i nije potrebno puno, nekoliko riječi, zainteresirani pogled, dodir koji će joj ukazati povjerenje ili pružiti podršku.

Treća nedjelja došašća zove se još nedjelja caritasa. Nedjelja pomoći i brige. Uvijek smo nekako svjesni, koliko god malo imali, da postoje i oni koji imaju manje. Nekako mi se čini komodno uplatiti novac na nekakav račun, pozvati neki broj telefona, odnijeti robu u crveni križ, učiti engleski dok se pribavlja riža za gladne... Ma ne kažem da to ne treba, naprotiv, treba, dobro je pomoći ljudima u potrebi pa makar i iz vlastite fotelje. Ipak, možemo možda i nešto srca uključiti. Možemo naučiti primijetiti ljude u potrebi oko sebe. Materijalnoj ili duhovnoj. Ne moramo uvijek novac trošiti da bismo pomogli. Možda ga ni nemamo. Ali topli osmijeh, dodir, uvijek imamo. Oči, uši uvijek imamo. Nemojmo druge ljude ostavljati samima da ne bismo i mi ostali sami. Cijele godine. Ova nedjelja je prigoda da se o tome priča, ali ljudi su usamljeni cijele godine...

Mrežu isplela natuknica u 13. prosinac 2009 16:01:48 | 17 ukras(a)

Kome je potrebno obraćenje?

Muž mi je s Interlibera donio jednu knjigu o samopomoći. Na svu sreću, uz napomenu da je bio na prezentaciji te knjige i da je siguran da će mi se svidjeti jer ga je podsjetila na mene. I mislim si ja, što će mi onda ta knjiga kad ja to sve već znam i primjenjujem u praksi? Ali, činjenica je, ovako mogu svakome, tko se sa mnom ne slaže, reći: „Evo, i Martina Kvarantan misli isto.“ Osim toga, činjenica je da tu „metodu“ primjenjujem na nekim područjima, a da je se na nekim drugim ne sjetim. Jer nisam ni mislila da je to metoda. Mislila sam da je to normalni zdravi pristup. A sad vidim da se tako može pristupati i drugim situacijama. No dobro. Ono što mi je stvarno privuklo pažnju, to je da sam, čitajući knjigu, pomislila na preko nekoliko ljudi kojima bih tu knjigu poklonila. Nekima s podcrtanim i istaknutim dijelovima teksta.

Jednom su mi tako kćeri došle kući svađajući se oko nečega, a muž i ja smo se onda ljutili na obje jer smo smatrali da ni jedna nije u pravu. Sljedeće je nedjelje, na propovijedi, svećenik pričao nešto što se baš nadovezivalo na tu njihovu svađu, a samo je jedna od njih bila s nama. I ja joj kažem: „Čuješ li?“, a ona odvrati: „Što mi vrijedi kad moja sestra to ne čuje?“

Zanimljiva je ta osobina nas ljudi. Kad god razmišljamo o tome kako treba prihvaćati drugačije mišljenje, drugačije navike, uvijek nam padaju na pamet drugi ljudi koji bi trebali prihvaćati nas. Kad razmišljamo o tome kako treba dobro obaviti svoj posao, uvijek razmišljamo o drugim ljudima koji svoj posao ne obavljaju kako treba. Kad razmišljamo o tome kako svatko može pogriješiti, onda smo mi ti koji smijemo pogriješiti. Kada razmišljamo o tome kako treba oprostiti, onda smo češće mi ti kojima treba oprostiti ili, ako se baš radi o nekom trećem, onda opet znamo sve o drugima koji bi trebali oprostiti.

Na sreću, nitko baš nije toliki ekstremist, ja sam malo iskarikirala stvari, svatko ponekad i na sebi pronađe nešto što bi trebalo promijeniti. Ipak, puno smo lakše kritični i zahtjevni prema drugima...

Mrežu isplela natuknica u 6. prosinac 2009 22:44:41 | 10 ukras(a)

Prvi tjedan došašća

Prvi adventski vjenčić napravila sam za vrijeme svoje prve (uspješne) trudnoće. Termin je bio 20. prosinca. Nekako se naše iščekivanje djeteta poklopilo s iščekivanjem Božića. Mislim da se nisam posvetila izradi vjenčića svake godine od tada, ali sam većinu. Izmišljala sam razne materijale od kojih bi se mogao napraviti. Jedne godine sam ga napravila od slanog tijesta. Onda sam naišla na gotovi krug od slame pa sam dalje izmišljala na koje načine bih ga mogla ukrasiti. Jedne godine sam kupila paket od 25 svjećica i baš bila zadovoljna jer sljedećih 5 godina neću morati kupovati svijeće. Možda je to i zgodno jer baš ne volim šetati trgovinama. U jednom času sam pomislila kako bih mogla svom vjenčiću dati definitivan izgled i onda iz godine u godinu koristiti isti vjenčić. Shvatila sam da bi to bilo u izravnoj suprotnosti sa srži došašća. Pogotovo prve nedjelje: „Bdijte!“ Imati uvijek isti vjenčić, to je kao da u snu samo pružim ruku, postavim dekoracije, a ne sudjelujem stvarno u tome. Kao da se priklanjam komercijalnom dijelu blagdana. Onome što stvarno ne volim. Ne, hvala, zaključila sam.
Zapravo mi je vrijeme došašća najdraže vrijeme u godini. Vrijeme nekakvog uzbuđenja, radosti. Istina, često sam si ga upropastila raznim strkama, toliko puta mi je vrijeme prošlo, a da nisam uopće imala osjećaj da su blagdani. Nekako sam odlučila da to više ne dozvolim, a izrada adventskog vijenca mi pomaže u tome. To vrijeme trebalo bi biti vrijeme posvećeno obitelji i dragim ljudima.

Dobra organizacija posla skrati svaki posao. Dobra organizacija pojednostavnjuje život. I daje nam više vremena za one stvari u kojima možemo uživati. Ako znamo uživati. Ja nisam baš neki majstor organizacije. Barem svojeg posla. Ali zato mi dobro ide organizacija tuđih poslova, ha, ha! To mi dođe kao opis dijela mog posla – organiziranje tuđih poslova. Stalno se nadam da ću im tako dobro organizirati posao da im ja više neću niti biti potrebna. Ali oni stalno izmišljaju neke nove začkuljice koje treba organizirati... No dobro, digresija. Hoću samo reći da je korisno dobro se organizirati, ali da je dobro biti i neorganiziran, ponekad. Treba znati razlučiti. A možda je dobro i svaku organizaciju s vremena na vrijeme preispitati...

Prvi tjedan došašća mi se nekako čini pravo vrijeme da se porazmisli o prioritetima u životu, da se provjeri jesu li poredani kako treba, ima li nešto što želimo promijeniti i kako bismo to mogli postići.

Mrežu isplela natuknica u 1. prosinac 2009 7:29:15 | 18 ukras(a)

Milosrđe

Odakle da počnem?

1) Netko je pitao, mislim Ita, zašto se ljudi sjećaju onih u potrebi samo u ovakva svečanija vremena, ne bismo li na njih trebali misliti cijele godine? Svakako je potrebno imati na umu potrebite tokom cijele godine. Postoje i službe koje to rade, od državnih službi, poput Centra za socijalni rad, do raznih karitativnih udruga, bile one vjerskog karaktera ili ne. Svečana doba godine služe tome da razvijemo još veću osjetljivost za ljude pored sebe ili one udaljenije, da se naučimo bolje primjećivati i širiti krug onih o kojima brinemo ili razmišljamo cijele godine. Ili da se sjetimo onih koje smo tijekom godine uslijed strke uspjeli zaboraviti. Eliminirajući brigu o potrebitima u svečanija vremena, nećemo postići da mislimo na njih cijele godine, već naprotiv.

2) Ima jedan čovjek koji je radio s nama, ima nas preko nekoliko kojima je bio jako drag i koji ga se rado sjetimo. Bio mu je to dodatni izvor prihoda i izgubio ga je zahvaljujući zlobi dviju vještica koje su trebale dobiti otkaz umjesto njega. Ali, što se može, nadređenima je bilo lakše tako. Čovjek je udovac, živi sam. I ima jedan drugi kolega koji uvijek misli na njega, često ga posjećuje, a u ovakva, svečana vremena podsjeća na njega i druge suradnike i prikuplja priloge. Nije to ništa veliko, to je ono što može on učiniti i toliko koliko svi mi zajedno možemo doprinijeti, ali to mi se čini pravim oblikom pružanja ljubavi.

3) Neki dan mi je na vrata došla jedna žena. Prosi. I sad, kad netko prosi, čovjeku padaju na pamet razne sumnje. Možda taj novac kojeg isprosi troši na alkohol, imaš osjećaj i da mu činiš zlo, ako pridonosiš da se još više uništava. Sjećam se i jedne djevojčice koju je svake nedjelje iskrcavao veliki i skupi auto pred crkvom, a ona je zarađivala svoju dnevnicu proseći. Hm, svi smo to znali, a nitko nije ništa poduzimao... Opet, možda je osoba u velikoj nuždi i teško joj pada to što mora prositi, ali si ne zna kako drugačije pomoći? Nekako si ne volim uzimati ulogu suca, radije prepuštam tuđoj savjesti da se okalja nego svojoj, radije ću krivoga proglasiti nevinim nego obrnuto. I tako sam odlučila povjerovati toj ženi što mi je bila na vratima, bila sam spremna pružiti joj što god da je tražila, toliko koliko je to bilo u mojoj mogućnosti, samo neka kaže što joj treba. Ali ne. Ona mi je htjela ispričati svoju tužnu priču koja je tjera da zvoni po vratima. Bilo mi je drago što je tražila i hrane, jer to nekako koristim kao indikator stvarne potrebe, ali bila sam grozna. Uopće me nije zanimalo kakve je muke more, nestrpljivo sam je gledala čekajući da konačno kaže što joj treba. Tako sam ljuta na sebe. Jer ono što uvijek možemo pružiti čovjeku, bez obzira na našu financijsku situaciju, to je malo sućuti, malo razumijevanja, malo ohrabrenja. Ja sam je se samo htjela riješiti. Jako ružno od mene.

4) Slušam na radiju o nekakvoj akciji Caritasa i čujem ženu kako priča da su brisači za mobitele bili prodavani po školama i kako su za čas nestali. Brisači za mobitele? Što su to brisači za mobitele? UBR, jako dobar trik, da su ta čuda nazvali nekim normalnim imenom, vjerojatno ne bih nikad ni doznala za tu akciju jer mi vijest ne bi zapela za uho. Kažu mi djeca: „Ja sam to kupila u školi. Bilo je u dobrotvorne svrhe. Ali nisu nam rekli da su to brisači za mobitele.“ Pa dobro, djeco, kada tako date novac za nešto, nije li red da kažete mami za to? Mogu li ja vidjeti te brisače za mobitele? Pa smo ih malo gledali i pokušali dokučiti kako bi oni mogli stvarno brisati mobitele (ne izgledaju ni približno kao brisači na autu), ali pravu svrhu tih brisača sam shvatila tek kad mi je u ruke dospio i letak te akcije. Prekrasna ideja. Najviše mi se sviđa ovaj sms broj. Jer nije dovoljno samo poslati poruku koja uplaćuje novac za siromašne obitelji, potrebno je u toj poruci napisati i nešto lijepo. Osim što nastoji pomoći obiteljima u potrebi (s više ili manje uspjeha), ova akcija nastoji promicati i lijepo komuniciranje. To je jedna višestruka akcija. I zato, bez obzira hoćemo li ovu akciju pomoći financijski ili ne, prihvatimo ovaj njen drugi dio. Iskažimo ljubav i milosrđe ljudima koji nas okružuju lijepim riječima!

Mrežu isplela natuknica u 19. prosinac 2008 19:04:57 | 23 ukras(a)

Obraćenje

Vani pada kiša, preda mnom sve mokri, ubundani i pokisli ljudi. Dođe mi da im kažem: «Dobro jutro! Nije li baš prekrasno vrijeme danas?» ali znam da bi me blijedo gledali. Nije meni što bi oni smatrali da sam ja pošemerena, to smatraju i ovako, ali od šoka bi im moglo zdravlje stradati...

Ponekad se sama sebi činim tako sjajna. Pogledam se, što radim, i zaključim da radim upravo ono što i pričam da bi trebalo raditi. Pogledam plodove svoga rada i tako sam zadovoljna. Baš sam u skladu sama sa sobom, govorim isto što i pričam, baš sam super.

A onda, opet, ponekad tako sama sebi idem na živce, tako bih voljela ne biti takva kakva jesam, ne činiti ono što činim, imati više volje i odlučnosti za ono što znam da je dobro, a svejedno puštam da vrijeme teče i ne mrdam u pravom smjeru...

I sad, tu je jedan trik. Mogla sam napisati drugi i treći odlomak obrnutim redoslijedom. Tada bi stvar zvučala optimistično. Da, nekad smo tako teški sami sebi, ali s malo strpljenja, vratit će se bolji dani. Ovako, stvar zvuči kao da se sjećam boljih dana, ali u ovom trenutku mi treba utjeha. Budući da sam dodala nakon svega i ovaj odlomak, reklo bi se da filozofiram.

Što je obraćenje? Je li to put iz jednog od ova dva stanja u drugo ili iz drugog u prvo? Ili pedaliranje između ta dva stanja na putu prema naprijed?

Mrežu isplela natuknica u 10. prosinac 2008 21:14:24 | 11 ukras(a)

Špicaste misli

Na jučerašnjoj propovijedi (fra Anselma ) dvije su mi misli posebno zapele za uho.

Ja se volim obazirati unatrag. Pogotovo da bih pogledala nešto što sam dobro napravila. Zato me ova misao bocnula. Kažu ljudi, kada nešto krene naopako, dobro je pogledati unatrag kako bi se uočilo gdje je bila pogrješka pa da ju se onda ubuduće može izbjegavati. Ipak, Isus kaže da to nije dobro. Zašto? Mnogi ljudi to obaziranje troše bilo na optuživanje drugih, bilo na optuživanje sebe. Znamo i sami koliko nam idu na živce sva obaziranja unatrag koja slušamo u Saboru, samo služe gubljenju vremena i sprječavaju koristan rad. Često se obaziremo unatrag samo da bismo mogli nekome nešto predbaciti. Često se utopimo u vlastitim pogrješkama iz prošlosti i gubimo energiju za hodanje naprijed. Da, dobro je uočiti da smo pogriješili, dobro je ponekad odlučiti nešto promijeniti, ali potrebno je ići naprijed. Naš život nije uvjetovan našim postupcima iz prošlosti, naš se život neprestano gradi na odlukama koje činimo danas, ako gledamo iza sebe, možemo lupiti u stup koji je pred nama. Treba gledati u smjeru u kojem idemo i ne dozvoliti da nam prošlost opterećuje život. Iskustvo koje smo u životu stekli, služi boljem prosuđivanju u donošenju odluka na putu koji je ispred nas, a ne neprestanom premetanju onog što više ne možemo izmijeniti.

Ja sam doista sklona izbjegavanju navika. Uglavnom onih korisnih. Baš tako nekako, s izlikom kako ja nisam stroj, kako je baš šarmantno biti nepredvidljiv i tome slične stvari. Ali je činjenica da imam naviku pušenja (smanjila sam, jesam, ali nisam prestala), pjevanja kad sam pod stresom... I Parni valjak pjeva „Ne daj da nam ljubav bude navika.“ S druge strane, mislim da danas nema čovjeka koji se ne bi složio kako je potrebno njegovati neke navike, primjerice higijenske. I djecu nastojimo odgajati tako da razviju neke navike, čak stvaramo rituale jer im oni razvijaju osjećaj sigurnosti. Posebno su važni rituali pred spavanje, zar ne? Jer im pomažu lakše zaspati. Uau! Navike doista uspavljuju! Ušuškavaju nas u nekakav osjećaj sigurnosti. Sprječavaju da budemo budni i da na vrijeme uočimo znakove opasnosti. Primjerice bračni par može imati naviku puse kod rastanka i susreta, i ne primijetiti da se istovremeno udaljavaju, i ne reagirati sve dok odnosi ne postanu posve poremećeni. Zato je dobro barem s vremena na vrijeme preispitati svoje navike, ponekad ih promijeniti. Čak i naviku molitve (za one koji mole). Ne kažem da treba prestati moliti, samo da molitve ili način moljenja treba s vremena na vrijeme promijeniti. Oni koji ne mole imaju sigurno neke druge navike koje se mogu promijeniti tako da ne umanje svoju vrijednost, a da nas istovremeno razbude.

Mrežu isplela natuknica u 1. prosinac 2008 22:39:54 | 18 ukras(a)