Srca gore, evo zore!
 Posljednja nedjelja pred Božić.
Dani postaju sve duži. Sunce tjera noć.
I djetešce Isus želi rastjerati noć tjeskobe iz našeg srca.
Jednom sam čula zgodno pitanje: „Da ti Isus pokuca na vrata, što biš učinio(la)?“
Čula sam i sjajnih izlika: „Ne bih ga pustila u kuću dok ne uredim stan, ne bih mu otvorila vrata dok se ne presvučem, promijenila bih stolnjak...“ i sličnih stvari. Ali Isus jako dobro zna kako moj stan izgleda, svakog dana, svakog trena, zašto bih mu ga pokušala prikazati drugačijim nego što on jeste? Da mi Isus pokuca na vrata, mislim da bih bila sličnija Mariji, maknula bih robu s jedne sjedalice, da ima gdje sjesti, a ja bih se smjestila do njegovih nogu i slušala.
Može se to pospremanje stana prenijeti i na duhovnu razinu – ne bih ga htjela pogledati u oči dok se ne ispovjedim. I ovdje imam isti argument – Isusa ne možemo susretati po narudžbi, on je bio uz nas i kada smo griješili, točnije kada smo donosili odluku hoćemo li učiniti nešto dobro ili ne. To što ga mi nismo htjeli pogledati, ne znači da on nije bio tu.
Ali mene muči puno više jedno drugo pitanje – ako mi Isus pokuca na vrata, hoću li ga prepoznati? Njegovi vlastiti učenici nisu ga prepoznali nakon uskrsnuća, kako bih ja mogla? Što se dogodi ako ti Isus pokuca na vrata, a ti ga ne prepoznaš? Biš li ga pustio(la) u svoj dom?
Isus je rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste,“ ili će to reći.
Dakle, Isusa imamo svuda oko nas, na svakom koraku. Svakoga časa imamo priliku otvoriti mu vrata svoga srca.
Briga o ljudima u potrebi
 U trećem tjednu Došašća razmišljamo o ljudima u potrebi. Ovo i jest vrijeme raznih dobrotvornih akcija s raznih strana.
Obično pri tom mislimo na one kojima nedostaje materijalnih dobara. Na žalost, ima ih mnogo, bilo u našem neposrednom susjedstvu, bilo malo dalje ili širom svijeta. Obično im šaljemo novac, nazivamo telefone ili sakupljamo konkretna dobra koja su im potrebna. Postoji mnoštvo organizacija koje se trude takvu pomoć organizirati i rasporediti. U to ime, postavila sam nekoliko linkova tu sa strane koji omogućavaju pomoć bez previše truda.
Ja znam da i ja sama, pri sakupljanju tih materijalnih dobara, odabirem, iako u dobrom stanju, igračke koje djeca više ne koriste, odjeću koju ne žele nositi i time prvenstveno činim dobro sebi, stvarajući malo više slobodnog prostora u svom stanu. Istina je i da sam veliki dio te iste robe dobila od raznih rođaka kojima je bilo žao obitelji s troje djece pa su oni ispraznili svoje ormare puneći moje. I, koliko god je bilo praktično ne trošiti novac na neke stvari, toliko je prilično naporno posložiti robu koja je u dobrom stanju, nije za baciti, a svejedno nije ni za nositi. Vjerojatno se slično osjeća i Caritas kada mu ljudi donose robu, a siromasi dolaze tražiti hranu.
Tako su nedavno, dobri ljudi na mom radnom mjestu, sakupili novac za dom za nezbrinutu djecu. Zatim su osoblje iz doma pitali što je to čega im treba i kupili im upravo to. I tako su svi bili sretni, i osoblje doma, i ljudi koji su dali novac jer su imali osjećaj da su doista nešto korisno napravili.
No čovjek ima raznih potreba, ne samo materijalnih. Ljudima možemo pomoći i ne trošeći novac. Postoje ljudi koji su usamljeni, kojima treba malo društva, lijepa riječ. Postoje ljudi kojima uopće ne nedostaje stvari, ali im nedostaju topli osmjesi, dodiri, uho za slušanje, pogled razumijevanja. Postoje svuda oko nas. Za potrebe tih ljudi ne treba nam novac, trebaju nam samo otvorene oči, otvorene uši, strpljenje.
Postoje domovi za beskućnike kojima, ništa manje od novca, treba naše vrijeme koje im možemo posvetiti. A mogu vam reći, osjećaj kojeg u srcu stvara posluživanje večere takvim ljudima, vrjedniji je od najljepšeg poklona kojeg si želimo pod borom.
Obratiti se
 Poruka drugog tjedna Došašća. Opet teško pitanje. Što to zapravo znači obratiti se? Očekujemo li mi od sebe da se obratimo? Očekujemo li to od drugih? (Uvijek.)
Kada ja razmišljam o obraćenju, uglavnom mi pada na pamet sveti Pavao. Do jednog trenutka je proganjao kršćane, a onda je – paf – i on postao jedan od njih. Pa mu najprije nisu vjerovali. A onda je on počeo podučavati druge. Padaju mi na pamet ljudi koji su doživjeli obraćenje slično tome. Išli su jednim putem, svejedno kojim, a onda su krenuli nekim sasvim drugim ili djelomično drugim. Često puta imam osjećaj da su prije obraćenja imali puno otvorenije poglede na svijet, a onda odjednom kao da su stavili one zaklone na oči koji se obično konjima stavljaju. Joj, da su tako uskovidni bili prije obraćenja, nikada se ne bi obratili!
A što bi u toj priči trebali učiniti ljudi koji već idu putem na kojem se dobro osjećaju, koji su već toliko puta osjetili zrake sunca na svome licu, posjetili nekoliko gorskih vrhunaca? Svake godine nas se iznova podsjeća na potrebu za obraćenjem. Znači li to da svake godine iznova trebamo mijenjati smjer svoga puta? Ili, postoje li ljudi kojima obraćenje nije potrebno?
Na ovo drugo pitanje je lako odgovoriti. Dok je Ivan Krstitelj krstio ljude u rijeci Jordanu, došao je i Isus da i on bude kršten. Dakle, ako je Isus došao obratiti se, onda nema tog čovjeka kojem to nije potrebno. Nitko od nas ne može reći: „Hvala ti, Gospodine, što nisam grješan kao ovaj carinik ovdje.“ Niti Isus to nije rekao. Zato, ne preostaje nam ništa drugo nego da prokopamo malo po svojoj savjesti i proučimo koji je to put ili dio puta ili navika od koje se trebamo obratiti?
Bdjeti i biti pripravan
 „Bdijte i budite pripravni!“ – to bi bila poruka u prvom tjednu došašća.
Nije baš lako o tome pričati. Ne nastojimo li svi nekako bdjeti u svojem životu? Bdjeti se može nad raznim situacijama i nema li svatko od nas nešto što mu je najvažnije i nad čime neprestano pazi? Za roditelje bi možda najljepši primjer bila djeca. Ne želimo li da ta djeca budu sretna? Ne motrimo li neprestano nad znakovima koji nam o tome govore?
A opet... Ne zaspe li svatko od nas u nekom trenutku? Ne postoje li stvari koje smatramo jaaaako važnima, najvažnijima, a da ih opet zanemarimo u nekom dužem ili kraćem periodu?
Jako mi idu na živce ljudi koji kategorički tvrde – sve sam napravio u životu. Ne čini li svatko od nas nekakve greške i propuste ponekad? Možemo li stvarno reći da nam je savjest čista?
Možda je baš u tome poanta periodičnog ponavljanja blagdana i spomendana u godini. Da postoji vrijeme kada se prisjetimo nekih bitnih stvari. Možda je ovo vrijeme koje želi da stanemo i pitamo se koje su to stvari koje zaista smatramo važnima i bdijemo li doista nad njima? Jesu li nam važne samo deklarativno i ne pokazuju li naši postupci da nam je nešto sasvim drugo važno? Kojim postupcima bismo mogli staviti na prvo mjesto ono što stvarno smatramo važnim?
Nedavno sam čula da biti pripravan nije isto što i biti spreman. Nešto kao, mi smo bili spremni za promjene koje su se dogodile na blogu, ali nismo bili pripravni za njih. Kao, znali smo da će se dogoditi, ali nismo znali što će se dogoditi pa smo svejedno bili iznenađeni. Sad, ako to i nije najbolji opis, opet, što je to na što trebamo biti pripravni? Ima puno priča o tome kako ljudi, kada se suoče sa smrtnom opasnošću, pogledaju svoj život i požele da su puno toga drugačije napravili. Možemo li se svaki dan pitati – ako umrem danas, hoću li umrijeti zadovoljan? Mislim da je to dobro pitanje.
|
