Najopasnija su čudovišta na šest nogu
Kako to obično biva, imam preko nekoliko prijateljica čija su djeca vršnjaci s nekom od moje djece. Jedna od njih je jednom, dok su nam djeca bila još mala, rekla da najviše voli doći k meni u posjetu jer je moj stan baš prilagođen maloj djeci. Sve što bi se moglo razbiti, sve što bi u njihovim rukama moglo postati opasno, sve je izvan njihova dosega. Tako ona, kad je u posjeti, ne mora neprestano bdjeti nad djetetom već se može opustiti u ugodnom čavrljanju. U domovima bez djece nije baš tako, kad ljudi uređuju takav stan, ne pitaju se hoće li staviti skupocjenu vazu negdje gdje bi je dijete moglo dohvatiti, nemaju igračke kojima bi se dijete moglo zabaviti pa u takvim stanovima djeca postaju prava mala opasna čudovišta na dvije noge.
Neću spominjati koliko su nam šalica i čaša u svojim naletima veselja prolila čudovišta na četiri noge, koliko su čarapa rasparali a i ponešto namještaja uništili.
No, ono što mogu učiniti čudovišta na šest nogu, to ni najbujnija mašta ne može smisliti!
Bilo je to vrijeme kad je Problematično Zlato bilo sasvim mala beba i još ni približno nije bilo Problematično. Mama je bila na porodiljskom, Crno Sunce nije ni približno bilo tako Crno, svega četrnaest mjeseci starije od svoje sestre, taman je otkrivalo sve čari kretanja s pelenama na guzi. Nona je bila jako dobra, htjela je Mami olakšati život pa je svakog dana dolazila skuhati ručak i pomoći oko dječice. Tako je bilo i tog dana. Na putu do Mame i dječice, svratila je u mesnicu i kupila pileće filete koje je planirala spremiti za ručak. Stavila je filete u tanjur na stol i krenula guliti krumpire i pristaviti juhu. Mama je taman dojila Zlato u sobi i nekako je svima pasalo što se Sunce zabavlja samo. Pas je, normalno, nanjušio filete i pobožno sjeo pred stolom, vjerojatno pokušavajući razviti svoje telekinetičke sposobnosti. Ne bi on nikada sam uzeo te filete, barem ne dok je još netko bio u istoj prostoriji. Ali tu je bilo Sunce! Vidi dijete da Psu sline cure. Jadno malo blago! Ne možemo ga valjda pustiti da se toliko pati! Sad će ona njemu pomoći. I tako uzme sunce jedan filet i doda Psu. A Pas presretan, žvače i maše repom. Brzina kojom ga je smazao očito pokazuje da mu to nije dovoljno. Treba mu još! I tako dijete dodaje pasiću jedan po jedan komad mesa, a meso ne stiže niti pod taknuti, već ga nema. Dok je Nona otkrila što se događa, već je skoro cijelo meso nestalo. Što je Noni preostalo nego vratiti se u mesnicu po još mesa? „Dolaze vam iznenadni gosti?“ pita je simpatična prodavačica. „Da, da,“ kaže jadna Nona, sve joj je neugodno priznati da je Pas pojeo mesa za petoro ljudi.
Mogla bih spominjati još i niz prilika kada su djeca rado podijelila svoj obrok sa psom. Zar je onda čudo što psi vole djecu iako ih ovi zapravo neprestano maltretiraju?
