Kamo usmjeriti misli?
Ljudi se susreću. Lako je s ljudima koji te dobro poznaju. Njima možeš pričati o svakakvim sitnicama – moj mali diktator je jučer bila jako ljuta, sutra mi dolazi prijateljica koju dugo nisam vidjela i tome slične stvari...
Ali ljudi koje susrećemo povremeno, koji ponešto znaju o nama, možda su nam i simpatični, možda smo i mi njima simpatični... Sretnemo se, ali zapravo nemamo dva sata vremena razglabati o tome što se sve dogodilo od našeg zadnjeg susreta. A ipak želimo dati do znanja da nam je stalo do te osobe. Ne baš previše, ne toliko da bismo poremetili svoj život zbog nje, ali ipak, nije nam skroz svejedno. Ako može, bez previše muke, nešto ćemo za tu osobu i učiniti.
To ide uz standardno pitanje: «Kako si?»
Netko je jednom rekao da je najbolje na takvo pitanje odgovoriti «Dobro.» To je super jedan odgovor nakon kojega uopće ne moraš nastaviti pričati. Jer, ako kažeš «Loše,» onda moraš objasniti i što ne valja. Normalno da će osoba kojoj je stalo do tebe pitati «Zašto si loše?» Možda ti može nekako i pomoći, možda pružiti neki savjet, možda će ti biti lakše već samo od toga što ćeš se izjadati, a možda i samo zato da ti poželi sreću. Ako kažeš «Dobro,» nitko te ne pita «Zašto si dobro?» I tako, tu razgovor završava i svatko ide dalje svojim putem.
Onda sam se ja pitala: «Jesam li ja stvarno uvijek dobro ili to kažem samo da se riješim osobe koju sam susrela?» I tako sam počela pronalaziti stvari na koje bih se mogla žaliti... Te danas kišem cijeli dan, te noćas nisam baš dobro spavala, pa baš je vruče, pa kako je hladno, pa za tri dana imam ispit... Ah, kako mnogo razloga na svijetu postoji zbog kojih bi se čovjek mogao osjećati loše! Problem je u tome što sam se stvarno počela osjećati loše. Sve je bilo teže ustati se u jutro, sve mrskije susresti novi dan, svi su mi počeli ići na živce... A sve zbog tako glupog razloga koji se zove – dozvoliti poznanicima da doznaju nešto više o tebi, dati im priliku da te tješe i ne jedva čekati da ih se riješiš!
Jednog dana, pogledala sam se u ogledalo i pitala: «Jesi li to ti?» Ne, to nisam ja kakvu sebe poznajem, to nisam ja kakva želim biti. I rekla sam «Dosta!» Od danas, ja sam opet dobro, pasalo to mojim poznanicima ili ne. Ako im je čudno, neka me pitaju: «Zašto si dobro?» I ja ću im reći – zbog bure koja je tako lijepo očistila zrak (nema veze što mi je razbila staklo na autu), zbog kiše koja možda pomogne da bude manje požara (nema veze što su mi noge mokre), zbog problematičnog djeteta koje je dobilo dvojku iz predmeta kojeg zna barem za četiri, ali se sva smotala (barem ne mora ispravljati jedinicu), zbog toga što danas sunce tako lijepo grije, obožavam osjetiti toplinu na koži, obožavam ući u užareni auto, to je jednostavno takav gušt!
Nisam dobro, ja sam odlično!
Život na netu
Moje crno sunce je imalo svoju fazu kad je uglavnom provodila vrijeme na internetu. Dizala bi se čak sat vremena ranije kako bi prije škole mogla skočiti u chat room.
Naravno da sam je kontrolirala. Bar u početku. Najprije me pitala smije li? Pa sam rekla samo ako ja sjedim pored nje. Pa je onda to meni dosadilo, to ju je malo razočaralo, da smije pričati s ljudima, a da ja ne pročitam svaku riječ. Onda je i njoj dosadila ta soba za razgovore pa je krenula dalje. Ja sam i dalje kontrolirala, ali po principu slučajnog uzorka.
Uvijek je bila sjajan đak (zapravo she has been), tako da mi je trebalo malo duže vremena dok sam našla neki dobar razlog da joj ograničim vrijeme na internetu. Još uvijek nisam sigurna da je to bilo nužno, jer se ipak pokazalo da je to bila samo faza.
Onda mi se jednom desilo da sam bila u chat roomu, jednom u kojeg smo obje zalazile, a često i zajedno pričale, i došao tamo neki tip i pita me poznajem li eto, baš njezin nickname. Nisam baš rekla da sam joj mama, ali sam rekla da je dobro poznajem pa mi je dao poruku za nju da joj prenesem. Onda smo malo više popričale o tom tipu, točnije dječaku, pa mi je rekla i da njih dvoje često razgovaraju s još nekim trećim čovjekom. A taj treći čovjek zapravo ide svijetom i zarađuje za život borbama na život i smrt i traži svog brata koji je nestao. Ma svašta im je taj čovjek još napričao! I ja nju pitam: „Vjeruješ li ti zaista da je sve to istina?“ A ona mi je mrtva hladna odgovorila: „Kao da je to važno!“ Nisam sigurna da je svjesna koliko sam tada bila zadovoljna takvim odgovorom, a niti da je svjesna koliko se ponosim njome. Ona može znati da sam ja ponosna, ali ne može si nikako predočiti taj osjećaj u grudima. Iskreno se nadam da će ga jednog dana osjetiti sa svojom djecom.
Ja sam u životu pokušala zalaziti u razne chat roomove i razne forume i vrlo je malo onih koje sam posjetila više od jednom. Osim jednog. Na njega sam razvila ovisnost i visim tamo možda i prečesto. I to zato jer su pravila ponašanja na tom forumu izuzetno stroga i nepristojnim ljudima brzo dosadi ili brzo budu izbačeni. Tako da su ljudi koji na njemu preživljavaju uglavnom sjajni (poput mene) i posebno je zadovoljstvo družiti se s njima. Čovjek nema potrebe glumiti nešto što nije, uči se prikladno reagirati na drugačija mišljenja, prihvaćati drugačije navike i tradicije, poštivati drugačije ljude...
I sad, nisam još sasvim raščistila sa sobom zbog čega sam počela pisati ovaj blog. Vjerojatno ipak radi pozornosti. Pa onda čitam druge blogove ne bi li svratila tu pozornost malo i na sebe. Našla sam ih nekoliko za koje bih mogla staviti ruku u vatru da su iskreni i istiniti. Neki su jednostavno zanimljivi i nepropustivi. A za neke se pitam: „Vuku li nas ti ljudi za nos?“ Ispadam li ja budala dok idem okolo i nudim čokoladu na sve strane? (Oni koji se prepoznaju nek ne misle da su jedini.) Čovjeku nekako jednostavno dođe da se pita. Ali onda mi ne preostaje ništa drugo nego da se prisjetim mudrih riječi svoje kćeri: „Zar je to važno?“ Ako su iskreni, čokolada mora pomoći, već bi bilo krajnje vrijeme da me poslušaju. A, ako nisu, who cares? Što smeta ako netko i misli da sam budala? Neka sam! Uzet ću malo čokolade da se utješim. Sad je škola ionako gotova pa mi potrebe za čokoladom postaju manje. ;)
