Jedan primjer
Imam taj problem da za sve važne stvari, koje se tiču moje djece, moram ja ići u školu. Nemam baš povjerenja u muža da će mi ispravno prenijeti ono što je bilo u školi, da će učiteljici postaviti prava pitanja ili dati prave odgovore. Volim ja njega, ali stekla sam uvjerenje da mu interpretacija onog što čuje i ne ide baš najbolje. S druge strane, kada se radi o roditeljskim sastancima za koje mi se čini da su tu zato jer se moraju odraditi, kada ne mislim da bih na njima mogla saznati nešto važno, onda šaljem njega. Ponekad i na informacije za ove dvije koje ionako sakupljaju uglavnom dobre ocjene (ipak, jednom mi se vratio doma, a da ni on ni razrednica nisu primijetili DVIJE jedinice o kojima me dijete ionako bilo izvijestilo).
Uglavnom, tako je jednom on bio na sastanku kada se raspravljalo o ovom slučaju kojeg želim spomenuti pa ne mogu baš sto posto tvrditi da je sve bilo tako kako mi je on ispričao. Sad mi je žao što nisam ja bila jer bih imala što reći nekim roditeljima, ako je istina da su dali izjave koje mi je prenio. Na žalost, mogu zamisliti da su ih dali, a i učiteljica je vjerojatno bila previše šokirana da bi mogla reagirati. Bio je to zapravo zadnji roditeljski u prošloj školskoj godini pa priča vjerojatno nije gotova.
Radi se o jednom dječaku. Što je najgore od svega, imala sam prilike komunicirati i s njim i s njegovom mamom i jako mi se sviđaju, oboje. No ima druge djece u razredu kojima se taj dječak ne sviđa. Stalno pronalaze razloge da ga zafrkavaju pa čak i tuku. Na koncu je završio sa slomljenom kosti. A nije agresivac, nikada on prvi ne započinje svađu ili tučnjavu. Bio je onomad čak na televiziji onaj jedan momak kojeg su djeca u razredu zafrkavala (verbalno zlostavljala), a on je njima odgovarao fizičkim zlostavljanjem. Tu je jako teško reći tko je zaista prvi počeo, za moj pojam, obje strane su u krivu i obje bi strane trebalo staviti na red. Ovaj slučaj nije takav. Barem mi moja kći tvrdi, a ja joj vjerujem, da ovaj dječak baš ništa ne čini čime bi ih izazivao. Možda ponekad smrdi, jer to je navodno povod toj djeci da ga zlostavljaju. Ne znam je li istina da smrdi, moja kći nije osjetila smrad, ali tako mu se rugaju. A njegova mama još osjeća potrebu da se opravdava roditeljima zlostavljača kako ga ona svake večeri kupa! S druge strane, mama jednog od zlostavljača kaže kako je to sasvim normalno da svi tog dječaka zafrkavaju, zafrkavali su ga još i u vrtiću i nije joj jasno zašto se oko toga diže tolika galama? Oj! Je li se to tako radi? Čak i da je istina da dijete smrdi na kilometar, je li to razlog da ga se tuče? I smije li se njegova mama opravdavati njegovim krvnicima? Meni je tu nešto naopako.
I ne mogu da se ne sjetim dvoje djece iz mog razreda. Doista nisu pazili na sebe i nije bilo lako stajati uz njih ili sjediti s njima u klupi. Još su k tome bili loši đaci pa nije bilo šanse da sjede sami, uvijek je netko od odlikaša bio zadužen za njih i trebao s njima sjediti. (Općenito, danas više ne primjećujem tu praksu da neki odlikaš bude zadužen za nekog lošeg đaka, a mislim da to značajno doprinosi stvaranju atmosfere zajedništva u razredu.) Često su znala djeca među sobom šaputati: „Jesi li osjetio kako on/ona smrdi? Uh, to he grozno!“ I neki bi to danas nazvali licemjernim ponašanjem jer se nitko nije našao da im kaže u lice: „Ti smrdiš! Trebao/la bi se okupati!“, niti na lijepi način, a kamoli na ružan. Nitko nije pronalazio za shodno da im se ruga ili da kaže učiteljici kako ne želi s tim djetetom sjediti. Pa, ako je to licemjerno, onda sam ja za licemjerje. Puno mi se više sviđa od nasilja koje ovo dijete trpi.
Buling
Proučavajući malo statistike svoga bloga, otkrila sam da su među najposjećenijima postovi o bulingu.
Kada sam pisala o tome, isticala sam važnost poštovanja. Ipak, poštovanje je nešto što se ne može odglumiti, ako ono ne postoji unutra, ne može ga se ni pokazati. Ne postoje formule poštovanja. Formule koje nam se nude, pomažu stvoriti samo fasadu, fasada može pomoći kad imamo posla s ljudima koji nisu bili duboko povrijeđeni, ali oni drugi je odmah prepoznaju i takvo „poštovanje“ ih samo povrijedi još više i doprinosi još većoj agresiji.
Na tim postovima ostavljene su neke jako bolne priče. Jednostavno imam potrebu nešto poduzeti, a nemam pojma što bi moglo biti efikasno.
Obje škole u mom naselju imaju na ulazu tablu „Ovo je škola s nultom tolerancijom na nasilje.“ Hm, da, kužim to, valjda ministarstvo ponudi određenu novčanu pomoć školama koje se uključe u neki program pa se onda škole prijave da bi dobile pare. Ili razmišljaju što ih muči ili što je to za što bi bilo najlakše zainteresirati učenike ili profesore, pa se u taj program prijave. Ipak, ne vidim na koji se način pokazuje ta nulta tolerancija... Istina, bile su organizirane određene radionice kojima je cilj preventiva. Nešto manje radionica za roditelje, ali s djecom se redovito radilo. Svaku toliko na satu razrednika su se pokušavali otkriti problemi koji u zajednici postoje. I to je sigurno dobro. Primijetila sam i da mi je najmlađe dijete trebalo ispunjavati neke ankete o životu na internetu, ali ne znam je li to povezano s „netolerancijom“ na nasilje. Sve u svemu, kada se problemi uoče i prepoznaju, nemam osjećaj da osoblje škole zna kako se dalje prema njima postaviti, kako ih rješavati i ostaje dojam da je tolerancija nasilja neizmjerna. Znam za jednu konkretnu učiteljicu koja je ulazila puna straha u učionicu DRUGOG RAZREDA OSNOVNE jer ju je jedna djevojčica napala, a jedan roditelj joj šalje prijetnje iz zatvora. Ove godine će vjerojatno jednako tako puna straha ulaziti u učionicu trećeg razreda. A ja mrzim strah. Jedna je mama prijavila školi dječaka koji zlostavlja njeno dijete, a škola je uprla svu svoju energiju da zaštiti od (verbalnih) napada zlostavljača, dok se činilo da zlostavljano dijete nije baš ni važno. Nakon dugo natezanja su se sjetili da bi možda centar za socijalni rad mogao najbolje zaštititi tog malog (vjerojatno zlostavljanog) zlostavljača.
Zato mislim da je nastavnicima potrebna pomoć roditelja i roditeljima pomoć nastavnika. Zato mislim da bi se trebalo nekako organizirati, razmjenjivati iskustva i savjete. Mislim da bi se svi koji se žele boriti protiv zlostavljanja trebali osjećati manje sami i znati da ima i drugih koji imaju isti cilj. Rado bih pokrenula neki forum na kojem bi roditelji i nastavnici mogli zajedno surađivati pa možda i predlagati promjene zakona, ako je potrebno, odnosno dobro razmotriti i prožvakati sve zakonske mogućnosti koje već postoje. Ipak, poznato mi je da postoje već mnogi forumi na kojima se priča o djeci i odgoju. Otvarati jedan više, čini mi se samo rasipanjem energije i stvaranjem veće usamljenosti. No ja do sada ne sudjelujem ni na jednom od njih i ne znam ništa o njima. Nekoliko foruma koje sam razgledala, toliko su opširni da se u njima prelako izgubiti. Zato pozivam one koji su aktivniji na tim razgovorima o djeci da daju svoje prijedloge o tome gdje već razgovori o sprječavanju nasilja postoje ili bi se mogli lako uklopiti. Veliko hvala unaprijed!
Jesmo li nemoćni?
Nije mi baš bila želja buditi tako bolne uspomene, više nekako spriječiti da nastaju. Ne mislim da je to moguće jednim postom, ali zrno po zrno... Nisam sigurna da danas ima više nasilja nego prije, samo se o njemu više piše. Dobro, možda je malo promijenilo i oblik. Budimo iskreni, nekada davno, u mojoj mladosti, ni droga ni oružje nisu bili tako dostupni kao danas. Klinci su se opijali, razbijali boce jedni drugima po glavama, ali nisu pucali i nisu se drogirali jer, uz najbolju volju, nisu mogli. Je li dobro da se o tome više piše? Djelomično. Probuditi svijest da nas se nasilje nad drugom osobom tiče, to je jako dobro. Natjerati ljude da ne zatvaraju oči nad susjedom koji zlostavlja svoje ukućane, to je poželjno. Ipak, od nasilja stvarati modu ili pisati o tome u katastrofičnim oblicima i buditi u ljudima beznađe, to nije dobro. Svatko, baš svatko od nas u svojoj ruci ima ključ, mogućnosti i sposobnosti. Treba nam još samo hrabrost i suradnja. Možda bismo bili malo hrabriji i malo bolje surađivali kad bismo znali da sustav funkcionira. Malo se prečesto događa da čovjek pokuša nešto poduzeti, a ništa ne postigne jer neka stepenica malo dalje u sustavu nije shvatila ozbiljnost situacije. Budimo iskreni, baš kao što niti policija nije odmah izašla u akciju u onom američkom kampusu kad je onaj momak ubio svoju djevojku jer su smatrali da nije opasan.  Znam da je lako osjetiti se obeshrabren kad čovjek nešto pokuša i doživi neuspjeh ili, još gore, neugodnosti. I onda dizanje ruku postaje navika. Stvar je u tome da, koliko god ima ljudi koji odustaju, puno više ima ljudi koji ne znaju što se može učiniti. Jasno mi je da se djeca osjećaju bespomoćno i ne znaju reagirati prema nasilniku. Pitam se pomažu li im pjesmice poput Bumbara i bubamare doista, ako netko s njima o tome ne popriča. Ali jako mi je žalosno vidjeti odrasle osobe koje se prema nasilju osjećaju bespomoćno. Ako djeca vide da njihovi roditelji ili učitelji šutke samo trpe nasilje, naravno da će i oni, kad odrastu misliti da tako treba biti. Zato je potrebno pričati, ne toliko o nasilju i svim oblicima u kojima se pojavljuje, koliko o svim oblicima kojima mu se trebamo i možemo suprotstaviti.
Oblik suprotstavljanja koji nije dobar, to je nasilje. Jer nasilje samo stvara novo nasilje. Uvijek. (Uh, i to je jedna od poruka Harrya Pottera.)
Neki dobri načini suprotstavljanja su poštovanje i odlučnost. Ali temelj (i preventiva) je u poštovanju.
Pripremimo se za školu – buling
Moja djeca vrište na sve bube. Užas. Umjesto da ih malo proučavaju.  Tako je jednog dana proletio pored nas jedan bumbar i podsjetio me na pjesmicu koju su moje cure nekad puno pjevale, a onda smo nekako zaboravili na nju: Bumbar i bubamaraSreo bumbar bubamaru pa je pita: „Gdje ćeš, mala?
Livada je ovo moja, mora da si zalutala.“
Bubamara odgovori: „Bumbarčino, što to znači?
Ne možeš me otjerati, nema veze što si jači!“ R: Buba, buba, bubamara, pred bumbara hrabro stala.
Ne da, ne da bubamara bumbar da je vara! Bumbaru je bilo krivo što nastupa tako grubo
pa joj veli tihim glasom: „Oprostite lijepa bubo!“
Bubamara lijepo primi bumbarovo izvinjenje
pa je tako poslije svađe uslijedilo izmirenje. R: Buba, buba, bubamara, pred bumbara hrabro stala.
Ne da, ne da bubamara bumbar da je vara! Koja prikladna pjesmica za početak školske godine!
Lijepo govori o tome kako snaga čovjeku ne daje nikakva posebna prava, o tome kako je potrebno suprotstaviti se nasilniku. Potrebno je. Svatko to može. Jedna je stvar obratiti se nekome još jačem tražeći zaštitu. I to je ponekad potrebno i često upali. Ali potrebno je direktno, istoga trenutka reći nasilniku: „Nemaš pravo. Nije u redu to što radiš. Ja tebi ne mogu ili ne ću uzvratiti na isti način, ali ti svejedno ne dozvoljavam da vršiš nasilje nada mnom.“
Drugi dio pjesmice nije bajka. On govori o bumbarovoj reakciji. Često su nasilnici zapravo zlostavljana ili zanemarivana djeca. Jedino što traže je malo poštovanja. Kada im se pokaže da se u njima gleda punopravna osoba, često zaborave na nasilničko ponašanje. To je moje iskustvo. Nailazila sam na djecu koja su bila gruba prema drugima, ali nikada prema meni. Treba znati da takva djeca imaju šesto čulo. Ne pomaže glumatanje. Potrebno je osjetiti iskreno poštovanje. U načelu, svaki čovjek zaslužuje poštovanje već samim time što je ljudsko biće. Ako kažemo takvoj djeci, na lijepi način, da to što rade nije u redu, znači da od njih očekujemo da budu sposobni znati što jest u redu. Onda oni požele dokazati i sebi i nama da znaju i mogu ono što je u redu iako se nikada neće ponašati kako treba prema ljudima koji ih odbacuju. Treba probati! :)
|
