Život je lijep
Eto, baš sam danas (već je jučer, dok sam to sve napisala) sjedila u onoj istoj čekaonici u kojoj sam prvi put vidjela (ili je možda bolje reći čula?) Bibu. Mislim da sam čak sjedila na istoj sjedalici na kojoj je ona tada sjedila. Pričala je nekoj ženi o svom Čovječuljku i Smiješku. Ne znam je li je pokušavala tješiti ili je samo skraćivala vrijeme čekanja. Ne znam niti jesu li tada moja djeca već blogala ili nisu, ali znam da ja još nisam ni približno razmišljala o tome. Znala sam tada, shvatila sam to iz njene priče, da je slikarica i da jako želi da što manje ljudi isproba tjeskobu koju je ona probala, prođe kroz strah kroz kojeg je ona prošla, da što više ljudi uživa u životu onako ili još više nego što ona sada uživa.
Prošlo je neko vrijeme, ideja o blogu je sazrjela u meni, krenula sam u upoznavanje drugih blogera i vrlo brzo na njenom blogu prepoznala tu istu ženu. Ženu za koju sam znala da pokušava svijet učiniti ljepšim i boljim mjestom. I tako smo se upoznale i počele družiti.
Sjećam se još njenog poziva: „Vratila se!“ „Tko se vratio?“ „Inspiracija!“
O, Biba, čini mi se kao da je prošla vječnost od tada. A samo prošlog proljeća je bila ta izložba. Podsjeća me to na jednu Novu godinu, kada mi je jedna prijateljica rekla da joj je godina nekako brzo prošla. Ja sam se pokušala sjetiti kako je meni ta godina izgledala i učinilo mi se da je trajala barem godinu i pol. Toliko se toga izdogađalo... Upoznala sam na toj izložbi neke nove blogerice i one i danas predstavljaju značajno bogatstvo u mom životu. Da se razumijemo, Biba nije prva osoba koju sam upoznala prvo preko interneta. I Milan, Rex i Tonkica sigurno nisu zadnje osobe koje sam isto na takav način upoznala. Nedavno je moj muž pričao s jednom osobom o jednoj zajedničkoj poznanici. I pitala ga ta osoba: „A odakle se vi znate?“ I, na svu sreću, uspio se dosta spretno izvući jer ta zajednička poznanica ne bi nikako željela da se dozna da je nekoga upoznala preko interneta. A ionako je nije on upoznao preko interneta nego preko mene. I tako si mislim o svim tim predrasudama o internetu jednako kao i o opasnosti da se ode u drugu krajnost. O tome što je to usamljenost i kako se sve može liječiti? Zašto neki ljudi na internetu nailaze na predatore, a neki razviju lijepa prijateljstva? Je li doista internet ono što nas otuđuje od susjeda ili je to nešto čemu pribjegavamo kad ne znamo o čemu bi razgovarali sa susjedima? Ili možda kad nemamo dovoljno susjeda? Sjećam se i te situacije kada mi je kći provodila vremena i vremena na internetu razgovarajući s nekakvim dalekim ljudima. I sjećam se muke dok sam se pitala je li to loše, a istovremeno sam znala koliko su divni ti ljudi s kojima priča i nisam mogla vidjeti u tome ništa loše. Onda je nekako došlo vrijeme kada je sve više vremena počela trošiti s prijateljima vršnjacima, a sve manje na internetu. I sve je ispalo dobro, čak i činjenica da je ni na što nisam gurala. I opet... Ne mogu ne primijetiti da ja nisam upoznala nikakvo čudovište. Naprotiv. Što da radim?
I tako sam Tonkici i Rexu pokušala ispričati ponešto o izložbi na kojoj smo se našli. Pa sam se sjetila kada je Biba smjestila na blog svoju prvu Noru. Pomislila sam: „To nije njena slika. Ona ne slika tako. Tko zna gdje je to našla i zašto ju je stavila na blog?“ Ali ne, bila je to jedna nova faza u njenom stvaralaštvu. I tko zna čime će nas još Biba iznenaditi? Ne preostaje nam drugo nego da se družimo i promatramo. (Možda i Thea uspije natjerati da se koristi računalom...) Za sada nam je pružila već nekoliko prilika da upoznamo divne ljude i da budemo sretni.
Jer... život je lijep! Tu nema pomoći. 
