|
|
H E R O E S
Fantastična serija. U više oblika značenja riječi „fantastično“. Istina, kao i svaka bajka, lagano karikira stvari, lagano pretjeruje, ali ipak tako precizno opisuje ljudsku prirodu. Kako lako čovjek povjeruje da može i mora spasiti svijet! Kako lako povjeruje da ima pravo odlučivati o tuđoj sudbini! Kako lako povjeruje da može činiti zlo jer ima uzvišeni cilj! Kako krivo procjenjuje posljedice svojih postupaka. Kako lako uzrokuje upravo ono što je htio spriječiti... Hiro i Ando su zakon! Serija me oduševljava. 21. rujna počinje nova sezona na NBC-u. 
Čudesne su mi te priče koje ljudi smišljaju. Padaju mi na pamet grčki mitovi u kojima se pojavljuju bogovi, polubogovi i razna druga bića, tako nalik ljudima, samo što imaju dodatne moći. Pa onda bajke, tko zna iz kojih vremena, pune vila, vještica i raznih drugih čudovišta. Voljela bih, doista, kada bi mi ljudi šire kulture nego što je moja, spomenuli i razne druge priče raznih naroda koje spominju nadnaravna bića nalik ljudima. I onda imamo Supermena, Spajdermena, mogla bih spomenuti u Witch i Winx, pa X-men, pa ti heroji, pa razni svemirci... Sve su to zapravo moderne bajke.
Što to ljude tjera da izmišljaju bića s moćima? Da sam sociolog, kao što nisam, posvetila bih se istraživanju toga. Ovako samo uživam u tim pričama koje su, unatoč svojoj nerealnosti, toliko realne.
Odrasti, ostarjeti, sazrjeti
Život bi se mogao podijeliti u nekoliko faza. Djetinjstvo: sve nam je novo. Gledamo svijet otvorenim očima. Ne bojimo se. Vjerujemo da netko pazi na nas, mama, tata, odgajatelji, učitelji, bilo tko. Vjerujemo im. Upijamo sve što nam kažu. Stvaramo temelje na kojima ćemo nadograđivati svoje spoznaje.
Ne kažem da je SVAKO djetinjstvo takvo, ali ljudi koji su zakinuti za ovo temeljno povjerenje u odrasle u svom ranom djetinjstvu, imaju nedostatak za kojeg se moraju jako potruditi kako bi ga eventualno nadoknadili jednom kad odrastu.
U nešto kasnijem djetinjstvu počinjemo polako shvaćati da i ti odrasli mogu pogriješiti, da nije sve uvijek baš tako kako nam kažu. Postajemo sve više kritični, više ili manje gubimo povjerenje ili se razočaramo. Uglavnom se razočaramo u drugima, ne baš u sebi, jer ni nemamo baš neka očekivanja prema sebi. Mladost: svijet je naš. Znamo da možemo i sami napredovati, naša spoznaja ne ovisi o drugim ljudima, možemo je tražiti i otkrivati gdje god mi hoćemo. Užasno smo pametni. Otišli smo puno dalje od svojih roditelja, shvatili stvari o kojima oni nisu nikada ni sanjali. Mi možemo sve. Imamo znanje i imamo snagu. Što nas može zaustaviti? Čudimo se tim odraslima, zapravo starcima, kako ne razumiju neke posve jednostavne i očite stvari, zašto sve kompliciraju, zašto stalno vide neke probleme kojih očito nema? I tako život teče, lupi glavom u ovaj zid, lupi glavom u onaj zid, čovjek razočara sam sebe (mislim da je to najteže razočaranje koje se može dogoditi), sve postaje relativno, mijenja se perspektiva. Obaveze rastu. I čovjek sve više počne razumijevati svoje roditelje, njihove razloge i porive. Ne, ne mora se nikada posve složiti s njima, ali ih počinje sve bolje razumjeti. He, he, ne bih mogla ispričati kako izgledaju pogledi umirovljenika jer još nisam bila tamo. Ali pretpostavljam da u neko doba počinje faza kad opet ovisiš o drugim osobama i preostaje ti samo da se moliš Bogu da te osobe budu milosrdne. Često ljudi nisu ljubazni prema starim i nemoćnim osobama jer ne misle da bi se takvo stanje moglo i njima dogoditi. Ja se doista sjećam svoje faze kad sam smatrala da mogu i trebam soliti pamet svojim roditeljima, kad su mi išli na živce mamini savjeti i njena briga. Otkad imam djecu, sve više pronalazim sličnosti sa svojom mamom, sve bolje razumijem njene poglede i, ako neke od njenih savjeta ne budem dijelila svojoj djeci, to će biti samo iz diplomatskih razloga, zato da me ne otfrknu kao što sam ja nju, a ne iz uvjerenja. Feba, ja samo želim reći da ni jedna priča nije SAMO priča. Ni Harry Potter, ni Snjeguljica, ni Pinocchio, ni Narnijske kronike. Samo mladost može misliti da su to SAMO priče. I, budimo iskreni, ima mladost pravo na takvo mišljenje. Ali ne treba ga nametati drugima. Već sam jednom citirala posvetu koju je C.S. Lewis napisao na početku priče „Lav, vještica i ormar“: Draga moja Lucy,
ovu sam priču napisao za tebe, no kad sam počinjao, nisam bio svjestan da djevojčice rastu brže nego knjige. Posljedica toga je da si već prestara za bajke, a kad knjiga bude otisnuta i uvezana, bit ćeš još starija. No jednoga ćeš dana biti dovoljno stara da opet počneš čitati bajke. [...] To me zapravo potaknulo na još jedno razmišljanje o tome kako ljudi rastu. Ja sam, eto, postala dovoljno stara da ponovo počnem čitati bajke, s puno većim zadovoljstvom nego što sam ih slušala kad sam bila mala, a nadam se da ćeš me se sjetiti jednog dana kad i ti postaneš dovoljno stara. :)
Bajke
Sve je počelo s Pinocchiom. Više manje, svi smo ga trebali pročitati za lektiru negdje u drugom ili trećem razredu osnovne škole. Nije me tada priča posebno oduševila. U sjećanju mi je, vrlo maglovito, ostala glavna poruka priče – onaj tko ne uči, postat će magarac, veliki kit, Geppetto, dobra vila, Lisac i Mačak, i to je to, otprilike. Onda smo odlučili čitati Pinocchia svojoj predškolsko/školskoj djeci pred spavanje. Odjednom sam počela uočavati mnoštvo poruka priče, mnoštvo životnih i istinitih činjenica koje su izrečene kroz slike i naizgled nemoguće situacije. Pomislila sam kako Pinocchio uopće nije priča za malu djecu, već za mnogo starije osobe koje su slične situacije već iskusile u životu i znaju ih prepoznati. Opet, vjerojatno su pisane upravo u slikama i nerealnim situacijama, kako bi prodrijele u dječju podsvijest i iskočile u trenutku kad su u napasti da skrenu s pravog puta?
Zatim je Moje crno sunce, dok joj još nije bilo ni osam godina, vidjela reklame za Harrya Pottera i poželjela imati te knjige. Može li čovjek djetetu koje želi čitati odbiti ispunjavanje želje? I tako je dobila prvu knjigu iz serije na poklon. Odmah je prionula čitanju. A ja sam se sjetila jedne nešto starije poznanice iz mojih djetinjih dana koja me u to vrijeme uglavnom obasipala knjigama. Jednom je rekla da mi nije poklonila ni jednu knjigu, a da je nije prije toga i ona pročitala. I ja sam pomislila: „Pa što ja to radim? Harry Potter nije klasik, poput Pepeljuge, ili Pinocchia ili Petra Pana! Pa ja nemam pojma što mi to dijete čita!“ I tako sam morala i ja pročitati knjigu. Sve ostale knjige nisam više čitala kako bih nadgledala dijete, već zato što mi je postalo važno ono što se u njima događa. I opet, priča o vješticama i čarobnjacima, može li biti nešto drugo osim bajke? No likovi u priči, tako su realistično prikazani da skoro svakog od njih možete pronaći u svojoj okolini. Jednostavno, to uopće nije bajka nego priča iz pravog života.
C. S. Lewis, u svojoj posveti na početku priče Lav, vještica i ormar, piše sljedeće:
Draga moja Lucy,
ovu sam priču napisao za tebe, no kad sam počinjao, nisam bio svjestan da djevojčice rastu brže nego knjige. Posljedica toga je da si već prestara za bajke, a kad knjiga bude otisnuta i uvezana, bit ćeš još starija. No jednoga ćeš dana biti dovoljno stara da opet počneš čitati bajke. [...]
Eto, valjda sam ja dosegla upravo tu starost. Uživam u bajkama. Obožavam ih. Samo mi idu na živce slikovnice s prepričanim bajkama.
Pa i veliki dio Biblije napisan je poput bajke, pogotovo Stari zavjet. Je li doista u davna vremena postojao vrt u kojem se nalazilo stablo s kojega se nije smjelo jesti? Ili je stablo Spoznaje Dobra i Zla samo slika ljudske svijesti i sposobnosti da odlučuje (bira) hoće li u svom životu činiti Dobro ili Zlo? A priča o izlasku Izraelaca iz Egipta? Zašto je tom narodu trebalo četrdeset godina da prijeđe put koji je mnogo godina prije, u roku vjerojatno manjem od četrdeset godina, prijeđen barem četiri puta (kada su braća prodala Josipa i on je došao do Egipta, kada su ta ista braća došla osobno do Egipta u potrazi za hranom, kada su se ta braća vratila po oca u Kanaan te i njega na kraju dovela u Egipat)? Zašto nitko od onih koji su izašli iz Egipta nije došao u obećanu zemlju? Jesu li uistinu Izraelci bili robovi u Egiptu ili je ta priča samo pokušaj da se objasni (ne)sposobnost čovjeka koji je bio rob da postane slobodan? Misli li se u toj priči samo na ropstvo u smislu fizičkog rada ili se raspravlja i o robovanju strastima, predrasudama, stvarima, novcu, bilo kojem obliku zlatnog teleta?
Zapravo je govor slikama puno praktičniji od eksplicitnog govora jer jedna slika može obuhvatiti mnoštvo stvarnih situacija, a ne samo jednu, iz realnog života. Jedna slika može prenijeti poruku ljudima različitih vremena, običaja, dobi i kultura. Slike nisu vezane samo za jedno podneblje.
Zato J.R.R. Tolkien svoju priču smješta u izmišljeni svijet, kako je nitko ni slučajno ne bi povezao s nekom konkretnom situacijom. Iako su ljudi, s razlogom, pokušali povezati njegovu priču s nečim što su zajedno nedavno proživjeli, on kaže da mu je cilj bio napisati priču koja se može primijeniti baš na svako vrijeme. I to je ono što bajke uistinu čine.
Lijepe su priče o životopisima slavnih ljudi, lijepe su priče koje govore i o nekom konkretnom vremenu, i u njima se može vidjeti kako su neka pitanja i neki problemi vječni. Ipak, bajke su tu, izvan i iznad svih vremena, prikladne za svakoga.
|
|
|
|
