|
|
Obratite pažnju!
Joj kako meni idu na živce ti razni umišljeni ljudi! Sve znaju najbolje. Svima sole pamet, svima imaju što savjetovati. A sluha niotkuda. Ne bi ti ljudi malo saslušali tuđi pogled na svijet. Što god im netko drugi kaže, sve interpretiraju na svoj način. Znate ono, kao konji s onim čudom na očima (eto, toliko sam odnarođena da ne znam ni kako se to zove). Ne vidi ni lijevo ni desno, ni cvijet uz stazu, ni brdo u daljini, a još manje izvor na tom brdu, vidi samo ono što hoće. I stalno nekoga prozivaju. Stalno nekoga na red stavljaju. I svakog drugog vide kada je tvrdoglav. Svi drugi su magarci. Samo su oni konji.
E, nisam ja takva, ne, ne. Ja sve pažljivo slušam, sve pažljivo sagledam, iz svih kutova. Ma problem je u tome što drugi ljudi ni ne znaju kojih sve kutova ima iz kojih bi se stvari mogle sagledati, za neke kutove samo ja znam. I, ma stvarno, ma ne, nije da se hvalim, nego to je jednostavno tako, nema baš puno ljudi koji mogu tako dobro sagledati stvari kao ja. I kad ja kažem da je nešto baš tako, ma ljudi, nema vam smisla prepirati se sa mnom. Jer tko će znati, ako neću ja?
I ne bih ja nikada upirala prstom na takve idiote. Ili ih nazivala pogrdnim imenima. Ma skoro ih niti ne primijetim. Samo mi dižu tlak. Vama ne?
I ja uvijek spremno priznam ako u nečem nisam u pravu. Samo, stjecajem okolnosti, ja sam uvijek u pravu. Što mogu? Pa nisam ja valjda kriva što sam tako pametna. To je majka priroda.
Nova školska godina
Presimpatično. Slavimo Novu godinu, rođendane, a život zapravo uređujemo u skladu sa školskom godinom. Koliko dijete ima godina, to je relativan pojam, ali koliko je naraslo, shvatimo tek na jesen, kada lanjske traperice nisu dovoljno dugačke i kada lanjske tenisice postanu tijesne. Čak i studenti, kojima akademska godina počinje nešto kasnije, nastoje uhvatiti odmora prije početka školske godine i onda se opet hvataju posla kad počne i školska godina. I onim ljudima koji nemaju posla s đacima ili studentima, opet nekako jesen dođe kao početak novog perioda. A taj početak ne slavimo. Tužno. Trebali bi.
Ovo mi je jedan od najnestresnijih početaka školske godine. Nekako kao da sam sve probavila. Prije me mučilo moje loše đače. Već zbog toga, početak školske godine mi je predstavljao stres. Kako će ona izaći na kraj sa svime što se od nje u školi traži? Kako s kolegama? Ono što mi se nekako čini najvažnijim, to je da konačno imam osjećaj da postoje predmeti u kojima uživa. Ja osobno nisam mogla uživati u svim predmetima, a budući da sam savršena, čini mi se da je prirodno i potrebno da dijete ne voli sve predmete jednako.  Netko tko je uživao u svemu, neće me razumjeti i ne želim tvrditi da je pogled takvih ljudi krivi, ali ovo je moj pogled. Kao i to da ipak nešto u čemu se uživa mora postojati. Sada kad vidim da kod nje postoje takvi predmeti, ja sam sretna. Nisu bitne ocjene, bitno je to da postoji želja za istraživanjem i savladavanjem nečega. Što god to bilo. Druga stvar koja mi je pomogla da se oslobodim stresa je to što sam shvatila da škola ne određuje čovjekov život. Bez obzira na to što je sustav tako napravljen da izgleda kao da nam ocjene u školi određuju čitavu budućnost, nije tako. Ne postoji taj propust u obrazovanju kojeg kasnije ne bi bilo moguće nadoknaditi, ako se to želi. Ne postoje izgubljene godine. Sve što čovjek živi je korisno iskustvo i u svakom trenutku može promijeniti način života. Ne preko noći, ali može donijeti tu odluku i krenuti u drugom smjeru. U smjeru koji ga ispunjava. To je jedna divna činjenica i ja se ne brinem. Više.
Izbezumljuju me samo lagano sve ove panike koje nam serviraju na televiziji. Ljudi više neće slati djecu u školu jer sad moraju plaćati autobusne karte. Kao, nikad ih u životu nisu plaćali pa je sad to neko silno iznenađenje. Ne bih znala ništa o tome, ja sam ih mojoj djeci stalno plaćala i bile su skuplje nego mom mužu koji je student. I kako je život strašan jer djeca očekuju da im kupujemo markice. Čak i mojoj lošoj đakici, onoj koja je do nedavno mislila da je Kiklop ono što je Nives Celzijus izgubila, nije bilo jasno: „Čekaj malo, svima je kriza, ali samo to jedno dijete u cijelom razredu nema markirane tenisice?“ Zato mi se muž osjetio pogođenim: „Draga, kako ću ja na fakultet? Pa tamo svi imaju Nike tenisice, samo ja ne. Biti ću odbačen od društva.“  Na svu sreću, dao je sve ispite pa ne moramo brinuti o tome do početka predavanja. Pa onda kako su torbe teške. Kaže meni dijete: „Mama, nemaš pojma kako je tebi život lak! Mi moramo nositi te torbe u školu. Pa iz škole. Pa onda još moramo i zadaće pisati i učiti... A ti moraš samo ići na posao. Blago tebi!“ A mama ponosna. Jesam ih dobro izdresirala, ha? Doduše, činjenica je, otkrila sam ove godine da postoje i zbirke zadataka iz povijesti i biologije. Nikad čula za to prije. Baš me zanima kakvi su to zadaci unutra? Vjerojatno bih i ja imala 5 iz povijesti da sam mogla rješavati zbirku zadataka. Pa čovječe, zbirka zadataka je čarobna riječ u mojim ušima! Kada bi postojala iz svakog predmeta, onda bi mi sigurno svaki predmet i bio zanimljiv! E ti udžbenici. I njih sam probavila. Na svu sreću. A bila sam ljuta. Jako. Uzmem udžbenike koji su mi ostali od starije dvije, a iz nekih predmeta imam i po 4 komada jer ja sam malo nastrana po tom pitanju, i ni jedan ne vrijedi za najmlađu. Treba kupit nešto peto. Ajde, mislim ja, idem vidjet koje od tih udžbenika ministarstvo odobrava pa da ponudim na www.trebamknjigu.com ili na www.skolske-knjige.net/. Kad tamo, za prva četiri razreda osnovne uspijem naći svega dva ili tri udžbenika koji su još uvijek na spisku. Za kasnije razrede nisam gledala, pravim se ćorava dok ne dođu na red. Pa dobro, mislim si ja, zar znanje koje su stekle ove starije kćeri više ništa ne vrijedi? Što su one uopće učile u školi kad više ništa ne valja? Znam, znam, znanost neprestano napreduje, ali zar baš tolikom brzinom? Pogotovo tako da u nižim razredima osnovne treba stvarati stalno nove udžbenike? Možda pet puta sedam i nije više trideset pet? Ili se abeceda promijenila? Sad, moram priznati, udžbenik iz prirode i društva za treći razred iz kojeg je učila najmlađa, stvarno je puno bolji od sva ona četiri udžbenika koje sam kupila za starije dvije. Što je najbolje od svega, ono što su iz prirode i društva učile starije dvije, uopće nije postojalo niti u jednom od ta 4 udžbenika nego su morale učiti iz bilježnica. Zašto sam ih uopće kupovala? Ovoj najmlađoj bilo je sasvim dovoljno učiti iz udžbenika i baš sam bila zadovoljna gradivom. Nadam se da će ovaj udžbenik sukladno tome imati duži staž iako ja više nemam djece koja bi ga mogla naslijediti. Jer nije uopće poanta u lovi koja se na udžbenike troši. Jest da su besramno skupi, čitanka za treći gimnazije preko 100 kn, i još nekoliko udžbenika isto tako. Ja nisam taj tip koji se hoće žaliti na nešto što se ne može izbjeći. Pa, Bogu hvala, starije dvije su mi u fazi kada im tenisice od lani nisu tijesne, umjesto novih tenisica kupit ćemo udžbenike. Sjećam se kada sam ja išla u srednju školu. Roditelji bi mi dali nešto novca, profesori su nam na prvim satovima nastave rekli koji nam udžbenici trebaju za njihov predmet i ja bih ih poslije škole otišla kupiti. Malo se čekalo reda, ma bilo je i nervoznih ljudi, ali ništa što se ne bi moglo preživjeti. Možda zbog toga sada ne volim šoping, ali to i nije tako bitno. Meni sada ne pada na pamet osobno šetati ulicom s toliko novca u novčaniku koliko je potrebno za kupiti udžbenike iz samo dva predmeta, a kamoli da pustim dijete da tako šeta? Osim toga, neki su udžbenici novi ispod čekića, sasvim izmišljeni za ovu godinu pa ih još ni nema u knjižarama. Bila sam svojedobno sretna što su djeca na kraju godine dobila popis knjiga za iduću i puna optimizma krenula u knjižare kupiti udžbenike već u lipnju, a kad tamo, nitko ništa nema. E, tu je začkuljica! Normalno da udžbenik koji se tiska samo za jednu godinu ne može biti jeftin. Jer ne plaća se samo papir na kojem se tiska, treba udžbenik urediti, posložiti, pregledati, treba provesti vrijeme na njegovom izmišljanju... Normalno da si knjižare ne mogu dozvoliti da naruče previše udžbenika jer tko zna hoće li ih moći prodati sljedeće godine? Mislim, već smo se navikli da je pisač sa setom boja jeftiniji od samog seta boja pa nam je lakše, kad potrošimo boju, kupiti novi pisač i stari baciti u smeće. Ma dobro, možda ne baš kada se potroši boja, ali svakako kada se pokvari. Hrpa uređaja je postala takva da je jeftiniji novi uređaj nego popravak starog. O računalima da ne pričamo. Pokvari se grafička kartica, treba kupiti cijelo računalo jer više nema grafičkih kartica koje bi se mogle složiti na tu matičnu ploču. Pa onda, jeftinije je kupiti novi komad robe nego krpati stari. Sve je nekako postalo puno potrošnije nego što se ja sjećam iz svoga djetinjstva (ma stvarno, opet iznova, Bogu hvala na krizi!). Ali pretvaramo li mi to i znanje u potrošnu robu? Imamo li pravo na to? Samo zato da bi neki pojedinci mogli zgrtati lovu? Pojedinci za koje nikako ne mogu dokučiti niti kakvu to moć imaju? Eto, zato sam se ja veselila besplatnim udžbenicima. Ne zbog novca kojeg bih uštedjela, već zbog poštovanja koje znanje zaslužuje. No osjećam se užasno usamljeno u tom svom nastojanju. Čak niti nastavnici, koji se osjećaju užasno poniženo, ma ne bez razloga, ne vide kako ih se i takvim promjenjivim udžbenicima ponižava. Pa se bune protiv dodatnih poslova, pa se bune protiv silnih evidencija koje moraju voditi, a nikoga nisam čula da je digao glas protiv neprestanih mijenjanja udžbenika. Hajde, znam da ima sve manje nastavnika koji posjećuju moj blog, ali vi preostali, hrabri, recite mi koliko ste udžbenika promijenili u zadnjih deset godina i iz kojih razloga? Je li doista svaki puta novi udžbenik bio kvalitetniji ili onaj na kojeg ste se naviknuli više nije bio u ponudi? Jer, budimo iskreni, koji bi nastavnik prihvatio pisati sasvim nove pripreme za nešto što nije stvarno puno bolje? Čovječe, s tolikim puno boljim udžbenicima koji se pojavljuju, ima da nam djeca budu super genijalci! S druge strane, priznajem, i autore sva ona četiri ranije navedena udžbenika iz prirode i društva, i recenzente istih, najradije bih strpala u zatvor. Jer doista nisu valjali. Nisu se smjeli niti pojaviti na popisu odobrenih udžbenika. Dobro je da su ih skinuli. I drago mi je da se sada priprema zakon po kojem bi se udžbenici odobravali na četiri godine. Još samo kad bi se uvele i kazne za nakladnike, autore i recenzente čiji se udžbenici ne uspiju održati na tom popisu barem osam godina, to bi bio pun pogodak! Jer onda bi autori i nakladnici puno bolje promislili prije nego što bi ponudili novi udžbenik, svojski bi se potrudili da on stvarno bude kvalitetan, ne bi unaprijed razmišljali – nije važno kakav će ispasti udžbenik, do godine ćemo ionako slagati nešto drugo. Nije ni nastavnicima neki problem zamijeniti jedan loš udžbenik drugim lošim, zar ne? Bilo bi im važno da udžbenik bude takav da svatko poželi raditi po njemu. Ne bi onda pokušali udžbenik prodati obećavajući školi kompjutere, nego bi znali da nude kvalitetu. Mislim, lijepo je to da nastavnici imaju demokratsko pravo birati udžbenik po kojem će raditi. I dalje ne vjerujem da uživaju u neprestanom mijenjanju udžbenika. Ali nešto se na televiziji u zadnje vrijeme spominje i pravo roditelja da odlučuju što će njihovo dijete učiti u školi. Kako bi bilo da svaki roditelj bira udžbenik po kojem će njegovo dijete učiti? E, to bi bilo stvarno zabavno!
I tako sam se ja odlučila opustiti. Kupila sam tri polovna udžbenika za najmlađe dijete. To je njoj jako važno, ona se stvarno veseli početku škole i novim knjigama i domaćim zadaćama. Skupila sam sve udžbenike koje imamo doma, a koji su na popisu udžbenika u njenoj školi. S time ću je poslati u školu pa možda i tamo dobije poneki udžbenik zauzvrat. Pa ćemo onda vidjeti što nedostaje. Znam da ću morati kupiti sve radne bilježnice, nisam nikada ni mislila da bi one trebale ući u sustav besplatnih udžbenika, ali mi se ne žuri. Nemam namjeru ići pet puta u knjižaru čekati red. Možda neću ni jednom. Vjerojatno ću sve kupiti preko interneta, ako bude još uvijek moguće. Srednja će isto u školu odnijeti sve udžbenike od lani pa možda nešto i dobije tamo. Najstarija ne može ništa dobiti jer je najprva generacija koja je upala u besplatno, nešto smo nabavili, ali i to ćemo rješavati kad i ovo drugo. Nema žurbe, nema gužve, nema nervoze. Mogu samo pričati što mislim pa se možda i sakupi, jednog dana ili nešto kasnije, kritična masa ljudi koji će zahtijevati red među udžbenicima, veće naklade koje će smanjiti cijenu i tome slične stvari.
I tako, za početak školske godine, sjetila sam se jedne molitve koju smo puno molili dok smo bili mlađi:
Molitva đaka i studenata
Božansko Djetešce Isuse, pogledaj koliko se trudim da svladam ogromno školsko gradivo. Ti voliš mlade. Ti si suputnik đacima i studentima, posebno za vrijeme ispita. Budi uza me u ovoj teškoj i odgovornoj zadaći.
Isuse, ti si već u dvanaestoj godini svojim znanjem zadivio učitelje zakona. Daj mi snagu i hrabrost da marljivo učim, prosvijetli mi razum, učvrsti pamćenje kako bih mogao bez straha odgovarati na postavljena pitanja.
Pomozi mi da dobro položim ispite. Daj da moji profesori budu pravedni i velikodušni.
Božansko Djetešce Isuse, čvrsto se uzdam u Tvoju pomoć. Amen
Podsjetilo me to na moju mamu koja mi je pričala kako nikad nije molila za ovu ili onu ocjenu ili za položeni ispit, samo za to da se na ispitu sjeti svega što je naučila, da joj se ne blokira mozak, da ne izgubi živce. To nije molitva za ocjene, to je molitva za znanje i za njegovo ispravno korištenje kao i savladavanje. Jer, koliko god se veselili što nema više učenja ili polaganja ispita, jednom kada se završi škola, to nije istina. Jednom kad počne posao, svaki je dan barem po jedan ispit u kojem treba koristiti ono što smo naučili. I ocjena može doći, bilo u obliku unaprjeđenja ili otkaza. Zato je znanje ono što nam treba da ostane u nama. Ocjene bi trebale biti samo kao putokazi koji nam pokazuju koliko smo u tome uspjeli. Zato je važno da naši profesori budu pravedni. I ne moramo u svemu biti najbolji. Ne, ne. Moramo samo biti dobri u onome što nam je važno. Da bismo to mogli, moramo se neprestano pitati – što nam je to važno?
Slika
Ima tako ljudi, mogu ubiti čovjeka ne trepnuvši ili naručiti ubojstvo, ali ne vole da ih se zove ubojicama. Mogla bih birati manje drastične primjere, ali tada bi postojala opasnost da se netko prepozna, a nije mi stalo prozivati ljude, samo njihovo ponašanje. Ima tako ljudi, ne vide ničeg lošeg u tome da nekom drugom nešto uzmu, ali ih uznemiruje ako se to uzimanje nazove krađom.
Nisam toliko glupa da bih pokušavala sebe ili druge uvjeriti kako nije važno što drugi ljudi misle o nama. Volimo kad nas ljudi vole, volimo kad nam odobravaju, kad nas uvažavaju. Suprotno od toga stvara neugodan osjećaj. A i jedno i drugo može se događati na razne načine. Kada bismo se svima sviđali, to bi bio prejasan pokazatelj da nešto s nama nije u redu. Mislim da je to nešto na što se moramo neprestano podsjećati. Ljudi su međusobno toliko različiti, nije moguće da svi, tako različiti ljudi, na jednak način odobravaju sve što činimo. Prema tome, nema čovjeka koji se nikada neće morati suočiti s neslaganjem, nema čovjeka koji se ne mora naučiti nositi s neodobravanjem. I naravno, nije nam svačije mišljenje jednako važno. Postoje ljudi koji su bitni i oni koji samo prolaze pokraj nas. U tom smislu, ja sam razvila vrlo jednostavan recept: ljudi koji me cijene su bitni, oni drugi su nevažni.
Ponekad se dogodi da napravimo nešto što izazove veću količinu odobravanja. Ponekad nam se čini da će nas ljudi uvijek voljeti ponavljamo li to. Ili možda pokušavamo imitirati potez nekog drugog tko je nečim zaslužio pozitivnu pažnju. Pa počnemo raditi stvari zato da bismo dobili odobravanje, a ne zato što to stvarno želimo. Počnemo graditi sliku o sebi, fasadu, ono što mislimo da će se svidjeti drugima. Ne razmišljamo o svom vlastitom odobravanju.
Zamislite kuću s prekrasno uređenom fasadom, a kada uđete unutra, tamo nema zidova, nema soba, nema kuhinje, na podu samo smeće, možda čak i smrdi. Hoćete li se htjeti zadržati u toj kući? (Priznajem, ja ovog ljeta nisam htjela ići niti u kuću koja je sasvim lijepo uređena iznutra, a uopće nema fasade. Fasada ipak ima i svoju zaštitnu ulogu za kuću, i to treba uzeti u obzir.)
Nekako susrećem previše ljudi koji puno više pažnje poklanjaju slici koju drugi imaju o njima nego svojim vlastitim osjećajima. Puno se više brinu o tome kako ih drugi doživljavaju nego o tome kako doživljavaju sami sebe. Tužno mi je to. Izgleda da se nikada i nigdje nisu osjetili prihvaćenima upravo onakvi kakvi jesu. Istina je, nekada roditelji, u želji da svojoj djeci pruže najbolje od onoga što im se čini moguće, ne znaju pokazati djeci da ih vole i prihvaćaju upravo onakve kakvi jesu. Ne vjerujem da ih stvarno ne prihvaćaju, ali znam da često to ne znaju pokazati. Ipak, jednom kad čovjek odraste, mora najprije naučiti prihvatiti samog sebe, mora naučiti voljeti ono što vidi u ogledalu. Ne može se stalno vaditi na roditelje. Mora svoju kuću urediti tako da njemu bude ugodna. Tada će u nju rado svraćati oni koji vole iste stvari, istu glazbu, njegovo društvo. A fasada? Njena je uloga samo da čuva kuću od vlage i drugih štetnih utjecaja izvana. Neka bude obojana u njegovu najdražu boju!
|
|
|
|
