|
|
Malamanipulatorica
- Ali mama, ja bih stvarno htjela pticu.
- Zlato moje, moraš obraditi tatu. Ako uspiješ, ja neću imati ništa protiv, ali nije da je baš toliko želim da bih ga ja nagovarala.
- A kako da ga nagovorim? Ja nemam pojma kako da ga uvjerim?
- Ne znam. Pitaj mlađu sestru. Ona se pokazala kao stručnjak u tim stvarima.
Upada mlađa sestra u razgovor:
- Lijepo ga pitaj. Pa ako ti on kaže „Ne,“ ti počni plakati. Ako i nakon toga ne bude htio, ti svejedno odi i kupi je.
~ o ~
Kod none
- Nona, hoćeš mi kupiti ove traperice? Vidi, nisu skupe.
- Moramo prvo pitati mamu, da me ne ubije.
Na telefonu
- Maaamaaa, mogu ići s nonom u Kaufland da mi kupi traperice?
- Ne.
- Ali mama, trebaju mi nove traperice. One jedne su mi prekratke, one druge ne nosim...
- Dobro, hajde, pogledat ćemo malo pa ti možda kupimo za rođendan.
- Neću za rođendan, hoću sad!
- Ne može sad.
- E hoću, da znaš! (spuštena slušalica)
Kod none
- Mama je dozvolila.
- Stvarno?
- Da. Rekla je samo da stare moramo baciti u smeće.
- Mogu je nazvat?
- Da.
~ o ~
Bila sam jučer u jednoj knjižari, bez cilja. Gledala malo po knjigama. I padne mi pogled na skupinu knjiga o dijetama, prehrani i tome sličnim stvarima. Nadam se da se nitko neće osjetiti povrijeđeno, ali ja osobno osjećam određenu vrstu odbojnosti prema tim knjigama. Pogotovo kad se nađu na kupu. Ali zato mi je pažnju privukao jedan drugi kup različitih knjiga s istim naslovom: „Filozofija jezika“. Čini se prilično očitim da smatram komunikaciju puno važnijom za zdravlje od prehrane. I dodajem – to je moje osobno mišljenje i nije mi želja nametati ga, samo opisati. Istina, možda bih još mogla dodati (ali neću vam nikada reći) da sam završila u knjižari trošeći vrijeme između posljednjeg ispraćaja i mise zadušnice za pratetu koja nije baš pazila što jede, koja je pušila, a da je poživjela još četiri mjeseca, bila bi slavila stoti rođendan. Na koncu mi je pogled pao i na knjigu s naslovom „Manipulatori“. Nisam je pročitala pa je neću niti reklamirati niti kritizirati, ali uvidom u sadržaj knjige, ustanovila sam da se radi o mikromanipulatorima, odnosno onima koji pokušavaju utjecati na odnose u sasvim lokalnoj sredini u kojoj se nalaze. U načelu, kvare odnose u toj sredini, jer da stvaraju ugodnu atmosferu, ne bi ih se nazivalo manipulatorima već uspješnim vođama. Ali ja ne mogu, a da se ne pitam koja je točno razlika između te dvije vrste ljudi? Kaže Trubica u komentaru na moj prošli post – možda se nije radilo o manipuliranju, možda se radilo o poticaju? Mene zanima gdje je granica? Koja je razlika? Sigurna sam da mnogi ljudi izgledaju manipulatori iako im je jedini cilj bio upravo da budu poticajni. Mnogi ljudi sigurno pokvare odnose u svojoj sredini u nastojanju da ih zapravo poprave. Znači li to da moramo izbjegavati poticanje kako ne bismo došli u napast da manipuliramo ljudima? Mislim da je onima koji me poznaju jasno da bi moj odgovor bio niječan, ali ovo svejedno ostaju pitanja koja me muče. I da, lijepo je rekao Rex – ne postoji pojam „oslobađanje čovjeka od njegove slobodne volje“ jer osobu možemo samo potaknuti u onom smjeru kojem je već sklona, baš kao što sam i ja svojedobno pisala u postu o knjigama i prijateljima. Mislim da ne možemo nekoga uvjeriti da želi ono što stvarno ne želi. Ipak, svaki čovjek ima područja nedefiniranih misli, ima želje za koje nema hrabrosti i tada ga nije teško pogurnuti, bilo u smjeru za koji nema hrabrosti ili ga uvjeriti u nešto o čemu nije razmišljao. I zapravo ne znamo na koga sve možemo utjecati riječima koje izgovaramo. Tvrdeći kako je sve otišlo k vragu, možda ćemo utvrditi u naumu osobu koja razmišlja o samoubojstvu. Nismo joj mi tu ideju utuvili u glavu, ali smo pomogli da ispliva na površinu. Tvrdeći kako je danas lijep i sunčan dan, možda pomognemo nekome da u to povjeruje i da se odvaži u neku od svojih životnih pobjeda. Tako nekako djeluje i teorija zavjere, koristi ideje koje već ljudima postoje u glavama. A o utjecaju medija da ni ne govorimo. Ali tako djeluje i svatko od nas u okruženju u kojem se nalazimo i zato bi bilo dobro imati kontrolu nad svojim mislima, riječima i postupcima.
Manipulatori
Dogodilo se to negdje u mojoj mladosti. Skupilo se društvo u točki A. Trebali smo se pokrenuti do točke B, ali baš nam je bilo lijepo u točki A i nikako da se mrdnemo. I tada mi je došao jedan čovjek i rekao: „Ajde, ti kreni pa će ostali doći za tobom.“
Nikada prije nisam tako gledala na sebe. Znam da možda neće zvučati uvjerljivo, ali na sebe sam gledala kao na jednu neuglednu, neprimjetnu djevojčicu koja baš i nema što reći, ali ima puno za slušati. Ja da pokrenem cijelo društvo, od kojih su mnogi bili stariji i pametniji i zabavniji od mene? Hajde da vidimo. I krenem ja, i krenu svi za mnom.
Da se razumijemo, pokretanje od točke A do točke B bilo je svima u planu, to nije bila neka revolucionarna pojava, to je bilo samo pitanje trenutka, netko je trebao krenuti prvi. On je to mogao reći bilo kome i vjerojatno bi se dogodila ista stvar. Odabrao je mene. Dao mi je da na trenutak osjetim moć. Koliko god ja bila inteligentna osoba, ipak je ta moć nešto što zove na poigravanje. Pokušaš s drugim ljudima, s drugim stvarima, ponekad i s nečim što i nije gotova stvar, što nije moralo biti u planu. Mogu samo reći da češće pali nego ne.
Moja sestra mi je bila vrlo pogodan teren za takve stvari. Osam godina mlađa, znate kako već gleda mlađa sestra na stariju, gotovo kao neko božanstvo. Tu sam se već pobunila. E, nećeš ti mene kriviti za svoje pogreške u životu! I tako sam joj počela slati kontradiktorne poruke. To ju je izluđivalo, ali nadam se da joj je barem malo pomoglo da se nauči informacije procesuirati kroz svoj vlastiti filter i da ne postane u životu ovca.
Jer, jako je lijepo biti ovca. Odgovornost prebaciš na vođu čopora. Ili na nekog pastira. Ne moraš sebe pitati zašto mi se ovo događa nego uvijek imaš neku višu silu na koju se možeš žaliti, na vlast koja nije na vrijeme raskrčila kanale ili poslala protugradne rakete ili naložila točno koje sjeme da siješ na kojem polju (ha, vidi se da mi je muž agronom iako nemamo zemlju?). Nezgodno je biti vođa. Onda ti uvijek drugi mogu prigovarati kamo si ih poveo. No, ako si već skupio dovoljno hrabrosti da preuzmeš na sebe odgovornost, onda si često uzimaš za pravo i da odlučuješ o sudbini tih ovaca koje ne žele odlučivati o svojoj sudbini same. Dokle god budu postojale ovce, postojat će i manipulatori jer zapravo ovce trebaju i traže one koji će njima manipulirati.
I vratimo se malo na društvo s početka priče. Naravno da tamo pravi manipulator nisam bila ja, bio je to onaj čovjek koji mi se obratio. Ja sam bila ovca koja je bila dobar materijal za pretvaranje u manipulatora. Bez obzira na to što bi se isto dogodilo da se on obratio nekom drugom, sigurno je bilo tamo dovoljno ljudi koji ne bi imali hrabrosti krenuti prvi. Ja sam bila čak poslušnija od njih. Više kao pas ovčar. Tako je i u svijetu. Ima obilje ljudi koji se čine kao da manipuliraju masama, a zapravo su manipulirani od nekog drugog. Psi ovčari.
Za kraj, iskoristila bih svoje sposobnosti manipuliranja da vas zamolim za podršku u zahtjevu da se počnu proizvoditi i prodavati ženske cipele do broja 45. To bi mi jako puno značilo. Hvala. 
Skromnost
Rasprave u komentarima iz prošlog posta podsjetile su me na ovo promišljanje do kojeg sam došla još davno, dok sam se spremala za vjeronaučnu olimpijadu o svetom Franji. Pa mogli bismo na to i gledati kao na stepenicu na putu prema njegovom blagdanu koji je uskoro.
Mnogi ljudi misle da biti skroman znači imati o sebi loše mišljenje. Pa onda, čak i ako nemaju o sebi loše mišljenje, prave se da ga imaju jer je, kao, pristojno biti skroman. Neki, s vremenom, i povjeruju u to loše mišljenje o sebi.
Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'
A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'
'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubî.'
Mt 25, 14-30
Ljudi se u ovom ulomku iz Evanđelja vole osvrnuti na rečenicu „Tko ima, dat će mu se još, a tko nema, uzet će mu se i ono što ima,“ i onda to koristiti da bi uzimali od siromašnih i davali bogatima. Nisam baš sigurna da bi se ta rečenica trebala tako interpretirati. Naprotiv. Na početku je baš svaki od slugu dobio šansu. Ne istu, ali je dobio šansu. I što su s njom napravili? Dvojca su je iskoristili. Nisu postigli isto jer nisu ni dobili jednake šanse, ali nagrada im je ista: „Uđi u radost gospodara svoga!“
Biti skroman znači imati realan pogled na sebe. Biti svjestan da su sve vrline i prednosti koje imamo, darovi koji su nam dani na izgradnju sebe i svoje okoline. Istina, mi ničime nismo te darove zaslužili, ne moramo se njima uznositi ili praviti važni. Jer je činjenica da smo s većinom sposobnosti rođeni, roditelji i učitelji su nam mogli pomoći da ih razvijemo, ali često je to jednostavno nešto što nam je dano. Ali, isto tako, nemamo pravo te darove sakrivati pod stol jer nam nisu dani zato da bismo ih zakopali u zemlju. Trebamo biti svjesni svojih prednosti, trebamo ih koristiti i ne trebamo ih sakrivati.
Tko lijepo pjeva, treba pjevati, tko lijepo piše, treba pisati, tko dobro tumači, treba tumačiti, tko brzo shvaća, treba učiti još više, tko dobro gradi, treba graditi, tko dobro tješi, treba tješiti. I opet, to su samo primjeri, možete dodavati do beskraja. Ima obilje darova koji su dani čovječanstvu i čovječanstvo ih treba koristiti za rast i napredak. Ljepota čovječanstva je upravo u tome što nemaju svi iste darove, što se ti darovi međusobno nadopunjuju i svi su jednako vrijedni. Ali oni koji su tih darova dobili više, samo su dobili veću odgovornost jer ih svih trebaju iskoristiti. Oni koji pred svojim darovima zatvaraju oči, zapravo odbijaju prihvatiti odgovornost i oni su „sluge zli i lijeni“. Nema čovjeka koji nije dobio niti jedan dar. Možete mi pokušavati spomenuti primjere, ali nema šanse, nema takvog čovjeka!
I zato biti skroman znači biti svjestan svojih vlastitih darova, ne čeznuti za tuđim darovima i svoje darove maksimalno koristiti.
- Ja sam glupa i ružna.
- Ma ne, nisi! Šta pričaš gluposti?
- Kako nisam? Evo, i sama kažeš da pričam gluposti. Priznaješ da sam glupa!
- Ma hajde, pa pogledaj kako ti ovo dobro ide, kako si u onome dobra, kako znaš napraviti što već znaš, kao što nitko drugi ne zna. A imaš i prekrasan pogled i iskreni osmijeh (te stvari uvijek pale).
Ajde sad vi, pogledajte se malo u ogledalo! Kako reagirate kad se netko požali na samoga sebe? Ne počnete li ga odmah tješiti i činiti sve što je u vašoj moći da ga odobrovoljite i da mu pomognete da sagleda samog sebe s one bolje strane (desni profil, primjerice)? Uvjerena sam da baš svi koji svraćaju na moj blog reagiraju tako. Jer ja se družim samo s takvim ljudima. Ima jedan forum na engleskom jeziku i, s vremena na vrijeme, tamo završim post s «Oprostite mi na mom lošem engleskom, ali nadam se da ste razumjeli što sam htjela reći.» Redovito se nađe barem petoro ljudi koji me uvjeravaju kako moj engleski uopće nije loš, kako bi oni voljeli tako dobro govoriti barem francuski, ako već ne hrvatski, ponekad spomenu i da je moj engleski bolji od engleskog njihovog predsjednika. Ovo zadnje kažu Amerikanci, ali to baš i nije neki kompliment, vjerojatno je dovoljno i dvije do tri godine učenja jezika da bi se, uz pomoć spellcheckera, pisalo bolje nego njihov predsjednik. 
Zaključak: ako ste umorni i dugo već niste dobili nikakav kompliment i imate veliku potrebu i želju da ga dobijete, samo počnite sami sebe kritizirati i već će se pojaviti preko nekoliko onih koji će vas tješiti. I možete vi sebi govoriti koliko hoćete da je to programirano i da to nije ono pravo, ipak ćete se bolje osjećati.
Ima ljudi koji se jako boje pričati o svojim manama, ne žele da ih itko otkrije. Kako su smotani! Što više pričamo o svojim manama, to se ljudi više trude i uspijevaju uočiti naše vrline. Probajte!
Bura
Miris bure je tako čudesan. Miriše čisto. Miriše na neke šume tamo daleko. Bura odnosi smog, odnosi vlagu, maglu, ustajali zrak, odnosi oblake i donosi sunce. Kako zrak postaje bistar uslijed bure! Mmmmm, volim buru. Popravlja i raspoloženje. Čitam malo blogove danas, toliko ih je dobre volje!
Bura je snažan vjetar. Podiže prašinu s poda, raznosi smeće naokolo, udara, zanosi, prijeti. O, zna bura i toliko štete napraviti!
Ponekad situacije u životu nazivamo burnima. Može to biti i dobro. U ustajalom zraku, teško je disati. Dođe malo bure i udišemo je sa zadovoljstvom. Dođe malo više bure i zrak je opet pun prašine i opet ga je teško disati. A tu buru možemo i sami pokrenuti. Ali kako znamo je li to ona bura koja čisti zrak ili je bura koja ruši stabla?
Ako ga naučiš lovit ribu...
Pa ljudi, vi ste skroz pogriješili! Uopće smak svijeta nije bio planiran za jučer nego tek za dva tjedna! (Još uvijek nedovoljno da moje dijete stigne na kontrolni pregled. Ali nije to običan pregled. Dobila je ona i domaću zadaću za taj pregled. Budući da ne voli domaće zadaće, mislim da bi joj smak svijeta baš pasao.) Ja sam tek jučer prvi put čula koliko to košta. Budući da nisam sposobna zamisliti toliku količinu novca niti pretvoriti je u litre mlijeka (tako smo radile dok smo bile studentice, u onoj inflaciji nikakvi nam iznosi novca nisu ništa značili pa smo sve preračunavale u litre mlijeka), nisam ni uspjela zapamtiti koliko to košta, ali znam da jako puno. I mislim si koliko bi se dobra s tom lovom moglo napraviti u Africi... Mislim, znam, znanstvenicima je posao da stalno napreduju i uvijek bismo mogli naći nešto važnije od znanosti i znanost se iovako ionako žali da ne dobiva dovoljno love, ali ipak, postoji li nekakav redoslijed vrijednosti? Može li se napraviti neka ravnoteža?
Učili smo na fakultetu o višedimenzionalnim prostorima. Lako je zamisliti jednodimenzionalni prostor (krećeš se samo po crti) i dvodimenzionalni (uzmeš komad papira), ali četvero i višedimenzionalni... Lako je to i u matematici sve svesti na formule, ali baš zamisliti... I sad, kao što na papiru možemo nacrtati dvije paralelne crte koje su vrlo blizu, ali se ne dodiruju, kao što u prostoru mogu postojati dvije ravnine koje su vrlo blizu, ali se nigdje ne sijeku, tako u nekom četvero ili višedimenzionalnom prostoru mogu postojati paralelni trodimenzionalni prostori (uopće se ne zamaram zakrivljenošću takvih prostora, nećemo ići tako daleko) i možda negdje sasvim blizu, možda samo milimetar udaljeni od nas postoje razni drugi svjetovi i mogli bismo ih dotaknuti samo kad bismo znali putovati kroz četvrtu dimenziju. Ma mogla bih napisati i petnaest postova o idejama koje mi je pomisao na, možda beskonačnodimenzionalni, svemir stvarala u glavi. I tako, pričam ja o tome, sva puna oduševljenja, svom kolegi, a on me, mrtav hladan, pita: „I kako bi to moglo pomoći gladnima u Africi?“ Taj je čovjek bio prava faca. I ostao je, pretpostavljam. Sada je profesor na tom istom fakultetu, a veliki dio svog znanstvenog rada posvetio je, na klinici Mayo, proučavanju raka. U svakom slučaju, mene je sasvim uspješno spustio na zemlju. U normalnom životu uglavnom samo nastojim živjeti, snaći se u onome što imam i onako kako mogu. Ne razmišljam puno o ljudima koji su jako daleko. Ali kada čujem za ovolike svote novca, ne mogu, a da ne pomislim na sve te ljude, napuštene od svijeta.
Znam, kažu – ako želiš čovjeka nahraniti za jedan dan, daj mu ribu, ako ga želiš nahraniti za cijeli život, nauči ga loviti ribu. A posao znanstvenika bi trebao biti upravo to: proučavati kako se ribe najbolje love i tome učiti druge ljude. I zato znanstvenicima treba potpora, njihov je posao jako važan, sve dok ne zaborave da postoje i drugi ljudi koje nisu ničem naučili. A s tim parama moglo se naučiti jako puno ljudi kako se love ribe, a moglo im se i samo dati puno riba, dugo vremena bi s njima mogli biti siti.
Komaj mi!
Nekako se sjećam te situacije, makar ne znam koliko mi je godina bilo. Pretpostavljam negdje među zadnjim razredima osnovne, u srednjoj školi sam već drugačije rješavala te probleme – paleći papire.
No, dakle, u toj nekoj nedefiniranoj dobi, vjerojatno početka puberteta, imala sam tik. Pitala bih ljude, uglavnom iz obitelji, „Kako si?“ A tko zna, zna da mi obitelj nije bila mala. Imam samo jednu sestru, ali zato su tu bili bratići, tete, bake i, naravno, roditelji. Sve u množini. Imala sam obilje ljudi na kojima sam mogla ispucati taj svoj tik. I u prvo vrijeme, ljudi su mi još dobronamjerno i pokušavali odgovoriti, ali ubrzo su shvatili da im ja postavljam isto pitanje i vrlo ubrzo nakon što su mi već odgovorili na njega. Sjećam se i kako mi je tata bio počeo vrlo ljutito odgovarati „Jesam!“
Danas, kad razmišljam o tome, zaključujem da mi je nedostajalo komunikacije. S druge strane, isto tako dobro znam da mi je išlo na živce, kad bih došla kući iz škole, a svi bi navalili na mene pitanjima o tome kako je tamo bilo i što se je dogodilo. Ja sam željela s njima razgovarati i oni su željeli sa mnom razgovarati, ali ja nisam željela razgovarati o onome o čemu su oni željeli sa mnom razgovarati, a nisam ni znala o čemu ja želim razgovarati. Sad mi je to jasno. I mislim si, da primijetim takav nekakav simptom kod svoje djece, ali morao bi biti isti, jer ne vjerujem da bih ga prepoznala da se manifestira na neki drugi način, vjerojatno bih okrenula brda i doline da pronađem tu temu o kojoj žele razgovarati. A mene su moji prilično izignorirali, ili su prema meni bili bezobrazni. I nisam sigurna da ta njihova „metoda“ nije efikasnija od moje. Jer ja sam odrasla, naučila sam se nositi sa svojim problemima bez tuđe pomoći (kao što rekoh, paleći papire, a mislim da sam prestala paliti papire kada sam počela pušiti) i mislim da je to nekako cilj odgoja djeteta, naučiti ga da sam izlazi na kraj sa svojim problemima jer roditelji neće uvijek biti u blizini.
Ipak, kad vidim te komove, sjetim se tako svog tika. I pitam se, bi li pomoglo kada bih ipak tom djetetu komala? Je li bolje uzvratiti kom, lagano skrenuti komunikaciju u neki smisleniji kanal ili je bolje ignorirati i pustiti ih da sami shvate da to tako ne ide? Iskreno, odem na te blogove i ponekad komam, a ponekad ne.
Posredovanje
Ne mislim ni na kakav oblik posredovanja u poslovnom smislu.
Čovjek nije stvoren da živi sam. Živi s drugim ljudima, više ili manje bliskim, komunicira s njima, druži se, prilagođava.
Prvo što mi pada na pamet je kada se svađaju braća, dok su djeca. Roditelji imaju potrebu uplesti se, prvenstveno zato da sačuvaju materijalne vrijednosti u domu, a možda i zato da ne moraju slušati galamu. Ima raznih načina na koje se roditelji upliću:
- saslušaju djecu pa odluče tko je u pravu
- kažu: „Ti popusti jer je ona mlađa,“ ili nešto slično tome
- ponekad se uopće ne upliću
- ima toga još
Moja mama je bila opasna. Nju uopće nije zanimalo oko čega se svađamo, ona bi se naljutila na svih i naučili smo se dobro paziti kako da izbjegnemo svađe, ili barem galamu, kako bismo izbjegli kaznu. Ja osobno jednako tako ne podnosim stajanje na strani jednog ili drugog djeteta. Ne kažem da ponekad ne ustanovim da je ipak netko od njih u pravu i da ono drugo dijete treba odustati od svojih zahtjeva, ali najčešće otmem predmet spora i sklonim ga na neodređeno vrijeme, obično dok potpuno ne zaborave da to i postoji. Povremeno onda naiđemo na takve stvari kad radimo reda po kući.
Kada čovjek ima dvoje prijatelja koji su međusobno u svađi, često mu to teško pada. I dosta je normalno da nastoji popraviti odnose među njima.
Opet, ponekad jedva dočeka da se neki ljudi posvađaju pa počne jednom pričati o svim manama onog drugog. To je već vrlo skliski teren. Jer nije moguće znati hoće li si ovi dvoje međusobno oprostiti i tada bi im u sjećanju samo moglo ostati koliko ta treća osoba ne voli jednog od njih dvoje, a kako to već biva, neprijatelj mog prijatelja i moj je neprijatelj. Osoba koja se radovala sukobu između dvoje ljudi mogla bi izvući najdeblji kraj.
Ponekad ljudi pokušavaju spojiti nespojivo, razdvojiti nerazdvojivo i samo kopaju jamu pod sobom.
Ponekad se ljudi tako vole uplitati da se upliću i među ljude koje vrlo površno ili uopće ne poznaju. Nemaju pojma kakvi su odnosi među tim ljudima, ali znaju da ih oni mogu ili popraviti ili pokvariti. To se još zove hvatanje ćorava posla.
Ono što želim reći, to je da ponekad postoje situacije koje nas upliću u sebe. I u njima je najbolje ne zauzimati strane. Možda svakoj od sukobljenih strana pokazati i dobre osobine onoga s kim je u sukobu, ali ništa više od toga. Svaki sukob moraju raščistiti sukobljene strane same ili će do sukoba vrlo brzo ponovo doći.
Ali u situacije koje nas u sebe ne uvlače, ne vidim razloga za uplitanje. Tu čovjek samo o sebi može stvoriti ružnu sliku. Jednu onako, s vrlo velikim i špicastim nosom.
Jedan primjer
Imam taj problem da za sve važne stvari, koje se tiču moje djece, moram ja ići u školu. Nemam baš povjerenja u muža da će mi ispravno prenijeti ono što je bilo u školi, da će učiteljici postaviti prava pitanja ili dati prave odgovore. Volim ja njega, ali stekla sam uvjerenje da mu interpretacija onog što čuje i ne ide baš najbolje. S druge strane, kada se radi o roditeljskim sastancima za koje mi se čini da su tu zato jer se moraju odraditi, kada ne mislim da bih na njima mogla saznati nešto važno, onda šaljem njega. Ponekad i na informacije za ove dvije koje ionako sakupljaju uglavnom dobre ocjene (ipak, jednom mi se vratio doma, a da ni on ni razrednica nisu primijetili DVIJE jedinice o kojima me dijete ionako bilo izvijestilo).
Uglavnom, tako je jednom on bio na sastanku kada se raspravljalo o ovom slučaju kojeg želim spomenuti pa ne mogu baš sto posto tvrditi da je sve bilo tako kako mi je on ispričao. Sad mi je žao što nisam ja bila jer bih imala što reći nekim roditeljima, ako je istina da su dali izjave koje mi je prenio. Na žalost, mogu zamisliti da su ih dali, a i učiteljica je vjerojatno bila previše šokirana da bi mogla reagirati. Bio je to zapravo zadnji roditeljski u prošloj školskoj godini pa priča vjerojatno nije gotova.
Radi se o jednom dječaku. Što je najgore od svega, imala sam prilike komunicirati i s njim i s njegovom mamom i jako mi se sviđaju, oboje. No ima druge djece u razredu kojima se taj dječak ne sviđa. Stalno pronalaze razloge da ga zafrkavaju pa čak i tuku. Na koncu je završio sa slomljenom kosti. A nije agresivac, nikada on prvi ne započinje svađu ili tučnjavu. Bio je onomad čak na televiziji onaj jedan momak kojeg su djeca u razredu zafrkavala (verbalno zlostavljala), a on je njima odgovarao fizičkim zlostavljanjem. Tu je jako teško reći tko je zaista prvi počeo, za moj pojam, obje strane su u krivu i obje bi strane trebalo staviti na red. Ovaj slučaj nije takav. Barem mi moja kći tvrdi, a ja joj vjerujem, da ovaj dječak baš ništa ne čini čime bi ih izazivao. Možda ponekad smrdi, jer to je navodno povod toj djeci da ga zlostavljaju. Ne znam je li istina da smrdi, moja kći nije osjetila smrad, ali tako mu se rugaju. A njegova mama još osjeća potrebu da se opravdava roditeljima zlostavljača kako ga ona svake večeri kupa! S druge strane, mama jednog od zlostavljača kaže kako je to sasvim normalno da svi tog dječaka zafrkavaju, zafrkavali su ga još i u vrtiću i nije joj jasno zašto se oko toga diže tolika galama? Oj! Je li se to tako radi? Čak i da je istina da dijete smrdi na kilometar, je li to razlog da ga se tuče? I smije li se njegova mama opravdavati njegovim krvnicima? Meni je tu nešto naopako.
I ne mogu da se ne sjetim dvoje djece iz mog razreda. Doista nisu pazili na sebe i nije bilo lako stajati uz njih ili sjediti s njima u klupi. Još su k tome bili loši đaci pa nije bilo šanse da sjede sami, uvijek je netko od odlikaša bio zadužen za njih i trebao s njima sjediti. (Općenito, danas više ne primjećujem tu praksu da neki odlikaš bude zadužen za nekog lošeg đaka, a mislim da to značajno doprinosi stvaranju atmosfere zajedništva u razredu.) Često su znala djeca među sobom šaputati: „Jesi li osjetio kako on/ona smrdi? Uh, to he grozno!“ I neki bi to danas nazvali licemjernim ponašanjem jer se nitko nije našao da im kaže u lice: „Ti smrdiš! Trebao/la bi se okupati!“, niti na lijepi način, a kamoli na ružan. Nitko nije pronalazio za shodno da im se ruga ili da kaže učiteljici kako ne želi s tim djetetom sjediti. Pa, ako je to licemjerno, onda sam ja za licemjerje. Puno mi se više sviđa od nasilja koje ovo dijete trpi.
|
|
|
|
