|
|
She is my sunshine
She is my sunshine, my beautiful sunshine.
She is my light when the sky is grey, my warmth in a cold day.
She makes me feel so proud.
She makes me feel so worthy.
Although I know it is not my merit. She is just a gift for me from Heaven. I really don’t know what I did to deserve such a wonderful gift. I guess nothing. It must be just an undeserved gift, to make my life happy and shiny. I like to call her my Black Sun because, as many teenagers these days, she likes to wear black and she dyes her hair in black. But no, she is not dark at all. She is my joy! Za one koji ne razumiju engleski, žao mi je. Pretpostavljam da im ovo neće biti dovoljan poticaj da ga uče.  Inače, ovog sam se mjeseca trudila biti domoljubna. Koliko mi je to uspjelo, procijenite sami, pogledom na kalendar s lijeve strane. 
Za Mališu (drugi dio)
Tako počeh slagat rime
u komentar da ih stavim.
Jedna pjesma drugu zove,
nije ljudi da se hvalim. Pa on meni vranca nudi
još i mača pored njega.
Kaže: „Pjesnikinja budi!
U stih možeš stavit svega.“ Tebi pjesma tvoj je život,
lako je to tebi reći,
a ja moram dugo sjedit
dok pronađem prave riječi. Mučim se i patim dugo
dok posložim dv'je tri strofe,
a od šale za to vrijeme
stvorim puno više proze. Kad bih sve što želim reći
ja u rime pretvarala,
puno manje svojih misli
podijelila bih sa vama. Sad razumijem tog čovu
što spomenuh na početku:
mnogo tog je htio reći,
ne stane baš sve u pjesmu. Zato hvala sad ti kažem
jer pomog'o si mi jako
da ne sudim više njega
i da ga prihvatim takvog. Da ću pjesme pisat dalje
ne mora se sumnjat u to.
Komentari na tvom blogu
ni ne mogu biti drugo. Al na ovom blogu mome
neće puno baš ih biti
osim pjesama tog čove,
to vam moram pokloniti!
Za Mališu (prvi dio)
Bio jednom jedan čovo,
upoznala ja ga nisam,
al' sam o njem čula mnogo:
tata, učo, pjesnik, pisac. Napisao čovjek taj je
mnogo proze u životu,
al' u pjesmama mu nađoh
ovog svijeta svu ljepotu. Ja se nadam da ću jednom
pokazat vam njeg've rime.
Od njih srce napuni se
najtoplije baš miline. Stihovi mu teku glatko
te pomislih – pjesnik to je!
Zašto na toliku prozu
svoje vrijeme gubio je? Jednog dana ja poželjeh
reći svijetu puno toga
pa zaključih da bih mogla
to učinit preko bloga. I na blogu pišem svašta
o svem što mi na um padne,
al' i čitam druge ljude
komentare puštam razne. Dok mi jednom jedan nije
urekao papagaja,
a moj jadni Amadeus
uginuo davnih dana. 
Riječca simo, riječca tamo,
izazvao mene Mali
pa ja stadoh čitat njega
taj sa pjesmom se ne šali. Duge pjesme momak piše,
baš kao i ova što je,
jer sve pjesme te su priče,
al' u rimu stanu bolje. Ima dečko svoga konja,
kopita mu skladno ječe
pa sve zovu da u istom
ritmu odgovor poteče.
Davanja i očekivanja (drugi dio)
Ljudi često daju upravo ono što bi voljeli primiti. Ponekad to i nije ono što bismo mi voljeli dobiti. Takve situacije mogu biti izvor nesporazuma. Sjećam se tako jedne prijateljice, dugo smo si poklanjale – ja njoj knjige, a ona meni kozmetiku. Ja šminke ionako nisam koristila (valjda je zato i mislila da mi ih treba poklanjati), a ne znam koliko su se njoj sviđale knjige koje sam joj davala. I onda nam je nekako istovremeno sinulo da bi možda ona druga voljela dobiti upravo ono što poklanja pa je ona meni počela poklanjati knjige, a ja njoj nakit. To je bilo tako, jedno bezbolno iskustvo. Na emocionalnom planu dobiti nešto za čim uopće nisi čeznuo može biti i bolno. Sigurno je još bolnije ne primijetiti zahvalnost zbog nečega što si pružio ili žrtvovao, ali to možda toj osobi stvarno nije trebalo. Ponekad nam se čini da trebamo nešto u životu, a netko nam pruži sasvim nešto drugo jer to drugo bi upravo njemu dobro došlo pa kako onda ne bi dobro došlo i nama? Smijemo li ga zbog toga osuđivati? Samo zato što nismo na istoj valnoj dužini? Nema li svatko od nas pravo na svoju valnu dužinu? Ako nam netko pruži nešto što nismo očekivali, neminovno slijedi razočaranje. Zato ja ne volim imati očekivanja prema ljudima. To boli.
Postoji li onda uopće situacija u kojoj možemo i smijemo nešto očekivati? Prvenstveno posao. Za svoj posao svaki čovjek dobiva plaću i naše je pravo očekivati da svoju plaću i odradi. Tu nema milosti. Očekujmo do mile volje! I samo mi još jedna situacija pada na pamet:
Ja inače volim svoje napetosti izbacivati glasnim govorom, da ne kažem vikanjem. S mojom cimericom to je dobro funkcioniralo. Uglavnom smo se derale jedna na drugu pred ispite i jako smo dobro znale da ona druga nije ljuta, samo da će se nakon toga bolje osjećati. Jednom sam se tako počela derati i na poslu. Mislila sam stvarno da sam dovoljno pokazala da to nije ljutnja, samo glasniji govor. Ali moj kolega mi je rekao: „Nemoj se derati na mene. Ja sam samo jednoj ženi potpisao da se smije derati na mene.“ E, sad, meni se to učinio dosta duhovit i pristojan način da mi kaže kako mu se ne sviđa moj postupak, ali to me dovodi do jedine osobe od koje smatram da možemo i zapravo moramo nešto u životu očekivati na tom planu koji nije striktno poslovan. To je ona osoba koja nam je svojim potpisom dozvolila da od nje nešto očekujemo.
Jednom sam tako, u kratkom vremenskom periodu povrijedila dvije prijateljice. Ne sjećam se više ni što je to bilo, ali znam da mi se činilo jako grozno to što sam napravila i da mi je bilo jako žao zbog toga. Obje su mi brzo i bez problema oprostile. Istovremeno svojim dečkima nisu htjele oprostiti puno manje stvari. I tako sam pitala jednu od njih zašto je tako? Zašto dečku zamjera sitnice, a meni ne zamjera moj ružan postupak? Ona mi je rekla: „Ti si mi prijateljica. Ako poželim više ne imati posla s tobom, mogu jednostavno odšetati. A, ako ostanem s njim, onda ga moram trpiti cijeli život. Moram mu dati do znanja da ne želim takvo ponašanje cijeli ostatak života.“
Kada dvoje ljudi odluči krenuti u život zajedno, zapravo potpisuju da će zajedno i graditi taj život u kojeg su krenuli. I tada mora postojati dogovor. Ne može jedan graditi jedno, a drugi nešto sasvim drugo. Tada je normalno da se očekuje suradnja. U svim drugim slučajevima, ili stvar funkcionira ili ne. No hard feelings.
Davanja i očekivanja (prvi dio)
Željela bih naglasiti jednu rečenicu iz prošlog posta: Nikoga ne možeš prisiliti da ti bude prijatelj niti itko tebe može na to natjerati. Na to mi se baš fino nadovezuje i jedna strofa iz pjesmice koju sam dala Mališi: Svakom svijeta čovjeku je dana
moć da širi tugu ili sreću,
svatko izbor vrši tek za sebe
i ne bira kuda drugi kreću. Ne radi se o tome da ja ne želim prisiljavati druge na prijateljstvo. Samo sam vrlo rano shvatila da je to uzaludan posao. Čovjek želi imati prijatelje. Onda se jednostavno uči kroz život kako bi ih mogao steći. Nipošto ne prisilom niti zahtjevima. Volimo li mi kad se od nas zahtijeva nešto što nismo spremni dati? Zašto bismo onda drugima činili ono što ne želimo da drugi čine nama? Znači li to da ne trebamo nikome ništa ni davati jer bismo mogli biti razočarani, iskorišteni i odbačeni? Ne. Budimo iskreni, najljepši dio davanja je osjećaj da si nekome učinio nešto dobro. Davanje najviše obogaćuje upravo čovjeka koji daje, a ne onoga koji prima. Osjećaj da si učinio nešto korisno, najbolja je plaća za bilo kakvu žrtvu ili odricanje koje si podnio. Čemu tražiti još nešto više? Jednom mi je mama svratila pozornost na malu djecu koja dijele puse. Ma koliko da je prekrasan osjećaj dobiti pusu od malog djeteta, treba pogledati lice tog djeteta. Ozareno srećom! Dijete je još deset puta sretnije što je imalo kome, što je moglo dati pusu negoli osoba koja ju je primila. Tu negdje stvari počinju. Zato je svako prijateljstvo u kojem smo puno davali razlog da budemo sretni što smo mogli i što smo imali kome davati. To nipošto nije razlog za osjećaj razočaranja. Onaj tko nije htio pružiti natrag istom mjerom, osiromašio je isključivo sebe. Ipak to neće biti jedan post nego dva. Nastavlja se...
Emocionalna inteligencija?
Imala sam jednu prijateljicu. Upoznale smo se u vrtiću i brzo postale nerazdvojne. Imala je crvenu kosu i ne znam obožavam li crvenu kosu zbog nje ili sam je obožavala i prije. Kad smo krenule u školu, bile smo u istom razredu, i nastavile smo svoju nerazdvojnost. Sve dok u trećem razredu nije u razred došla jedna nova učenica. Odjednom, moja prijateljica se počela puno više družiti s njom nego sa mnom. Možete li zamisliti povrijeđene osjećaje? Najgorim od svega čini mi se to što sam bila uvjerena kako je njen odabir glup. Zar ne razumije da joj je puno bolje biti prijateljica sa mnom nego s njom? (Priznajem, kompleks veće vrijednosti je nešto što sam stekla u ranoj mladosti i nisam sigurna da sam ga se uspjela otresti. Sestra mi je nedavno poklonila magnet s natpisom „Nekada sam bio umišljen, a sad sam se riješio i te mane. Sad sam savršen!“) U početku sam je silom pokušavala uvjeriti kako se treba družiti i dalje sa mnom, ali ubrzo sam shvatila da je na taj način samo još više gubim. Ta nova djevojčica brzo je otišla iz našeg razreda dalje, ali među nama nije više bilo isto. Ne zato što je palo povjerenje, ne zbog osvete, već zato što sam u periodu dok me ignorirala shvatila da postoje i druga djeca u razredu i da se i s njima mogu jednako dobro družiti. I dan danas kad je sretnem, milo mi je oko srca. Družile smo se mi i dalje, ali smo, kako je vrijeme protjecalo, pronalazile sve manje zajedničkih interesa i polako izgubile potrebu da ostanemo u vezi. Rado se sjetim našeg prijateljstva, a sjećanje na to vrijeme nesporazuma nimalo me ne ispunjava gorčinom, više mi je nekako zabavno sjetiti se svojih reakcija. A u biti, zahvalna sam toj djevojčici, i nje se danas rado sjetim, koja se prošetala kroz naš razred i, samim svojim postojanjem, pomogla mi da već s 10 godina shvatim kako nemam pravo ništa ni od koga zahtijevati. Prijateljstvo nije obaveza, nije uzimanje, ono je dragovoljno davanje. Nikoga ne možeš prisiliti da ti bude prijatelj niti itko tebe može na to natjerati. Mnogo sam prijateljica i prijatelja od tada izmijenila. Ponekad se sama sebi činim bezosjećajnom. Često su nas okolnosti natjerale na druženje. Bilo je to druženje ugodno dok je trajalo, ali nakon promjene okolnosti, više nisam osjećala potrebu za njim. Bilo je tu i opterećujućih prijateljstava, za koje sam jedva dočekala da se nešto dogodi da više ne moram komunicirati s tom osobom. No većina njih ipak donosi vrlo ugodne uspomene u srce. Neke je jednostavno lijepo sresti, sjetiti se lijepih trenutaka, ali svejedno postoji osjećaj da su nam se putovi sad udaljili. S nekima prođu i godine da se ne čujemo, a onda kao da nije prošao ni dan, možemo razgovarati u beskraj, tako se lijepo razumijemo. Neki znaju sve i bez razgovora. A život teče dalje i tko zna što donosi iza ugla? Bio je period u mom životu kad nisam htjela nikoga odbaciti. Svakome sam htjela dati priliku da mi postane prijatelj. Mislila sam: „Tko zna kakvo se bogatstvo krije u ovom čovjeku? Ako odem, neću to nikada doznati.“ Onda je došao period kada sam mislila da imam sasvim dovoljno prijatelja i da mi uopće nije potrebno upoznavati nove ljude. „Imam sve što mi treba, ne trebaju mi nikakve nove obveze.“ A sada jednostavno idem svijetom otvorenih očiju. Uočavam sitnice i procjenjujem kome ću otvoriti vrata. Svatko mene smije upoznati, svakoga ću saslušati, ali neću svakom dati isto vrijeme. I opet se pitam, jesam li bezosjećajna dok puštam da vrijeme prolazi i zanemarujem neke dobre ljude?
Pokazati svoje slabosti
Nekada sam mislila da moram uvijek biti jaka, neovisna, nitko ne smije znati moje mane i slabosti da ih ne bi iskoristio protiv mene, da ne bih negdje ostala na cjedilu. Jednom davno, dok mi još nije bio ni dečko, moj muž mi je rekao: «Vi ste djevojke sve tako samodovoljne, nitko vam ne treba.» A ja sam rekla: «To je samo obrambeni mehanizam.» On se čudio. Kako se čovjek može obraniti od nečega tako da nikog ne treba? On zapravo nikad nije imao problema s pokazivanjem svojih potreba, ali je još više čeznuo za time da bude nekome potreban. On je bio prvi dečko kojem se nisam bojala pokazati da mi se sviđa, nisam se pitala «Što ako otkrijem da se ja njemu ne sviđam?» Sad se ne bojim reći mu da ne znam sama napuniti rezervoar od auta (nisam nikada ni probala) ili da ne znam rukovati usisavačem kojeg nisam htjela ni kupiti (ipak ga ponekad upotrijebim). Neki ljudi misle da su njihove slabosti poput mekanog tijela puža, ako ih izlože, nastradat će. Zato se oblažu čvrstim oklopom sposobnosti, znanja, sve pokušavaju riješiti sami, ne žele pokazati da im je nešto teško, da su tužni... pa onda sve više i svoje osjećaje skrivaju. Izgledaju bezosjećajno. Ugledate li nekog tko se čini čvrst, nepokolebljiv, ništa ga ne može izbaciti iz njegovih tračnica (kao Snape ), možete biti sigurni da se radi o vrlo osjetljivoj osobi, vulkanu emocija, vrlo ranjivoj osobi koja se boji same sebe. Budimo iskreni, koliko nam se sviđaju takvi ljudi koji sve uvijek znaju, sve uvijek mogu i nikad nisu umorni? Ne baš. A postali su takvi od straha da ne bi bili povrijeđeni. Postoji i sasvim suprotna vrsta ljudi, oni koji nikad ništa ne mogu sami, uvijek nekog vuku za rukav i nešto traže, neprestano pričaju o svojim osjećajima i uglavnom im je stalno nešto teško. Moram priznati da mi se ni takvi ljudi ne sviđaju. Jesu li oni toliko samouvjereni i čvrsti da im uistinu nitko ne može ništa? Meni tako izgledaju. Mislim da je rješenje negdje na pola puta. Biti sposoban tražiti oslonac, ali isto tako ga i pružiti. Zato jesmo tako različiti! Da ne budu iste stvari svima jednako teške a druge svima jednako lagane. Nego da uvijek postoji netko tko nam može pružiti ruku kad nam treba, i da možemo mi biti pri ruci kad treba nekom drugom.
Ep o učiteljima
Pozivam vas, naravno, samo one koji to žele, prisjetite se malo svojih učitelja u raznim fazama vašeg školovanja! Ima li netko tko se izdvaja od ostalih, tko vam je ostao u posebnom sjećanju? Čime je to zaslužio/la? Što je to što je/ga izdvaja od ostalih? Susrela sam popriličan broj ljudi koji su mi rekli da je upravo neka učiteljica (ili učitelj ili profesor ili profesorica) zaslužna za zanimanje koje su poslije u životu odabrali. Sa mnom, doduše, nije bilo tako. Meni je struka bila određena još prije nego što sam krenula u školu. I koliko god su mi moji nastavnici ili profesori iz matematike ostali u lijepom sjećanju, izdvaja se jedna sasvim druga učiteljica, iz materinjeg jezika. Tada se zvao hrvatski ili srpski. Ona nam je objasnila da je to zato što možemo govoriti bilo hrvatski, bilo srpski, a ne zato što bi to bio jedan te isti jezik, dok su je najviše smetali izrazi srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Učila nas je oba jezika, a mi smo mogli odabrati za upotrebu jedan od njih. U svoj je predmet ukomponirala ljudskost, poštovanje, najprije prema sebi, kako bi ga se onda moglo pružiti i drugima. Ah, kad se samo sjetim te žene! Znala je više o nama nego naše vlastite mame. Zapravo, nisam sigurna da je baš sve pamtila, ali mi smo imali taj osjećaj da joj možemo sve reći, da će nas saslušati, da nam se neće rugati, da će nam uvijek dati dobar savjet. I unatoč tome što je imala vremena za sve naše probleme, a nije nam bila razrednica, nije propustila ništa od gradiva i jako je dobro pazila da nas nauči naš jezik. Sigurna sam da je ona, svojim radom u školi, učinila svijet barem malo ljepšim jer sam sigurna i da ja nisam jedina kojoj i danas, toliko godina nakon školovanja, u sjećanje dolaze razni njeni savjeti (bilo jezični, bilo životni). Ta je žena, nekoliko godina nakon što sam otišla iz te škole, otišla trbuhom za kruhom – u jednu firmu. Volim je i jedino što joj želim, to je da bude sretna. Drago mi je da je otišla na bolju plaću, drago mi je da je bila zadovoljna svojim novim poslom. No je li školstvo svjesno koliko je izgubilo njenim odlaskom? Da se razumijemo, to se nije dogodilo neki dan, to se dogodilo duboko u starom sistemu, ali bojim se da danas nije ništa bolje. Pitam se, je li društvo, jesu li sami učitelji svjesni svoje važnosti? Jesu li svjesni da imaju u rukama glinu koja je baš najbolje mekoće da bude i oblikovana i pečena? Što čine s njom? To da društvo nije svjesno važnosti učitelja, to je i previše očito, o tome se nema što kontemplirati. Na koji bi način učitelji trebali objasniti društvu da su važni, to je već nešto o čemu bi se dalo raspravljati. Nisam sigurna da je traženje dodatka na plaću zbog raspodjele besplatnih udžbenika baš najbolji način. Postoje tolike druge stvari u sustavu koje je potrebno mijenjati, a o kojima učiteljski sindikati mudro šute. Postoje tolike druge stvari u sustavu koje su tu, ali ih učitelji svejedno ne koriste. Kao, primjerice, suradnja sa socijalnim ustanovama oko problematične djece. Dok učitelji ne počnu hvatati u ruke oružje koje im je na raspolaganju, neće ni roditelji njihovih đaka shvatiti koliko je težak i odgovoran njihov posao. Zamišljam savršeni svijet. Svijet u kojem je postati učitelj zapravo najveći stupanj napredovanja. Nagrada za posebne zasluge. Svijet u kojem samo oni najizvrsniji iz bilo koje struke mogu postati učiteljima. Svijet u kojem bi biti učitelj bila najveća čast, nešto što bi bio san svakog čovjeka koji teži velikim stvarima. Da sam pisac, napisala bih neku dobru priču u kojoj bi ustroj društva bio upravo takav. „Žao mi je, Vaši rezultati ne pokazuju izvrsnost potrebnu da biste mogli biti učitelj. Ali vrlo ste vrijedni. Evo, možete postati ministar školstva.“ Ali nisam pisac, pa mogu samo sanjati o tome kako bi takav svijet možda bio puno bolji. :)
Ovaj puta samo O mores!
Romantales, za tvoju informaciju, skupovi se više ne uče u prvom razredu. Ne uče se ni u drugom, ni u trećem... tek se malo SPOMINJU negdje u sedmom. Onda se na njih navali u prvom srednje. Iskreno, nemam pojma je li bolje ovako ili onako, nekoj djeci sve je teško, a drugoj je sve baš lako. (za rimu je Mališa kriv) No razmišljanje o skupovima podsjetilo me na jedan drugi dio gradiva koji se obično uči uz skupove, relacije i funkcije. Neke od tih stvari učili smo barem tri puta u toku osnovnog i srednjeg školovanja i, unatoč tome što sam po prirodi matematičar, nisu mi baš sjele. Neću, bez brige, ulaziti u pojedinosti, ali postojale su stvari koje nisam nikako uspijevala shvatiti iako se nekoliko nastavnika trudilo to mi objasniti. Kad sam došla na prvu godinu faksa, bio tamo jedan profesor. Lijepim, jednostavnim rječnikom, bez puno filozofiranja, objasnio mi je nešto što nitko drugi nije uspio. Gledala sam ga i divila se. I pomislila sam: eto, taj bi profesor trebao raditi u osnovnoj školi, tako da djeca ne moraju lutati i da im odmah sve bude jasno! Ali to ne bi bilo fer. Ako je netko dobar profesor, onda je sigurno puno veća čast raditi na fakultetu nego u osnovnoj školi. Osim toga, osnovnih škola ima tako puno, koju bismo izabrali da bude privilegirana imati tako sjajnog profesora? Bio je to Svetozar Kurepa. Uskoro sam shvatila da upravo on piše udžbenike za osnovnu školu i da je svakom osnovnoškolcu pružena mogućnost da uči od njegove mudrosti. I zaista, kad bih davala djeci instrukcije, često bismo naišli na stvari koje se mogu riješiti na više različitih načina. Kao što obično biva kod djece kojoj trebaju instrukcije, ne bih iz bilježnice mogla vidjeti koji je to način rješavanja kojeg njihov nastavnik više voli. Onda bih uzela udžbenik i uvijek je u udžbeniku gradivo bilo sjajno objašnjeno, s dovoljno ilustracija, bez nerazumljivih riječi. Ali tko je ikad čitao udžbenike iz matematike? Nisam ni ja. Jer da jesam, ne bih čekala da dođem na faks da shvatim neke stvari. Iz matematike obično profesor piše po ploči, djeca prepisuju u bilježnice i rješavaju zadatke iz zbirke zadataka. Nekako uopće nema straha da bi udžbenici iz matematike mogli na kraju godine biti oštećeni. Imali smo takvo blago na dohvat ruke, a nismo ga koristili. Danas više nema Kurepinih udžbenika. Čovjek je otišao u penziju, a vjerojatno nije više ni u milosti faca koje određuju koji će se udžbenici koristiti. Razumljivo je da se mijenja nastavni program iz zemljopisa ili povijesti, čak i na stranu sama bivša Jugoslavija, u cijelom svijetu se stalno nešto mijenja na tom planu. Ali tablica množenja, pa i skupovi, Pitagorin teorem... čovjek bi rekao da te stvari prilično stabilno stoje već tisućama godina. Je li doista bilo potrebno mijenjati nastavni plan i udžbenike iz matematike? Očito je. Vjerojatno će moji unuci opet učiti skupove od prvog osnovne, baš u vrijeme kad u Italiji to budu ukidali. Pa moraju i tiskare od nečeg živjeti! 
Besplatni udžbenici
Da se razumijemo odmah na početku: lani me to koštalo oko 2500 kuna. Računam da bi ove godine bilo i blizu 3 000. Nije to baš mala para koju nisam potrošila. Ne mogu reći da je mogu potrošiti na nešto drugo jer sam svejedno u minusu. Ipak očekujem da ću to osjetiti sljedećih nekoliko mjeseci što mi čekovi od udžbenika neće dolaziti na naplatu. Osim toga, stvarno sam sretnica, najstarije dijete mi ide u prvi srednje! Dođe čovjeku da odmah rodi još barem dvoje djece. Baš sam danas dobila u mailu slike neke obitelji sa sedamnaestoro djece, ti su gori od moje praprabake i još žive u vrijeme kad se ne umire od ospica. ;) Kad sam ja išla u školu, isto smo imali besplatne udžbenike. Nisu mi roditelji potpisivali nikakve papire da su udžbenike primili niti su se obvezali vratiti ih na kraju godine. Svejedno smo ih vraćali. Ako ne vratiš sve udžbenike, ne dobiješ svjedodžbu, vrlo jednostavno. Nije baš bilo ni kazni za uništene udžbenike, samo biš i sljedeće godine dobio već istrošene i to ti je kazna. Ali dobro, slažem se da uništene knjige treba platiti, to mi se čini kao neki napredak. Mi nismo dobivali na poklon radne bilježnice ni mape, to smo morali sami kupiti. Očekivala sam da će tako biti i s ovim besplatnim udžbenicima, to bi mi opet bilo preko 1 500 kuna uštede. Nije ni to loše za predizbornu kampanju. Ali ne. Ova djeca su dobila baš sve! Samo što im nisu i tempere i pastele podijelili. I gledam ja te radne bilježnice i pitam: „A jel' smijete vi po tome pisati?“ Bar tri puta sam im svakoj napomenula nek' provjere kod učiteljice prije nego i jednu crtu unutra stave. Učiteljice kažu da smiju pisati. To je dodatno keširanje za državni budžet. Ja bi bila sretna i bez toga. U moje doba se oko podjele udžbenika nije dizala tolika frka. Svaki je predmetni nastavnik imao udžbenike iz svog predmeta u svom kabinetu. Podijelio bi nam ih na prvom satu u godini. I tada bi nam i rekao što još moramo sami kupiti za taj predmet, npr. radne bilježnice. Uvijek smo imali neki rok do kad smo ih trebali nabaviti, recimo dva tjedna. Mogu shvatiti da frku dižu ljudi koji se s time nisu nikad susreli, ali pouzdano znam da mojoj djeci predaju neki učitelji koji su bili i te kako aktivni u vrijeme kad su udžbenici bili besplatni, a isto tako i neki koji su, kao đaci, koristili te besplatne udžbenike. Zašto treba ponovo otkrivati toplu vodu? Zašto se ne može koristiti iskustvo koje već postoji? Ima jedna stvar koja mi se kod besplatnih udžbenika sviđa još puno više od love koju sam uštedjela, a to je poštovanje prema knjizi. Mi smo tako lijepo od prvog razreda učili da se po knjigama ne smije šarati. Ma što šarati? Ne smije se pisati! Lijepo se zadatak prepiše u bilježnicu, ako je potrebno, ili ga se samo u bilježnici riješi. A knjiga ostaje lijepa i čista za daljnju upotrebu. Nije tako bilo s mojom djecom, posebno u nižim razredima. Svi su se zadaci rješavali, sva su se pitanja odgovarala direkt u knjizi. I onda, godinu dana nakon starije sestre, mlađa sestra ide u isti razred, moram kupovati sve nove knjige jer se škola predomislila oko autora koje će koristiti, a jedinu knjigu kojoj je ostao isti autor moram svejedno kupiti novu jer je stara sva izrješavana i dobro, nisam baš toliko bez para da bi mi bilo draže potrošiti sate i sate na brisanje svih rješenja. I uzalud ja djetetu tumačim da treba čuvati knjigu za mlađu sestru, ako nastavnik zahtijeva da se po knjizi piše. Ne znam zašto uopće izmišljaju udžbenike po kojima treba pisati? Udžbenik je udžbenik, nešto što bi trebalo vrijediti godinama, nešto za čime bi čovjek trebao posegnuti u bilo kojem času, a ne obična vježbalica. Zato, eto, zahvaljujem Bogu što ponovo dolazi vrijeme kada će učitelji učiti djecu da treba čuvati i poštivati udžbenike i knjige pa tako i tuđi rad. Pa čak i ako je to ples za samo jedno ljeto, predizborna kampanja, nije uzalud. Možda ću dogodine ponovo morati kupovati radne bilježnice, možda i knjige za moju srednjoškolku, ali ovi će udžbenici ostati u školama i tamo će trajati barem neko vrijeme. Još duže od udžbenika trajati će odgoj. Idemo u bolje sutra!
Gorčina
Htjela sam pisati o još nekim epizodama iz svog života (ma budem, budem jednog dana, bez brige), posebno o mojim iskustvima s mojim Problematičnim Zlatom, ali sam shvatila da o nekima od tih stvari ne mogu pisati bez gorčine. Nije mi teško oprostiti nečije neznanje, nesnalažljivost pa ni strah, ali nečovječnost, izjednačavanje djeteta s namještajem, to boli. Iskreno, ima jedna žena za koju bih najviše voljela da dobije otkaz i zabranu rada u struci u svim školama na svijetu. Ne samo zato što je mome djetetu nanijela štetu, nego zato da je se spriječi da radi štetu djeci dalje. Bol boli. Čitam malo blogove razne koji nisu mogli zadržati svoju bol zbog poginulih vatrogasaca. Neki samo pate, neki traže osvetu, neki bi najradije prevrnuli svijet naopako. Istina je, kad je bol snažna, čovjek bi najradije iz kože svoje iskočio, da je manje osjeća. Hoće li nanošenje nove boli nekom trećem umanjiti bol koja postoji? Hoće li patnja drugog čovjeka umanjiti moju patnju? Ja gore spomenutoj ženi ne želim patnju. Ima ona dvoje djece i neka se oni samo razvijaju na njeno veliko zadovoljstvo. Samo neka nađe drugi posao gdje neće uzrokovati patnju drugima. Ne, ne kažem da ne treba pisati pun gorčine. Ja bih samo voljela da se to meni ne događa. Ja sam matematičar. Uživam u matematičkim zadacima. Svaki od njih je problem kojeg treba riješiti. Takav je i moj pristup životu. Postoje problemi i njihova rješenja. Postoje problemi koje znamo riješiti, postoje oni za čije rješavanje moramo tražiti pomoć, postoje problemi koje je lako riješiti i oni u čije rješavanje moramo uložiti puno više truda. A, kao što sam u jednom prije postu spomenula, postoje i situacije koje zapravo nisu problemi, ne postoji rješenje, moramo se s njima samo naučiti nositi i moramo ih znati prihvatiti. Moj je dodatni problem što ja na smrt ili patnju ne mogu gledati kao na kaznu. Oni su jednostavno sastavni dio života. Odrastanje boli, život boli. Nije nam uvijek dano odmah vidjeti kako neka tragedija doprinosi našem rastu. Bojim se da se ova tragedija nije dala izbjeći (iako ne znam rezultate istrage i možda sam trebala šutjeti do tada), možda je mogla biti samo nešto manja. Da su ljudi ozbiljno shvatili smisao discipline i razloge za postojanje raznih pravila. Vjerojatno nije bilo znakova koji bi upućivali da je ovaj požar opasniji od mnoštva drugih požara na kojima su momci već bili. Što ako je momak s kanistrom goriva jednostavno zapeo preko stijena? Mislim da je osjećaj da si sudjelovao u nečijem gubljenju života najgori osjećaj na svijetu i da ne postoji kazna koju bi čovjek mogao izmisliti koja bi bila gora od tog osjećaja. Bez obzira tko je kriv i u kojoj mjeri, već je kažnjen na najgori mogući način. Otkriti na koji se način tragedija mogla spriječiti i izbjeći takvu stvar u budućnosti, to je nešto neophodno. Ali iživljavanje nad čovjekom koji nam se našao na dohvat ruke nipošto neće pomoći da bol bude manja.
Prijateljica moje none
Moja je nona imala jednu prijateljicu koja je pak imala sina s Down sindromom. Bilo joj e to prvo dijete, a u ono vrijeme nisu ni postojale razne pretrage koje postoje danas, pa ona i nije odmah primijetila da s djetetom nešto nije u redu. A ljudi koji su primijetili da se dijete ne razvija baš najnormalnije, bojali su se to spomenuti. Roditelji su ipak bili školovani ljudi i vjerojatno su očekivali da im sin bude mali genijalac. Osim toga, živjeli su u malom mjestu u kojem je bilo još djece s raznim poremećajima u razvoju, a bilo je i zdrave djece, samo vanbračne. Roditelji takve (i bolesne i zdrave, samo vanbračne) djece uglavnom su svoju djecu držali zatvorenu u kućama kako im se drugi ne bi rugali. Ne i ova žena. Od trenutka kad je doznala za bolest svoga djeteta, ona je učinila sve što je bilo u njenoj moći da ga što bolje uklopi u sredinu. I uspjela je. Nije postao toliko samostalan da sam zarađuje za život kao što to mogu neki lakši slučajevi iste bolesti, ali ga je naučila da bude pristojan, da komunicira s drugim ljudima, čak je i stekao prijatelje. Ona se nikada i ni u jednom trenutku nije sramila svoga sina. Naprotiv, imala je sve razloge da bude ponosna na svoje lijepo odgojeno dijete. Sad, ja znam da ovu stranicu uglavnom dolaze čitati ljudi koji bi pitali „Pa zašto bi se žena sramila?“ Ipak, znam da sam u svom životu naišla na puno više ljudi koji se zbog bolesti srame nego na one druge. Ta je žena u svome mjestu vjerojatno bila jedina majka djeteta s nekim oštećenjem koja je na svoje dijete bila ponosna. A i danas nailazim na ljude koji se čine otvorenih nazora, ljude koji deklarativno tvrde da su svi ljudi ravnopravni i jednako vrijedni. Ipak, potajice sažalijevaju roditelje bolesne djece, a ako im se, ne daj Bože, u njihovoj obitelji dogodi nešto takvo, to dijete vidi puno manje šetnje, manje zraka, manje parka nego druga djeca. Muž te žene umro je prije nego što sam se ja rodila, ali ona i njezin sin bili su česti gosti u našem domu. Isto tako smo mi išli njima u posjete. Mene je to naučilo da poštujem svakog čovjeka, bez obzira na njegove sposobnosti i mogućnosti. Poznavanje tog dječaka u tijelu odraslog čovjeka nesumnjivo je obogatilo moj život. Kasnije smo imali prijatelje koji su imali dijete s jednom drugom bolešću i jako mi je bilo važno da se moja djeca druže s tim djetetom, da se na isti način nauče prihvaćati ljude, na bilo koji način različite, i poštivati ih.
Disciplina
„U Povelji postoji načelo za sibile poput mene i augure poput Patere Svile. To je disciplina. Riječ potječe od jednog starog naziva za đaka ili studenta. Svaki učitelj, poput mene, koji želi nekoga nečemu naučiti, mora u razredu zavesti disciplinu. Ako ne, djeca toliko međusobno galame da ne čuju nijednu učiteljevu riječ, a umjesto rješavanja zadaća obično počnu koješta crtati.“
(…)
„Osim ako im nisi rekao da crtaju. Tada će se započeti međusobno dopisivati papirićima.“ (…)
„Htjela sam samo reći da od dvadeset mladića i djevojaka uz pomoć discipline možeš stvoriti osamnaest dobrih učenika.“
(…)
„Jedan od tih preostalih dvoje nikad neće postati dobar učenik. Nema ugrađenu tu sposobnost; jedino ga možeš spriječiti da ometa druge. Onom drugom uopće ne treba nametati disciplinu, jer je on odličan đak i discipliniran je već i prije tvog poziva da se smire i poslušaju.“ Maytera Metvica u „Caldé Dugog Sunca“
Autor: Gene Wolfe
Prijevod: Stanislav Vidmar Postoji određena tendencija, ne samo u Hrvatskoj, nego u svijetu općenito, da učenje treba pretvoriti u igru i zabavu. Pa moram se i složiti da je puno lakše naučiti nešto što je zabavno nego nešto suhoparno. Ako prekopate malo po svojem pamćenju, naići ćete na mnoge pojedinosti koje Vam možda nikada u životu nisu trebale, ali ste ih zapamtili jer su naišle uz neku zanimljivu priču, a postoje stvari koje mnogi od Vas očekuju da znate, a Vi ih nikako ne možete zapamtiti jer su obični suhoparni podatci.
Mislim da je sam koncept igre krivo shvaćen. Neki ljudi misle da je igra = nered. U školovanju svoje djece, nailazila sam na katastrofalne udžbenike u kojima ja nisam mogla shvatiti koji su pojmovi bitni, a koji služe samo da pomognu zapamtiti one bitne, koja misao slijedi iza koje. Očito su autori tih udžbenika mislili da je dovoljno izbaciti red iz teksta i da to pretvara učenje u zabavu. Idemo organizirati natjecanje u razredu – tko će bolje pogoditi redoslijed teksta u udžbeniku i koja je slika povezana s kojim tekstom!
Jednom mi je jedna teta u vrtiću rekla da su dobili naputak, ne znam baš ni od koga, uvijek su to neki „oni“, da ne smiju djecu ni na što prisiljavati kako im se ne bi vrtić zamjerio i kako bi djeca rado išla u vrtić. Imam i neke prijatelje koji su zamrzili vrtić i odlučili svoju djecu ne slati u njega jer ih je ona grozomorna teta prisiljavala da jedu neku odvratnu juhu. No, pitam, smije li se dogoditi to da dijete provede u vrtiću više od osam sati i cijelo to vrijeme ne stavi ništa u usta jer ga tete ni na što ne smiju prisiljavati? Mislim da ne. Nedostatak pravila ponašanja i ne postavljanje granica puno je veće maltretiranje za dijete nego udariti ga po guzi ili staviti u kut. SVAKA igra ima svoja PRAVILA i tko ne može slijediti ta pravila, ne može niti sudjelovati u igri. Kako bi bilo da u graničaru neko dijete kaže „E sad ću ja bacati loptu, upravo zato što me lopta promašila!“?
Nedostatak pravila ponašanja čini djecu nesigurnom, a nesigurnost čini neke od njih agresivnim.
Postavljanje pravila ponašanja, to je DISCIPLINA. Disciplina nipošto ne znači dosadno učenje. Ona samo stvara osjećaj sigurnosti i poštovanja. Dozvoliti samo jednom učeniku da radi u razredu što ga je volja, znači maltretirati sve ostale đake. Zato KAZNA MORA POSTOJATI. Ne očekujem od učitelja da tuku djecu ili da ih ponižavaju, ali posve mi je svejedno hoće li ta kazna biti loša ocjena, dodatna zadaća ili zadržavanje djeteta u školi jedan sat duže. Disciplina je neizmjerno potrebna u školi. Mladi Luk je spomenuo čvrstu ruku (i ja ponekad pomislim da nam treba diktatura...) pa onda kako u Švedskoj nema čvrste ruke... Mislim da je disciplina upravo to. Genea Wolfea sam otkrila relativno nedavno i oduševljena sam njegovim prikazom ljudske prirode i pojava u društvu. Iako zapravo opisuje civilizaciju udaljenu tisućama godina, zapravo opisuje ovu u kojoj živimo i to vrlo precizno.
Jesmo li nemoćni?
Nije mi baš bila želja buditi tako bolne uspomene, više nekako spriječiti da nastaju. Ne mislim da je to moguće jednim postom, ali zrno po zrno... Nisam sigurna da danas ima više nasilja nego prije, samo se o njemu više piše. Dobro, možda je malo promijenilo i oblik. Budimo iskreni, nekada davno, u mojoj mladosti, ni droga ni oružje nisu bili tako dostupni kao danas. Klinci su se opijali, razbijali boce jedni drugima po glavama, ali nisu pucali i nisu se drogirali jer, uz najbolju volju, nisu mogli. Je li dobro da se o tome više piše? Djelomično. Probuditi svijest da nas se nasilje nad drugom osobom tiče, to je jako dobro. Natjerati ljude da ne zatvaraju oči nad susjedom koji zlostavlja svoje ukućane, to je poželjno. Ipak, od nasilja stvarati modu ili pisati o tome u katastrofičnim oblicima i buditi u ljudima beznađe, to nije dobro. Svatko, baš svatko od nas u svojoj ruci ima ključ, mogućnosti i sposobnosti. Treba nam još samo hrabrost i suradnja. Možda bismo bili malo hrabriji i malo bolje surađivali kad bismo znali da sustav funkcionira. Malo se prečesto događa da čovjek pokuša nešto poduzeti, a ništa ne postigne jer neka stepenica malo dalje u sustavu nije shvatila ozbiljnost situacije. Budimo iskreni, baš kao što niti policija nije odmah izašla u akciju u onom američkom kampusu kad je onaj momak ubio svoju djevojku jer su smatrali da nije opasan.  Znam da je lako osjetiti se obeshrabren kad čovjek nešto pokuša i doživi neuspjeh ili, još gore, neugodnosti. I onda dizanje ruku postaje navika. Stvar je u tome da, koliko god ima ljudi koji odustaju, puno više ima ljudi koji ne znaju što se može učiniti. Jasno mi je da se djeca osjećaju bespomoćno i ne znaju reagirati prema nasilniku. Pitam se pomažu li im pjesmice poput Bumbara i bubamare doista, ako netko s njima o tome ne popriča. Ali jako mi je žalosno vidjeti odrasle osobe koje se prema nasilju osjećaju bespomoćno. Ako djeca vide da njihovi roditelji ili učitelji šutke samo trpe nasilje, naravno da će i oni, kad odrastu misliti da tako treba biti. Zato je potrebno pričati, ne toliko o nasilju i svim oblicima u kojima se pojavljuje, koliko o svim oblicima kojima mu se trebamo i možemo suprotstaviti.
Oblik suprotstavljanja koji nije dobar, to je nasilje. Jer nasilje samo stvara novo nasilje. Uvijek. (Uh, i to je jedna od poruka Harrya Pottera.)
Neki dobri načini suprotstavljanja su poštovanje i odlučnost. Ali temelj (i preventiva) je u poštovanju.
Pripremimo se za školu – buling
Moja djeca vrište na sve bube. Užas. Umjesto da ih malo proučavaju. Tako je jednog dana proletio pored nas jedan bumbar i podsjetio me na pjesmicu koju su moje cure nekad puno pjevale, a onda smo nekako zaboravili na nju: Bumbar i bubamaraSreo bumbar bubamaru pa je pita: „Gdje ćeš, mala?
Livada je ovo moja, mora da si zalutala.“
Bubamara odgovori: „Bumbarčino, što to znači?
Ne možeš me otjerati, nema veze što si jači!“ R: Buba, buba, bubamara, pred bumbara hrabro stala.
Ne da, ne da bubamara bumbar da je vara! Bumbaru je bilo krivo što nastupa tako grubo
pa joj veli tihim glasom: „Oprostite lijepa bubo!“
Bubamara lijepo primi bumbarovo izvinjenje
pa je tako poslije svađe uslijedilo izmirenje. R: Buba, buba, bubamara, pred bumbara hrabro stala.
Ne da, ne da bubamara bumbar da je vara! Koja prikladna pjesmica za početak školske godine!
Lijepo govori o tome kako snaga čovjeku ne daje nikakva posebna prava, o tome kako je potrebno suprotstaviti se nasilniku. Potrebno je. Svatko to može. Jedna je stvar obratiti se nekome još jačem tražeći zaštitu. I to je ponekad potrebno i često upali. Ali potrebno je direktno, istoga trenutka reći nasilniku: „Nemaš pravo. Nije u redu to što radiš. Ja tebi ne mogu ili ne ću uzvratiti na isti način, ali ti svejedno ne dozvoljavam da vršiš nasilje nada mnom.“
Drugi dio pjesmice nije bajka. On govori o bumbarovoj reakciji. Često su nasilnici zapravo zlostavljana ili zanemarivana djeca. Jedino što traže je malo poštovanja. Kada im se pokaže da se u njima gleda punopravna osoba, često zaborave na nasilničko ponašanje. To je moje iskustvo. Nailazila sam na djecu koja su bila gruba prema drugima, ali nikada prema meni. Treba znati da takva djeca imaju šesto čulo. Ne pomaže glumatanje. Potrebno je osjetiti iskreno poštovanje. U načelu, svaki čovjek zaslužuje poštovanje već samim time što je ljudsko biće. Ako kažemo takvoj djeci, na lijepi način, da to što rade nije u redu, znači da od njih očekujemo da budu sposobni znati što jest u redu. Onda oni požele dokazati i sebi i nama da znaju i mogu ono što je u redu iako se nikada neće ponašati kako treba prema ljudima koji ih odbacuju. Treba probati! :)
|
|
|
|
