|
|
Buling
Proučavajući malo statistike svoga bloga, otkrila sam da su među najposjećenijima postovi o bulingu.
Kada sam pisala o tome, isticala sam važnost poštovanja. Ipak, poštovanje je nešto što se ne može odglumiti, ako ono ne postoji unutra, ne može ga se ni pokazati. Ne postoje formule poštovanja. Formule koje nam se nude, pomažu stvoriti samo fasadu, fasada može pomoći kad imamo posla s ljudima koji nisu bili duboko povrijeđeni, ali oni drugi je odmah prepoznaju i takvo „poštovanje“ ih samo povrijedi još više i doprinosi još većoj agresiji.
Na tim postovima ostavljene su neke jako bolne priče. Jednostavno imam potrebu nešto poduzeti, a nemam pojma što bi moglo biti efikasno.
Obje škole u mom naselju imaju na ulazu tablu „Ovo je škola s nultom tolerancijom na nasilje.“ Hm, da, kužim to, valjda ministarstvo ponudi određenu novčanu pomoć školama koje se uključe u neki program pa se onda škole prijave da bi dobile pare. Ili razmišljaju što ih muči ili što je to za što bi bilo najlakše zainteresirati učenike ili profesore, pa se u taj program prijave. Ipak, ne vidim na koji se način pokazuje ta nulta tolerancija... Istina, bile su organizirane određene radionice kojima je cilj preventiva. Nešto manje radionica za roditelje, ali s djecom se redovito radilo. Svaku toliko na satu razrednika su se pokušavali otkriti problemi koji u zajednici postoje. I to je sigurno dobro. Primijetila sam i da mi je najmlađe dijete trebalo ispunjavati neke ankete o životu na internetu, ali ne znam je li to povezano s „netolerancijom“ na nasilje. Sve u svemu, kada se problemi uoče i prepoznaju, nemam osjećaj da osoblje škole zna kako se dalje prema njima postaviti, kako ih rješavati i ostaje dojam da je tolerancija nasilja neizmjerna. Znam za jednu konkretnu učiteljicu koja je ulazila puna straha u učionicu DRUGOG RAZREDA OSNOVNE jer ju je jedna djevojčica napala, a jedan roditelj joj šalje prijetnje iz zatvora. Ove godine će vjerojatno jednako tako puna straha ulaziti u učionicu trećeg razreda. A ja mrzim strah. Jedna je mama prijavila školi dječaka koji zlostavlja njeno dijete, a škola je uprla svu svoju energiju da zaštiti od (verbalnih) napada zlostavljača, dok se činilo da zlostavljano dijete nije baš ni važno. Nakon dugo natezanja su se sjetili da bi možda centar za socijalni rad mogao najbolje zaštititi tog malog (vjerojatno zlostavljanog) zlostavljača.
Zato mislim da je nastavnicima potrebna pomoć roditelja i roditeljima pomoć nastavnika. Zato mislim da bi se trebalo nekako organizirati, razmjenjivati iskustva i savjete. Mislim da bi se svi koji se žele boriti protiv zlostavljanja trebali osjećati manje sami i znati da ima i drugih koji imaju isti cilj. Rado bih pokrenula neki forum na kojem bi roditelji i nastavnici mogli zajedno surađivati pa možda i predlagati promjene zakona, ako je potrebno, odnosno dobro razmotriti i prožvakati sve zakonske mogućnosti koje već postoje. Ipak, poznato mi je da postoje već mnogi forumi na kojima se priča o djeci i odgoju. Otvarati jedan više, čini mi se samo rasipanjem energije i stvaranjem veće usamljenosti. No ja do sada ne sudjelujem ni na jednom od njih i ne znam ništa o njima. Nekoliko foruma koje sam razgledala, toliko su opširni da se u njima prelako izgubiti. Zato pozivam one koji su aktivniji na tim razgovorima o djeci da daju svoje prijedloge o tome gdje već razgovori o sprječavanju nasilja postoje ili bi se mogli lako uklopiti. Veliko hvala unaprijed!
Jedna žena
Nedavno nam je bila u posjeti jedna žena. Recimo da nismo previše bliski, ali postoje određene spone između naših obitelji ispunjene ugodnim uspomenama. Rijetko se viđamo, ali lijepo mislimo jedni o drugima.
Gospođa je nešto starija, ima već i nekoliko praunučadi, vrlo jednostavna i jako lijepa. Bilo je prekrasno gledati njeno lice, lice koje odiše mirom i zadovoljstvom. Ne, ne može se reći da ju je život posebno mazio ili posebno navalio na nju. Imala je i ima svojih muka, ovakvih i onakvih, ali se na njenom licu vidi da ima i jako puno radosti i zadovoljstva u njenom životu.
Voljela bih i ja tako zračiti mirom i zadovoljstvom, ne jednoga dana kada doživim starost, već sada, svakoga trenutka. Mislim da to nije ni stanje, ni proces. Više mi to sliči na neku vrstu klackalice ili njihala – ima trenutaka kada je to lako, a ima i trenutaka kada se to čini sasvim nedohvatljivo.
Kako je nama nekad bilo dobro!
Bilo mi otišlo dijete na ekskurziju (ima već neko vrijeme). S prvog odmorišta, zove tatu da mu javi da joj je dobro. Hej! Znam da bismo je u neko doba i mi bili zvali s istim pitanjem na koje nam je isporučila odgovor, razumijem da joj je draže da ona nas zove onda kada njoj to paše (pogotovo kad su joj pozivi prema tati besplatni) nego da mi zovemo nju kada njoj to možda neće odgovarati, ali ipak, nekoliko puta na dan?
Bilo je tako situacija kada smo išli na put u nekoliko auta, jer ne stanemo svi u jedan, kad smo blagoslivljali mobitele jer smo mogli znati što se s onima drugima događa. Ipak...
Kad se sjetim svoje ekskurzije, svojeg maturalnog putovanja... Ma tko je mislio na roditelje? Jesmo, mislili smo na njih kada bi im poslali razglednicu koja bi onda stigla doma poslije nas. Glavna okupacija nam je bila da se dobro zabavljamo i da uživamo, a ne da mislimo na one koje smo ostavili doma.
Sve u svemu, ne zanima me!
To je kao kad ljudi uporno pričaju o boksu kao o plemenitoj vještini. Teško mi je dokučiti što je plemenitog u tome da suparnika izrazbijaš ili da mu eventualno odgrizeš uho. Opet, kad se sjetim onog jednog, znam da je slavan, ali ja se nikako ne mogu sjetit imena, i nije baš u pitanju boks nego full contact ili tako nešto, koji je predao borbu kada mu je zaprijetio lom ruke, čini mi se puno plemenitije nego kad se ljudi s već razbijenim udovima i dalje pokušavaju boriti. I još ih zovu herojima.
Ne bi li poanta sporta bila razvijanje ljudskog tijela u nekakvom skladu? Ne bi li poanta sporta trebalo biti zdravlje i njegovo unaprjeđivanje? Je li to zdravlje kada se u trci za rezultatima razbije mišić ili čak tetiva? Kakvo je to zdravlje? Daklem, ne želim nabrajati, ima toga tako puno na sve strane. Bilo da se radi o dopingu ili o naprezanju organizma preko granica izdržljivosti. Pokazuje se izuzetno nepoštovanje prema vlastitom tijelu i izuzetno obezvrjeđivanje zdravlja. Čovjek koji ne poštuje svoje tijelo ne poštuje ni sebe, a čovjek koji ne poštuje sebe, nije sposoban niti poštivati druge. Prema tome, vrhunski sport u većini slučajeva nije ništa bolji od pušenja ili pretilosti. Čini mi se da pretvara ljude u invalide još brže. Koliko neki sport doista poštuje čovjeka, vjerojatno možemo vidjeti po tome koliko dugo je moguće njime se baviti.
I nije li to licemjerno tvrditi da nešto služi promicanju zdravog života, a zapravo istovremeno uništava zdravlje? To je ono što pokušavam cijelo vrijeme objasniti, uglavnom u raspravama na drugim blogovima, licemjerje nije ničija privilegija, licemjerje je jednostavno dio ljudske prirode. Na isti način kao u religijama, vlada i u sportu.
U Zadru
gužva otprilike kao u Dubrovniku. Možda samo malo kraće traje.
Ali ne vjerujte svim onim filmovima koji pričaju o tome kako vanzemaljci uporno dolaze u Ameriku! Ako nas vanzemaljci ikada odluče posjetiti, učinit će to u Zadru! 
Streljaštvo
Da se malo pravim važna? Dijete mi trenira u istom klubu i kod istog trenera kao i naša osvajačica prve (i za sada jedine) medalje na ovoj olimpijadi!
No, da mi je netko rekao da će mi se djeca sa zanimanjem zaustavljati pred prodavaonicama oružja, rekla bih mu da se najeo ludih gljiva. Da smo muž i ja birali sport za svoje dijete, streljaštvo nam nikad ne bi palo na pamet.
Najprije smo je upisali na plivanje. I to jedva jedvice jer je već bila dva dana starija od granice za primanje. Nije nam bio cilj odgojiti svjetsku prvakinju, samo da se dijete dobro zabavlja i zdravo razvija. I bila je poštena. Izdržala je cijelu godinu, otplivala završno natjecanje i rekla da je to više ne zanima. Mislila sam da će se baviti odbojkom. Osim košarke, ima li boljeg sporta za visoko dijete? I opet, nisam mislila da bi trebala početi trenirati s tri godine, nije mi se čak niti sviđala ideja da plaća članarinu. Ja sam trenirala odbojku bez članarine, zašto se sad treba plaćati za to? Mogla je trenirati u školi, ali nije ju baš privlačilo. I onda ih je nastavnica tjelesnog odgoja u petom razredu vodila po raznim klubovima ne bi li djeca upoznala što više sportova. Ona je došla samo do streljaštva i tamo ostala. Eto zašto roditelji jednostavno nisu dovoljni. Oni ne mogu uputiti svoje dijete u stvari koje ne poznaju, a jednostavno ne mogu poznavati sve. To samo pokazuje kako je roditeljima potrebna pomoć u usmjeravanju svog djeteta, ovo je samo primjer sa sportom, ali može se primijeniti i na bezbroj drugih stvari u životu.
Nije baš imala ni neke sjajne rezultate, trebalo mi je neko vrijeme dok sam se uvjerila da to trenira stvarno iz zadovoljstva.
Jedna od stvari koje mi se kod streljaštva sviđaju je to što se ne može početi trenirati dok si još mala beba. Trebaš barem biti veći od puške i višlji od linije s koje se puca. Za treniranje streljaštva ne postoji gornja dobna granica za početak, već donja. U načelu, u većini sportova u kojima se dobro zarađuje, nema trenera koji se želi baviti djecom koja nisu izraziti talenti i koja bi u sportu samo htjela uživati.
Ono što me oduševilo u klubu u kojem mi je kći, to je da se, osim treniranja, djeca i odgajaju, starija su djeca dužna brinuti se o mlađima, međusobno se pomagati. Iako je to zapravo pojedinačni sport, izrazito se razvija momčadski duh.
Jednom mi se prilikom jedan od trenera žalio kako im se treneri iz drugih klubova čude što puštaju i lošije strijelce da treniraju. Kao, zato što troše vrijeme na lošije strijelce, ne mogu se posvetiti onim boljima toliko koliko bi bilo potrebno. Ne znam, ja sam mu rekla kako mislim da ovakvm ponašanjem pružaju djeci puno više od samog sporta ili sportskih uspjeha. Znam koliko mom djetetu znači streljaštvo unatoč tome što ne postiže neke posebne rezultate. Ipak, čini se da su uspjeli postići uspjeh, unatoč «naopakom» pristupu sportu. A možda, da su iz kluba na vrijeme izbacili moju kćer, možda bi Snježana Pejčić osvojila zlatnu?
Neizvjesnost
Na ovaj post potaknuo me komentar Tony9 (stavila bim link, ali nemam sad toliko vremena...) u pretprošlom postu.
Ja uvijek tvrdim da nam Gospodin priča u prispodobama i dan danas. Kud god se okrenemo, što god proživimo, možemo pretvoriti u neku simboliku koja se može primijeniti na život općenito. Poput zakona fizike (zato, djeco, treba marljivo učiti fiziku!).
Tako sam jednom išla nekuda. Bila je zima s puno snijega, to su još bila ona davna vremena kada je zima bila duga i hladna... Na putu kojim sam išla, ispod snijega bilo je i dosta leda, a ja sam imala neke glupe i nespretne čizme i na putu prema cilju kojem sam krenula neprestano sam padala. Nisam zbog toga odustala od cilja kojem sam krenula, nastavila sam ići, padati se i dizati. Ipak, kada sam se kasnije trebala vratiti kući, pomislila sam: «Krenem li istim putem kojim sam došla, ne gine mi ponovo obilje padanja.» Nisam mogla znati hoće li na drugom putu kojeg odaberem opet biti led ispod snijega. Drugi put kojeg sam odabrala mogao je biti još gori od onog kojim sam došla. Ipak, znala sam da je put kojim sam došla jako loš, i bilo mi je draže odabrati nešto nepoznato nego sigurnu «propast». Na putu do kuće nije bio padova.
Često nam se čini da nam ono što poznajemo pruža određenu sigurnost, a zapravo je često ono što ne poznajemo puno bolje. Ne treba se bojati nepoznatog. Ne treba razmišljati da nam nepoznato nosi samo neugodnosti. Istina, ponekad ih donese. Ali nepoznato isto tako može nositi u sebi i ugodna iznenađenja i lijepe stvari.
Ja sam, istina, takav tip koji se radije raduje nepoznatom nego da se plaši. Možda zato što sam imala sreće. Volim reći da sam bježala glavom bez obzira dvaput u životu.
Jednom kad je trebalo ići studirati. U srednjoj školi se nisam dobro osjećala u razredu u kojem sam bila. Osim zaista vrlo malenog broja ljudi, od kojih mi je jedna djevojka postala i cimerica, nisam mogla zamisliti da se sljedećih četiri ili pet godina družim s bilo kim u razredu. Tražila sam fakultet kojeg nitko drugi nije odabrao. Istina, nije to baš bio jedini kriterij, ali svakako su to bili argumenti u korist fakulteta kojeg sam odabrala. Nikada i nigdje nisam imala bolje društvo od onog na fakultetu. Uvijek i svugdje čovjek lako nađe i stvori jednog ili dvoje prijatelja, ljude koji ga razumiju i koje on razumije. Ali ovo je bilo društvo za druženje, za izlaske, bilo je tu također bliskijih prijatelja kao i ljudi koji nisu bili bliski. No društvo u cjelini bilo je ugodno, bilo je mjesto na kojem sam se osjećala sigurno i dobro. Sve ljudi koje prije toga nisam poznavala.
Drugi put sam bježala s radnog mjesta. Inače volim reći kako nije moguće naći radno mjesto na kojem nema bar jednog idiota koji će ti zagorčati život. Nema koristi od bježanja od takvih idiota, jer na drugom mjestu ćemo opet naići na njihove klonove. Treba se naučiti nositi s njima. Promjena radnog mjesta zbog raznih idiota ima smisla samo ako smo naučili kako se treba postaviti od početka, tako da na novom radnom mjestu spriječimo da nas isti takav idiot povuče u svoj žrvanj. Inače samo idemo iz jednog problema u drugi isti takav. Ja nisam bježala od idiota. Bježala sam od firme koja je propadala. Istina, firma nije mogla propasti, morala se kad tad oporaviti jer to je takva firma koja se baš ne može pustiti da propadne. Ipak, meni se činilo da, kad se jednog dana firma i oporavi, odjel u kojem sam ja radila neće više imati smisla. Pokazalo se da sam bila u pravu. Odjel je nakon nekoliko godina rasformiran. Ja sam otišla u jednu privatnu firmu u kojoj šest mjeseci nisam primala plaću. Nije mi žao jer nakon toga, našla sam radno mjesto na kojem sam sada. U početku sam mislila da neću biti tu duže od dvje tri godine, ipak eto, još malo pa će biti deset.
Ono što želim reći, meni je uvijek bilo lakše prigrliti neizvjesnost od loše izvjesnosti. I voljela bih da se ljudi koji se boje nepoznatog, oslobode tog straha. Možda doista spremnost za prihvaćanje nepoznatog čini jutra ljepšima.
Ružna strana ljeta
Ti požari.
No znam, znam, sigurna sam da nitko tko navrća na moj blog nije nepažljiv niti ne podmeće požare. Ipak, mislim da je dobro pričati i razmišljati o tome.
Vidjela sam koliko dima može napraviti običan čik u ne previše suhoj običnoj zemlji. Što se događa kada se doda malo sasvim suhe trave, ne želim ni zamišljati. Zato oprezno s bilo čim što ima žara u sebi! S bilo čim.
Ne treba roštiljati u prirodi.
Paziti da se svaki žar dobro zalije vodom. Nikad nije previše.
Uvijek mislimo kako se te stvari samo drugima događaju. Ali opreza nikad nikad previše.
Uživajte!
Volim ljeto
O da. I volim jutra.
Autu se u ovo vrijeme ne približavam pa o tom dijelu čari ljeta trenutno ne razmišljam. Iako ćemo jedan od ovih dana trebati skočiti i do Zadra. 
|
|
|
|
