|
|
Kako smo uspješni?
Što to zapravo znači „biti uspješan“? Postoje ljudi koji uspješnost mjere količinom novca, veličinom kuće, skupoćom auta, mjesečnom plaćom ili godišnjom zaradom. Smatraju novac pokazateljem uspješnosti.
Drugi ljudi uspješnost mjere obrazovanjem. „Ja sam doktor znanosti, istraživač, i nije bitno što mi je plaća mala. Pišem članke koje ljudi čitaju, knjige iz kojih drugi ljudi uče.“
Neki ljudi mjere uspješnost nekakvim opipljivim rezultatima, recimo sportskim ili radnim (prebacio normu za 300%).
Neki ljudi uspješnost mjere brojem djece ili brojem godina u braku. Znam ženu čiji su kriteriji: „Ona je poštena osoba, ima petoro djece.“
To su, tako, neki primjeri koji mi padaju na pamet. Ako vi znate za još neke kriterije, slobodno ih pridodajte. Znam jednu djevojku koja je u neko doba zapala u neku krizu. Odjednom je iskočilo preko nekoliko prijateljica nudeći joj pomoć u prevladavanju te krize. Svaka onako kako je znala i mogla. Pomoć nekih bila je zapravo efikasna.
I tada sam pomislila – to je uspješnost! Posao, obrazovanje, obitelj, sve je to stvar poziva i nadarenosti. Netko ima više dara za ovo, netko za ono, svatko mora slijediti svoje srce. Ali prava uspješnost se mjeri brojem prijatelja koje smo u životu stvorili. Ne pričam o prijateljima s kojima dijelimo svoje tajne, koji nas poznaju bolje ili lošije, s kojima se susrećemo često ili samo ponekad čujemo telefonom, sve je to nevažno. Govorim o prijateljima koji su uz nas u trenutku kad nam je teško, koji su nam spremni pružiti ruku onda kad nam treba. Pa čak i ako ne znaju sve naše tajne, čak i ako ne znaju kako nam najbolje mogu pomoći, to su pravi prijatelji! I oni su mjerilo naše ljudske uspješnosti.
Molitva
Bože, daj mi strpljenja da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti,
daj mi hrabrosti da mijenjam stvari koje je potrebno promijeniti i
mudrosti da razlikujem to dvoje. Mislim da je svatko od nas negdje u životu, barem jednom, naišao na ove riječi. I bez obzira na svoje religiozne osjećaje, u sebi se vjerojatno složio s njima. Nisam je doslovno citirala, ne znam ni tko ju je prvi zapisao, znam samo da je do mene stigla u nekoliko izričaja i ja sam je zapisala tako da odgovara određenom redoslijedu u mojoj glavi. Naime, meni se čini najlakši onaj prvi dio. Kada se dogodi nešto što je bilo nemoguće predvidjeti, što je potpuno izvan moje moći, kao npr. iznenadna bolest, urođena bolest, nekakva nesreća ili prirodna nepogoda, ma koliko strašno to bilo, lako mi je prihvatiti. Čovjek čini sve kako bi umanjio posljedice, ali, barem meni, nije teško prihvatiti takvu situaciju u životu. Mislim da je ključna riječ osjećaj krivnje, ne osjećam se ni odgovornom ni krivom zbog toga što se je dogodilo i zato mogu dalje živjeti s time. Onaj drugi dio je već nešto teži. Često vidimo što bi bilo potrebno promijeniti, ali nemamo dovoljno snage ili hrabrosti da to učinimo. Tu se već uključuju i opekotine na savjesti, osjećaj krivnje, osjećaj nemoći protiv samog sebe, svađanje sa samim sobom... Tu je ponekad potrebna dodatna snaga koju ljudi crpe iz raznih izvora, ali svakako je trenutak da se za tim izvorima posegne. Onaj treći dio mi se čini najteži. U nekim situacijama uhvatim samu sebe kako se pitam: „Može li se učiniti nešto u vezi s time ili ne?“ Možda je to dar, da si čovjek postavi takvo pitanje. Može se to uvježbati kao što se čovjek nauči mijenjati brzine u vožnji. Ipak, primjećujem neke ljude koji su ljuti na čitav svijet zato što im je poplava ušla u podrum ili zato što im je bura razbila auto. Bože, pa ljutnjom i nezadovoljstvom ništa se neće popraviti! Istovremeno, čovjeka u potrebi pored sebe neće niti primijetiti, a kamoli mu ruku pružiti. Razlikovati situacije u kojima je potrebno djelovati od onih koje treba podnositi čini mi se najveća umjetnost. Istina je da je kod nekih od njih očito kojoj vrsti pripadaju, ali čini mi se puno više onih koje su nejasne. Koliko puta nam se čini da nešto nije naša briga, da mi nemamo ništa s time, a zapravo bismo mogli unijeti promjenu? Koliko puta se koprcamo kao u živom blatu buneći se protiv sudbine koja nas ne može mimoići?
Za ljubitelje stihova
Ako volite stihove i rime, ima jedan momak koji ih stvarno dobro slaže! Malo su mu pjesme dugačke (što se može kad inspiracija ne pita), ponekad se posvađa s pravopisom, ponekad bira boju koja je teško čitljiva (u tom slučaju možete osjenčati tekst i postat će čitljiv), a kad ne piše pjesme ne bira uvijek riječi... Ali, ako mu sve to oprostite i date si malo truda, neće vam biti žao! Momak ima dar, samo bi ga trebao malo izglancati. Ja znam za dva njegova bloga: Malisa opet jase
Mališa opet jaše Dobra vam zabava! 
Što djeca očekuju od svojih roditelja?
Nedavno sam razgovarala s jednom djevojkom. Curom koju zapravo izuzetno cijenim, a njenu majku smatram svojom bliskom prijateljicom. U jednom trenutku osjetila sam potrebu reći joj koliko je njena mama ponosna na nju. Mislim, ljudi, djevojka je stvarno sjajna, svatko bi je poželio u svojoj blizini, izuzetno uspješna, a opet, ponekad ima potrebu to i čuti, ne samo naslućivati. Sjetila sam se onda svih svojih trenutaka kada sam mislila da moji roditelji nisu zadovoljni mnome. Kada mi se činilo da ništa od onoga što činim nije dobro i da ne postoji nešto čime bih mogla postići njihovo zadovoljstvo. A zatim trenutaka kada sam počela shvaćati da to nije tako, da su moji roditelji upravo ponosni na mene. I mama i tata, jer oboje je bitno. Znam da roditelji samo žele da im djeca budu sretna, da izrastu u kompletne ljude. Uvijek postoji nešto što se može popraviti, što može biti bolje. Često se stvari koje su u redu uzimaju zdravo za gotovo. To je u redu i samo se po sebi podrazumijeva da tako treba biti. Nećemo sad glancati ono što je kako valja, idemo popravljati ono što ne valja! Opet, neki roditelji idu u drugu krajnost, čuli su negdje da se djecu najbolje motivira pohvalama pa hvale i gdje treba i gdje ne treba. Ni to ne valja. Djeca nisu glupa. Jako dobro znaju što valja, a što ne valja. Kod takvih roditelja bez kriterija osjećaju se još više zanemareno i neprihvaćeno. Djeca samo žele da im se pokaže da se njihov trud vidi i cijeni. Ponekad i provjeravaju prati li ih se i žele dobiti kaznu. Žele znati da ih roditelji prate i u dobru i u zlu. Žele osjetiti da su voljeni. Ali žele i čuti da smo ponosni na njih. I žele se osjetiti osobe, cjelovite osobe, vrijedne poštovanja.
Moja antologijska pjesma
Idu mi rime. Ne, nisam nikada smatrala sebe umjetnicom, volim pročitati dobre stvari, ali to ne znači da ih znam i napisati. Ja volim za sebe reći da sam umjetnička duša, ali nisam umjetnik. Ali lako slažem rime. One nemaju uvijek smisla, ali se rimuju. Kao dijete, pisala sam puno pjesmica. Ne znam. Čini mi se da smo mi u školi puno češće dobivali u zadatak slaganje pjesmica nego što su to dobivala ili dobivaju moja djeca.
Jedno vrijeme smo se znale okupiti nas par prijateljica s bilježnicama i pisati pjesme. Bile su to nekakve ljubavne pjesme, o rastancima i slomljenim srcima, a što smo mi znale? Pisale smo tako da prepričavamo ljubavne romane u rimi. Sjećam se početka jedne pjesmice, ha ha... Zašto opet zvona zvone i tuli sirena?
Zašto me opet podsjećaju na ono sumorno nedjeljno podne
kada si mi zauvijek rekao ne? Sjećam se i kad sam to napisala. Sjedile smo na balkonu. Bila je nedjelja i bilo je podne.  No među svim tim pjesmuljcima, izletjela mi je i jedna antologijska pjesma. Kad sam je napisala, svi su oko mene bili oduševljeni iako se meni i ona činila kao obično slaganje rima. Moja prabaka ju je do kraja života čuvala u svom noćnom ormariću (žgabelu). Tek kad sam narasla, shvatila sam i ja koliko je životne mudrosti sakriveno u toj pjesmi. Zato ću je sada podijeliti s vama: KruškaJa sam kruška malena,
najviše sam zelena.
Malo sam i žuta,
a malo i ljuta. Sva me djeca žele,
na me se vesele.
Sva se djeca svađaju,
za me tako malenu. Ne bih htjela jednome,
ne bih htjela drugome,
ali nekom poći ću
jer inače sagnjit ću. ;)
Slikice
Plaža Egzotic u Svetoj Nedilji (otok Hvar), posebno posvećena Romantales, nadam se da će je vidjeti:
Plaža u Zavali (otok Hvar) – ovo nismo mi slikali, to sam pokupila s interneta, ali to je plaža na kojoj smo uživali. 
Nered koji zove na još veći nemar:
  
Evo. Mislim da je to moj zadnji ljetni post. Ljeto je gotovo. Ne samo zato što su počele kiše, nego su s njima počele i razne obveze. Oduvijek volim ljeto. Možda zato što je ono u mom djetinjstvu bilo tako bezbrižno. Možda samo zato što njegujem sjećanje na te dane. A možda ipak zato što volim sunce. Jer i dan danas, i kad me more razne brige, uživam ulazeći u užareni auto. Malo sam kao gušter. Volim osjetiti sunce na koži, unatoč onom postu o nezdravim navikama. A ove godine ga je bilo poprilično, kako već davno nije – barem za mene. I sad, sve te zrake sunca mogu u škrinjicu. Doviđenja, ljeto! Dobar dan, jeseni! Nikad nisam voljela jesen, ali mislim da sam naučila podnositi je. ;)
Još malo o čistom i nečistom moru
Zapravo, ne smeta me kad u moru u kojem se kupam ima trave niti kad se muljevito dno uzburka i zamuti vodu. Draže mi je kad je more čisto i bistro, ali ni ovo drugo me posebno ne uznemirava. Ne volim, fuj, kad se po moru valjaju razne mrlje – motorno ulje, benzin i tome slične stvari. Jednom je Moje Crno Sunce došlo s plaže smrdeći po METALU i trebalo joj je nekoliko tuširanja dok je smrad konačno otišao. To ja zovem prljavo more. Ali najgore mi je, najtužnije, kad plivajući nailazim na razne vrećice, papiriće od bombona, hm, uloške da ne spominjem. To su stvari koje stvarno nisu nužne i pitam se – zašto se to događa? Kome to treba? OK, spomenuti ću još malo plažu u Ičićima. Ima koja godina da smo je otkrili. Velika plaža, pretežno betonirana. Puno ljudi. Jako puno ljudi. A opet, sve je tako čisto i uredno. Pravi nam je gušt otići na tu plažu i pravi gušt tamo kupati se u moru. More je čisto. A i plaža je čista. Kao prvo, ima dovoljno koševa za smeće, lako ih je pronaći i koristiti. Kao drugo, kad naiđeš na uredan okoliš, neugodno ti je po njemu bacati smeće, pa tako i svi kupači nastavljaju njegovati taj red i paziti na njega. Iza ono nekoliko divljaka koji se na red ne obaziru, svake večeri prolaze čistači i u jutro je sve opet prekrasno!
Kad čovjek dođe na već neuredan okoliš, niti ne primjećuje svoj doprinos tom neredu. Kad ne može naći koš za smeće, prestane mariti. Mislim da je tu negdje tajna. Kad naiđemo na čovjeka koji ne poštuje sam sebe... nije li potreban veliki trud da mu pružimo svoje poštovanje? Većina ljudi nije sposobna poštivati onoga tko ne zna poštivati sam sebe. Nisu li red i nered nekog mjesta ili grada odraz samopoštovanja, odnosno nedostatka istog kod njegovih stanovnika? Ne zove li nas nered na koji nailazimo na još veći nemar? Može li jedan čovjek nešto promijeniti? Ali zrno po zrno, pogača. Jedan po jedan čovjek... divota!
Moj kreativni (ne)red
Toliko mi se toga mota po glavi. Toliko tema o kojima bim htjela pisati. Ljeto je gotovo. Uskoro počinje škola. Čitam jednu knjigu koja mi se jako sviđa, a koja, na žalost, nije nikada prevedena na hrvatski. Čitam blogove. Čini mi se da bim o svakoj stvari mogla pisati u beskraj. Misli mi lete i ne mogu ih uhvatiti. Medeja me svojedobno „optužila“ da sam kreativno uredna. Sad, baš kreativna... ne znam, nekako nisam sigurna. Ali uredna... to mislim da bolje znam. Ja stvarno mislim da red pomaže u životu. Jednom, dok sam bila u srednjoj školi, ispravljala sam kontrolne iz matematike u jednoj osnovnoj školi. I svi su kontrolni bili jako neuredni, a rezultati uglavnom krivi. I konačno mi pod ruku dođe jedan uredan list papira. I tamo su svi rezultati bili točni. I stvarno, matematika se ne može rješavati neuredno, obavezno se u neredu nešto pobrka i krivo riješi. A matematika nije znanost nego način života. I ne bi li netko tko sam sebe zove matematičarom trebao biti uredan? Ali istina je da ja muku mučim s time. Ne ide mi. Posebno ovih dana. Jučer sam došla doma i spremila one stvari koje idu u frižider i odmah sjela za komp. Danas bim trebala pospremiti sve ono drugo, što ne ide u frižider. Možda bolje da se dignem s kompa i da se hvatam reda... Možda uspijem nakon toga sročiti i par urednijih misli. ;)
Mistika?
Dok šetam (psa) pod zvijezdama, mislim na sve svoje prijatelje… One s kojima sam rasla… One koji znaju sve o meni (i unatoč tome me vole)… One koji postoje na različitim krajevima svijeta, a vežu nas isti interesi, ciljevi, pogledi… One koje sam susrela, one koje se nadam da ću susresti i one koje vjerojatno nikad neću susresti…
Gledam zvijezde i znam da ih i oni možda gledaju, ili će ih gledati kad im sunce zađe, ili gledaju neke druge zvijezde, ali znam da misle na mene…
I sretna sam. I srce mi je puno, a nitko se u njemu ne gura. I svemir je dio mene, a ja sam dio njega.
A pas… Radi ono što već psi u šetnjama rade… ;)
Stomorina
Bilo je to negdje u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Ja nisam nikad bila dobra iz povijesti, ali sigurna sam da je negdje i zapisana ta godina. Pagom je vladala kolera. Ljudi su umirali hrpimice. Teško da je bila neka obitelj u gradu u kojoj barem netko nije bio bolestan. I moja praprabaka (ona ista iz prošlog posta) bila je među pogođenima. Ljude je hvatao očaj, a bližio se blagdan Velike Gospe. U Starom Gradu, mjestu pored Paga, mjestu u kojem su Pažani živjeli do petnaestog stoljeća, kada su krenuli u izgradnju današnjeg grada, postojalo je svetište Naše Gospe od Staroga Grada i njezin kip. Pažani su se odlučili uteći Gospi u toj teškoj prilici i prenijeti njezin kip iz Staroga Grada u grad Pag, ne bi li ona odagnala nesreću iz grada.
I tako su, na Veliku Gospu te godine, Pažani doveli po prvi put kip Naše Gospe u Pag. Toga dana umrlo je još (otprilike) stotinu ljudi. Zato se taj blagdan u Pagu još zove Stomorina. Jer je pokopano stotinu ljudi. U posljednje vrijeme, kod ljudi koji pokušavaju vjeru pretvoriti u novac, pojavljuje se tendencija da se blagdan naziva Vela Štomorina, što je idiotski. Ne može postojati veli sto i mali sto, niti se sto ikada u Pagu izgovaralo što, kažu šešnajst umjesto šesnaest, ali ne kažu što umjesto sto. Štomorina je inače ime otočića blizu Lastova. Ali izrazima se uglavnom razbacuju ljudi koji o njima ne znaju ništa. A stotinu ljudi je umrlo upravo na blagdan Velike Gospe. Nakon toga, više nitko nije umro od kolere. Među ljudima koji su ozdravili, bila je i moja praprabaka. Budući da je moja prabaka bila njezino najmlađe dijete te se rodila tek nakon toga, zapravo i ja svoju egzistenciju mogu zahvaliti upravo tom čudu, među ostalim. Kako je obitelj te moje praprabake bila imućna, obdarila je Gospin kip, u znak zahvalnosti, mnoštvom darova od kojih ga neki još i danas krase.
Istina je da je kolera upravo takva bolest koja kosi mnoštvo ljudi, a onda odjednom nestane kao da je nikada nije ni bilo, ali sudbina je htjela da se to dogodi upravo nakon što je Gospin kip donesen u Pag. Istina je i da je moja praprabaka popila cijeli kabal vode unatoč tome što su joj svi govorili da ne smije to činiti jer je upravo voda bila vjerojatni izvor zaraze. Ta voda ju je vjerojatno spasila od dehidracije i održala na životu. Ipak, nekoliko takvih stvari se poklopilo i od tada Pažani svake godine iznova na Veliku Gospu donose kip u procesiji iz Staroga Grada u Pag, a na Malu Gospu ga vraćaju natrag u Stari Grad. Pitam se ipak, sjećaju li se čuda koje je potaknulo tu tradiciju? Naša Gospa od Staroga Grada, moli za nas!
Najdalji moji preci za koje znam
Moj prapradjed bio je Hrvat, trgovac iz Karlobaga. Neki je razlog morao postojati zbog kojeg je otišao od kuće, ali o tome mi nikad nitko nije ništa ispričao. Tek toliko da se hvalio kako je došao u Pag s jednim kovčežićem i kako je sam stekao svoje bogatstvo. Zaljubio se u kćer nekog poslovnog partnera, Talijanku iz Rovinja. Znali su se šaliti da nisu mogli razgovarati, budući da su bili različitih nacionalnosti, pa im nije preostalo drugo nego da rade djecu. Šesnaestoro njih. Naravno, nisu sva djeca doživjela odraslu dob, no, od onih desetak koji jesu, sva ženska djeca bile su Talijanke, a sva muška Hrvati. Kćeri su se školovale u internatu u Dubrovniku, na talijanskom, gdje su uglavnom učile kuhati, vesti, plesti i čitale lijepu književnost. Muška djeca školovala su se u Beču ili Pragu, ne u Italiji. Braća su sestrama pisala pisma na hrvatskom, a sestre braći na talijanskom.
Žena je u vrijeme dok je rađala djecu, od svoje dvadesete do četrdesete godine, preboljela i velike boginje i koleru (o ovom drugom, nešto opširnije sutra) te je umrla u relativno dubokoj starosti, blizu svoje devedesete. Navodno je bila jako lijepa, no ljepota je ipak subjektivan pojam, a u raskoši svatko može izgledati još i ljepše. Ipak, žena je postala svojevrsna heroina naše obitelji, pojam radinosti, hrabrosti i čvrstine. I zdravlja. Sva njena djeca su njeno ime prenijela na jednu svoju kćer, pa je tako i moja nona bila jedna od istoimenih unuka, a tako se zove i moja sestra, a i moje Crno Sunce. I mogu reći da im ime savršeno pristaje.
Mi smo turistička zemlja
Ja zapravo nemam pojma kako to izgleda u Grčkoj ili Španjolskoj, zemljama koje su doista odredište velikog broja turista. Jednom sam bila u Francuskoj. Ne znam francuski, ali znam kad ovdje naiđem na Poljaka, on lijepo priča svojim jezikom, ja svojim, uključimo značajno mahanje rukama, i možemo se dosta dobro razumjeti. Tako sam mislila da je talijanski jezik dosta sličan francuskom i da bi mi mogao pomoći. Ali ne ide. Ako običnom Francuzu, u dućanu, pokušate pričati bilo kojim drugim jezikom osim francuskog, ništa ne razumije. Talijan barem pokazuje nekakvu dobru volju, ali Francuz niti toliko. Ako ste turist u Francuskoj, morate znati francuski ili jako dobro mahati rukama.
Nije tako u Hrvatskoj. Mi smo pravi poligloti. Govorimo sve moguće jezike ili barem želimo ostaviti takav dojam:
Razmišljala sam o tome bih li objavila javnosti i ime ovog restorana, ali sam zaključila da to ne bi bilo pošteno jer ovaj restoran definitivno nije jedini koji radi takve griješke. Vidjela sam i puno gorih stvari. Npr. u cjeniku jednog kafića nude pivo, bear (medvjed), u cjeniku drugog restorana koj je sebi dao vrlo talijanski naziv – pizzeria, spaghetteria – među raznim vrstama pizza nudi se i calcone. Strahota. Ako se naziv pice želi napisati na hrvatskom, onda treba pisati kalcone, ako se želi pisati na talijanskom, onda je to calzone. Ovo između, čitalo bi se ili tako kako je napisano ili kalkone, što ni jedno ni drugo baš nema puno smisla. Pokušali smo svratiti konobaru pažnju na to, ali nije se činio baš previše zainteresiran za obraz svoga gazde. Tko zna zašto?
Zapravo je činjenica da nema puno turista koji bi mogli shvatiti pogriješku na slici koju sam vam dala. Ne znam kaže li se na engleskom hladna predjela upravo onako kako piše, ali temperatura je barem točna, a Talijani će samo misliti da restoran nudi topla predjela, neće primijetiti da na drugim jezicima piše nešto drugo, eventualno će biti razočarani ako restoran doista nema na ponudi juhe, rižote i tome slične stvari.
Mislim da bi umjesno pitanje bilo – je li nam to uopće potrebno? Je li nužno sve prevoditi na nekoliko jezika? Ne trebaju li turisti, uz čari zemlje koju posjećuju upoznati i čari jezika koji se u njoj govori? No, ako doista tim turistima želimo pokazati kako smo mi kulturan i pametan narod, kako možemo sa svima njima izaći na kraj, onda bismo trebali to učiniti kako treba. Želite prevesti svoj cjenik? Angažirajte čovjeka koji poznaje jezik na koji ga želite prevesti! Ili mislite da se taj čovjek bez razloga godinama školovao za nešto što svaki ugostitelj može učiniti malim prstom lijeve noge? Jer neki prijevodi doista izgledaju kao da su upravo tako napravljeni. Želite poštovanje za svoju struku? Pružite ga i drugima!
Ej, Jednostavna, časna riječ, nije moj peso
Pred nekoliko postova, postavljeno mi je jedno pitanje u komentaru: p.s. kaj peso dela? Nisam baš odmah odgovorila, a sad se pitam, nije li to pitanje bilo proročansko, posljedica nekog lošeg predosjećaja? Ima već neko vrijeme kako je moja kujica odabrala sebi drugu gazdaricu – moju mamu. Budući da živimo vrlo blizu, to nije bilo komplicirano. Šetnja je i dalje u našoj nadležnosti, ali moja mama kuha, a i pušta je da spava s njom u krevetu.  Najsimpatičnija je ipak, kad je oluja. Onda neprestano prelazi iz jednog stana u drugi u nadi da tamo ne grmi. Do nedavno, bila je tu još jedna kuja, sestrina. Otkad smo je morali dati uspavati, moje pseto puno manje jede. U prvo vrijeme joj je nedostajala, tražila ju je posvuda, ali niti nakon što ju je prežalila, to više nije žderonja kakva je nekad bila. Sad izgleda poput psa s kratkim nogama, a ne više kao kobasica koja hoda. Sada smo svi zajedno u Pagu, a onih tjedan dana što smo mi uživali na neturističkom dijelu Hvara, ona je isto bila tu sa svojom drugom gazdaricom. Kad god mogu, volim je šetati bez uzice, neka se blago istrči bez moje dodatne rekreacije. Ali to je moguće doma, tamo mogu birati vrijeme i mjesto u kojem nećemo susretati puno ljudi, jer nikad ne znaš na kakve ljude možeš naići, a ona je jako plašljiva i jako voli lajati. Ovdje to nije moguće i, koliko god da je većina pasa miroljubiva, ipak mi je toliko puta bilo drago što su svi psi bili na uzici. Jer, ako se i dobro slažu, od sreće bi mogli završiti pod auto. Evo i slikice, zajedno s komadom glave i krila lava iz posta o dinosaurima: 
Sveta Nedilja na otoku Hvaru
Jedno sasvim malo mjesto. Do relativno nedavno, poput mnoštva malih mjesta po zemlji, puno staraca, a malo djece. No našao se jedan poduzetnik, dao ljudima posla, mladi se vraćaju, i ove će godine u područnu školu (prva četiri razreda) krenuti dvanaest malih đaka. Osnovni izvor prihoda je vinogradarstvo, a turizam im dobro dođe da ljudi ne umru od dosade dva ljetna mjeseca. Da turizam nije u centru pažnje, vidi se i po tome što nema ni jedne suvenirnice u mjestu.
Koliko ti ljudi strmo žive, pokušala sam predočiti s ove dvije fotografije:
 
Učila sam ja u školi da je Brač naš najviši otok, nisam išla za tim da Hvar nije puno niži, a nisam si ni znala predočiti što to u praksi znači. Na toj strmini nema ni mjesta za široke ceste. Na većem dijelu cesta u tom dijelu otoka nema dovoljno mjesta za dva auta. Čudesno je što takve ceste rade ljudima. Već nakon par dana, i turisti se naviknu ugledati aute iz suprotnog smjera, stati sa strane i propustiti ih prije nego što ovi propuste njih.
Ovdje smo našli plažu upravo po mom ukusu. Rekla bih, jedna od najljepših plaža na Hvaru, ali to ipak ovisi o ukusu. Gazdarica iz apartmana nam je tekla: "Plaža se zove Egzotic, al neš ti egzotike! Plaža ko plaža." Naravno da je za nju to plaža ko plaža kad je tu odrasla. I za mene je pojam plaže ono gdje sam se kupala u svom djetinjstvu. Mora biti šljunčana, lijepi glatki obluci koji se fino mogu namjestiti ispod ručnika kad se želiš leći. Ne valja pješćana jer pijesak ulazi u gaćice. Ne valja stjenovita jer se stijene ne mogu namještati, a nema ni blagog ulaza u more. Ne valja mljeveni kamen jer bocka. Dakle ta plaža je upravo taman. Lijepa, šljunčana, uredna i čista. Malena je pa ju je lako napuniti, ali ne osjeća se gužva, a more je tako bistro da izgleda pliće nego što je. Jedino što se do nje treba dobro penjati uzbrdo, pa onda spuštati nizbrdo. Kada smo nakon Hvara došli na Pag, izgledao je tako ravan…
O tempora, o mores (na još jednu temu)
Kad sam bila klinka, s tolikih strana sam čula priče starijih ljudi o tome kako se oni sjećaju Rječine dok je bila prekrasna, čista, bistra rijeka. A sada (tada) nije uopće nalik na rijeku, više na neku ogromnu smrdljivu kanalizaciju, čudne boje. Sjećam se i kako bi, nakon obilnijih kiša, bilo u moru vidljivo dokle sve stiže otpad iz Rječine jer je taj dio mora bio druge boje.
Moji roditelji su, po pitanju čistog mora, bili jako razmaženi, vodili su me samo tamo gdje se i na dest i više metara dubine mogao vidjeti svaki kamen i svaka školjka na dnu mora. Tako sam se i ja razmazila, more u Rijeci nisam smatrala morem.
Sjećam se i glavne plaže u Pagu – Prosike. Išla sam tamo radi društva. Zabava s prijateljima bila je jača od odbjnosti prema prljavom moru. I tako, jednom, ulazim u more na vršcima prstiju, ne bih li se što manje zaprljala, i čujem čovjeka kako priča da mu je jako žao što je jedan dio godišnjeg već potrošio u Opatiji jer je tamo more užasno prljavo, a ovdje (na Prosiki) tako prekrasno čisto. Priznajem da sam se prestravila od pomisli na to kakvo je more u Opatiji kad on ovo, što se meni činilo baruštinom, naziva čistim.
S vremenom, obveze i mogućnosti su se mijenjale, i mogli smo djecu ili odvesti na neku plažu u blizini Rijeke ili ne odvesti ih nikuda. No te plaže više nisu prljave. Sasvim je ugodno kupati se na njima. Pitala sam se čak, nisu li mi se kriteriji promijenili? No, nakon kupanja na par prljavih turističkih plaža, shvatila sam da nisu moji kriteriji popustili nego su doista plaže oko Rijeke postale čiste. Ali i Rječina! Opet je bistra! Istina, još uvijek se vide ožiljci nekadašnje prljavštine, ali vidi se dno rijeke i patkice plivaju po njoj.
Nisam posve sigurna da me to veseli jer to nije posljedica bolje organizacije industrijske proizvodnje već mnoštva izgubljenih radnih mjesta. Ali, budući da ne mogu učiniti ništa po tom pitanju, mogu barem uživati u čistom moru.
|
|
|
|
