Milanu
Malo kasnim, ali takva sam po prirodi...
To ne znači da ga manje volim.
I znamo svi da nam je poći, prije ili kasnije, lakše ili teže. Nerado razmišljamo o tome, ali to nam je sudbina, put...
A o putovima je puno pisao... I ne mogu se ja više, odavno, naći na autoputu, a da ne pomislim na njega. Takav je život.
Imala sam tu sreću u životu, upoznati ga. Razgovarati s njim. Zauvijek se mogu sjećati njegovih nasmijanih očiju. I to je moja preporuka svakom tko je imao toliko ili još više sreće nego ja. Radujmo se jer smo imali veliko bogatstvo u životu. I imamo veliko bogatstvo u životu.
I nastojmo biti malo bolji, za uspomenu na njega.
Milane, ja vjerujem da si ti sada u vječnoj radosti! Radujem se našem ponovnom susretu. 
Još malo politike prije nego što se prepustim moru i suncu
Glasine o ukidanju besplatnih udžbenika pojavile su se davno. I još tada sam izrazila čuđenje zbog toga. Udžbenici postoje, već su kupljeni, koriste se, kako se mogu ukinuti? Barem oni koji nisu radni, koji se ne ispunjavaju. A i od onih koji su predviđeni za ispunjavanje, mnogi se mogu višekratno koristiti, samo tako da se ispunjavanje preseli u bilježnicu. Lijepo mi je onda Milan rekao da nema ničeg čudnog u nelogičnostima i da se čudi meni koja mislim da bi se ljudi trebali voditi logikom i praktičnošću. Imao je pravo, naravno. A kad on nema?
Onda je došla odluka o tome kako se besplatni udžbenici neće trebati vraćati. E, tada sam rekla: to je nešto za što sam i ja spremna izaći na ulicu. Ali iznenada se pojavio muk. Nitko činjenicu da se donosi odluka o tome da se svake godine gomila novca baci u vjetar nije smatrao dovoljno skandaloznom da izađe na ulice pa da im se mogu pridružiti. Pokušala sam dobiti podršku na jednom forumu za nastavnike, ali čak su me uvjeravali da pričam gluposti. To je jako opasno inzistirati na vraćanju udžbenika jer onda bi se nastavnicima uskratilo njihovo demokratsko pravo da svake godine mijenjaju udžbenike po kojima rade (malo karikiram, ali bilo je to tu negdje, među redovima). Jedna žena mi je rekla neka organiziram peticiju. Ali ja sam ipak zaposlena žena, ne mogu izostati s posla da bih sakupljala potpise, još manje mogu putovati zemljom u te svrhe, ne pada mi na pamet niti zapostavljati svoju djecu zbog toga, a nemam niti ikakvu organizaciju koja bi mi bila potpora u tom smislu. Niti studenti koji tako marljivo traže besplatno školovanje nisu pomislili kako bi se za njihove zahtjeve mogao iskoristiti novac koji je navodno već bio pripremljen u istom ministarstvu za ovakve nebuloze.
Nije stvar u novcu kojeg dvije godine nisam morala trošiti, a sad hoću. Već sam pisala i o tome kako mi se uloga besplatnih udžbenika čini puno važnijom u odgojnom nego u financijskom smislu. Činjenica je da nastavnicima jako smetaju besplatni udžbenici jer je podjela istih bila organizirana s hrpom poslova kojima nisu vidjeli smisla, a nisu bili niti plaćeni za njih. Pa su odahnuli kada je donesena odluka da se više o udžbenicima ne moraju brinuti. To je kao da probam svilenu haljinu oprati u perilici na programu za rublje pa onda zaključim da nema smisla prati odjeću kad se zaprlja. Najbolje baciti i kupiti novo. Tako je i nastavnicima bilo lakše eliminirati dodatni posao nego inzistirati na boljoj organizaciji istog. Ono što je najbolje u svemu, to je da je jedan dio tih nastavnika koji i danas rade, već radio s besplatnim udžbenicima, već sakupljao iste na kraju godine i dijelio ih na početku i nitko se od njih nije tada žalio. Tada im to nije bilo teško. Na riječkom području je to funkcioniralo godinama. Istina, tada nije za svaki predmet postojalo obilje različitih udžbenika, nastavnici nisu imali mogućnost izbora što je samu podjelu činilo puno jednostavnijom. Znam i da je na zagrebačkom području Bandić uveo besplatne udžbenike prije nego što je to vlada učinila na području cijele zemlje i ne znam kako je to točno bilo organizirano, ali nije mi se činilo da se itko žali. Znam i da su mnoge škole, na vlastitu inicijativu, prihvaćale udžbenike za koje su roditelji smatrali da im više neće trebati, a bilo im ih je žao baciti i da su, ne samo bez prigovora, nego radosno vodile brigu o tim udžbenicima i dijelili ih učenicima koji si nisu mogli kupiti sami. Znam da je ministarstvo brigu o besplatnim udžbenicima pretvorilo u pakao, ali svejedno ne razumijem da je onda bilo lakše od svega dignuti ruke nego pomoći da se to bolje organizira. Stvarno mislim da su školski sindikati imali prste u tome. Jer jasno mi je da nema novca, definitivno ne razumijem zašto bi nam država kupovala likovne mape i radne bilježnice, što onda ne bi i olovke? Ali zašto je trebalo normalne udžbenike ići bacati? Nije mi niti jasno da se nitko od onih koji su smislili takvu idiotsku podjelu udžbenika nije sjetio pitati za savjet one koji su s time već imali iskustva i mogli pomoći. Zapravo, i meni je trebalo sto godina dok sam shvatila da možda samo oni koji su smišljali sustav ne znaju što rade i da bi im dobro došao poneki savjet. Naime, ne vidim zašto bi škola slala u centralnu agenciju i one udžbenike koje ponovo namjerava koristiti, zašto bi razrednici dijelili udžbenike, a ne predmetni nastavnici koji ih onda ne bi trebali nikamo nosati nego bi ih samo na kraju godine spremili u svojoj učionici, a na početku dijelili u svojoj učionici. Opet, centralna agencija je super stvar za preraspodijeliti udžbenike kad neki nastavnik odluči promijeniti ih pa onda udžbenici iz jedne škole mogu ići u drugu i ne moraju se kupovati. Čak smatram da bi trebalo odrediti i novčanu kaznu za nakladnike kojima se više od 50 % udžbenika počne raspadati nakon godinu dana korištenja. I tako sam pomislila da bih mogla samo dati nekoliko savjeta ljudima koji donose odluke i već počela sastavljati pismo s njima kada su se dogodile sve te smjene na vlasti, bilo je očito kamo sve to vodi i savjeti više nisu imali smisla. (Nadam se samo da neće sad ukinuti i državnu maturu.)
Kao što rekoh, nije stvar u novcu. Trenutak kada dolaze novi udžbenici u kuću, bio mi je uvijek jedan od najuzbudljivijih. Kupovala sam ja i knjige koje nisu bile na spisku jer su me uvijek veselili izvori znanja. Ali ove godine nemam namjeru kupiti niti jednu novu knjigu. Povlačim sve moguće veze da dođem do polovnih knjiga. Iz principa. Jer smatram da su nakladnici imali ipak najveće prste u svemu tome. Ne želim im dati ništa. Gade mi se. Nek slobodno propadnu. I sakupit ću sve knjige svoje djece i ponuditi ih školama, ako budu htjele, ili prijateljima u nižim razredima, neka ljudi ne moraju kupovati.
Kažu mi moja vlastita djeca: „Mama, a je li ti palo na pamet, što ako si ti jedina budala koja tako razmišlja i mi nekome poklonimo knjige, a onda budemo morali plaćati svoje?“ Što me briga? Zato nam je tako kako nam je jer se svatko pita što onaj drugi može ili mora učiniti za mene, a nitko se ne pita što ja mogu učiniti za nekog drugog? Svi jako dobro znamo obveze drugih, a za svoje nas nije briga. Sve je to naša kuća, naša država, ne možemo baš biti nezainteresirani za ono što se u njoj događa. Svojedobno su me izbezumili poljoprivrednici kojima je propala ljetina jer su kanali za navodnjavanje bili zakrčeni. Bilo im je draže gledati kako im urod propada i onda tražiti od države naknadu za elementarnu nepogodu nego zasukati rukave, raščistiti kanale i onda utržiti i ljetinu i naknadu za obavljen tuđi posao. Ne, nikome nije teško gledati kako stvari propadaju. Daj Bože da što više toga propadne da što više imamo razloga za kukanje. Baš je lijepo kukati. Pa tko je ove i takve političare doveo na vlast? MI. SVI. Bilo da smo glasali za njih, a još više oni koji nisu izašli na izbore i prepustili drugima da biraju za njih. Osobno, voljela bih da se donese zakon kojim bi se zabranile demonstracije onima koji nisu izašli na izbore. Mogle bi se napraviti knjižice, poput vozačke dozvole, u koje bi se opalio pečat i datum svakog izlaska na izbore. Pa nek policija provjerava demonstrante – bio si na izborima? Dobro, možeš se buniti. Ako se buniš, znači, ili da si na izborima bio u manjini pa takve demonstracije i ne mogu biti nešto jako masovne, ili su te razočarali oni za koje si glasovao. O.K. Ali, ako ti je bilo lijeno birati, onda neka ti i sad bude lijeno buniti se. Rekao je Kennedy: „Nemoj se pitati što je država učinila za tebe nego što si ti učinio za nju?“ i postao slavan. Toliko slavan da su ga morali ubiti. I znam, mislio je na ratovanje, a ja ne mislim na to. Lako je rušiti, treba graditi. Netko i u tome mora biti prvi.
Odlučila sam na koncu napisati pismo Uskoku, na sve elektroničke adrese koje su dali na raspolaganje građanima (uskok.zg@uskok.hr, uskok.ri@uskok.hr i uskok.os@uskok.hr), otprilike ovoga sadržaja:
Kada policajac naiđe na cesti na čovjeka s prostrijelnom ranom, dužan je pokrenuti istragu o tome kako je do toga došlo i bez prijave građana. Ne bi li Uskok, na isti način, trebao biti dužan pokrenuti istragu, bez prijave građana, kada naiđe na nešto tako očito nelogično i štetno kao što je odluka o ne vraćanju besplatnih udžbenika?
Briga o zaštiti okoliša
Kazna za tučnjavu je 300 kn, a za parkiranje na zelenoj površini 2000 kn.
Očito trava vrijedi više od čovjeka.
Dobro nam je i neka nam je.
