Tko shvati, razumjet će

   - Onda, kako smo riješili problem interneta za vrijeme ljetovanja?

   - Dial up.

   - Dial up?!?!?!?!? - kaže dijete koje još pred koju godinu izjavilo kako se sjeća kada se nije moglo telefonirati dok se bilo na internetu.

Mogu reći samo jedno: divim se ljudima koji su se uopće odlučili blogati preko dial upa.

Mrežu isplela natuknica u 28. srpanj 2008 13:54:26 | 16 ukras(a)

Volim ljeto

Nemate pojma. Kako ja volim ući u auto, zagrijani na suncu! Osjetiti užareni zrak na koži. Vruće sjedalo na leđima. Ne, ne šalim se i nisam ironična, stvarno to volim. Na pojasu ne dodirujem metalne dijelove, na volan sam stavila spužvicu koja me sasvim fino čuva od opekotina, a mjenjač dodirujem samo s dva prsta dok se malo ne rashladi. Sve ostalo mi je gušt. I primijetila sam, kad se parkiram pred kućom, još neko vrijeme sjedim u autu da upijem još malo te vrućine. Nikada mi toplina nije smetala, ali zadnjih godina baš uživam u njoj.

Gušter. Možda je to zato što sam zmaj u kineskom horoskopu? Spadaju u istu porodicu, zar ne?

Volim kad je toplo, kad se ne mora ubundavati, kad osjećam sunce na koži. A nisam uopće neki ljubitelj prženja na suncu, ali volim, dok šetam gradom, osjetiti kako me grije. Odmah se bolje osjećam.

I ne volim klimu. Doma je nemam, a na poslu je nastojim ne uključiti. Tek kad mi se podigne alarm na računalu, zbog previsoke temperature, nekoliko puta u istom danu, onda ipak uključim klimu jer na nečem moram i raditi. Malo su mi smiješni ljudi koji plaču nad globalnim zatopljenjem, a onda zatvore sve prozore i uključe klimu. Zar energija koja stvara struju za klimu ne pospješuje globalno zatopljenje? Mislim, meni ne smeta, može još zatopliti. Samo neka onda proizvedu i računala koja će podnositi više temperature. Znam da je meni lako filozofirati kad volim toplinu. Razumijem da ima ljudi koji je teško podnose. Ipak, ne bi li se moglo imati malo mjere? Ima nekih kancelarija, a posao mi je takav da moram šetati i po tuđim kancelarijama, u kojima mi se kosti smrznu. Ni to baš ne razumijem, ljeti hladiti toliko da čovjek mora nositi džemper, a zimi grijati tako da se po kući šeta u kratkim rukavima? Možda baš zbog toga, ulazak u pregrijani auto nakon radnog dana smrzavanja, osjećam kao preporod...

Mrežu isplela natuknica u 23. srpanj 2008 12:43:41 | 17 ukras(a)

Ah, ti roditelji!

Kad dođe vrijeme prijemnih ispita, moja se kosa na glavi počne kostriješiti. Probijam se na posao kroz gužve roditelja, a ne omladine. To me izbezumljuje. Ne razumijem, ne mogu razumjeti, što imaju roditelji raditi na prijemnim ispitima ili upisima? Dobro, hajde, ne odobravam, ali mogu nekako prožvakati da dovedu dijete do fakulteta, da mu pomognu smjestiti se na novoj adresi, da pogledaju rang liste i provjere hoće li trebati nešto platiti ili ne. Ali nervozno visiti na faksu dok djeca pišu, ponuditi svoju osobnu iskaznicu za dijete koje se nije sjetilo ponijeti vlastitu na prijemni ispit, pa doći na upise i po mogućnosti ispuniti umjesto djeteta upisni list???? Ah, dođe mi da otmem te papire ljudima iz ruku i da ih potjeram jer očito to nije ono što njihovo dijete želi. I čim sam počela nailaziti na tu pojavu, djeca mi još ni u osnovnu školu nisu krenula, ja sam im rekla: „Ako vas mama i tata budu morali upisivati na fakultet, draga moja djeco, nećete studirati!“ Ne, ne. Može se nakon srednje škole i ići raditi. Ako se ne možeš sama na fakultet upisati, onda možeš ići raditi.

I tako se ja svake godine iznova zgražam. I šizim. Glasno. Ne mogu odoljeti. A ima dvoje ljudi koji imaju svaki po dvoje djece. I svakom jedno dijete super samostalno i odlučno, a drugo nekako... I znaju oni da ja imam vrlo sličnu situaciju doma. Znaju oni jako dobro da nisam tjerala drugo dijete da se samo upisuje u srednju školu. Znaju oni što su prošli sa tim svojim jednim djetetom i kažu: „Ima ovakve i onakve djece. Neku je jednostavno potrebno pogurati.“ O da, slažem se, nekoj djeci treba više guranja, ali kakvog? I jako dobro znam da nekad roditelji nisu hiperprotektivni bez razloga. Ima ona priča o kokoši i jajetu. Je li dijete nesamostalno zato što ga roditelj neprestano nadgleda ili ga roditelj nadgleda jer je primijetio da je nesamostalno? Kad roditelji, osim nesamostalnog djeteta imaju i samostalno, onda je nekako lakše vjerovati da nije problem u odgoju, biti će prije u naravi djeteta. No činimo li takvom djetetu doista uslugu takvim guranjem tamo gdje se nama čini da bi bilo dobro ili tamo gdje bismo mi silno željeli da ide, samo zato što dijete ne zna što hoće? I pitam ja te moje prijatelje: „Što se dogodilo s tom djecom koju ste pogurali? Jesu li uspješno dovršili faks?“ Ne baš. Čak su djeca bila i poštena pa nisu izgubila više od godine dana na ono što ih ne zanima. Dobro odgojena djeca. Nisu sva djeca takva. Je li onda bilo kakve koristi od tog guranja djeteta? Ne baš. Tako da moja priča za moju djecu ostaje ista: ili ćete se upisivati same, ili nećete studirati.

Mrežu isplela natuknica u 14. srpanj 2008 19:30:26 | 31 ukras(a)

Tko je kriv?

Gosparu, tvoj komentar na moj zadnji post natjerao me da se malo igram. Možda zato što mi se baš učinilo jako simpatičnim što je tvoje dijete poželjelo postati web dizajner. Na tako jednoj udaljenosti, i vremenskoj i prostornoj. Što da ti kažem osim: „O, kako je svijet mali!“ Baš lijepo mali.

Dakle, malo bacih oko, ne baš za cijelu Austriju, ali ustanovila sam da u Beču živi otprilike tri puta više ljudi nego u tri županije koje gravitiraju prema Rijeci. A ne znam koliko ljudi zapravo gravitira prema Beču. A primaju (ili su tada primali, možda sad ipak primaju više?) samo dva puta više web dizajnera. Je li to u redu? Nemam pojma. Po navali u kojoj je sudjelovao tvoj sin, zaključujem da su djeca i njihovi roditelji u okolici Beča zaključili da je to jedno prilično perspektivno zanimanje, a po nenavali u Rijeci, da djeca i roditelji ovdje ne misle tako. Ja mislim, iskreno, da je to zanimanje koje se sve više traži i kojem je perspektiva sjajna. Ipak, teško ćeš me uvjeriti da je bolje od zanimanja arhitekta i da je bolja priprema za taj isti studij od gimnazije. I ne vidim kako su arhitekti manje umjetnici od bilo kojih drugih umjetnika i svi arhitekti koje znam slikaju jako lijepo. Daklem, možda je za tvog sina to ipak bila sreća. Vrijedno dijete ne može propasti i želim mu da uspije u svom najnovijem naumu i da projektira najljepše građevine na svijetu!

No, da vidimo kako stoje stvari u glavnom gradu Hrvatske? Tamo primaju ove godine čak 8 (OSAM) web dizajnera. Možda zato što ih u Varaždinu, koji baš i nije daleko i koji je poznat po studiju informatike, primaju 30, a u Čakovcu, koji opet nije daleko, ili se bar meni tako čini, rekla sam već da nisam savladala zemljopis, ih primaju 15. I još ih primaju 14 u Splitu. Što da rade istočni Slavonci? Neka djeca putuju ili neka ne razmišljaju o tom zanimanju.

Željela bih još samo obratiti pažnju na još jedno zanimanje. Na stranicama Prirodoslovne i grafičke škole u Rijeci nalaze se sljedeće obavijesti:

REZULTATI UPISA U LJETNOM ROKU

(I. KRUG ) za šk.god. 2008./09.

 Svi prijavljeni kandidati primljeni su u zanimanja:

- prirodoslovna gimnazija
- kemijski tehničar
- ekološki tehničar
- web dizajner
- medijski tehničar
- grafički urednik-dizajner
- grafički tehničar pripreme
- grafički tehničar tiska
- grafičar dorade
- fotograf

Za ljetni upisni rok (II. krug -08.07.2008.god.) slobodnih mjesta ima u zanimanjima:

- prirodoslovna gimnazija 18
- kemijski tehničar 4
- ekološki tehničar 4
- medijski tehničar 3
- grafički urednik-dizajner 1
- grafički tehničar tiska 4
- grafičar dorade 5 

STIPENDIJE ZA NAŠE UČENIKE

DINA-Petrokemija d.d. Omišalj u cilju pribavljanja kadrova namjerava stipendirati učenike tehničkih struka. Svi učenici trećih i četvrtih razreda, zanimanja kemijski tehničar, koji su zainteresirani za stipendije trebaju dostaviti svoje ponude sa životopisima. Odabir kandidata održat će se tijekom listopada i studenog 2008.

Stpendistima se nudi:

• stipendija u iznosu od 1200,00 kn mjesečno
• stučna pomoć pri izradi seminarskih i maturalnih radova
• obavljanje obvezne prakse tijekom školovanja
• organiziranje stručnih posjeta našim postrojenjim

Ukoliko po završetku školovanja želite OSIGURATI ZAPOSLENJE i razvoj osobne i profesionalne karijere u DINA-Petrokemiji d.d. Omišlju, a državljani ste RH i imate solidan prosjek ocjena svoje ponude dostavite poštom na adresu:

DINA-Petrokemija d.d. Omišalj

51 513 OMIŠALJ

Poje 1 p.p. 12

KADROVSKI POSLOVI

ili na e-mail: kadrovi@dina.hr

Sve obavijesti možete dobiti na tel. 051/655 273 i 051/655 116.

Ona prva obavijest je mene zanimala, ali ona druga mi se čini zanimljiva. I sad, kad tome još dodamo činjenicu da se upravo smjer za koji se stipendija nudi nije popunio u prvom upisnom roku, pitam se o čemu zapravo roditelji i djeca razmišljaju kada biraju školu? Ja moram priznati da uopće nisam razmišljala o tome što ću raditi, znala sam samo točno što želim studirati. A onda je nekako ispalo da s tom strukom nije teško naći posao. Ali sam isto tako ustanovila da su rijetka djeca koja tako znaju što hoće (priznajem, moj fakultet ih je bio pun, sve nekakvi čudaci, pretežno gori od mene). Što da se onda radi s djecom koja ne znaju što hoće? Može li im se natuknuti neko perspektivnije zanimanje? Među ostalim stvarima, na stranicama te škole piše kako ima i drugih zanimanjima osim zanimanja roditelja.

Mrežu isplela natuknica u 12. srpanj 2008 8:54:39 | 11 ukras(a)

Mi smo se upisali

Meni je, u neko doba u životu, onako, kad je počeo rat, postalo žao što nisam bolje učila zemljopis i povijest u školi. I tada sam zaključila da ću to nadoknaditi učeći ih sa svojom djecom. I imala sam ja to još uvijek na umu kada mi je prvo dijete krenulo u školu, ali dok je konačno došla do gradiva koje meni u životu nedostaje, ja sam samo bila sretna što je dijete samostalno i što je ne treba nadgledati u učenju. Ali je zato drugo dijete nekako možda imalo na umu tu moju odluku o kojoj joj nisam niti pričala. I tako sam ja ovih dana ponovo završila osnovnu školu. Točnije, upravo kao što piše u naslovu, mi smo je završile. Ne baš pretjerano uspješno. Jesam naučila ponešto novo, ali ne koliko sam željela. I dobila sam puno lošije ocjene nego kada sam prvi put završila tu istu školu. I shvatila sam, iako sam skroz nezadovoljna onime što sam u svoje doba naučila iz zemljopisa i povijesti, da sam i zaslužila te bolje ocjene prvi put, jer skoro nikad nisam došla u školu bez napisane zadaće i jer sam redovito ispunjavala radne bilježnice. A ovaj put smo dobile i ukor razrednog vijeća. Zbog trinaest neopravdanih sati. Poštom. Nakon što nam je uručena svjedodžba. To niti ne piše u svjedodžbi. I sad ne znam što da radim s tim? Piše u odluci da se možemo žaliti i da žalba odgađa izvršenje, ali nigdje ne piše što je izvršenje. Možda bih se i trebala žaliti? Mislim, istina je da tih trinaest sati nisam nikada opravdala jer ni nisu za opravdati, ja ne volim muljati, ali ipak, nikada nismo dobile opomenu pred ukor.

Znale smo mi odavno da neće biti jednostavno upisati se u srednju školu. Gimnazija nije dolazila u obzir. Ne samo zbog ocjena koje vjerojatno ne bi uspjele prijeći prag, već, kad bi nas nekim čudom i primili u gimnaziju, što bismo poslije toga? Tko kaže da bismo imali volje išta dalje učiti? I kakav posao naći s gimnazijom? S druge strane, što ako se u toku srednje škole dogodi revolucija u mozgu? Opet je poželjno nekako ostaviti otvorena vrata za fakultet, ne? I tako smo mi još debelo u sedmom razredu počeli razmatrati sve moguće brošure koje nam je starija sestra, ona koja je išla u osmi razred i trebala te godine odabrati školu, donosila kući. Gledale koji predmeti se za koju školu traže, koje su nam šanse, koji predmeti se u kojoj školi uče, hoće li nam biti zanimljivi? Zapravo, najprije smo počeli s upisom u pripremni razred glazbene škole. Jer ipak, sluh je dar kojeg se ne može ne primijetiti. Dijete je tako dobro znalo glasom reproducirati melodiju koju bi čula. Riječi su, istina bile druga priča, ali melodija je bila savršena. I išlo je dijete cijelo jedno polugodište u glazbenu školu, a onda je ustanovilo da joj je to prenaporno. Prenaporno joj je nešto za što ima očiti dar, što će onda biti s drugim stvarima? I tako smo se bacile na izučavanje raznih drugih mogućnosti.
„Da si ostala u glazbenoj školi, mogla bi se upisati u srednju glazbenu,“ kaže joj starija sestra.
„Da, ali onda sad ne bih morala razmišljati u koju školu da se upišem! A meni se baš sviđa razmišljati o tome.“

Na kraju sedmog razreda, gledamo ocjene u svjedodžbi, tražimo smjer koji bi bodovao predmete u kojima smo bili uspješniji. Nismo ni slutili da će na kraju osmog razreda ocjene biti prilično suprotne, lošije iz onih predmeta iz kojih su u sedmom bile bolje i obrnuto. Aj, ti budi pametan! Uglavnom, nađemo mi baš zgodan smjer – web dizajner. U školi koju je završilo nekoliko mojih poznanica koje prilično imponiraju svojim znanjem i sposobnostima. Dobra škola, dakle, perspektivan smjer, zanimanje koje tek dobiva na cijeni, prilično otvoreni putovi za budućnost, a možda i korisna pripomoć tati u njegovoj firmi. I tako mi, sretni i zadovoljni i smireni krenusmo u osmi razred. Kad tamo, dijete počelo sve više crtati, uspješno slagati magnetiće, a neke prijateljice starije sestre bile upisale srednju školu za primijenjenu umjetnost pa smo malo slušali o toj školi i sve više počeli o njoj i razmišljati. I kako godina odmiče, a mi sve više o toj školi razmišljamo. Istina, s tom školom je možda nešto teže naći posao, ali opet, puno toga se nauči, puno toga se može primijeniti (kao što i samo ime kaže, primijenjena umjetnost), opet bi se to znanje moglo i kod tate upotrijebiti ako se ne bi uspjelo u nekakvom naumu daljnjeg školovanja. I odemo mi tamo na prijemni. I nismo baš jako, ali ipak smo iznad praga. Ocjene iz sedmog razreda, točno na polovici praga. Ima šanse, ha? Ne baš. Ocjene iz osmog razreda ne dopiru do praga. E sad, te ocjene iz osnovne škole i ne bi bile prepreka kada bi bodovi na prijemnom bili nešto obilniji... Nude oni nama ponovni izlazak na prijemni.

Ali sada je već mene strah. Kao što sam razglabala u nekom od ranijih postova, djece nema. Srednje škole ne uspijevaju popuniti kvotu. Može li se dogoditi da oni kažu da je ona crtala i bolje nego što zaista je, samo da dobiju jedno dijete više u klupama? Možda može, možda ne. Ali nekako mi ti bodovi koji se dobiju na tom drugom prijemnom zvuče manje uvjerljivo. Kada bi barem jednom djetetu na tom drugom prijemnom rekli da ne slika dovoljno dobro da bi bilo primljeno, možda bih im lakše vjerovala. Ali taj crv sumnje me muči. Već sam vidjela kako primaju djecu s prilično oskudnim darom i kako se ta djeca osjećaju prilično izgubljeno nakon što završe tu školu. S druge strane, svi znamo da je u talentu tek 10 % uspjeha, a 90 % je u uloženom radu. S treće strane, ja ne mogu biti sigurna da je moje dijete spremno ispuniti i 70 % od tih 90 %. I tako smo mi uzeli papire i otišli se prijaviti za web dizajnera. I tamo je bio prijemni. I tamo smo prošli. Upisali smo se. Ah, kad se samo sjetim kako sam bila okrutna prema starijoj kćeri. Nije se htjela ići sama prijaviti u srednju školu pa sam joj rekla da može ići s tatom. Nakon toga, na upise je odlučila ići sama. S ovim djetetom sam otišla ja, razgovarala s profesorima ja, letila od škole do škole, pitala i sve nadgledala (ona je ispunila prijavnicu).

I sad. Mama ko mama, sretna. Imamo klupu koja nas čeka na jesen. I koliko više razmišljam o tom smjeru, više mi se sviđa. Ma baš mi se sviđa. Ali dijete se ne da. Njoj se više sviđa ona druga škola. Ne, ne gleda ona smjerove koji u toj školi postoje ni predmete koji se uče, tamo su profesori puno simpatičniji. I totalno otkačeni. Čovjek od šezdesetak godina nosi dugu kosu svezanu u rep. Kako ti se ne bi svidio? A i djeca koju je tamo susrela na prijemnom joj se puno više sviđaju, nekako su otvorenija, komunikativnija. A ja znam da dijete ima određeno unutarnje oko za ljude, ne priča ona bez veze, ima super senzore i teško pogriješi. I ne čini mi se baš da su ti argumenti posve krivi, često zapravo i ljudi koji ti se sviđaju govore o tome kojom bi se strukom trebao baviti. To može izgledati glupo, ali iskustvo mi je pokazalo da takvi kriteriji često odvedu na pravi put. Ipak, dijete, mogla si pokazati da ti je stalo do te škole pišući zadaću u osnovnoj školi, barem u drugom polugodištu osmog razreda. Znala si koji su predmeti bitni, mogla si se barem oko njih potruditi, ne? Kako da znam da mi nećeš i ovdje reći da ti je škola prenaporna nakon jednog polugodišta? Jer škola jest fizički naporna, a ti još uvijek nemaš 45 kila. A trebala bi ih imati barem 60. Znaš to. A opet, dijete konačno nešto želi! Dijete barem misli da zna što želi. Nije li mi baš to bio san? Nije li se ostvario? Nije li web dizajner zapravo tjeranje djeteta da krene maminim i tatinim stopama, ono na što sam najviše alergična na svijetu? Eh. Mislim da je pravi trenutak da se dijete pogura prema samostalnosti. Želiš drugu školu? OK. Znaš što treba učiniti, znaš kako to treba učiniti. Ako to učiniš sama, zaslužila si je. Ako zaključiš da ti je prenaporna, imaš godinu dana vremena razgovarati s prijateljicama o drugim školama i odabrati u koju ćemo se upisivati dogodine. Nema problema. Ako ni na drugom prijemnom ne prođeš, onda to možda ipak nije za tebe. Vidjet ćemo. Ali, ako si odlučila uzeti život u svoje ruke, ne, ja te sada sigurno neću u tome sprječavati. Bilo bi mi draže da si to učinila barem pola godine ranije, ali bolje ikad nego nikad, zar ne?

Mrežu isplela natuknica u 9. srpanj 2008 21:07:17 | 15 ukras(a)

Mojblog galerija

Znate li da svaka slikica koju ubacite u post putem , završi u vašoj galeriji slika? Do nje dolazite, nevjerojatno, ali istinito, klikom na „GALERIJA“   u kontrolnom dijelu svog bloga. 

Ovdje možete vidjeti sve slike koje ste do sada spremili na blog, a možete ih i ponovo koristiti. Kliknete li na odabranu slikicu, ona će se pojaviti na dnu stranice, zajedno s pripadajućim kôdom.  

Kôd možete odabrati, kopirati na već opisani način, i tako slikicu smjestiti ponovo u post. Ukoliko toj slikici želite promijeniti veličinu prikaza, možete postaviti visinu ili širinu prikaza na mjestima označenim crvenim strjelicama. Kako unesete te veličine, tako će se promijeniti i kôd koji vam se nudi, nakon što kliknete na dugme "Postavi". Postavite li samo jednu od tih veličina, prikaz će se promijeniti proporcionalno. Postavite li obje, slika bi mogla i izgubiti proporcije, ali to bi vam mogao i biti cilj.

Ono što se meni ne sviđa kod takve promjene prikaza slike, to je da se time ne mijenja i njezina aktualna veličina pa tako troši jednako puno vremena, odnosno veze da bi se spustila na računalo promatrača.

S druge strane, dobra stvar u Galeriji na Mojblog-u (opet, iz mog kuta) je to što je veličina svake slikice ograničena na 150 KB pa općenito nismo u mogućnosti smjestiti preveliku slikicu na blog. Oni koji žele prikazivati fotografije u njihovom punom sjaju, morati će se orijentirati na neki drugi servis za pohranu slikica. No, oni sve ovo vjerojatno već znaju pa to niti ne pišem za njih. Osim ponovne preporuke da na blog stave umanjenu sliku koja će onda biti link na veću sliku.

Unos novog posta nije jedini način na koji dodajemo slike u svoju galeriju. U samoj galeriji, s desne strane, imamo mogućnost ubacivanja novih slikica. 

Na taj način, slika, ili više slikica, ne mora biti nužno na vrhu posta, već bilo gdje u tekstu.

Moja molba programerima: u staroj organizaciji mojbloga, slika koja bi bila dodana u post, bila je istovremeno link na samu sliku. Bi li bilo moguće izvesti da i sada slika koja je izdvojena na vrhu bude link na sebe u punoj veličini, a isto tako da u kod bude također ukomponiran link na samu sliku? Nije da je to uvijek potrebno, ali nekad dobro dođe. Pogotovo za slike koje se dodaju kroz unos posta, budući da ne možemo utjecati na njihovu veličinu u postu.

~ o ~

Mrežu isplela natuknica u 7. srpanj 2008 19:22:32 | 11 ukras(a)

Svašta pomalo, ali i dalje o slikicama

Normalno da će se svi ti servisi koje koristimo za spremanje slikica htjeti reklamirati. Zato nam nude kôd koji, osim slikice, u post stavlja i link na taj servis. Meni osobno se sviđa verzija koja nudi malenu slikicu koja ulazi u post, a koja je link na sliku u njenoj punoj veličini. I, naravno, sviđa mi se kada se taj link otvara u drugom prozoru. Tako oni koje više zanima tekst od slikice mogu nesmetano čitati, ne moraju čekati dok se slikica uspije spustiti do njihovog računala. Oni drugi mogu sasvim svjesno kliknuti na slikicu znajući da će im trebati malo više vremena da je vide, i mogu klikati i na druge stvari u novoj stranici bez straha da će izgubiti tekst kojeg su čitali.

Takvu opciju nudi Ptičica i moram reći da mi se to sviđa.

Tu opciju nudi i Imageshack. Zapravo, on nudi malo više opcija pa je korisno biti pažljiv dok uploadamo sliku na njega.

Nudi nam mogućnost da nam on sam smanji slikicu. Ukoliko zakvačimo kockicu pored „resize image?“, možemo odabrati i veličinu na koju je želimo smanjiti. Pritom neće poremetiti proporcije slike, ako slika nije u standardnom omjeru, samo će jednu od veličina postaviti na jednu od ponuđenih. Nakon uploadanja slikice, čak će nas i zamoliti da odaberemo kôd koji u naš post smješta samo „thumbnail“ (umanjenu sliku) kako ne bi došlo do zagušenja njihovog poslužitelja. Ono što ljudima smeta u takvoj opciji je to što po pretpostavljenim vrijednostima, Imageshack ubacuje u sliku i podatke o njenoj veličini. Helou! Kome to treba? E, pa oni koji ne znaju što bi s tim, samo prije uploadanja trebaju zakvačiti kockicu pored „remove size/resolution bar from thumbnail?“ i sve će biti savršeno.

Kao što možemo vidjeti iz priložene slike, Imageshack ne služi samo kao spremnik za slikice već i za druge vrste datoteka, ukoliko nekoga to veseli.

I kad sam već kod Imageshacka, Nnj me svojedobno pitao kako da ubaci slideshow u blog. Sad, možda je on to u međuvremenu i otkrio, ne bih se čudila, ali evo laganog recepta:
Nakon uploadanja slike, među ostalim, nudi se i opcija pokretanja slideshowa. Vjerojatno ima i drugih načina da se do toga dođe, ali meni se ovaj čini najjednostavnijim.

Ova slika pokazuje tu opciju na stranici na koju zapravo ide link sa slike koju stavimo na blog, ali ona postoji i na stranici nakon uploadanja. Klikom na taj gumb dolazimo na stranicu za stvaranje slideshowa. Tamo opet imamo mogućnost odabira slikice sa svojeg računala ili sa interneta. Nakon svakog dodavanja slikice, treba pritisnuti „Add Slide“, a nakon dodavanja zadnje slikice na „Finish Slideshow“. Nakon toga nam se nudi adresa samog slideshowa kao i kod kojeg možemo ubaciti u svoj blog.

Kod, naravno, ubacujemo na isti način kao i kod za slikice.

Evo primjera:

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Napominjem da se slideshow neće vidjeti u svom punom sjaju u prostoru za unos posta, ali bi nakon objave sve trebalo biti u redu. Barem se vidi mjesto gdje bi trebao stajati.

Ono što bih još spomenula, to je da mnogi servisi, poput Ptičice, zapravo imaju stroga pravila o autorstvu fotografija koje se spremaju na njih. Zato je Imageshack praktičan za one koji ne fotografiraju sami već koriste slike koje su stavljene na internet na raspolaganje. Nisam baš sigurna, ali mislim da vas čak i upozorava na moguću zlouporabu vaših fotografija koje tamo stavite, odnosno da on ne štiti vaša prava.

Mrežu isplela natuknica u 3. srpanj 2008 23:43:42 | 16 ukras(a)