|
|
O tempora, o mores (na jedan drugi način)
Moja prabaka bila je iz imućne obitelji. Ona je odlazila na kupanje, na plažu, ali je bilo jako važno da pritom ne pocrni od sunca. Nije bilo otmjeno imati tamnu put. Poznato je već kako su u pretprošlom stoljeću kupaći kostimi pokrivali veći dio tijela, a na putu do i od plaže obavezno je nosila suncobran. Sjećam se da mi je o tome pričala.
S druge strane, ljudi koji su radili u polju ili sa stokom, možda jesu dobili nešto boje po licu, možda nisu svuda sa sobom nosili suncobrane, ali su dobro pazili da na otvorenom budu samo u najranijim jutarnjim ili kasnim poslijepodnevnim satima. Nisu ni oni bili crni svuda po tijelu.
Sve narodne nošnje u našim krajevima sastoje se od dugih rukava, dobro pokrivenih nogu i nekakvih marama na glavama. Je li uistinu u pitanju bilo ćudoređe ili zdravlje?
Kasnije je postalo jako moderno imati preplanulu put, pržiti se na suncu poput janjeta na ražnju. Još uvijek, unatoč mnoštvu upozorenja raznih stručnjaka, pojaviti se blijed nakon godišnjeg odmora, znači da u istom uopće nisi uživao. Još uvijek mnogi za važne prilike na kojima moraju dobro izgledati, najprije idu u sloarij.
A priča se na sve strane o sunčevim (opasnim) pjegama, o ozonskim rupama… Ja se opet pitam – je li uistinu sunce postalo opasno ili su opasne postale naše navike? Možda je dovoljno da se ugledamo u naše stare, pokrijemo malo više kože i stojimo kući dok je sunce visoko na nebu?
Nakon deset godina, konačno sam si kupila novi kupaći kostim i sa zadovoljstvom ustanovila da je ipak moguće pronaći kostim koji pokriva malo više toga i pristaje ženi u godinama i s kilama poput mene.
Naše ceste
Kad sam bila klinka, postojao je vic: Kako se na japanski kaže "jugoslavenske ceste"?
"Sama-jama". Sve su ceste vani bile tako bajne, brze, održavane, a doma, katastrofa. Nije bilo načina da se od Rijeke do Zagreba dođe za manje od četiri sata, a put prema Dalmaciji bio je prava noćna mora. Dok putujem ovim novoizgrađenim cestama, bez obzira je li autoput, poluautoput ili samo dobro uređeni lokalni put, ne mogu a da ne razmišljam o tome. Srce mi je radosno. Sve je postalo toliko pristupačnije i dohvatljivije. Mi čak i u Dalmaciju sad idemo preko Bosiljeva. Osim toga, dok sam u mladosti putovala sjevernom Italijom, patila sam gledajući nepregledne uredne vinograde uz njihove ceste. Sjećam se prekrasnih krava po brežuljcima uz švicarske i francuske ceste. A uz naše ceste, samo šikara i, dobro, nešto šume. Danas, uz naše ceste vidim sve više obrađenih polja, sve više kravica koje pasu i sve više konja… Jednostavno, kao što već više puta spomenuh, nisam pisac, ne znam odabrati prave riječi kako bih opisala radost koja me ispunjava dok putujem ovim novim cestama. Osjećam se kao da i ja s njima rastem! I ne mogu, a da se ne upitam, da su te ceste bile izgrađene pred četrdeset ili trideset godina, kada je i započelo njihovo projektiranje i gradnja, možda nkada ne bi ni došlo do rata?
43
Kada mi je bio četrdeseti rođendan, naišao mi je jedan poznanik, puno mlađi. U razgovoru, usput, spomenula sam mu da mi je danas rođendan i to četrdeseti. On je bio šokiran. Očito mu se četrdeset godina činilo jako puno, a niti moj izgled, niti moje ponašanje, nisu mu se uklapali u tako puno godina. Ja sam ga pogledala: „Što hoćeš? Za sedamnaest godina i ti ćeš imati četrdeset!“ I tada sam malo pogledala unazad u svom životu: doista, tih zadnjih sedamnaest godina učinile su veliku razliku. U njima sam ostvarila sve što sam od života htjela: udala se, diplomirala i rodila tri prekrasne djevojčice (tim redoslijedom). Moj život je pun, ni za čim ne žalim. Sretna sam. Zahvalna na svakoj godini svojeg života. Ne bih voljela ni da ih je bilo manje, ni da ih je bilo više. Mislim da sam upravo taman. Svaka dob nosi svoje čari i u svakoj od tih čari želim punim plućima uživati. Do sada mi je to dobro išlo.  A kako sam počela i zašto nastavila čitati Harrya Pottera, objasnila sam u jednom od svojih prvih postova. Poznanica koju tamo spominjem upravo je mama gore spomenutog momka. Malo mi je teško bez strasti pričati o ljudima koji misle da znaju sve o knjigama koje nisu pročitali. Propovjednik kaže: Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i
vrijeme umiranja;
vrijeme sađenja i
vrijeme čupanja posađenog.
... (to mi se zapravo jako uklapa u ovu priču o rođendanu) Roditelji odgajaju svoju djecu. Djeca rastu. Ljudi ne žive sami. Oko djece nalaze se i drugi ljudi. Neke od njih roditelji sami biraju kako bi s njima sudjelovali u odgoju njihove djece. Sve to što djeca, dok rastu, dobivaju od svojih roditelja i drugih odgajatelja koji su na njihovom putu, postaju temelji na kojima dalje grade svoje spoznaje. Jednom moraju postati odrasli i spremni da odgajaju svoju djecu. Ja se slažem da svakoga dana čovjek postaje iskusniji, svakoga dana nešto može utjecati na njegovo mišljenje, cijeloga života raste i oblikuje se, ali ne može provesti cijeli život, a da nikada ne stekne povjerenje u samoga sebe i svoje sposobnosti prosuđivanja. Kao što spomenuh u jednom svom drugom postu, čovjeku se lako svide knjige koje su u skladu s njegovim pogledima na svijet, a one koje nisu mu se uglavnom ne sviđaju. Da sam našla nešto opasno u tim knjigama, ne samo da ih ne bih čitala, nego ne bih ni svojoj djeci dopustila da ih čitaju. A sad, kad sam došla do kraja, mogu reći, ne da mi se sviđaju, nego se u potpunosti slažu s mojim osobnim pogledima na svijet. Serija završava upravo onako kako sam se nadala i vrlo sam sretna zbog toga, ali o tome ću jednom drugom prilikom. Ovo se ionako opet pretvorilo u dugačak post. Naravno, uvijek postoji mogućnost da sam ja u svojoj srži zla i da mi se serija upravo zato sviđa. Svi koji mislite da nisam zla, ne morate me u to uvjeravati, jer, kao što rekoh, u ovom trenutku se možda i predobro osjećam, ja ne mislim stvarno da sam zla. Ali, nikad se ne zna... 
Šuma Striborova
Nisam još došla do kraja knjige. Malo mi fali. Došla sam točno do dijela koji me podsjetio na Šumu Striborovu. Zato me zanima: što vi mislite o Šumi Striborovoj?
Do čitanja!
Moje isprike svima koji su razočarani mojim kockicama o Snapeu koje su malo iskočile u zadnje vrijeme. Ja nemam namjeru nikuda posebno otići, kao što već zaključismo, ne bih samo tako napustila poziv kojeg sam dobila pa će tako biti još vremena za moja filozofiranja. ;) Nadam se da ćete razumjeti da je ovo bila hitnoća. Očekujem da će zadnja knjiga rasvijetliti mnoge tajne i nakon toga, svatko može biti samo general poslije bitke. Eto, htjela sam da ostane zapisano moje mišljenje o jedinom liku za kojeg se ne zna stvarno na kojoj je strani. Danas idem u Zagreb na svoju Harry Potter noć. Najprije film, neka kasna predstava, a onda šetnja do Algoritma i knjiga! Nakon toga slijedi čitanje knjige, pakiranje i put. Imat ću internet pri ruci, ali dok čitam knjigu, uglavnom ne funkcioniram ni u jednom drugom od svojih poziva. Zato se nemojte ljutiti ako vam ne budem komentirala neko vrijeme. Oni kojima budem nedostajala, neka se posluže tu ispod:   
A za one koji ne smiju jesti čokoladu (kao što ni ja ne bih smjela) evo nešto svježe:   
A što s dinosaurima?
Neki dan smo otišli u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. Tamo gostuje izložba «Koje dobre šuze» a uz nju su izloženi i radovi riječkih učenika, među kojima je i sandala mojeg Crnog Sunca. 
Dobili smo sjajnog vodiča. Jako nam je lijepo pričao i o šuze izložbi, ali nas je proveo i kroz stalni postav muzeja. Čovjek je po prirodi povjesničar, pa onda i jako dobro zna o čemu priča. Sjetila sam se da sam išla jednom u taj muzej sa školom i nije me se uopće dojmio. Sjećam se i kako su me nonoti razgaljeni vodili u etnografski muzej, a ja sam sve to samo blijedo gledala. Tek sada polako razumijem poruke koje su tada do mene stizale i odbijale se kao od zida. Uglavnom, čovjek nam je, među ostalim, spomenuo i bogatu isusovačku baštinu koja je u Rijeci postojala. Moj muž se dosta iznenadio – pa gdje je to sada? On ne zna ništa o tome? Ali moj muž nije povjesničar, a i u vjerskom pogledu je više franjevački nego isusovački orijentiran, pa nije čudo što ne zna. Još kad nam je vodič objasnio da je veliki dio te baštine uništio gradonačelnik Giovanni de Ciotta, po kojem je ime dobila Ciottina ulica, kada je obnavljao grad, onda sve postaje još jasnije. I baca novo svjetlo na povijest. Ubacila sam Ciottu gradonačelnika malo u Google i među ostalim doznala kako ga Sandra Cekol u jednom članku (koji se čak odnosi na filateliju) u Vijencu, časopisu Matice Hrvatske, proziva najuspješnijim gradonačelnikom Rijeke. Čovjeka koji je, eto, porušio toliku spomeničku baštinu! I onda naviru druge uspomene... Na stolnoj crkvi u Pagu bio je nekad venecijanski lav. Onda su u Pag došle Ustaše i odlučile eliminirati bilo kakvo svjedočanstvo o tome da je Pag bio ikada igdje drugdje osim u Hrvatskoj te su srušili i razbili tog lava. Na crkvi je i dan danas prazna pačetvorina koja svejedno govori ljudima kako tu nešto nedostaje. Isto su tako došli partizani pa odlučili maknuti spomenik banu Josipu Jelačiću. Pa danas dolaze neki novi klinci i ruše spomenike Titu. Pa onda obnavljaju rivu u Splitu i ljudi se svađaju oko toga treba li tamo biti beton ili kamen, a da ne spominjemo novootkrivene iskopine... Pa onda ne daju srušiti nekakva skladišta u Rijeci iako nitko ne zna za što bi ih mogao koristiti, jer su to spomenici industrijske arhitekture.... Želim samo reći da rušenje nipošto nije tekovina našeg vremena. Rušilo se više manje stalno i neprestano. Već je jako puno toga srušeno. Kada se nešto obnavlja ili restaurira, tko se pita što je to što se obnavlja i što je to bilo srušeno da bi se to novo/staro moglo sagraditi? Gdje počinju korijeni, gdje počinje povijest? Trebaju li nas Albanci istjerati odavde jer ipak su oni pravi potomci Ilira? Smije li se ugroziti egzistencija samo jednog pripadnika ljudskog roda da bi se sačuvala spomenička baština? Ovaj post baš i nema neku posebnu poruku, mislim da je to pitanje na koje svatko sam za sebe mora odgovoriti.
Što ja mislim o Severusu? (zadnji dio)
U jednom javnom čitanju Harry Pottera, netko je pitao J.K.R. zašto Dumbledore ne da Snapeu predavanje Obrane od mračnih sila, a ona je rekla da je to zato što zna da bi to dovelo na površinu najgore Snapeove osobine. Možda je to rekla zato što je ionako imala već u planu da Snape ubije Dumbledorea. No svakako su mnogi čitaoci, koji su za tu izjavu znali, bili šokirani kad su vidjeli da je Snape dobio taj predmet na šestoj godini.
Općenito, ta priča o kletvi na predmetu Obrane od mračnih sila ne drži vodu baš najbolje. Imam osjećaj da je to nešto čega se kasnije dosjetila i zaključila da bi mogla uplesti u priču.
No jedno moguće objašnjenje je da je Dumbledore znao da Snape do kraja godine neće moći ostati u Hogwartsu zbog Neprekršive zakletve koju je dao Narcisi pa onda zajedno može on i predavati Obranu od mračnih sila, kletva ga je stigla već i prije nego što je dobio taj posao. Ipak, to uključuje odluku Dumbledorea da nastrada, a to mi se nekako ne uklapa u sliku o Dumbledoreu. Ima onaj razgovor u šumi kojeg je Hagrid načuo gdje Snape prigovara Dumbledoreu da uzima previše toga zdravo za gotovo i da on možda neće s time nastaviti, a Dumbledore mu kaže da je on na to već pristao i da se tu više nema o čemu raspravljati. Pristao, na što? Na to da ubije Dumbledorea??? Nešto mi tu smrdi. Zapravo, neprestano me strah da neću dobiti zadovoljavajuće odgovore u zadnjoj knjizi i neprestano se nadam da hoću. I sad kraj. Avada Kedavra.
Jedna moguća verzija, meni najdraža, je da on nije ni ubio Dumbledorea. Da je Dumbledore umro neposredno prije kletve od te tekućine koju je popio u pećini. Naime, doista, kletva je učinila da Dumbledore poleti u zrak i padne s tornja. Upravo kao i komadi skulpture za vrijeme borbe u Ministarstvu magije. Pauk kojeg je ubio lažni Moody nije poletio u zrak, samo je umro. Dakle može biti da je Dumbledore jednostavno bio neživ u trenutku kletve.
Nadalje, neposredno prije toga Dumbledore kaže „Severuse... molim te...“ Što to Dumbledore moli Severusa? Ne mogu zamisliti Dumbledorea da moli za svoj život, ali ga isto tako ne mogu zamisliti ni da moli za svoju smrt. Obojca su dobri Legilimensi. Uvjerena sam da su lagano pročavrljali svojim mislima prije bacanja kletve. Mislim da je Dumbledoreu bilo najvažnije da smrtonoše odu iz dvorca i da djeca ne budu više u opasnosti. Mislim da se ono „Molim te...“ odnosilo upravo na to. Mislim i da je, čitanjem misli, Snape mogao shvatiti kad je Dumbledore umro – kao kad EEG postane ravna crta. Da je Snape zastao i rekao „Oh, Dumbledore je umro!“, borbe bi se nastavile, u njih bi se umiješao i Harry, i tko zna koliko bi još ljudi nastradalo. Ovako je Snape imao dobru izliku da izbaci sve smrtonoše iz škole.
I kada ga Harry sustiže, kada ga pokušava ukleti, što radi? Mogao ga je barem onemogućiti čarolijom sputavanja, da ne spominjemo mnogo gorih stvari koje mu je mogao učiniti. Ali ne, on tamo čavrlja s njime, onemogućava druge smrtonoše da mu naškode, dozvoljava mu da ga vrijeđa, da ga čak izbaci iz takta i i dalje ga podučava što mora savladati kako bi mogao pobijediti Voldemorta. „Ostavite se neoprostivih kletvi!“ Što je to drugo nego dobronamjerni savjet?
Hm, ne, žao mi je, možda sam previše pod utjecajem Agathe Christie, ali ne mogu popiti priču da je Snape zao. Očekujem da će Snape u sedmoj knjizi i te kako (samo po skrivečki) pomoći Harryu da nađe preostale Horkruxe, a pogotovo da ih uništi i da pobijedi Voldemorta na kraju. A onda će se okrenuti i sam otići u suton... Poput šišmiša. I možda još mala napomena: koliko god mi se Snape u interpretaciji Rickmana sviđa, a trebao je izgledati više poput Karkaroffa (bez brade) prema opisu iz knjige, Rickman definitivno nije zaslužan za moje mišljenje o Snapeu, ono je nastalo isključivo iz knjiga.
Što ja mislim o Severusu? (drugi dio)
Kao osoba, Snape mora biti vrlo neugodan. Rekla bih da poznajem i nekoliko pravih i živih ljudi poput njega. Psihički su vas sposobni totalno izmaltretirati, ali ako vide da vam je potrebna pomoć, isto tako su vam je spremni i pružiti. Što je najgore od svega, vješto ćete ih nastojati izbjegavati u životu, osim kada ste u potrebi. Tada jako dobro znate njihov broj telefona i rijetko će vam reći „Ne“. Vrlo vjerojatno Snape uopće ne voli djecu. Vjerojatno biti učitelj uopće nije njegov poziv, ali to čini ili na insistiranje Dumbledorea ili Voldemorta. Rekla bih da je vrlo frustrirajuće raditi posao kojeg ne voliš i svakako pomaže da sve najgore strane tvoje naravi izađu na površinu. Ipak, prema Malfoyu se ponaša vrlo ljubazno i poticajno. Hm. Ne sjećam se više što sam mislila o njemu za vrijeme „Odaje tajni“ i „Zatočenika Azkabana“. Nekako nije bio u fokusu. Znam da su mi njegove zajedljive primjedbe i iskrivljeni smisao za humor bili vrlo simpatični. Čovjek s kojim bih rado raspravljala o nekim stvarima, ali ga ne bih rado pozvala na rođendan. Nekako se ne može reći kojoj strani on u te dvije knjige pripada osim što otkrivamo koliko ne podnosi autore mape za haranje kao ni oni njega. „Zatočenik Azkabana“ je možda jedino mjesto u kojem se dade naslutiti da čovjek žudi i za slavom. Trenutak u kojem sam postala uvjerena da je Snape pozitivac, svakako je kraj „Plamenog pehara“. Trenutak u kojem pokazuje Fudgeu tamni znamen na ruci. Mogao je to prešutjeti. Nitko od njega nije tražio da pokaže da je (bio) smrtonoša. Mogao je zajedno završiti u Azkabanu. Ali on to sve riskira samo da bi uvjerio Fudgea da se Voldemort vratio. Jedino objašnjenje koje bi Snapea ovdje moglo prikazati kao negativca je da je i Fudge smrtonoša. No, ja osobno ne vjerujem da bi Voldemort htio imati takvog mekušca u svojoj vojsci. Možda griješim. Primio je Pettigrewa.
„Severuse,“ rekao mu je Dumbledore, „znaš što moram zatražiti od tebe. Ako si spreman... ako si pripravan...“, a on je bio bljeđi nego inače, ali je rekao: „Jesam.“ I nekud otišao.
Kuda je otišao i što je tamo radio možemo naslutiti u drugom poglavlju „Princa miješane krvi“ iako to baš nikada nije eksplicitno prikazano. U „Redu Feniksa“ dolazi do punog izražaja njegova dvostruka igra. I Dumbledore i Voldemort znaju da je on dvostruki špijun, i jednom i drugom to tako odgovara, i jedan i drugi su uvjereni da je on ipak na njihovoj strani. A mi, čitaoci, sumnjamo. Pitamo se nije li on zapravo i protiv jednog i protiv drugog? Ne želi li prigrabiti vlast samo za sebe? No ja sam i dalje pod dojmom završetka „Plamenog pehara“ i pronalazim načina da svaku situaciju objasnim iz ugla „Snape je odan Dumbledoru“. I Dumbledore tvrdi da mu vjeruje. Molim lijepo, čovjek mudar, iskusan i moćan poput Dumbledorea, valjda ima dobar razlog zašto mu vjeruje. A ja vjerujem Dumbledoreu.
Ipak kopka: zašto Dumbledore tako nepokolebljivo vjeruje Snapeu? Ima tu raznih teorija. Jeste li čuli da postoje ljudi koji su uvjereni da je Snape bio zaljubljen u Harryjevu mamu? I da se zapravo obratio Dumbledoreu zato jer se kajao što je uzrokovao njezinu smrt. Ima i druga teorija, da je Snape doveo svoju mamu pod Dumbledoreovu zaštitu u trenutku kad je odlučio promijeniti stranu i da je zapravo njegova mama garancija da se neće vratiti Voldemortu. Naime, ako anagramiramo ime Irma Pince (knjižničarka), dobijemo I'm a Prince (čak se i velika slova poklapaju). Irma je inače ime njemačkog porijekla, u osnovi imena je starovisokonjemačka riječ irmin, što znači velik, sveobuhvatan. A Dumbledore u jednom trenutku kaže kako on vjeruje Snapeu u potpunosti (dakle, sveobuhvatno).
To zapravo nisu ideje koje su meni pale na pamet, čula sam ih od drugih ljudi. Meni osobno najviše se sviđa ideja da su oba Snapeova roditelja otišla u program zaštite još dok je Snape bio mali, prije nego što je otišao u Hogwarts, a on je otišao živjeti s rodbinom svoje mame uvjeren da su mu roditelji mrtvi. Tamo je naučio toliko o crnoj magiji a oni su ga vjerojatno i poticali da se pridruži smrtonošama. Ti roditelji bili bi Madam Pince i Argus Filch (pojavljuju se zajedno na Dumbledoreovom pogrebu). Snapeov tata, kao bezjak, zapravo glum hrkana. Budući da su dobro „zamaskirani“, Severus ih ne prepoznaje za vrijeme svojeg školovanja. Dumbledore mu kaže istinu tek nakon što on prenese dio proročanstva Voldemortu. I to je zapravo pravi razlog zbog kojeg se Snape okreće na pravu stranu. (Među ostalim, kad ga je ugrizao troglavi pas, obraća se upravo Filchu za pomoć, a ne ide u školsku bolnicu.) Snapeove lekcije iz oklumencije čine se prilično neuspješne, ali meni se ipak čini da se on doista trudio. Tko je pametan još do pete knjige mogao očekivati da Snape i Harry postanu kompa? Na kraju je ispalo da oklumencija Harryju uopće nije potrebna jer Voldemort ionako ne može podnijeti ljubav koju Harry osjeća prema tolikim ljudima. Mislim da je osnovni cilj tih lekcija bio da Harry dozna nešto više o Snapeu i da shvati koliko zapravo sličnosti njih dvojca imaju.
Što ja mislim o Severusu? (prvi dio)
VAŽNO UPOZORENJE: ovo će vjerojatno biti dosadno ljudima koji nisu fanatici. Slobodno me ignorirajte. :) Eto, primakla se posljednja knjiga, samo što nije. Uzbuđenje raste. Ovo je posljednji trenutak kad mogu prikazati svoj pogled na njega. Pa onda, kad izađe knjiga, ako ispadnem u krivu, možete mi slobodno reći: „Glupačo jedna, nemaš pojma!“ Ako ispadnem u pravu, ne morate brinuti, već ću ja to nabijati na nos svima koji misle da je on zao.
J.K.R. je rekla da je to lik kojeg je najviše uživala pisati. Jer je tako dvosmislen. U neko doba, jako sam čitala Agathu Christie. Mislim da sam pročitala sve njene knjige koje su tada bile u knjižnici. U prvo vrijeme, kad je čovjek čita, šokira se kad otkrije tko je ubojica. Obično lik na kojeg se najmanje sumnja. No, nakon par knjiga, već sam se izvještila – gle, ova ili ovaj je najmanje sumnjiv, vjerojatno je baš to ubojica. I obično bih ispala u pravu. Čovjek se tako izvježba uočavati sitne znakove koji ipak bacaju sumnju na krivca. U „Kamenu mudraca“, Snape je upravo takav jedan lik iz romana Agathe Christie. Sve upućuje na njega kao glavnog negativca da bi zapravo na kraju shvatili da je upravo on spasio Harrya. Istina je da on ne voli Harrya, jako je grub i zločest prema njemu, neprestano mu pokušava srušiti samopouzdanje. Istina je da je Harry došao u Hogwarts bez ikakvih predrasuda prema njemu, ali se Snape potrudio da mu zagorča život od prvoga dana.
Dobili smo uvid u neke razmirice između njega i Jamesa u kojima se James, moramo priznati, baš i nije pokazao u najboljem svjetlu. Ipak, čovjek se pita, je li to dovoljno da se on toliko iživljava na Harryju? Može li se ikoji čovjek osvećivati na djetetu zbog nečeg što je učinio njegov otac? Nekako se ne mogu oteti dojmu da tu ima još nečeg što ćemo doznati tek u sedmoj knjizi.
S druge strane, ovakva pretjerana kritičnost, pogotovo prema nekim đacima Griffindora, podsjeća me na moju mamu. Za nju poštovanje druge osobe uopće nije poticajno. Sigurno je ugodno, ali nije poticajno. Jedan primjer: zbog razno raznih okolnosti u životu, dosta je dugo studirala. I tko zna koliko bi to još trajalo da se nije našla jedna teta koja je izrazila sumnju u njene sposobnosti da diplomira. Tada se zainatila i diplomirala za manje od godinu dana. I nekako povjerovala da je ponižavanje najbolji poticaj. To pali kod nje, onda valjda pali i kod drugih. Trebalo mi je dosta vremena dok sam shvatila da ona ne misli zaista sve to loše što mi govori o meni. Ja znam da me ona voli, da mi želi samo najbolje i da je čak ponosna na mene. Ja sam se, vremenom, naučila selektirati ono što mi dolazi od nje i ignorirati njene sumnje u moje sposobnosti, a svaki izostanak tih sumnji shvatiti kao pohvalu. I, kada na isti način gledam Snapea, vidim da on Griffindorima daje jako puno korisnih savjeta, a njegove ironične primjedbe instinktivno zanemarujem, odnosno tumačim kao pokušaj poticanja na izvlačenje onog najboljeg iz sebe, i više mi se ne čini tako loš. Čini mi se da on svojim grubostima nastoji pripremiti djecu za život u stvarnom svijetu, za obranu od raznih gadnih likova koji će im željeti samo zlo. Mislim da je on uvjeren da sve to čini samo za njihovo dobro.
Životni poziv
Kad se spomene pojam „životni poziv“, ljudi uglavnom misle na profesiju, na ono što čovjeku priskrbljuje egzistenciju.
Kad čovjek odabere profesiju koja ga čini sretnim, tada rado o njoj govori kao o životnom pozivu. Neki pozivi uzimaju, bar naizgled, veći dio čovjeka, poput svećenika, redovnika i redovnica... Ali kad pokušam zamisliti koji to poziv zauzima manji dio čovjeka, teško mi nešto pada na pamet. Može li liječnik, šećući ulicom, zaboraviti da je liječnik i ne priskočiti u pomoć osobi kojoj je možda pozlilo? Ali dobro, svakako postoje poslovi koji se mogu ograničiti na osam radnih sati na dan i o kojima čovjek ne mora razmišljati izvan radnog vremena. Ja uglavnom volim birati takve poslove. Ali, kao što rekoh, čovjek nije jednobojna kocka, njegova profesija ne može biti jedina boja u njegovom mozaiku. Ja vjerujem da za svaku od tih boja koje sačinjavaju mozaik života postoji poziv. Netko je pozvan da živi u braku, netko da živi sam, netko u redovničkoj zajednici. Pa čak i od ljudi koji su pozvani dijeliti život s osobom koju smatraju svojom drugom polovicom, neki su pozvani imati više, neki manje djece, a neki nisu pozvani imati djecu. Neki su ljudi pozvani igrati nogomet s prijateljima svakog utorka, neki organizirati dobrotvorne akcije, neki plesti i vesti za sebe i za prijatelje. Iskreno, ja sve više i pisanje bloga shvaćam kao neku vrstu poziva. Svaki čovjek koji je to iskusio, zna kolika je muka raditi posao kojeg ne voli. I svakome tko to osjeća, od srca preporučujem da traži dalje i istražuje i nađe posao koji ga čini sretnim. Na isti način, čovjek se osjeća nesretnim i kada ne odgovori niti na bilo koji drugi od poziva koji su mu upućeni. Često poziv biramo u skladu s darovima koji su nam dani. Ljudi s dobrim sluhom često biraju glazbu kao poziv. Ja nikad ne bih mogla biti umjetnica jer nemam takvog dara. Ljudi koji se vole igrati s tuđom kosom obično postanu frizeri. Sad, to je, recimo, jedan primjer alternativnog poziva kojeg sam mogla izabrati i vjerojatno bih bila podjednako prosječna kao i u ovome što radim. No ipak, kao prosječna frizerka vjerojatno bih imala manje posla (i zarade) nego što imam ovako. ;) Jednako tako mislim da postoje i darovi za život s drugima, za odgajanje više ili manje djece, darovi za načine na koje se može provoditi slobodno vrijeme... I mislim da svaki od takvih darova koje čovjek ima, mora razmotriti i boje u svojem mozaiku uskladiti s njima. I tada će biti sretan.
Čovjek nije jednobojna kocka
Možda ste već shvatili, a možda ćete shvatiti s vremenom, da sam ja uglavnom opsjednuta djecom, njihovim odgojem, školskim sustavom i svime što ima veze s time.
Možda sam mogla blog nazvati «Odrastanje», «Odgoj», «Ova današnja omladina» ili nekako slično. Ima ljudi koji to rade, samo jedan dio svojih interesa stavljaju na blog. Ali ni jedan čovjek nije usmjeren samo na jednu stranu, nema samo jedno područje interesa, nema samo jednu temu života, pa tako ni ja.
Zato sam pokušala prikazati pogled na svijet «Iz mog kuta». I zato ponekad pišem postove za koje se čini da nemaju puno veze jedni s drugima. Jer čovjek nije kocka, pogotovo nije jednobojna kocka. Čovjek je mozaik, sastavljen od bezbroj raznobojnih kockica.
Ima tu svega. Svaki čovjek ima obitelj, bez obzira radi li se o roditeljima, partneru, djeci ili svemu tome zajedno. Mnogi imaju posao i radno vrijeme. Svi se vole zabavljati, opuštati pa i jesti. ;) Sve su to kockice koje čine čovjekov život, a cijeli život provodimo slažući ih i preslagujući. Neke vadimo, neke dodajemo, u nekom periodu života prevladavaju jedne kockice, u drugom druge. Nekad jednim kockicama dajemo veću važnost, a nekad drugima.
I prijatelje ili poznanike često povezujemo s tim kockicama, neki su više vezani uz posao, neki uz hobije koje imamo, neki uz obitelj. Volimo li gledati jednobojne slike? Pa čak i kad gledamo beskrajno more kako se stapa s nebom, slika nije jednobojna.
Jednako tako ne volimo niti živjeti jednobojni život. Imamo potrebu ispuniti ga šarenilom svega što nam je u životu važno.
Kamo usmjeriti misli?
Ljudi se susreću. Lako je s ljudima koji te dobro poznaju. Njima možeš pričati o svakakvim sitnicama – moj mali diktator je jučer bila jako ljuta, sutra mi dolazi prijateljica koju dugo nisam vidjela i tome slične stvari... Ali ljudi koje susrećemo povremeno, koji ponešto znaju o nama, možda su nam i simpatični, možda smo i mi njima simpatični... Sretnemo se, ali zapravo nemamo dva sata vremena razglabati o tome što se sve dogodilo od našeg zadnjeg susreta. A ipak želimo dati do znanja da nam je stalo do te osobe. Ne baš previše, ne toliko da bismo poremetili svoj život zbog nje, ali ipak, nije nam skroz svejedno. Ako može, bez previše muke, nešto ćemo za tu osobu i učiniti. To ide uz standardno pitanje: «Kako si?» Netko je jednom rekao da je najbolje na takvo pitanje odgovoriti «Dobro.» To je super jedan odgovor nakon kojega uopće ne moraš nastaviti pričati. Jer, ako kažeš «Loše,» onda moraš objasniti i što ne valja. Normalno da će osoba kojoj je stalo do tebe pitati «Zašto si loše?» Možda ti može nekako i pomoći, možda pružiti neki savjet, možda će ti biti lakše već samo od toga što ćeš se izjadati, a možda i samo zato da ti poželi sreću. Ako kažeš «Dobro,» nitko te ne pita «Zašto si dobro?» I tako, tu razgovor završava i svatko ide dalje svojim putem. Onda sam se ja pitala: «Jesam li ja stvarno uvijek dobro ili to kažem samo da se riješim osobe koju sam susrela?» I tako sam počela pronalaziti stvari na koje bih se mogla žaliti... Te danas kišem cijeli dan, te noćas nisam baš dobro spavala, pa baš je vruče, pa kako je hladno, pa za tri dana imam ispit... Ah, kako mnogo razloga na svijetu postoji zbog kojih bi se čovjek mogao osjećati loše! Problem je u tome što sam se stvarno počela osjećati loše. Sve je bilo teže ustati se u jutro, sve mrskije susresti novi dan, svi su mi počeli ići na živce... A sve zbog tako glupog razloga koji se zove – dozvoliti poznanicima da doznaju nešto više o tebi, dati im priliku da te tješe i ne jedva čekati da ih se riješiš! Jednog dana, pogledala sam se u ogledalo i pitala: «Jesi li to ti?» Ne, to nisam ja kakvu sebe poznajem, to nisam ja kakva želim biti. I rekla sam «Dosta!» Od danas, ja sam opet dobro, pasalo to mojim poznanicima ili ne. Ako im je čudno, neka me pitaju: «Zašto si dobro?» I ja ću im reći – zbog bure koja je tako lijepo očistila zrak (nema veze što mi je razbila staklo na autu), zbog kiše koja možda pomogne da bude manje požara (nema veze što su mi noge mokre), zbog problematičnog djeteta koje je dobilo dvojku iz predmeta kojeg zna barem za četiri, ali se sva smotala (barem ne mora ispravljati jedinicu), zbog toga što danas sunce tako lijepo grije, obožavam osjetiti toplinu na koži, obožavam ući u užareni auto, to je jednostavno takav gušt! Nisam dobro, ja sam odlično!
Blog i ja (drugi dio)
Pretpostavljam da ste već skužili, vi s kojima redovito komuniciram, da vas obožavam! Veliko mi je zadovoljstvo razmjenjivati misli s vama pa i onda kada se ne slažemo u svemu. Ponekad mi ukazujete na to da se i nisam baš precizno izrazila, poneki me pročitaju u srž (to je lijepi osjećaj), poneki nisu zadovoljni mojim pokušajem da stvorim kratki post i htjeli bi u njega dodati još toliko materijala. Priznajem, ponekad ispustim neke stvari jer je i meni naporno čitati jako dugačke postove, iako ne uvijek. Neki su komentari ravni još jednom postu. I sve me to čini sretnom. Ali mislim da na kraju dolazimo do zaključka da dijelimo te temeljne vrijednosti, čak i kad ih ne nazivamo istim imenom, čak i kad nismo svjesni da one čuče negdje u srži našeg bića. Ono što želim reći je da knjige obogaćuju samo čitatelje, a blog možda još više obogaćuje autora. Bodulko, baš mi je drago da u tvom supermarketu na blagajnama rade dečki. Odavno već nisam bila u Trstu i nemam pojma kako tamo stoje stvari, ali nadam se da će se taj običaj proširiti.
SuperMamma, možda je ispalo da ja mislim da je smisao života završiti fakultet, ali ne mislim tako. Mislim da je jako važno otkriti što čovjek u životu voli i kretati se u tom smjeru. Mislim da je jako važno u životu imati mogućnost izbora i onda taj izbor izvršiti. Sam. Bez nagovaranja, ali ne i bez pružene spoznaje. Kad kažem da očekujem od svoje djece da same odaberu svoju sudbinu, ne mislim pri tome da im ja ne trebam pomoći u sakupljanju informacija. Samo da ne želim JA donijeti odluku. Dapače, moj je posao da ih obaspem informacijama, često puno više od onoga što bi one željele znati, još više da im objasnim kako se do informacija dolazi. Onaj tko je marljiv, taj je marljiv i u školi. Ne mora biti odlikaš, ali mora redovito pisati domaće zadaće. Otprilike.
Isto tako ne mislim da čovjek odluku, koju jednom donese, ne smije promijeniti, ali onda mora znati zašto je mijenja i jednostavno mora imati cilj, pa makar on i ne bio uvijek isti.
Glede čitanja knjiga, kad su mi prve dvije bile sasvim male, onda sam knjige čitala na WC-u, knjiga je stajala na veš mašini i čekala moje trenutke neometanosti. Onda je došla faza kad nisam više čitala ništa. Onda su došle knjige koje su djeca čitala, iz razno raznih razloga, a nedavno sam se opet učlanila u knjižnicu. Jednostavno, postoji vrijeme sjetve i vrijeme žetve.
Matea, ne kažem da trebaš imati djecu sad i odmah, ali ipak, nemoj previše odgađati. Možeš baciti oko na moj post „In memoriam Other-world“. ;)
Gaga, joj, nemaš pojma koliko sam svjesna kako djeca mogu biti različita i kako se ne može imati isti pristup prema svima. Ja ih imam tri, i jedino što im je zajedničko to je spol. Da imam još petoro djece, vjerojatno bi sve bile cure, ali bi svaka imala svoju narav. S prve dvije sam mislila da sam probala sve, toliko su međusobno različite da niti ne izgledaju kao sestre. A kad se rodila treća, onda sam shvatila koliko sličnosti ima između prve dvije. ;) Eto, mislim da sam odgovorila na sve komentare koji su mi ležali na srcu. Veliko mi je zadovoljstvo družiti se s vama! :)
Blog i ja (prvi dio)
Zašto sam se otisnula u blogerske vode?
Budimo iskreni, zato što mislim da sam jako pametna i da imam što reći ljudima.  Obožavam djecu i mlade i volim s njima pričati do u beskraj i nadati se da ću im savjetom pomoći da im život bude lakši i ljepši. Isto tako, nailazim na neke starkelje i čudim se kako su mogli doživjeti toliko godina, a da nisu shvatili neke životno važne stvari? Npr. učiteljica mog crnog sunca. Žena je četiri godine sudjelovala u odgoju našeg djeteta, dobro, ponekad ga i potkopavala, ne pretjerano, po godinama, mogla je i meni biti učiteljica (samo što ja nisam išla u tu školu), a sada dozvoljava ili možda čak i očekuje da muž i ja odgajamo nju... No ljudi, koji su stvarno pametni, općepriznato pametni, oni pišu knjige. Ja sam taman toliko pametna da sam svjesna da bi bilo prilično nemoguće naći izdavača za moje životne mudrosti. I tako, blog. Nisam znala ni u što se upuštam. Još uvijek ne znam, a sumnjam i da ću ikada otkriti, zašto sam izabrala baš ovaj blog servis. Sva moja djeca su na blog.hr-u. Otkrila sam da postoji još jedna bitna razlika između bloga i knjige. Knjiga je monolog. Nema razgovora. Čovjek piše, ljudi čitaju, i vrlo rijetko komentari čitatelja dolaze do pisca. Dolaze neke kritike, ali to nije isto. Primijetila sam da i neki ljudi pišu blogove na taj način. Ili pokušavaju pronaći kupce za knjige koje su već izdali, ili pokušavaju naći izdavača za svoje umotvorine. Neki su čak potpuno onemogućili komentiranje na svom blogu, ne zanima ih druga strana. Nemam ja ništa protiv toga, svatko ima pravo na svoj ukus dokle ne škodi drugim ljudima. Internet je medij koji nudi obilje mogućnosti, pa je tako i blog medij koji nudi puno više od monologa. Nisam baš bila toga svjesna kad sam započinjala. I jako mi se sviđa ovo što sam doživjela. Istina, ispada da nemam baš kome dijeliti životne mudrosti. Jer, kao što spomenuh u jednom prijašnjem postu, čitaju me ljudi koji su baš jednako pametni kao i ja. Nemam ja što vama soliti pamet, sve to već znate. Ali, možda je ipak lijepo znati da ima još ljudi koji misle slično, čovjek se ipak osjeća manje usamljen na ovome svijetu, dobije više snage da ustraje u svojim uvjerenjima, osjeća se manje čudovište, manje osjeća propast civilizacije.
Ne, ne provociram, iako možda tako zvuči
Mnogi se ljudi raznježe nad malom djecom. Kako su slatki! Kako lijepo mirišu! Kako su nježni! Kako neiskvareni! Kako bespomoćni! Ja ne. Volim malu djecu, normalno. Potrebna im je sva ljubav ovoga svijeta. Posebno ih volim dok spavaju. Ali još više, volim ih gledati kako rastu! Prvi koraci, skidanje pelena... Ima li nešto ljepše? Ima. Kad sami počnu ići u školu, sami se vraćati iz nje, sami pisati zadaće. Kad stvaraju svoje prijatelje, svoje društvo, kad im ne trebaju mama i tata da bi izašli u park ili otišli u kino. Mnogi se ljudi žale kako im je vrijeme prebrzo prošlo, da nisu ni primijetili kad su im djeca odrasla. Ja jednostavno nemam taj osjećaj. Ništa mi nije prebrzo. I ne mislim da je to zato što sam ja neka divna majka koja je sa svojom djecom proživjela svaki trenutak njihovog odrastanja. Jednako sam zaposlena kao svi ostali ljudi. Nastojim, istina, biti u toku sa svime što se s mojom djecom događa, nastojim im posvetiti što više vremena u danu, pogotovo ako mi se čini da im je to potrebno, ali ne uspijevam uvijek i ni po čemu se ne osjećam boljom majkom od bilo koje druge majke. Ipak, uživam ih gledati kako od djece postaju ljudi. I ništa mi iz njihovog djetinjstva ne nedostaje. Sretna sam kad vidim da rastu, razmišljaju svojom glavom, postaju odgovorne. Još sam sretnija kad ih vidim zadovoljne. Vidjeti da si napravio čovjeka, nije li to nešto najljepše na svijetu? Ma ja sam bila presretna i kad mi je pas počeo samostalno hodati po stepenicama.
Kako ljudi biraju svoje zanimanje?
To me pitanje jako zaokuplja. U zadnje vrijeme vidim previše ljudi koji su upisali neki fakultet samo da bi imali gdje trošiti vrijeme i da ne bi morali ići raditi. Često su čak roditelji ti koji su odabrali zanimanje za svoje dijete. Eto, i mom mužu su roditelji odabrali fakultet, i ja mu se čak divim jer ga je uspio završiti, ali nikad u životu nije radio u struci. Sad radi ono što je oduvijek htio raditi (i Bogu hvala na tome), samo što za to nema potrebnu struku. Ja u svom životu nisam imala takvih problema. Nekako sam još od vrtića bila prilično određena svojim sklonostima i sposobnostima. Zapravo sam se čak osjećala zakinuta jer mi se činilo da nisam imala izbora. Sad tek, kad vidim koliko se ljudi muči s neodlučnošću, vidim da sam zapravo imala sreće. Nikad se nisam pitala što ću raditi u životu, iako zapravo nisam završila tamo gdje sam se cijelo vrijeme zamišljala i trenutno mi baš ovako paše. I zato mislim da djecu vrlo rano treba učiti da biraju, da znaju što žele i da sami uzmu svoju sudbinu u svoje ruke. Sudbina ih lako može skrenuti i na drugi put, ako joj se to učini prikladnim, ali čovjek koji nema cilja, previše luta u životu, previše dopušta da ga valovi guraju na razne strane i previše se izlaže opasnosti da ga ti valovi razbiju o stijene. I tako sam se ja žalila na svoje dijete koje se nije htjelo ići samo prijaviti u srednju školu. I bilo mi je žao djeteta da se osjeća usamljeno među svim tim roditeljima, pa smo se dogovorili da uzme tjelohranitelja (tatu) sa sobom. I jako mi je drago zbog toga jer je tjelohranitelj postavio nekoliko glupih pitanja zbog kojih je dijete htjelo propasti u zemlju od srama (jednostavno mi nije jasno odakle to uvjerenje da muškarci nikada ne pitaju za smjer jer je moje iskustvo i s mojim mužem i s mojim tatom sasvim suprotno, oni su sposobni stati ispod putokaza i pitati za put). Tako je dijete ipak na kraju odlučilo da se ide upisati samo. Ali zapravo sam jako zadovoljna djetetom. Sama je odabrala školu u koju želi ići i smjer u koji se želi upisati, a ja sam tek naknadno otišla pogledati stranice škole na internetu i škola mi se zapravo sviđa. A čula sam i priče o djeci koja su se htjela ići sama prijaviti, ali im roditelji to nisu dozvolili. Došla sam do zaključka da svi ti roditelji, koji su htjeli svoju djecu pratiti na prijave odnosno upise u školu, zapravo nemaju povjerenja u svoju djecu. I to mi je grozno i žalosno. Kako možeš ne imati povjerenja u dijete koje si odgojio?
Što raditi u životu?
Napisala sam ovaj post još neki dan.
Jučer me malo Medeja potresla svojim postom podsjetivši me kolikim nas darovima život obasipa. Kad čovjek stane i razmisli o tome, zapravo bi mogao meditirati u beskraj, to nije nešto što se može opisati u par rečenica, moglo bi se knjigama o životnim darovima napuniti sve knjižnice svijeta.
I tako sam ja zaključila da nisam još to sve prožvakala i odlučila danas ipak objaviti taj već smišljeni post. I onda naiđem na Bulletguitarov post. Ovo je dio komentara kojeg sam njemu napisala, tako se dobro uklapa u post kojeg sam odlučila objaviti: Glazba je sama po sebi veličanstvena. Svaki instrument ima posebnu ljepotu, samo sebi svojstvenu i ne postoji instrument više ili manje važan, nedostatak bilo kojeg krnji harmoniju svijeta. Svatko bira instrument najprimjereniji upravo njegovoj naravi. Na svijetu postoje vrlo razna zanimanja. Liječnici, čistači, učitelji, šalterski službenici, automehaničari, odvjetnici, žene na kasi u velikim trgovinama (je li nekad nekom momak naplatio kupljenu robu?), graditelji, vozači autobusa... Neka mi oproste svi čije zanimanje nisam spomenula, ali, ako vam je to utjeha, nisam ni svoje. ;) Može li itko navesti zanimanje koje nam nije potrebno? Koja korist liječniku od njegovog znanja ako mu spremačica nije dobro očistila ordinaciju? Zato ni jedno od tih zanimanja ne smije i ne može nestati. Ako jednoga dana i svi ljudi budu imali fakultete, opet će netko morati pometati ulice. A ni ljudi, nemaju svi iste sklonosti. Netko više voli pisati, netko računati, netko oblikovati, netko pomagati, netko voditi... Zato je divno, kaže se „Koliko ljudi, toliko ćudi,“ ali je istina i „Koliko ćudi, toliko različitih zanimanja.“ Zato bi svaki čovjek trebao moći naći zanimanje koje odgovara upravo njegovoj naravi. Samo bi trebao znati što je to što ga čini sretnim? Ne bi trebalo raditi neki posao samo zato što nisam mogao dobiti ili naći ništa bolje. Trebalo bi raditi posao zato što me taj posao ispunjava i čini kompletnom osobom. Koliko smo spremni istraživati koji je to posao koji nam se sviđa i na kojem bismo željeli provesti jedan dio ostatka života? Koliko pomažemo svojoj djeci da otkriju što ih čini sretnima?
Kako čitamo i kako biramo prijatelje?
Volim reći da mi je knjiga „Život poslije života“, Raymonda Moodya oblikovala vjerske poglede (mada knjiga ne zagovara ni jednu vjeru) a i poglede na smrt. Iako zapravo nisam sasvim sigurna je li tako ili mi se knjiga zapravo svidjela zato što se poklopila s mojim pogledima pa je volim gurati pred sobom poput nekakvog bedža? Uglavnom, dok čitamo knjige, kakve nam se knjige sviđaju? One koje se poklapaju s našim pogledima na svijet. Takve knjige obično preporučamo poznanicima u nadi da bi mogle oblikovati i njihove poglede na svijet. Ali gorka istina je da će se te knjige svidjeti samo onim ljudima koji već imaju odgovarajuće poglede na svijet. Oni koji imaju drugačije, neće biti zadovoljni knjigom. Nudit će nam neku drugu koja nam se neće svidjeti. Slično je i s ljudima koje upoznajemo u životu. Oni koji gledaju na svijet slično kao mi, brzo nam postanu simpatični i lako se s njima zbližimo. One koji gledaju drugačije, radije izbjegavamo. Naravno, je li potrebno da se prijatelji poklapaju u svim razmišljanjima? Nije. Postoje vrijednosti koje smatramo temeljnima i one koje su tu, ali su manje važne.
Recimo poštovanje. To je svakako jedna od najvažnijih vrijednosti. Teško nam može biti simpatična osoba koja ne poštuje druge ljude. Ali politička orijentacija? Osobno je držim veoma nevažnom, ona ne može biti presudna za prijateljstvo. Obožavam kad se nađem u situaciji kad osoba koju duboko poštujem i volim o nekim stvarima misli drugačije od mene. Tada se jednostavno osjećam bogatija (ne od te osobe, nego bogatija u životu). Ali temeljne vrijednosti te osobe nesumnjivo su vrlo slične mojima. Čudila sam se toliko većem broju pozitivnih nego negativnih komentara na svoje postove. U realnom životu čovjek puno lakše biva ubijen u pojam nailazeći na ljude s drugačijim temeljnim vrijednostima. Ali zapravo, i ja sam takva, ostavljam komentare samo onima za koje naslućujem da su u temeljima negdje sličniji meni, eventualno izrazim neslaganje u nekim površnim stvarima (kao npr. o Snapeu  ). One druge izbjegavam, bolje da ni ne doznaju za mene. U virtualnom svijetu, čovjek puno lakše stekne dojam da nije usamljen na svom putu. Kod knjiga postoji još jedna začkuljica. One se često mogu interpretirati na sijaset različitih načina. Svatko u njima vidi ono što želi vidjeti i stavlja naglasak na dijelove teksta koji baš njemu odgovaraju. Tako se lako može dogoditi da dvoje ljudi koji se ni po čemu ne slažu, istu knjigu smatraju veličanstvenom i pomoću iste knjige pokušavaju utjecati na razmišljanja one druge osobe. Meni je to sve zajedno, jednostavno čarobno!
i-proizvodi i Deathly Hallows
Jučer je izašao u prodaju i-phone. Nisam mogla odoljeti, a da ne podijelim ovaj video o i-proizvodima: Nema nego na engleskom... ;) Osim toga, pričale smo malo o posljednjoj knjizi i moje Crno Sunce je zaključilo da će Snape  (Samba, nadam se da se ne ljutiš, ali nisam mogla odoljeti kad sam vidjela sliku) ispasti zao, da će Harry poginuti, Voldemort pobijediti, promijeniti ime u George Bush i zavladati svijetom. Dobro, ovo o promjeni imena sam ja izmislila. :) ;)
|
|
|
|
