|
|
Slikice na internetu
Sliku koju želimo pokazati na internetu, ne možemo zadržati na svojem računalu. To su do sada već otkrili svi koji su pokušali smjestiti slikicu u post. Pretpostavljam. Naime, ne želimo da nam nepoznati ljudi švrljaju po računalu koje se zove naše osobno, a želimo i da mogu gledati slikicu i onda kada mi svoje isto osobno računalo zagasimo. Zato je moramo spremiti na neki poslužitelj (server) čija uloga jest upravo da bude neprestano na raspolaganju svakome tko želi po njemu prčkati.
Tako danas postoji preko nekoliko servisa koji nam nude svoj prostor za spremanje naših slikica, a, nama kojima je glavni cilj zabava, najsimpatičniji su oni besplatni. I ne, opet neću proučiti sve moguće koji postoje i svaki savjet u komentarima biti će dobrodošao.
Prvi takav servis za kojeg sam čula, bio je Photobucket i mnogi ljudi su zadovoljni njime. Vrlo je popularan i Imageshack, vjerojatno zato što omogućava upload slikica i drugih materijala i bez registracije pa je jako praktičan za one koji rado zaboravljaju svoj username i/ili password. Svi ti servisi koji su nastali prvenstveno zbog slikica, dozvoljavaju ugošćivanje sve više različitih vrsta datoteka pa tako na njih možete stavljati i filmove, možete izrađivati slajdšouove ili spremati bilo kakve podatkovne datoteke. U tom smislu, lagano zaostaju naši domaći servisi poput Ptičice ili Fotki.hr, ali sam sigurna da će ih i oni uskoro sustići. Moram priznati, otkad mojblog ima galeriju sa slikama, meni ništa drugo ne treba.
E, sad, ovo do sada je bio lagani uvod i malo filozofiranja. Ono što sada slijedi, su tehničke upute. I ovdje se jako lomim između svega što mi pada na pamet i što bih vam htjela reći i pokušaja da post zadržim na nekoj normalnoj razini. Zbog toga mi je i trebalo toliko vremena od mog zadnjeg posta. Ima toliko toga što bih željela podijeliti s vama, a znam da ne možete probaviti sve odjednom.
Dakle, kada uploadate slikicu, na bilo koji od tih servisa, uz sliku će vam biti, nekad više, a nekad manje očito, ponuđeni i kodovi za dijeljenje te slike s drugima. Kôd kojeg možemo ubaciti u post je onaj pored kojeg piše HTML. Taj kôd označimo, uglavnom je dovoljno kliknuti na njega, i kopiramo (ponekad možemo kliknuti na njega desnom tipkom miša i zatim obično kliknuti na „Copy“, ako to ne radi, kada je kôd zatamnjen možemo držati pritisnutu tipku „Ctrl“ na tipkovnici i istovremeno pritisnuti slovo C, ponekad je dovoljno samo dvaput kliknuti na kôd i on se kopira, mi naravno, nećemo primijetiti da se išta posebno pri tom dogodilo).
S tako kopiranim kodom odemo na „Unos novog posta“ (možda najbolje u drugom prozoru, tako da prozor sa slikicom ostavimo otvorenim, za slučaj da nam zatreba). Ne možemo jednostavno zalijepiti taj kod u prostor za unos posta jer tada ćemo dobiti nešto ovakvo:
<a href="http://www.pticica.com/slika.aspx?korisnikid=4119&slikaid=265784" > <img src="http://s1.pticica.com/pticica/foto/0000265784_s_0_9J9c1o.jpg" alt="mr2" /> </a>.
Da bi se sličica doista mogla na blogu vidjeti, iznad prostora za unos posta trebamo kliknuti na ikonicu „kôd“.
Ona će nas baciti u isti naš post, samo prikazan na malo drugačiji način. Nekome bi se ono što tamo nađe moglo učiniti kineskim. Zato je možda zgodnije to učiniti dok još ništa ne piše, i u tako prazni prostor zalijepiti (paste) taj isti kôd kojeg smo prethodno kopirali. Nakon toga, pomoću iste ikonice „kôd“,
vratimo se u normalan prozor za unos posta i tamo će nas dočekati naša slikica. Sad možemo pisati oko nje kako nas je volja. Ovako ubačena slikica biti će zapravo dio teksta. Možete je novim redovima odvojiti od ostatka teksta, možete je poravnati lijevo, desno ili u sredinu na isti način na koji biste poravnali i tekst. Da biste učinili da slikica stoji negdje sa strane, a da tekst ide oko nje, trebali biste znati nešto više o tagovima (mislim da bi se moglo naći i postova drugih blogera na tu temu) i nešto više o svim atributima koji u te tagove idu. Velika je vjerojatnost da ću i ja jednog dana o tome pisati, ali ne tako skoro.
Ovo pravilo ne vrijedi za sve objekte. Ako na isti način, pomoću preuzetog kôda, ubacite filmić u post, njega nećete moći vidjeti u „normalnom" prostoru za unos posta, ali to ne znači da on tamo i nije. U to se možete uvjeriti objavljivanjem posta.
Kako srediti slikice?
Iskreno, nadala sam se da neću morati o tome pričati.  Razlog tome je da postoji obilje različitih programa za uređivanje slikica. Neki su besplatni, neki su skupi, a neki hakirani. I svaki od njih ima svoje naredbe, svoj stil, nešto drugačije. A moj muž profesionalno koristi Photoshop i sigurna sam da će se svi, koji su ga probali, složiti sa mnom da je zakon pa onda nisam u životu trošila previše vremena na istraživanje drugih mogućih programa.
Opet, činjenica je da postoje ljudi koji nemaju prevelike zahtjeve na obradu slike, a željeli bi ostvariti te svoje „male“ zahtjeve. Istina je i da bi bio red da to uvrstim u priču o slikicama. Pa ću se osvrnuti malo na ono što mi se čini dostupno širem pučanstvu. 
Neću se obraćati korisnicima Mac-a jer Mac-a uglavnom uzimaju (bar kod nas) ljudi koji znaju sve o slikicama. Neću niti pričati o Linuxu. Oni koji ga koriste sigurno već znaju sve.
Paint je program za obradu slikica koji se instalira zajedno s Windowsima. Činjenica je da ne pruža baš obilje mogućnosti. U svakom slučaju, pruža mogućnost spremanja slikice u drugom formatu pomoću File --> Save As... naredbe. Nudi mogućnost vlastomišnog šaranja, unošenja teksta, bojanja, kopiranja slikica ili njihovih dijelova iz jedne slikice u drugu. Ne dozvoljava otvaranje dva dokumenta istovremeno, ali dozvoljava pokretanje programa više puta pa to dođe na isto. Pod naredbom Image u izborniku imate praktički sve što možete raditi s veličinom odnosno oblikom slike. Flip/Rotate nudi stvaranje zrcalne slike odnosno njeno okretanje (ili njenog odabranog dijela). Stretch/Skew nudi mogućnost mijenjanja veličine, kao i ukošavanja slikice. Problem kod te naredbe je to da ne pokazuje niti aktualnu, niti buduću veličinu slike u točkicama (pixelima) već se morate igrati s neizvjesnim ishodom. Mala pomoć: Ako pregledavate slike u Windows Exploreru (Start --> All Programs --> Accessories --> Windows Explorer – mali žuti folder s povećalom), već stavljanjem miša iznad imena slikice trebala bi se pojaviti informacija o njenim dimenzijama. Onda možete otprilike izračunati koliki postotak od toga vam je potreban da biste dobili željenu veličinu i taj postotak unijeti i u Horizontal i u Verical Stretch, tako da slika ne izgubi proporcije. Pomoću naredbe Atributes, možete, istina, odrediti novu veličinu slike, ali tako da sliku odreže, a ne smanji.  To može koristiti kod povećavanja slike jer onda je možete rastegnuti do novodobivene veličine.
S Office paketom je dolazio jako dobar program Microsoft Photo Editor. Vrlo jednostavan za korištenje, pružao je sve što jednom nezahtjevnom korisniku treba i radio lijepe JPEG slike, male, a opet tako da se dobro vide. Pomoću naredbe Image --> Resize... mogla se jako dobro kontrolirati veličina slike. Čini mi se da s novijim verzijama Office-a (od kojih zadnju nisam takla ni nožnim prstom iz razloga spomenutih u odgovoru na Lonelyriderov komentar u prošlom postu) dolazi Microsoft Office Picture Manager. On izgleda sasvim drugačije, i da ne bi sad morala objašnjavati kako ga natjerati da se instalira pa onda još i kako ga koristiti, instalirala sam si (samo zbog Nenada) Googlov besplatni program PICASA koji je vrlo sličan. Nudi obilje mogućnosti simpatičnih za istraživanje iako nisam našla kako bi se moglo po slikicama šarati, pisati ili kopirati dijelove iz jedne u drugu slikicu. Ako postoje, nisu baš uočljive na prvi pogled. Mijenjanje veličine slikice mi se isto čini lagano komplicirano, ali ima i neke svoje prednosti. To se čini pomoću gumba u donjem desnom uglu: „Izvoz“ („Export“?). Klikom na njega pojavljuju se opcije izvoza u kojima možete mijenjati veličinu slike i njenu kvalitetu, ali ne možete birati format. Dakle, uvijek izvozi u JPEG. Što se tiče veličine, Možete odabrati opciju „Promijeni veličinu slike na...“ i upisati broj pixela (točkica) na koju je želite SMANJITI. Naime, uvećavanje baš i ne radi. Taj broj koji unesete, odnosit će se na dužu stranu slikice. Dakle, ako je slika „položena vodoravno“, možete unijeti broj 300 i smanjiti će joj širinu na 300 točkica. Ako je „položena uspravno“, onda bi trebalo izračunati na koliko treba smanjiti visinu da bi se dobila širina od 300 točkica. Ono što je dobro kod ove naredbe, to je da nema šanse da njome uništite original slike. Nakon izvoza, program će sam otvoriti folder u kojem se nalazi folder u kojem se izvezena slika nalazi pa ćete odmah moći i vidjeti jeste li zadovoljni učinjenim.
Zašto ističem širinu od 300 točkica? Zato što je to širina na koju se postavlja slika ako je unosite putem aplikacije za unos posta. Iako mi se jako sviđa kako se redaju slikice kada ih se više unosi kroz prozor za unos posta, jedna od mana takvog načina stavljanja slikice u post je da tada nemate apsolutno nikakvu kontrolu nad njom. Ona će, među ostalim, uvijek biti prikazana u širini od 300 točkica. Ako je ona u originalu veća, njen prikaz će se smanjiti i to na način koji baš ne djeluje jako dobro na JPEG slike. Što je ona u originalu veća, to će mutnije izgledati u prikazu. Neke je veličine čine mutnijom u prikazu. Ako uploadate sliku koja je široka točno 300 točkica, ona će izgledati upravo jednako kao i na vašem računalu. Gore su smještene slikice, koje imaju širinu redom 800, 450, 300 i 100 točkica pa vi vidite razliku. Moram priznati da ona i mene zanima dok ovo pišem.
Ukoliko ste se uspjeli dokopati bilo kojeg naprednijeg programa za obradu slikica, svaki od njih negdje u izborniku ima podizbornik Image i unutar njega naredbu koja u sebi sadrži riječ size (Image size..., Resize...). Ta naredba obično omogućava vrlo jednostavno mijenjanje veličine slike, a kod spremanja takve slike, pitat će vas i za kvalitetu u kojoj je želite spremiti. Ono na što ćete u naprednijim programima morati sami paziti, to je da ne uništite original slike te da je spremite pod drugim imenom ili na drugo mjesto.
O formatima slikica
Oni koji sa slikicama puno barataju, to već znaju, ali moje je iskustvo da ima i obilje ljudi kojima su to španska sela pa imam potrebu reći da se format slike vidi u njenoj ekstenziji.
Ekstenzija je onaj dio naziva datoteke koji se nalazi iza točkice. Primijetila sam da mnogi prodavači računala prodaju računala na kojima su te ekstenzije sakrivene, vjerojatno zato da ih nestručni korisnik ne bi mogao promijeniti jer u tom slučaju datoteka postaje često nečitljiva. Tada raspoznajemo vrste datoteka po pridruženoj im ikonici. Česta je pojava da sve slikice na taj način imaju istu ikonicu, bez obzira na format. Ja, kao pravi control freak, volim vidjeti ekstenziju, tj. format datoteke, ali recimo da mogu imati i razumijevanja prema onima kojima je to prenaporno.
Osnovni format slikica s točkicama je BMP, što dolazi od riječi „bitmap“. U takvoj datoteci doista je spremljen podatak o boji svake od točkica na slikici, kako sam opisala u prošlom postu. I ovdje veličina slike ovisi o tome koliki raspon boja dozvoljavamo točkicama. Tako je čisto crno-bijeloj slici dovoljno da za svaku točkicu ima samo vrijednost 0 ili 1 te u jedan bajt stanu podaci za barem nekoliko točkica. S druge strane, na slikama na kojima želimo prikazati preko nekoliko milijuna boja, svaka će točkica zauzeti po nekoliko bajtova podataka. Pa si izračunajte razliku u veličini. Praktična stvar kod BMP sličica je ta da je računalo ne mora „prevoditi“ kako bi je prikazalo. Zbog toga se na starijim računalima moglo primijetiti da računalo puno brže radi ako mu kao pozadinsku sliku stavimo slikicu u BMP formatu, nego neku u nekom drugom. Danas je ta razlika u brzini teže primjetna, ali sigurno postoji.
Postoje i formati koji, osim podataka o točkicama sadrže i brojne druge podatke, poput expozicije ili otvora blende na fotoaparatu kojim je slikana, ili čak po više slikica zajedno (ali bez animacije), primjerice .raw ili .tiff. Te su slikice još glomaznije i o njima neću dalje ništa pričati.
U svakom slučaju, ljudi su pokušali dobiti slikice koje bi zauzimale manje memorije te su izmislili razne načine da u datoteku spreme što manje podataka, a da opet sačuvaju što bolju kvalitetu prikazane fotografije.
Jedan od formata koji pokušavaju smanjiti količinu memorije koju slikica zauzima, a da pri tom ne ruše kvalitetu fotografije je JPEG. Skraćenica dolazi od naziva skupine koja je postavila standard za takvo sažimanje slikica: Joint Photographic Experts Group. Ekstenzija je najčešće .jpg, iako može biti i .jpeg i .jpe, sve je to razumljivo računalu. Smanjenje veličine datoteke u odnosu na BMP format biti će izuzetno očito ako na fotografiji postoje velike jednobojne površine, dok šarene fotografije, kod kojih se boje međusobno isprepliću, ne gube značajno na veličini. Čini se da je način sažimanja podataka u JPEG formatu vrlo sličan sažimanju kojeg koristi zip. Naime, ako smanjite veličinu BMP datoteke pomoću zip-a, dobiti ćete datoteku podjednake veličine kao i ta ista slika u JPEG formatu. Sažimanjem slike u JPEG formatu zip-om, nećemo dobiti ništa manju datoteku. Ovaj format ima još i tu osobinu da se možete odreći kvalitete fotografije na račun njene veličine pa zapravo možete birati (u velikom broju programa) omjer veličine i kvalitete koji vam najbolje odgovara. Kako inače volim birati slike prikladne za internet, trebala sam značajno smanjiti kvalitetu slike da bih vam predočila razliku:
Prva slika je veličine 137 Kb, dok je druga svega 40 Kb. Osjetljivije oči, vjerojatno će odmah primijetiti da su stabla na drugoj slici zamućena, izgledaju prilično maglovito, bilo da gledamo grane na bližim stablima ili sjene na stablima na udaljenom brdu. Na krovovima, dimnjacima i fasadama se razlika praktički ne primijeti. Ukoliko je cilj samo prenijeti atmosferu, a ne i uživati u kvaliteti fotografije, ova druga je sasvim u redu.
GIF je skraćenica za Graphics Interchange Format. Ovaj format prvenstveno nastoji smanjiti veličinu datoteke smanjujući količinu boja na slici na 256. Ono što je praktično kod ovog formata, to je da odabire onih 256 boja koje se na slici najviše i pojavljuju pa je razliku između originala i GIF formata često jako teško primijetiti, ako original nije previše šaren.
 
Ono što je prednost GIF formata pred JPEG ili BMP formatom, to je da poznaje i prozirnu boju, a može i složiti nekoliko slikica u animaciju.
Te iste osobine ima i PNG (Portable Network Graphics) format, samo što još nije raširen u podjednakoj mjeri iako se sve više koristi. Ipak, ne bih mogla izdvojiti neke njegove prednosti ili mane.
Praktično je biti svjestan što određenom slikom želimo postići, a i lagano eksperimentirati kako da dobijemo što bolju kvalitetu uz što manju veličinu datoteke. Nekad se zaista bolji efekt postiže JPEG, a nekad GIF formatom. Ipak, nikad i nipošto nemojte na internet stavljati BMP format! Ne bih ga baš preporučila niti za čuvanje slikica, ali zato bih kod odabira slike u pozadini desktopa. 
Još malo o točkicama
Željela bih vam prikazati zbog čega treba biti oprezan kada se slika smanjuje i zašto savjetujem da umanjenu sliku spremite pod drugim imenom. Naime, jednom kada eliminirate podatke iz slike, nema načina da ponovo vratite te iste podatke. Slika se može ponovo uvećati, ali to nije više to.
Evo originalne slike:
Nju sam smanjila: 
Kada ovu smanjenu sliku ponovo uvećamo, dobijemo sljedeće:
Možete primijetiti da je ova slika puno mutnija od prve jer su ubačeni podaci koji su otprilike izračunati, a ne oni pravi podaci koji bi trebali biti.
Zato ponovo naglašavam: uvijek, uvijek ČUVAJTE ORIGINAL fotografije jer on je najbolje što na tu temu možete imati. Ovisno o tome što s tom fotografijom želite učiniti, možete je smanjiti više ili manje, ali tada to spremite u kopiju. U načelu, bolje je i da se slika na netu diže sto godina nego da izgubite original. Možda ćete izgubiti kojeg obožavatelja, ali ćete sačuvati uspomenu. Opet, budite svjesni da ne postoji nitko tko nije zeznuo barem jednu slikicu u životu. Ipak, nastojite da takvih situacija bude što manje.
O slikicama, sasvim općenito
Ne mogu baš započeti priču izjavom kako se slikice sastoje od točkica jer prve digitalne slike na koje sam ja u životu naišla (back in time, before color) baš nisu bile od točkica. I još uvijek postoje tako razne slike koje nisu sastavljene od točkica, ali koriste se uglavnom u profesionalne svrhe i nisu pretjerano standardizirane. Svaka profesija ima svoja pravila i svoje programe s kojima radi. One slikice koje su zanimljive nama, najobičnijim smrtnicima, koje čuvamo za uspomenu, koje želimo dijeliti s drugima, one se sastoje od točkica i te točkice su jako bitne. Svaka točkica ima svoju, sasvim određenu boju. Svaka od tih boja ima svoj kod i svaka od tih slikica je zapravo cijeli niz informacija o boji svake točkice u njoj. Što slikica ima više točkica, više detalja na njoj možemo uočiti, ali isto tako više informacija moramo pohraniti što znači da je slikica u megabajtima veća.
Kada dođu do monitora ili do pisača, sve se slike pretvaraju u točkice. Na monitoru te točkice svijetle, dok se na pisaču sastoje od kombinacije pigmenata. Što su točkice sitnije, što ih više stane u crtu određene dužine, odnosno što je razlučivost veća, to je kvaliteta slike bolja.
Većina pisača ima razlučivost 300 dpi (nešto manje od 120 točkica po centimetru). Kako bi ispisana slika bila što vjernija originalu, želja nam je da i slika u svom digitalnom obliku ima barem jednako mnoštvo točkica. Prema tome, ako želimo fotografiju visine 9 cm i širine 13 cm, poželjno je da slika ima 1062 x 1534 = 1.629.108 točkica. To bi, tehničkim rječnikom, bilo više od jednog megapixsela. Zbog toga u reklamama za digitalne fotoaparate nailazimo na podatke o megapikselima koje su sposobni snimiti. Što je taj broj veći, to je bolja kvaliteta fotografije kao i veličina fotografije koju možemo na pisaču kvalitetno dobiti. S druge strane, prevelika kvaliteta za mogućnosti pisača ili monitora je prilično uzaludna. Treba možda samo uzeti u obzir da profesionalni pisači, kakve koriste fotografi, obično imaju puno veću razlučivost od prosječnih pisača pa ne moramo štedjeti točkice kad fotografije nosimo fotografima na ispis.
Na monitoru, točkice koje gledamo, moraju redom zasvijetliti dovoljno često u nekom vremenskom periodu kako gledanje u monitor ne bi bilo prenaporno za oči i kako bi ono što radimo izgledalo kao da se odvija istovremeno. Stoga je razlučivost monitora puno manja, oko tridesetak točkica po centimetru. Slike, pripremljene za pisač, ili će izaći iz okvira monitora (kao Medejina Nora iz okvira slike), ili nam jednostavno neće prikazati sve točkice koje se u slici nalaze.
Prema tome, moramo biti svjesni i moramo znati čemu nam neka slikica služi. Ako želimo imati tiskanu fotografiju, onda ćemo čuvati svaku točkicu u njoj. Ako želimo slikicu imati na monitoru, onda ćemo jednostavno eliminirati višak točkica. Pogotovo ako želimo slikicu imati na internetu, tada nam je stalo da se ona brzo digne (ili spusti, zapravo – download) na računalo s kojeg je netko želi pogledati pa želimo da bude malena i u megabajtima odnosno kilobajtima. Zato volim savjetovati ljudima da uvijek čuvaju slike u velikoj razlučivosti na svojem računalu, a da one koje žele plasirati na internet spreme pod drugim imenom, pomoću „Save as...“, u manjoj razlučivosti. Ima još mnogo drugih razloga zbog kojih ne bi na internet trebalo stavljati slike velike razlučivosti, ali ovo su oni praktične prirode.
Kada odabiremo veličinu slike koju želimo objaviti na internetu, treba imati na umu da danas većina monitora prikazuje 1024 x 768 točkica. Naravno, ima i onih s većom razlučivošću, ali još uvijek nailazim i na mnoštvo onih koji prikazuju samo 800 x 600 točkica. Naravno, svatko od nas ima pravo birati želi li takvim čitateljima izaći u susret ili ne. Osim toga, ovisno o dizajnu bloga, prevelika slika može ga potpuno rasturiti ili jednostavno ostati neprikazana u cijelosti. Zato ja osobno ne volim kada mi širina slike prelazi 400 točkica.
Antinatalitet
Situacija je dramatična! Polako, ali sigurno nestajemo!
Malo mi je smiješno razmišljati na taj način kad bacim pogled na svoju djecu, kad pogledam neke blogerice, kad pogledam neke mame na roditeljskim sastancima... Kada sam ja bila dijete, bilo je jako puno jedinaca i obilje djece iz obitelji s dvoje djece. Djeca koja su imala po dvoje ili više braće i sestara bila su prava rijetkost, barem u krajevima u kojima sam se kretala, a u kojima se, stjecajem okolnosti, krećem i sada. Sada su, u tim istim krajevima, jedinci prava rijetkost, a skoro na svakom koraku se naiđe na obitelj s troje ili više djece. Kako onda dolazi do toga da je prirodni prirast, iz godine u godinu negativan?
Zapravo, to mi nije ni bitno. Nisam o tome željela raspravljati, samo su mi te činjenice zanimljive. U načelu, ako narod i nestane, neće biti ni prvi ni posljednji. Kroz povijest se to stalno događalo, narodi su se miješali, nestajali, nastajali novi, ništa posebno. Na koncu, nestali su i dinosaurusi i, na nesreću mnoštva zelenih, ne možemo za to optužiti nikoga od ljudi.
Željela sam ukazati na pozitivne strane pada broja djece, pogotovo u kontekstu ove moje priče o školstvu.
Jako su mi simpatični razvojni ciljevi našeg Ministarstva navedeni u već spomenutom Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. - 2010.:
koji se temelje prvenstveno na činjenici da broj djece opada pa je jednaki broj djece koji se upiše u vrtiće ili škole, zapravo puno veći postotak sveukupne djece. To niti ne kriju:
Još mi je zanimljiviji članak kojeg sam našla na stranicama Školice, preuzet iz Večernjeg lista. Za one kojima se ne da čitati članak, radi se o Karlovačkoj županiji u kojoj je stanje sljedeće:
Odlukom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, u trinaest srednjih škola odobrena su ukupno 1872 mjesta. To je i više nego dovoljno za 1185 osmaša, koliko ih završava obrazovanje u 29 osnovnih škola.
U načelu, djeci iz Zagreba isto ne bi trebalo biti teško putovati do Karlovca u školu pa, ako se ne uspiju upisati u željenu školu u Zagrebu, mogu pokušati u Karlovcu. Tako nešto piše i u članku. Još kada dodamo činjenicu da su đački domovi za prve razrede srednje besplatni, jednostavno, nema problema.
Ono što znam, to je da je u jednoj srednjoj školi u mojoj županiji, prošle godine spušten upisni prag jer nije bilo dovoljno zainteresiranih. Također znam da, od kad radim na ovom fakultetu na kojem radim, svake se godine prijavljuje sve manje ljudi. Prvih godina je bilo mnogo onih koji se nisu uspijevali upisati, da bi sada došli do toga da se za svakog zainteresiranog može naći rješenje. Naime, postoji i jedan smjer za kojeg baš ne vlada veliki interes. Za taj smjer je vrlo brzo ukinut razredbeni ispit jer je kvota za upis uglavnom veća od broja onih koji se prijavljuju, a oni koji se ne uspiju upisati na smjer za kojeg još uvijek vlada dovoljno zanimanje, mogu se prebaciti na ovaj drugi smjer. I još uvijek se ne popune kvote. Očekujem da će, tijekom vremena, biti sve više fakulteta koji će upisivati baš svakog tko se prijavi, baš onako kako je i moj tata u davna vremena upisao fakultet. Samo će najatraktivniji fakulteti zadržati prijemni ispit (ili uzimati u obzir državnu maturu ). To će zapravo biti dobro vrijeme za provođenje državne mature s ciljem poboljšanja školstva, uvođenja navike koja će postati korisna ako se opet jednog dana poveća broj djece, a koja neće stvarati pritisak na djecu.
Druga, jako dobra posljedica smanjivanja broja djece je da će se smanjiti broj djece u razredima. Znam, do sada se to odražavalo uglavnom tako da se smanjivao broj razreda i da su učitelji dobivali otkaze, ali to jednostavno ne može ići do u negled. Shvatila je to i vlada. Ja zapravo ne znam je li taj propis već došao na snagu, ali znam da sam čitala neki prijedlog nečega u kojem se smanjuje i minimalan i maksimalan broj djece u razredima. Ako još nije stupio na snagu, uskoro će jer se prostori koji su na raspolaganju ne smanjuju. I tako će polako standard školovanja rasti i bez velikih ulaganja pa će se ulaganja moći trošiti na pripreme za eventualno povećanje broja djece.
Osim toga, na oglasnim tablama vrtića već se pojavljuju reklame za osnovne škole. „Dođite u našu školu jer mi nudimo cjelodnevni boravak!“, „U našoj školi dijete može učiti svirati violinu od prvog razreda.“, „Naša škola nudi pet stranih jezika.“, itd. itd. Jednog dana će se možda pojaviti i reklame: „Naši učenici postižu izvrsne rezultate na nacionalnim ispitima.“ Škole će sve više pokušati privući djecu (i sačuvati radna mjesta) kvalitetnim radom. A učitelji neće više osjećati potrebu za poklanjanjem ocjena djeci jer neće imati osjećaj da im lošijim ocjenama uskraćuju nastavljanje školovanja. Ni roditelji neće više vršiti pritisak na učitelje iz istog razloga. I tako će djeca moći točno znati kakvo znanje koliko vrijedi.
I tako, ja mislim da je pad broja djece baš jedna sjajna stvar i to me jako veseli. Znam, sad će me Mališa pitati zašto onda ja nisam doprinijela tom padu kad me to toliko veseli? Eto, zato što ja baš volim biti mama i mislim da bi svi koji uživaju u roditeljstvu to trebali i činiti. 
Prolazilo mi je ovih dana kroz glavu još svašta, ali za sada je bilo dosta. Hvala svima koji su me trpili.
HNOS
Hrvatski Nacionalni Obrazovni Standard.
Imam ozbiljnih problema sa shvaćanjem tog pojma.
Standard = 1. tipični oblik proizvoda; klasični primjerak; 2. norma, obrazac, mjerilo, pravilo, prosjek, razina...
Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi
Standard je riječ koja se koristi kada točno znamo kako nešto izgleda. Vino koje ima uvijek isti okus je vino sa standardom. Vino koje je jedne godine slatko, druge kiselo je vino bez standarda. Znači li to da će odjednom sva djeca izlaziti iz škole s jednakim znanjem i sposobnostima? Teško. Što se točno skriva iza riječi standard? Što točno taj standard opisuje?
Kažu, cilj HNOS-a je rasterećenje učenika i stvaranje škole po njihovoj mjeri. Ovo su pak potpuno neopipljive izjave. Može li se napraviti škola po mjeri baš svakog učenika? Je li mjera učenika opisana njegovim željama ili njegovim mogućnostima? Pa onda to rasterećenje... vrlo zanimljiv pojam. Kako bismo rasteretili djecu, moramo ih početi učiti što više stranih jezika od prvog razreda. Moramo ih učiti i informatiku od prvog razreda. Jer se moraju znati snaći u svijetu koji ih okružuje. Moraju imati i što više sati tjelesnog jer izvan škole vrijeme ne provode na zraku već za kompjuterom. Pa onda, ne može se te sate množiti u nedogled, treba nešto srezati kako bismo ih mogli učiti te nove standarde. Najbolje bi bilo da imaju pet sati tjelesnog tjedno, tri sata engleskog, tri sata drugog stranog jezika, dva sata informatike, a matematike i hrvatskog bi bilo dovoljno dva sata tjedno. Ili ne, možda bismo hrvatski mogli potpuno ukinuti? Neka djeca uče radije još jedan strani jezik umjesto materinjeg. Materinji ionako pričaju doma, zašto bi ga trebali učiti? Ja sam engleski jezik počela učiti u petom razredu. Ne, ne umišljam si da sam stručnjak za engleski jezik jer nisam stručnjak niti za hrvatski. Ipak, struka mi je takva da je mogu učiti samo na engleskom jeziku. Kada bi se svaka stvar išla prevoditi, zastarjela bi prije nego što bi bila prevedena. I nemam problema s čitanjem stručne literature. Jednako tako nemam problema ni s komunikacijom sa strancima. Zašto mi je Bog dao ruke i noge? Mnogi iz engleskog govornog područja su mi sami rekli da bi im bilo drago kad bi oni govorili bilo koji strani jezik tako kako ja govorim engleski. Jednostavno, nimalo se ne osjećam zakinutom zato što sam ga počela učiti tako „kasno“. Jednako tako vidim mnoge koji su ga počeli učiti mnogo ranije, a nimalo se u njemu ne snalaze. Što se tiče ranog učenja informatike, nije mi sasvim jasno, želi li se time reći da zanimanje informatičar nije uopće potrebno već bi baš svatko trebao biti sposoban i slagati računala i instalirati programe na njih pa zapravo i programirati te programe? Zanima me što bi se to sve trebalo učiti iz informatike kao obveznog predmeta kroz cijelo školovanje? Ako se radi samo o korištenju računala, što da kažem, ja se ne sjećam da smo mi imali predmet „šiljenje olovke“... Što se pak tjelesnog odgoja tiče, tu mi je pak posebno zanimljivo kako se ti nastavnici ne osjećaju odgovornima za odgoj djece kada je u pitanju red i pristojnost, ali zato moraju nadoknaditi propuste roditelja te djece kada su u pitanju fizičke aktivnosti.
Otišla sam skroz u zločeste vode. Nije mi to bio cilj.
Milan je rekao: „HNOS predstavlja revolucionarni korak u okretanju učenika od ploče i učitelja.“ To me podsjetilo na jednu tetu u vrtiću koja mi je sva izbezumljena rekla kako su dobili naputak od Ministarstva da ne smiju djecu podučavati tako da gledaju jedni drugima u oči. Ne znam doslovno ni kako je taj naputak izgledao niti kako je ona to meni prenijela, ali zvučalo je otprilike tako, kao da je najbolje pričati djeci dok si im iza leđa ili tako da im okreneš leđa dok im pričaš. Ona je jadna bila izbezumljena jer nije mogla shvatiti takav oblik komunikacije, niti prihvatiti ga, a meni ništa nije bilo jasno. Što je to točno trebalo značiti, shvatila sam tek nedavno, opet iz nekog Milanovog ili Rexovog komentara. Ne mogu sad naći gdje je to bilo pa ne mogu niti citirati, ali ideja je da učitelji upućuju djecu u smjeru istraživanja tako da djeca zapravo uče sama, a učitelji ih usmjeravaju. Uopće nemam neko iskustvo s djecom u obrazovanju. Samo poznajem svoju djecu i njihove prijatelje. Nekoj djeci je to sjajna odskočna daska za napredak, drugoj sjajna izlika za nerad. I opet, može li se djecu upućivati prema istraživanju slova? Kada je uveden HNOS, imala sam tri roditeljska sastanka. Začudo, ni na jednog od njih nisam delegirala muža. Učiteljica u prvom razredu nam je rekla da takav pristup može doći do izražaja tek kasnije, da ona u prvom razredu mora djecu najprije naučiti brojke i slova te da se u početku neće primijetiti nikakva razlika. Razrednica u sedmom razredu, bila je žena pred krajem svoje karijere. Predavala je još meni. Čovjek bi očekivao da žena nije raspoložena za promjene, da bilo kakvu reformu smatra glupošću i što njoj treba sad da se muči pred penziju? Čovjek bi očekivao. Onaj koji se voli prepustiti predrasudama. Ali ne, žena je bila sva oduševljena HNOS-om, sretna jer je ona ionako uvijek bila sklonija takvom načinu podučavanja, puna elana i dobre volje nam je objasnila kakve sve to promjene unosi u nastavu i načine pripremanja za nastavu. Bila ju je milina slušati. Razrednica u osmom razredu bila je mlada žena na početku svoje karijere. Opet, čovjek pun predrasuda, očekivao bi od takve žene obilje elana i ideja za svoje ostvarivanje kroz podučavanje djece. I opet bi bio u krivu. Možda bih objašnjenju trebala dodati i činjenicu da je to bilo u „onoj drugoj“ školi, onoj u kojoj sam se već ranije razočarala. Ta učiteljica nam je objasnila kako je teško očekivati da će stari i uhodani učitelji tako lako promijeniti načine održavanja nastave, čak i kako je njoj teško provoditi grupni rad jer su đaci tada nemirni te da ne trebamo očekivati nikakve posebne promjene zato što je uveden HNOS. I to je činjenica. Ne kažem da se nastavnici ne trude, ali zapravo rade najbolje što znaju. Nadam se. Glavna promjena koja se uočava, to je da su klupe porazbacane svuda po razredu. Jer se smisao podučavanja i usmjeravanja đaka svodi na formalizam. Glavno je da klupe ne budu okrenute prema ploči ni prema učitelju, glavno je da se učitelj šeta đacima iza leđa. Nije važno što đaci moraju iskriviti vrat dok prepisuju nešto sa ploče, jer još uvijek nitko nije ploču maknuo iz učionice, nije važno osjećaju li se djeca nesigurno dok ne mogu uspostaviti kontakt očima s profesorom, nije važno gube li koncentraciju na taj način. Bilo je važno djecu okrenuti i od ploče i od učitelja. Doslovno, a ne figurativno. Čini se da je i učiteljima teško shvatiti ono što ona teta u vrtiću nije razumjela, a kako bismo onda to mogli shvatiti mi roditelji ili djeca izgubljena u svemiru?
|
|
|
|
