|
|
Odrasti, ostarjeti, sazrjeti
Život bi se mogao podijeliti u nekoliko faza. Djetinjstvo: sve nam je novo. Gledamo svijet otvorenim očima. Ne bojimo se. Vjerujemo da netko pazi na nas, mama, tata, odgajatelji, učitelji, bilo tko. Vjerujemo im. Upijamo sve što nam kažu. Stvaramo temelje na kojima ćemo nadograđivati svoje spoznaje.
Ne kažem da je SVAKO djetinjstvo takvo, ali ljudi koji su zakinuti za ovo temeljno povjerenje u odrasle u svom ranom djetinjstvu, imaju nedostatak za kojeg se moraju jako potruditi kako bi ga eventualno nadoknadili jednom kad odrastu.
U nešto kasnijem djetinjstvu počinjemo polako shvaćati da i ti odrasli mogu pogriješiti, da nije sve uvijek baš tako kako nam kažu. Postajemo sve više kritični, više ili manje gubimo povjerenje ili se razočaramo. Uglavnom se razočaramo u drugima, ne baš u sebi, jer ni nemamo baš neka očekivanja prema sebi. Mladost: svijet je naš. Znamo da možemo i sami napredovati, naša spoznaja ne ovisi o drugim ljudima, možemo je tražiti i otkrivati gdje god mi hoćemo. Užasno smo pametni. Otišli smo puno dalje od svojih roditelja, shvatili stvari o kojima oni nisu nikada ni sanjali. Mi možemo sve. Imamo znanje i imamo snagu. Što nas može zaustaviti? Čudimo se tim odraslima, zapravo starcima, kako ne razumiju neke posve jednostavne i očite stvari, zašto sve kompliciraju, zašto stalno vide neke probleme kojih očito nema? I tako život teče, lupi glavom u ovaj zid, lupi glavom u onaj zid, čovjek razočara sam sebe (mislim da je to najteže razočaranje koje se može dogoditi), sve postaje relativno, mijenja se perspektiva. Obaveze rastu. I čovjek sve više počne razumijevati svoje roditelje, njihove razloge i porive. Ne, ne mora se nikada posve složiti s njima, ali ih počinje sve bolje razumjeti. He, he, ne bih mogla ispričati kako izgledaju pogledi umirovljenika jer još nisam bila tamo. Ali pretpostavljam da u neko doba počinje faza kad opet ovisiš o drugim osobama i preostaje ti samo da se moliš Bogu da te osobe budu milosrdne. Često ljudi nisu ljubazni prema starim i nemoćnim osobama jer ne misle da bi se takvo stanje moglo i njima dogoditi. Ja se doista sjećam svoje faze kad sam smatrala da mogu i trebam soliti pamet svojim roditeljima, kad su mi išli na živce mamini savjeti i njena briga. Otkad imam djecu, sve više pronalazim sličnosti sa svojom mamom, sve bolje razumijem njene poglede i, ako neke od njenih savjeta ne budem dijelila svojoj djeci, to će biti samo iz diplomatskih razloga, zato da me ne otfrknu kao što sam ja nju, a ne iz uvjerenja. Feba, ja samo želim reći da ni jedna priča nije SAMO priča. Ni Harry Potter, ni Snjeguljica, ni Pinocchio, ni Narnijske kronike. Samo mladost može misliti da su to SAMO priče. I, budimo iskreni, ima mladost pravo na takvo mišljenje. Ali ne treba ga nametati drugima. Već sam jednom citirala posvetu koju je C.S. Lewis napisao na početku priče „Lav, vještica i ormar“: Draga moja Lucy,
ovu sam priču napisao za tebe, no kad sam počinjao, nisam bio svjestan da djevojčice rastu brže nego knjige. Posljedica toga je da si već prestara za bajke, a kad knjiga bude otisnuta i uvezana, bit ćeš još starija. No jednoga ćeš dana biti dovoljno stara da opet počneš čitati bajke. [...] To me zapravo potaknulo na još jedno razmišljanje o tome kako ljudi rastu. Ja sam, eto, postala dovoljno stara da ponovo počnem čitati bajke, s puno većim zadovoljstvom nego što sam ih slušala kad sam bila mala, a nadam se da ćeš me se sjetiti jednog dana kad i ti postaneš dovoljno stara. :)
O tempora, o mores
Ja sam u vrtić išla sama. I kući iz vrtića sam se vraćala sama. Vjerojatno ne baš od prvog dana, ali ipak najmanje godinu dana pred školu. I ne smatram, niti sam smatrala, da sam zbog toga bila neko čudovište, nešto posebno drugačije od mojih vršnjaka. Svi su tako išli u vrtić i vraćali se kući. Znam da je bilo i djece koja bi bila ukrcana na autobus sama uz napomenu vozaču da ih podsjeti na kojoj stanici moraju sići.
Danas to više nije moguće. Moje djeca su išla u vrtić koji je odmah pored kuće, nije bilo potrebno niti ulicu prijeći do vrtića, ali zakon traži da netko dođe po njih. I taj netko ne smije čak niti biti maloljetan, tako da to ne može učiniti niti starija sestra (bez posebnog formulara ovjerenog kod javnog bilježnika kojim se tete oslobađaju odgovornosti ako dijete predaju u ruke maloljetne osobe). Ne sjećam se kako je to bilo kad sam krenula u prvi razred, ali mama mi priča da sam tražila od nje da više ne dolazi po mene pred školu jer je mene sram što sva djeca idu doma sama, a ona mene čeka. MENI je smetalo da me netko čeka, MENI je bilo neugodno, to nije bila njena odluka ili želja.
Kad su moja djeca bila već u trećem ili četvrtom razredu priča je išla malo drugačije: «Svu djecu mame čekaju pred školom, samo ja idem kući sama,» a ja sam bila okrutna mama jer sam već od prvog razreda smatrala da djeca mogu ići kući sama nakon jutarnje smjene (nakon popodnevne sam ih i dalje čekala). Kad sam se upisivala u srednju školu, to je bilo strašno. Tada se smjelo ići samo u srednju školu koja je bila u tvom kvartu. A mene su roditelji uvjerili da profesori koji su do jučer odgajali bravare i autolimare (mislim da smo bili baš prva generacija Šuvarice) nisu naviknuti pružati isto znanje i tražiti isto znanje kao profesori koji su do jučer odgajali gimnazijalce. I tako smo mi odlučili lagati o mojoj adresi. Iskreno, iz današnjeg kuta, to mi je posve nepojmljivo, kako možeš lagati o adresi? Možeš dobiti samo jedno uvjerenje o prebivalištu i to ono koje si prijavio. Ali onda to nije bilo tako. I dođem ja na upis (sama), predam dokumente, tamo su sjedile neke dvije profesorice, i one me pitaju: «Gdje stanuješ?» «U Dežmanovoj 8.» «Kako? Ja tamo stanujem i nikad te nisam vidjela.»   Pokupila sam dokumente i nestala. I tako su me u srednju školu upisali roditelji. 
Danas, ja tumačim djetetu da vlada demokracija, da može birati sama školu koju će upisati, da je, s ocjenama koje ima, nitko u tome ne može spriječiti i već sam je skoro uspjela uvjeriti da se može ići upisati sama kad mi je došla s pričom kako se svi njeni prijatelji idu upisivati s mamama.  Za upis na fax trebala mi je pomoć. Odabrala sam fax u gradu kojeg nisam poznavala, nisam imala pojma kako se do faksa dolazi, a još k tome, prijemni je bio u jednoj zgradi, a rezultati i upisi u drugoj. I tako sam otišla k prijateljici koja je živjela u tom gradu, prespavala par dana kod nje – od prijemnog do upisa – i ona me vodila i do jedne i do druge zgrade da se ne izgubim. U ono vrijeme sve je ionako bilo besplatno pa mi nisu bili potrebni roditelji radi raznih uplata za ovo ili ono.
Ja se iskreno i od srca nadam da mi, kad dođe vrijeme za fax, djeca neće opet pokušati prodati neke fore o tome kako sve njihove prijatelje na fax upisuju roditelji. Da li bi ti roditelji trebali i prijemne ispite rješavati? Još od 2000., kad sam počela gledati razne roditelje kako vode djecu za rukice na fax, tumačim svojoj djeci da će se na fax upisivati same ili neće studirati.
Nagrada za učenje
Uvijek je bilo i vjerojatno će uvijek biti roditelja koji svoju djecu pokušavaju potaknuti na učenje raznim obećanjima i poklonima. I tako, dođe meni moj mali diktator i kaže: „Moja će prijateljica dobiti bicikl i mobitel ako prođe s 5, a što ću ja dobiti ako prođem s 5?“ „Bože moj,“ mislim si ja, „ako u prvom razredu osnovne počinje s biciklom i mobitelom, što će biti do kraja srednje škole?“ I tako ja njoj ponavljam istu priču koju sam pričala i njenim sestrama i koju je moja mama pričala nama:
Ocjene su same po sebi nagrada, nagrada za marljivost (a i pristojnost) tijekom godine. Kako se može dodijeliti dodatna nagrada na nagradu?
Razne stvari ti se kupuju onda kada su ti potrebne, dobro, tu su i razni rođendanski pokloni, i, ako ti nešto treba, onda se to ne može nečim uvjetovati, to ćeš dobiti i ovako i onako.
Osim toga, učenje je tvoja dužnost, ono što moraš raditi. Kao što mama i tata moraju ići na posao da bi ti mogli kupovati stvari koje trebaš, kao i one koje ne trebaš, ali te vesele. Pa dobivaju li mama i tata kakve nagrade zato što rade svoj posao? Dobivaju plaću. Tvoja plaća su tvoje ocjene. Dodatnu nagradu možeš dobiti samo za nešto što si napravila preko svojih obaveza. Može to izgledati smiješno – tvoja plaća su tvoje ocjene. Na prvi pogled se čini da se njima ne može ništa kupiti. Ali one nas mogu upisati u onu školu u koju želimo ići. One su trenutno najveći kriterij vrjednovanja nečijih sposobnosti, a ja ni ne znam predložiti bolji. Ima doduše još jedna plaća, puno važnija od ocjena, samo što nema puno djece koja to mogu shvatiti, a to je znanje. Znanje koje nas prati kroz cijeli život, koje možemo upotrijebiti u svakom trenutku, koje nam pomaže da ne zavisimo o drugim osobama, koje nam otvara veći izbor poslova i odabir onog u kojem najviše uživamo. Jer na poslu provodimo oko pola svog budnog dana i nije nevažno hoćemo li ga raditi sa zadovoljstvom ili ćemo dolaziti kući isfrustrirani. A iskreno, kad mi se na poslu pojavi problem kojeg ne znam riješiti, onda obično kažem: „Da znam to riješiti, ne bih radila ovdje nego na nekom puno bolje plaćenom poslu."  I sad nešto o pitanjima koja su mi postavljena o mojoj „diplomi“, još jednoj od mojih „nagrada“ za „učenje“. Radi se o testovima na službenoj stranici J. K. Rowling, posebno prilagođenima za bezjake, bez praktičnog rada. Dakle, bojim se da je jedini predmet kojeg bih mogla predavati u Hogwartsu, Bezjačke studije. Možda bih mogla uvesti logiku? Navodno joj čarobnjaci ne pridaju dovoljno važnosti (osim Snapea). Ipak, priznajem, ima trenutaka kad se čini da mi ide legilimencija.
Dakle, postojala su tri takva testa, postojalo je ograničeno vrijeme za njihovo polaganje i ovo je navodno bio zadnji. No unatoč tome, ima na njenim stranicama sasvim dovoljno materijala za proučavanje, ako nekoga to zanima.
Osim toga, rečeno mi je da se u Ogulinu ili negdje u njegovoj blizini, u podnožju Kleka, mogu nabaviti letačke dozvole za metlu. To mi je u planu. :) I još nešto za Sebu: problem je u tome da se meni ovakav "prazan" dizajn sviđa. Napravila sam ga sama i samo još ne znam kako da ga natjeram da i u Firefoxu izgleda jednako, ali mislim da će se firefox morati za to pobrinuti. Jer da ga znam urediti da izgleda jednako u svakom browseru, vjerojatno bih imala bolje plaćen posao. :)
Život na netu
Moje crno sunce je imalo svoju fazu kad je uglavnom provodila vrijeme na internetu. Dizala bi se čak sat vremena ranije kako bi prije škole mogla skočiti u chat room. Naravno da sam je kontrolirala. Bar u početku. Najprije me pitala smije li? Pa sam rekla samo ako ja sjedim pored nje. Pa je onda to meni dosadilo, to ju je malo razočaralo, da smije pričati s ljudima, a da ja ne pročitam svaku riječ. Onda je i njoj dosadila ta soba za razgovore pa je krenula dalje. Ja sam i dalje kontrolirala, ali po principu slučajnog uzorka. Uvijek je bila sjajan đak (zapravo she has been), tako da mi je trebalo malo duže vremena dok sam našla neki dobar razlog da joj ograničim vrijeme na internetu. Još uvijek nisam sigurna da je to bilo nužno, jer se ipak pokazalo da je to bila samo faza. Onda mi se jednom desilo da sam bila u chat roomu, jednom u kojeg smo obje zalazile, a često i zajedno pričale, i došao tamo neki tip i pita me poznajem li eto, baš njezin nickname. Nisam baš rekla da sam joj mama, ali sam rekla da je dobro poznajem pa mi je dao poruku za nju da joj prenesem. Onda smo malo više popričale o tom tipu, točnije dječaku, pa mi je rekla i da njih dvoje često razgovaraju s još nekim trećim čovjekom. A taj treći čovjek zapravo ide svijetom i zarađuje za život borbama na život i smrt i traži svog brata koji je nestao. Ma svašta im je taj čovjek još napričao! I ja nju pitam: „Vjeruješ li ti zaista da je sve to istina?“ A ona mi je mrtva hladna odgovorila: „Kao da je to važno!“ Nisam sigurna da je svjesna koliko sam tada bila zadovoljna takvim odgovorom, a niti da je svjesna koliko se ponosim njome. Ona može znati da sam ja ponosna, ali ne može si nikako predočiti taj osjećaj u grudima. Iskreno se nadam da će ga jednog dana osjetiti sa svojom djecom. Ja sam u životu pokušala zalaziti u razne chat roomove i razne forume i vrlo je malo onih koje sam posjetila više od jednom. Osim jednog. Na njega sam razvila ovisnost i visim tamo možda i prečesto. I to zato jer su pravila ponašanja na tom forumu izuzetno stroga i nepristojnim ljudima brzo dosadi ili brzo budu izbačeni. Tako da su ljudi koji na njemu preživljavaju uglavnom sjajni (poput mene) i posebno je zadovoljstvo družiti se s njima. Čovjek nema potrebe glumiti nešto što nije, uči se prikladno reagirati na drugačija mišljenja, prihvaćati drugačije navike i tradicije, poštivati drugačije ljude... I sad, nisam još sasvim raščistila sa sobom zbog čega sam počela pisati ovaj blog. Vjerojatno ipak radi pozornosti. Pa onda čitam druge blogove ne bi li svratila tu pozornost malo i na sebe. Našla sam ih nekoliko za koje bih mogla staviti ruku u vatru da su iskreni i istiniti. Neki su jednostavno zanimljivi i nepropustivi. A za neke se pitam: „Vuku li nas ti ljudi za nos?“ Ispadam li ja budala dok idem okolo i nudim čokoladu na sve strane? (Oni koji se prepoznaju nek ne misle da su jedini.) Čovjeku nekako jednostavno dođe da se pita. Ali onda mi ne preostaje ništa drugo nego da se prisjetim mudrih riječi svoje kćeri: „Zar je to važno?“ Ako su iskreni, čokolada mora pomoći, već bi bilo krajnje vrijeme da me poslušaju. A, ako nisu, who cares? Što smeta ako netko i misli da sam budala? Neka sam! Uzet ću malo čokolade da se utješim. Sad je škola ionako gotova pa mi potrebe za čokoladom postaju manje. ;)
Još malo o skarabeju, balegama i drugim asocijacijama
Pričala sam nedavno s nekim prijateljicama u Americi pa smo došle i na temu skarabeja. U engleskom jeziku se on zove dung beetle što u prijevodu znači balegar. Dung = balega. ;)
Naime kukac voli spremati svoja jaja u kuglicu balege i onda ih kotrlja (odatle ime kotrljan) negdje na sigurno. Egipćane je ta kuglica podsjetila na okruglo sunce, a napor kojeg kukac unosi u kotrljanje te kuglice uz brdo, na uzvišeni zadatak boga Sunca da kotrlja Sunce uzbrdo po nebu. Zato je kukac upravo povezan s bogom Sunca. S druge strane, balega, koliko nam se god činila prljava i fuj, zapravo je izvor života. Zasigurno nije nešto prema čemu su se stari Egipćani odnosili s gađenjem. Prije s poštovanjem. Balega je izuzetno kvalitetno gnojivo za zemlju. Znamo koliko su Egipćani ovisili o zemlji, koliko im je bila važna, ono što je čini plodnom, moralo je biti sveto. Neki narodi balegu suše, a zatim je koriste kao gorivo za grijanje. Treba li zapravo čovjeku u životu nešto više osim balege i komadića zemlje? Jednom sam čitala negdje da automobili zapravo uopće nisu neki pretjerani zagađivači. Zamislimo kad bi sva prijevozna sredstva s tim antipatičnim ispušnim plinovima zamijenili kočijama! U opticaju bi se našlo obilje konja i volova, a putovi bi bili puni njihovih balega. Navodno, to bi bilo neusporedivo veće zagađenje. No, nakon ovih razmatranja o svetosti balege, i nisam više sigurna da je tako. Kad bi se ona skupljala na odgovarajući način, mogla bi sva zemlja postati plodna, možda bi se i pustinje mogle pretvoriti u plodnu zemlju? A možda bi se dio balege mogao koristiti i u proizvodnji električne energije? Možda to uopće ne bi bilo tako loše? Čitala sam u mladosti roman „Igra staklenih perli“ Hermana Hessea. U njemu se opisuje svijet negdje 1000 godina u budućnosti, nakon izuzetno razornog svjetskog rata i u vrijeme velikog svjetskog mira. Ljudi putuju kočijama. Pomislila sam kako neuvjerljivo zvuči ta budućnost. Ljudi neprestano smišljaju sve brža prijevozna sredstva, sve efikasnije strojeve, bilo bi logično da za tisuću godina smisle način da se još brže presele s jednog mjesta na drugo. A oni tamo žive tako polako i smireno. Ali kako postajem starija, tako mi ta budućnost izgleda sve uvjerljivija. Jednom će ljudi razbiti nos u toj svojoj težnji za brzinom i početi cijeniti dalmatinski način života! ;) Dalmatinci cijelog svijeta, ujedinimo se!
Zašto učiti? (zaključak?)
Neki ljudi imaju taj dar da uživaju u znanju radi njega samoga. Nije ih uopće briga čemu će im služiti, samo ga skupljaju gdje god stignu i, ako i nikada ne budu imali priliku da ga upotrijebe, već samo znanje čini ih sretnima.
Oni drugi žele vidjeti svrhu svojoj muci. Skviki je, ne baš bez razloga, zaključila da je znanje moć. Ne Kažem da je ona to tako mislila, ali to zvuči kao da nam znanje daje moć nad drugim ljudima. Nije to baš kriva tvrdnja, samo ja ne volim takvu vrstu moći. Meni je važnija moć koju drugi ljudi imaju odnosno nemaju nada mnom. Ja volim svoju sudbinu imati u svojim rukama. Znam da se tu može raspravljati o tome što se može, a što ne imati u svojim rukama. Recimo, ne mogu odlučiti hoće li sutra potres sravniti moju kuću sa zemljom, hoće li me pokupiti kamion kojem su na nizbrdici otkazale kočnice, ali još uvijek ostaje sasvim dovoljno stvari koje ovise baš o meni. Te stvari volim kontrolirati. Da bih mogla imati kontrolu nad svojim životom, potrebno mi je znanje. Volim mogućnost izbora. Da bih mogla odabrati, moram nešto i znati o onome između čega biram. Što je veće moje znanje, to su veće mogućnosti između kojih mogu birati, više je i mogućnosti kojih se namjerno i svjesno mogu odreći. Znanje doista nudi veću mogućnost izbora posla. A to znači da nam često nudi i mogućnost bolje plaće. Znam da čistačica u nekoj dobroj firmi ima veću plaću od učitelja, ali je ipak činjenica da učitelj može odlučiti da bude čistačica, ali čistačica ne može odlučiti da postane učitelj. A pitanje je i može li birati firmu u kojoj će primati plaću. Ne kažem da je baš svako znanje neophodno u životu, ali loši đaci imaju manje mogućnosti izbora daljnjeg školovanja, a samim time i manje mogućnosti odabira posla i manje šanse da ostatak svog života provedu na poslu u kojem uživaju. Snoopy kaže „To know me is to love me. / Poznavati me, znači voljeti me.“ Često ljudi misle da nešto ne vole samo zato jer o tome malo ili ništa znaju. Što više pojedinosti o nečem ili nekom znamo, to nam više prirasta srcu. A ponekad znanje jednostavno čini život bogatijim, zabavnijim. Poput posta kojeg sam pripremila za sljedeći put. ;) Bez znanja jednostavno ne možemo uživati u svemu što nam život pruža! I, samo da se zna, nije mi ni približno bio cilj osuditi roditelje iz prethodnog posta. Naprotiv. Oni su učinili sve kako su najbolje znali i mogli. I upravo je u tome stvar: nisu znali bolje.
Zašto učiti? (četvrti dio)
Moji su roditelji završili fakultete. Nastojali su pošteno i savjesno obavljati svoj posao. Nisu nikad bili politički podobni, pa nisu ni mogli dospjeti na neki položaj, ali uglavnom su bili cijenjeni u svojoj struci, bilo je važno njihovo mišljenje, a ne položaj. Imamo prijatelja autolimara. Jednom im se žalio na svoje sinove kako ne mare za školu i nadao se da bi moji roditelji mogli utjecati na njih da uče više. Kao, oni su učeni ljudi. I moja mama je tom sinu pokušala objasniti kako bi s boljim ocjenama mogao upisati i fakultet i imati puno veći izbor poslova koje bi u budućnosti mogao raditi. A on je odgovorio: „Pa da vozim ovakvu staru karampanu od auta kao vi?“
Nekada su ljudi išli u škole kako bi mogli doći do bolje plaćenog posla. Možda će jednog dana biti opet tako, ali danas nikako ne mogu reći da se učenjem postiže bolja plaća.
Ipak, ti dečki su otišli tatinim stopama. Pouzdano im za posao ne trebaju ni integrali ni derivacije, ali da bi mogli imati posla, moraju biti dobri majstori, da bi bili dobri majstori, morali su učiti. A moraju učiti i dalje jer tehnologija se mijenja, auti se mijenjaju, ako nisi u toku, ispadaš iz igre. Ne postoji struka u kojoj se može reći: „Sve sam naučio, sad znam sve što mi treba.“ Nedavno je bila na televiziji priča o jednoj djevojci koja je s 15 godina otišla živjeti s više od 30 godina starijim čovjekom. Nakon 10 godina odlučila ga je napustiti i on ju je ubio. Moja prva pomisao, kad sam to čula, bila je „Kako su to njeni roditelji mogli dopustiti?“ Dijete od 15 godina još uvijek ne može donositi odluke s kojima se roditelji ne slažu. No tada je reporter posjetio i njene roditelje. Živjeli su prilično skučeno i bijedno. Zapravo su bili sretni da se pojavio čovjek koji se htio brinuti o njihovoj kćeri i koji joj je mogao priuštiti ono što oni nisu mogli, normalan stan, modernu odjeću, pa i školu. Dijete je završilo školu, zaposlilo se, shvatilo da život može biti drugačiji i tu je bio kraj.
Zašto učiti? (treći dio)
Sličice iz malo manje davne prošlosti koje me puno više zabrinjavaju. Hitlerova Njemačka. Ovdje ne raspravljamo o nedostatku obrazovanja. Ljudi su bili školovani. Ipak, jedan veliki dio njih, mislio je da Njemačka donosi slobodu i napredak u zemljama koje okupira. Jedan veliki dio njih mislio je da čini pravednu stvar istrebljujući drugačije. Stvar je u tome da o Njemačkoj u vrijeme Hitlera mogu pričati, to je jedna opće osuđena situacija. Osuđena čak i od Nijemaca danas. Istina je da se od tada na ovamo neprestano ponavljaju slične stvari, samo pod drugim nazivima.
Ljudi idu u škole, uče razne stvari. Ipak, uče samo odabrane stvari. Informacije se odabiru i plasiraju vrlo pažljivo s točno zacrtanim ciljem. Ja sam imala tu sreću da sam živjela i išla u školu u sistemu koji je počivao na vrijednostima s kojima se moji roditelji nisu mogli složiti (otimanje od imućnih, kolektivna odgovornost). Tako da se i ono što smo učili u školi neprestano propitivalo i provjeravalo. Mogli bismo odjednom odlučiti da se u školi uči kako je 1 + 1 = 3. Vjerujte mi, takva bi tvrdnja sve, apsolutno sve, okrenula naglavačke. No, vrlo nalik su na to neke tvrdnje koje smo učili ili učimo o Francuskoj revoluciji, Oktobarskoj revoluciji, političkoj ekonomiji i brojnim drugim situacijama. Zato nije dovoljno učiti. Potrebno je i razmišljati o onome što se uči.
Zašto učiti? (drugi dio)
Malo sličica iz povijesti... Grčki filozofi. Besposleni ljudi. Nisu ništa morali raditi, sve su robovi radili za njih. Oni su samo hodali svijetom i promatrali ga i donosili zaključke. Posebno mi se sviđaju Peripatetici. Oni su šetali i razgovarali. I ja sam to puno radila u mladosti. Tada nisam bila debela. Ali ti robovi, koji su im prali noge, kuhali ručak, pospremali kuću, jesu li oni imali vremena promatrati svijet? Jesu li znali tablicu množenja? Jesu li znali čitati? Egipćani. Imali su tri vrste pisma, za razne namjene. Velika znanstvena postignuća (za to vrijeme). No jesu li robovi i seljaci znali koristiti ijedno od tih pisama? Kako su živjeli pisari, a kako robovi i seljaci? Feudalizam. Koliko su toga SMJELI znati ti seljaci koji su obrađivali feudalčevu zemlju? Dok su feudalci svirali klavir, gledali dramske prikaze, dobro su pazili da njihovi seljaci ostanu u što većem neznanju. Tko je mogao postati građanin i slobodan čovjek? Taj je svakako morao izučiti neki zanat, ako već ne neku školu. Afrički crnci. Mirno su živjeli na obalama, sakupljali plodove i nikoga nisu dirali. Nije ih nitko ni zanimao, znali su samo za svoj život, svoj kraj i tome se prilagođavali. Ali onda su došli nekakvi bijeli Amerikanci, koji su već znali i brodove graditi, i strojeve slagati, i lovili su ih poput divljih zvijeri i odvodili u ropstvo. I opet su se trudili da im što manje znanja pruže kako bi ih što bolje kontrolirali. Jer, nakon što su počeli učiti, Crnci su se i oslobodili ropstva... Nekada je znanje bilo privilegija bogatih ljudi, nekada muškaraca. Hvala na tako pozitivnim reakcijama. Bojim se da nešto radim krivo... ;)
Zašto učiti? (prvi dio)
Toliko djece ima koja smatraju da ih roditelji maltretiraju time što ih šalju u školu i tjeraju da uče... Na žalost, previše ima i roditelja koji ne vide razlog zbog kojeg bi se djeca trebala školovati i obrazovati... Mislim onda na svu onu djecu, širom svijeta i povijesti, koja su željela učiti, koja su čeznula za znanjem, a nisu mogli ili nisu smjeli. Koja nepravda! Oni koji nisu imali ništa, krišom su pokušavali otkriti znanja potrebna za život, oni kojima se sve pruža na srebrnom tanjuru, to ne žele. :( Kako nekome tko ne uživa u spoznaji objasniti da mu je ona potrebna? Kad razmišljam o tome, ne mogu srediti misli, bombardiraju me hrpe sličica, od pećinskih ljudi koji su pokušavali pronaći najbolje načine komunikacije, preko istraživača koji su se radovali svakom novom otkriću i željeli ga podijeliti s drugima, do djece radnika koja su se nadala da će učenjem steći lakši život nego što su ga imali njihovi roditelji... Moje problematično dijete mi je reklo da pišem predugačke postove i mislim da ima pravo. Zapravo se divim svima vama koji ste imali volje do sada čitati moja filozofiranja. Zato ću ovaj post razbiti u nekoliko njih, nemam pojma koliko. Nastavak u sljedećem broju. :)
Bogatstvo hrvatskog jezika
Ovo sam otkrila jučer. Mislim da su to dobili namjerno za zadaću, ne bi li kroz zabavu lakše zapamtili gradivo. :) Skarabej
 
Vrsta kukca, kornjaša, koji je u starom Egiptu bio posvećen bogu sunca. Naši nazivi: balegar, kotrljan, nosorožac obični, zujak, govnovalj. (iz Riječnika stranih riječi, Bratoljuba Klaića) Hej, jedan kukac, jedno ime po cijelom svijetu, a toliko maštovitih i nimalo uzvišenih naziva u našem lijepom jeziku!
„Mase“
Znam, napisala sam već da na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi: dobri i loši.
Zapravo i dalje tako mislim, ali nedavno smo u razgovoru došli do zaključka da se ljudi mogu dijeliti i na još različitih načina. Na primjer, postoje i stari i mladi, debeli, mršavi i taman, optimisti i pesimisti (svi oni misle da su realisti), pristojni i nepristojni... Yashoda Devi dasi nudi još jednu podjelu: prevaranti i prevareni. E, sad, to bi značilo da oni koji su prevareni ne varaju druge, odnosno da prevaranti ne bivaju prevareni. A moje je iskustvo da su upravo ljudi koji su skloni varanju drugih, najviše opsjednuti strahom da ne budu prevareni i najčešće pogriješe u procjeni ljudi u koje mogu imati povjerenja, a u koje ne.
Drugi dojam koji se stječe, je kako na svijetu jednostavno ima previše prevaranata, iza svakog ugla čeka netko tko bi te htio prevariti. I ja sam do nedavno mislila nešto slično. Ne baš o prevarantima, već o tim antipatičnim nepristojnim ljudima i grubijanima. Išla sam okolo i pitala se: „U kakav sam ja to svijet dovela svoju djecu?“ Nitko više ne zna dati prednost starijoj osobi pred uskim prolazom, nitko više ne gleda kuda hoda ni hoće li nekog srušiti usput, nitko više ništa ne želi napraviti sam nego smatra da su ljudi oko njega uglavnom njemu na raspolaganju i da ih može upotrijebiti kako želi...
I onda sam počela promatrati malo bolje. I počela sam uočavati da POSTOJE pristojni ljudi, oni koji poštuju druge, koji lijepo pozdravljaju, koji hoće pomoći čovjeku u nevolji... Problem je samo u tome što su ti ljudi puno manje uočljivi, oni ne galame, ne prave nered, ne privlače pažnju na sebe i zato izgleda kao da ne postoje.
Ja sam odlučila jednostavno primjećivati takve ljude i, umjesto da mi svaki nepristojni divljak predstavlja jedan tamni oblak na nebu, svaki pristojan čovjek mi predstavlja zraku sunca. Čovjek mora znati uočiti takve ljude jer tada hoda sunčanom, a ne kišnom stranom ulice. Jednom sam dvjema djevojkama rekla: „Hvala vam što ste bile strpljive,“ a one su odgovorile: „Hvala što ste to primijetili!“ Jednom sam i sa svojom djecom pričala o tome kako ispada da dijete koje ne pravi nered, koje ne maltretira profesore, jednostavno nije „faca“ u razredu. Je li doista tako? Pitam ja njih, koliko ima te djece koja stalno pokreću nered u razredu? Ispada, otprilike dvoje. Većina drugih ponese se za njima. Oni koji se ne ponesu, nisu cool. A pitam ih, jesu li vam ta djeca koja pokreću nered simpatična? Ne. Zašto bi se onda netko povodio za nekim tko mu nije simpatičan i ponašao onako kako ne želi? Uglavnom iz straha. Ako nisi pristojan, pristojno ti dijete neće ništa učiniti, ali ako nisi nepristojan, nepristojno bi se dijete moglo okomiti na tebe. Problem je u tome da djeca ne vide da, ako se svi udruže protiv te nekolicine siledžija, oni postaju većina, a mali divljaci nisu više „face“. Još je veći problem kad to ne razumiju odrasli. Tako se „Mase“ zapravo sastoje od nekolicine kolovođa i od hrpe ljudi koji nemaju svoje mišljenje, koji ne žele biti samostalni i odgovorni, samo traže ovna predvodnika kojeg bi mogli slijediti.
Ali istina je da je puno veći broj onih koji nisu u toj masi, koji stoje negdje sa strane, pokušavaju pošteno živjeti svoj život i nemaju vremena biti ovnovi predvodnici. Niti to ne žele, jer nasilje i galama nisu u njihovoj prirodi. Kad bi bili ovnovi predvodnici, više ne bi bili ono što jesu – normalni ljudi (vidi moj prethodni post). Takve ljude obično biramo za prijatelje, bilo u realnom ili virtualnom svijetu. ;)
Biti normalan
Pričala sam jednom jednoj prijateljici kako sam oduševljena učiteljicom svog malog diktatora jer je žena TAKO NORMALNA. „Definiraj normalno!“ kaže prijateljica. Pa, dobro pitanje. Činjenica je da nema puno ljudi koji MENE smatraju normalnom pa onda možda to baš i nije kompliment za ženu koja se trudi naučiti djecu da razlikuju sukobe koje mogu sami razriješiti od onih u koje se ona mora upetljati, ženu kojoj je puno važnije da ta djeca postanu ljudi nego da pročitaju hrpu riječi u jednoj minuti. Pokušat ću otprilike opisati što znači biti normalan u mom kutu: - čovjek koji ne očekuje od drugih više nego što je sam spreman pružiti, manje može
- čovjek koji se prema drugima ponaša onako kako bi volio da se drugi ponašaju prema njemu
- čovjek koji ne prigovara drugima svoje vlastite mane
- svakako pristojan čovjek, onaj koji je sposoban poštivati drugoga samo zato što je ljudsko biće
Jesam li prezahtjevna? Hm, to se baš i ne uklapa najbolje u tu moju priču o učiteljici. Ja nemam pojma kako se ona ponaša prema svojim ukućanima ili susjedima, ali sve mi se čini da su upravo nabrojane vrijednosti one koje pokušava prenijeti na djecu. Osim toga, čini mi se da pokušava naučiti djecu kako da se oslanjaju na svoje vlastite noge, da budu samostalni, da rastu...
Osmijeh kao oružje
Prođem neki dan kraj dva tipa. Jednog od njih još i mogu podnijeti, a drugog baš i ne. I nabacim im smile, kao „Uljepšali ste mi dan!“ Hej, dan mi je najljepši kad ih uopće ne sretnem, ali ja njima šaljem sasvim drugu poruku. Ovaj kojeg još i mogu podnijeti, jednom mi je rekao da imam osmijeh kao da svaki dan treniram yogu i kao da me nikakve brige ne more. I tako, idem ja dalje i pitam se – zašto to radim? Jesam li licemjerna? Ima ona jedna priča koja putuje internetom... Osmijeh ništa ne košta, ne može se ukrasti ni kupiti, ne osiromašuje osobu koja ga daje, a obogaćuje osobu koja ga prima... itd. itd. Čak se spominje i u reklami za pastu za zube. Tražila sam je ne bih li je što točnije reproducirala, ali sam onda shvatila da postoji puno različitih verzija iste priče pa sam odustala. Ali sam zato naišla na mnogo tekstova o tome kako osmijeh čini život ljepšim, kako ga volimo primiti pa nam je onda nekako i dužnost da ga dajemo. Mislim da je ovo priča o osmijehu ipak iz jednog drugog kuta – mog kuta. ;) Nije to nikakav problem pokloniti osmijeh osobi koja nam je draga, primijetila sam da jednostavno neke osobe uopće ne mogu susresti, a da mi se usta odmah ne razvuku u osmijeh. Nije problem niti nasmiješiti se djetetu koje prolazi pored nas, pa čak niti nepoznatoj osobi. Ali osobi koja je zlobna, koja u zasjedi čeka kome bi mogla zagorčati život, koja je nepristojna, koja svoje odgovornosti prebacuje na druge... To se baš i ne čini lagano. A ja to ipak činim i to bez truda. Mogla bih sad zapravo filozofirati kako su svi ti zlobni ljudi zapravo jako jadni i najpotrebitiji tuđih osmijeha, kako bismo trebali biti velikodušni i svojim osmijehom im omogućiti da se oslobode svojih kompleksa. Ipak, nije to razlog zbog kojeg ja ne škrtarim na svojim osmijesima. Zaključila sam da je to obrambeni mehanizam. Neki ljudi jednostavno vole napadati. Pretpostavljam da se osjećaju zbog nečeg krivi ili jednostavno imaju veliki problem sa samopouzdanjem. Radije će oni naći vama neku manu nego da vam daju priliku da je vi nađete njima. Kad im prilazite s osmijehom, šaljete poruku „Nemam ništa protiv tebe.“ Tako se osjećaju manje ugroženi i odmah se manje koncentriraju na moguće povode napada. A vi, osmijehom antipatičnoj osobi, jednostavno sebi činite život ugodnijim i imate manje problema. Pokušajte! Postoje ljudi koji su jednostavno divljaci, njima malo toga može pomoći. No čak je i štetu koju takvi ljudi čine moguće svesti na najmanju moguću mjeru.
Meni je jako teško osjećati poštovanje prema ljudima koji ne znaju poštivati druge, ali ipak se uspijem ponašati s poštovanjem. Istina, puno lakše kad je to poštovanje uskraćeno meni nego kad je uskraćeno osobi do koje mi je stalo. U tom času i ja postanem bezobrazna.
Jednostavno sam primijetila da s nekim ljudima imam puno manje problema otkad ih srdačno pozdravljam. Ne zanosim se mišlju da su se oni doista promijenili, ali meni je svakako lakše ako se ljudi oko mene ponašaju pristojno. Zato im se smiješim. Osmijehom ih pokušavam spriječiti da se ponašaju nepristojno. Kad su u pitanju prosječni ljudi, oni koji zapravo čine većinu, oni se uglavnom ponašaju poput ogledala. Smiješe se onima koji se njima smiješe, pristojni su prema onima koji su pristojni prema njima, a grubi prema grubim ljudima.
Možda vam neće pomoći uvijek, ali ipak, u većini slučajeva, najlakše ćete natjerati ljude da budu pristojni prema vama tako da vi budete pristojni prema njima. Nije to talent, to se može uvježbati i istrenirati. Poput tablice množenja. U početku ćete se češće sjetiti toga nakon što prilika prođe, ali na kraju se pretvori u refleks.
Što ima veze što je razlog sebičan ako je rezultat ugodan? Ja se slažem da je svijet puno ljepši ako je ispunjen sretnim i nasmiješenim ljudima, ali prvenstveno je život ugodniji vama ako se puno smiješite. :))))) I lijepo je biti nesebičan i misliti na dobrobit drugih, ali ponekad se dobrobit drugih lakše postigne kad se misli na svoju dobrobit. Budite sebični, smiješite se!
In memoriam Other_World
On kaže da ide. Možemo to nazvati virtualnim samoubojstvom. Na svu sreću, tu postoji razlika u odnosu na stvarni život. Ne mora biti definitivno. A može se dogoditi i reinkarnacija. ;) Želi epitaf. 3 najbolja trenutka u životu, trenutka u kojima je tijelo uzdrhtalo od sreće
Nije baš lako odabrati 3 trenutka između tolikog mnoštva. Koji od njih zavrjeđuju više? A onda, neke sreće jednostavno nisu trenutci...
1) Dakle, nezaboravan mi je trenutak kad sam mužu, tada dečku, rekla «Volim te!», a on mi je odgovorio «Znam.» To je bio više trenutak beskraja. I sreća i sigurnost su premalene riječi za taj osjećaj.
2) Moje vjenčanje. Tada sam bila neizmjerno sretna. Na svu sreću, bilo je dovoljno drugih koji su se brinuli oko raznih pojedinosti, a ni mi nismo baš nešto zahtjevni, pa smo doista mogli u potpunosti uživati u tom trenutku.
3) Budući da imam tri kćeri, u jednom trenutku sam pomislila kako bih mogla reći da su mi njihovi dolasci na svijet tri najsretnija trenutka u životu. Ipak, to ne bi bilo iskreno. Nisam uopće bila dovoljno svježa niti mi je bilo dovoljno udobno da bih mogla uzdrhtati od sreće u tim trenutcima. Ali definitivno sam sretna kad vidim kako rastu, kako postaju sve samostalnije i divnije osobe. 3 trenutka koje bi...promijenio/promijenila da možeš živjeti još jednom svoj život otpočetka
1) Brže bih završila faks.
2) Ranije bih počela rađati djecu.
3) Upisala bih svoje problematično dijete godinu dana kasnije u školu. Eto, ne znam je li to ono što si htio, ne znam ni hoćeš li to pročitati, ali previše si simpatičan da ti ne bih ispunila želju. Osim toga, ima jednostavno nešto u toj želji što mi se sviđa.
I što ti je život?
Mislite li da ću odgovoriti na ovo pitanje?
Neeeeeeeeeeeeeee, nema šanse. Radi se o tome da ima preko nekoliko tema o kojima bih htjela pisati. I svaku od njih imam započetu u svom word dokumentu, ili barem napisan naslov, da ne zaboravim, jedna je čak i cijela napisana, samo čeka pogodan trenutak da izađe na svjetlo interneta. Ali onda dođem ovdje, pročitam komentare, bacim oko na neke druge blogove, i poželim pisati o nečem sasvim drugom.
I to ti je život. Bar moj. Planiraš jedno, a onda ti se dogodi nešto sasvim drugo ili napraviš nešto sasvim treće.
Zato baš i nisam pobornik planiranja. Još od malih nogu, kad god bih nešto odlučila ili planirala, samo bih si dala priliku da razočaram sama sebe. :( Zato sam dugo izbjegavala planiranje, jer nije tako strašno razočarati drugoga, on je mogao imati sasvim krive predodžbe o meni, ali razočarati samu sebe... Ipak, kad raste količina obveza, čovjek shvati da ih s planiranjem ipak uspije nešto više obaviti. Jednostavno sam odlučila da se više neću razočaravati zbog neispunjenog plana. Sutra je novi dan, pa ćemo vidjeti što ćemo sutra izvesti. ;) I tako sam naišla na neki blog koji kaže kako je u ovom „virtualnom“ životu iskusio zapravo iste stvari, iste međuljudske odnose kao i u stvarnom životu. Pa, ima već koja godina, otkad sam se priključila jednom forumu s jako puno članova i shvatila da upravo tako stoje stvari. „Virtualni“ život nije ništa drugačiji od stvarnog, na njemu su ljudi s istim manama i istim vrlinama kao i u stvarnom, samo nisu ograničeni prostorom, možeš se družiti s ljudima koje u stvarnom životu ne bi nikad sreo. Utoliko, „virtualni“ život čini stvarni život bogatijim. A zapravo je vrlo nalik na situaciju kad ulazite u dvoranu punu ljudi. U početku samo promatrate ljude oko sebe, njihove face, odnosno tekst koji pišu, po tome procjenjujete koliko bi mogli biti simpatični ili ne. Zatim počnete s onima koji izgledaju simpatični i razmjenjivati pokoju riječ, pa riječ na riječ, ili odlučite da želite ponoviti to iskustvo ili krenete u potragu dalje. Tako i u stvarnom životu, s nekim se ljudima zbližite više, a s nekima ostanete na „Dobar dan,“ „Dobar dan,“ ili čak ni to. E sad, da li je u tome presudno da u svemu imate iste poglede? Za mene nije. Ovaj blog se zove „Iz mog kuta“ i pokazuje stvari onakvima kakve se čine meni. Nadam se da nisam previše navalentna i da ne ostavljam dojam da želim promijeniti mišljenje ljudima koji misle drugačije. Isto tako znam da nije nemoguće promijeniti moje mišljenje. Ipak, posebno volim kad se mogu s nekim ne slagati oko nekih stvari, a istovremeno zadržati poštovanje i naklonost prema toj osobi, kao i poštovanje i naklonost te osobe. Ne kažem da je neslaganje nužno za dobar odnos, samo kažem da nije nužno ni slaganje.
Eto, to je opet vizija iz mog kuta. Mene su roditelji učili da postoje samo dvije vrste ljudi: dobri i loši. Politika, vjera, nacionalnost i ine druge osobine nemaju nikakve veze s tim u koju grupu čovjek spada.
Vjera
Bio jednom jedan čovjek bolestan i ode doktoru. Doktor ga pogleda, pošalje na preglede i ustanovi se da čovjek ima raka na glasnicama. Kaže mu doktor: „Treba operirati glasnice i izvaditi ih, a zatim treba ići i na zračenje, tako da se osigura da se rak odstrani i ne vrati.“ Kaže čovjek: „Zračenje može, nemam ništa protiv toga, ali ne dolazi u obzir da mi se vade glasnice. Ne mogu doći pred Alaha kao nepotpun čovjek.“ Doktor se zgrozio: „Pa jesi li ti normalan? Imaš ženu i djecu, tko će se brinuti o njima ako ti umreš? Zar su ti jedne obične glasnice važnije od sigurnosti tvoje obitelji?“ Čovjek odgovori: „Alah zna. Ako On smatra da sam ja potreban svojoj obitelji, ja ću živjeti. Ali ako umrem, Alah će se već pobrinuti za moju ženu i za moju djecu.“ I tako čovjek, ode samo na zračenje, a ne i na operaciju. Znamo svi da zračenje iscrpi čovjeka, i tako on ostane na bolovanju neko vrijeme. Prolazili su mjeseci, možda i koja godina, ne znam, jer ovo je ipak istinita priča i ne mogu tvrditi ono što ne znam. I vrati se čovjek doktoru: „Doktore, dokle ću ja biti na bolovanju? Meni je dosadno doma, a i plaća bi mi bila bolja da se vratim na posao.“ Doktor u sebi pomisli: „Dok ne umreš,“ ali ipak pošalje čovjeka na nove preglede. I što su pregledi pokazali? Čovjek je bio ZDRAV, kao da nikad nije ni bio bolestan. Očito je još bio potreban svojoj obitelji. Što bi Isus rekao na to? Ovakve vjere ne nađoh u kršćana. Ma, možda ipak ne bi. ;)
Zdravlje
Ah, zdravlje. Uglavnom, rijetko kad naiđem na nekog tko se sa mnom slaže po tom pitanju, ali što mogu, to je moje mišljenje već dugo vremena i još ga nisam promijenila. Zapravo sam planirala pisati o nečem sasvim drugom, ali Medejin komentar, na kojem zahvaljujem od srca, mi je natjerao misli u ovom smjeru... Relativno nedavno, prilikom promocije svoje zbirke pjesama i romana i glazbenog CD-a svog brata, Edin Okanović me zamolio da i ja kažem par riječi. Budući da momka izuzetno cijenim i neprestano zahvaljujem Gospodinu što je učinio da nam se susretnu životni putovi i što mi je poklonio dar da upoznam Edinovu obitelj, naravno da sam prihvatila takvu čast. Ipak, nisam svoj govor pripremila na papiru, pa ga ovdje mogu samo otprilike prepričati: Često ljudi kad si čestitaju Novu godinu ili neku drugu prigodu kažu: „Najvažnije je zdravlje!“ A ja uporno tvrdim da nije. Najvažniji je mir, ljubav i potpora bliskih ljudi. Kad čovjek živi u skladnoj obitelji, i bolest je lakše podnijeti. A obitelj Okanović je živi primjer da zdravlje nije najvažnije. Jako sam sretna što sam imala priliku upoznati tu obitelj, punu uzajamne ljubavi koju nesebično dijele sa svima nama. Jako puno možemo naučiti od njih, o prihvaćanju i poštovanju ljudi drugačijih od nas, o prihvaćanju života i radovanju svakom danu. I zahvaljujem Edinovim i Amirovim roditeljima što su odgojili tako divnu djecu! Istina je da je život puno lakši kad je čovjek zdrav. No je li doista i kvalitetniji? Radi se o tome da, osim par beznačajnih stvari, kao što su prehlada ili angina, na zdravlje baš ne možemo puno utjecati. Možemo ići na preglede, možemo se pokušati liječiti, ali od bolesti koje nas doista uznemiravaju, ne možemo birati hoće li nas neka zahvatiti ili ne. Zato se za bolest ne osjećam kriva. Imam samo izbor: hoću li jaukati i žaliti samu sebe ili ću je prihvatiti i nastaviti živjeti. Ali na međuljudske odnose mogu utjecati i, ako oni nisu dobri, osjećam se kriva. A osjećaj krivnje je zapravo jedan od najtežih osjećaja, barem za mene. U mom braku, postojao je jedan krizni period kad smo muž i ja vukli na jako različite strane. Bogu hvala, uspjeli smo ga prevladati, ali u mom životu jednostavno ne postoji ni teži ni gori trenutak. Sve moje tri kćeri imale su do sad priliku biti pod potpunom anestezijom, jedna od njih je čak provela četiri i po' sata na operacijskom stolu. I tata mi je umro. I ja osobno, u jednom kratkom trenutku, nisam bila sigurna hoću li dočekati sljedeću Novu godinu. Normalno da sam osjećala strah, ali ništa, apsolutno ništa nije bilo tako teško kao te svađe s mužem. Osjećaj da se raspada sve što je važno u životu i jedini smisao življenja.
To zapravo i jest trenutak od kojeg tvrdim da zdravlje jednostavno nije najvažnije. Iako već i dugo prije toga, zapravo vjerojatno nikad se nisam mogla moliti za zdravlje. Zdravlje, baš kao i novac, dobro dođe, ali definitivno nije nužno za sreću i radost u životu. Čovjek može biti sretan i kad je bolestan. Osim ako se bolest baš zove depresija. Ali i za nju ima lijeka. J. K. Rowling savjetuje puno čokolade i prisjećanje na sretne trenutke u životu. :)
|
|
|
|
