|
|
Hajde (sasvim) malo o vampirima
Poželjelo moje dijete pogledati film snimljen po knjizi za kojom luduju njene prijateljice. Kao, hajde da vidimo film pa bi se možda knjige (ta i one koje slijede) mogle svidjeti i nama. I ne sjećam se kada sam zadnji puta gledala film snimljen po knjizi koju nisam pročitala pa ne mogu reći je li taj film doista bolji od drugih filmova snimljenih po knjizi, ali po prvi puta sam doista poželjela pročitati knjigu nakon filma. I tako smo posudile Sumrak i sve knjige koje slijede iza njega, aurorice Stephenie Meyer. Ne znam, Uzorita, hoće li se i tebi svidjeti ti romani jer ipak je to teen literatura, ali to je svakako jedino mjesto na kojem možeš pronaći odgovor na svoje pitanje.
Nakon tih knjiga, sjetila sam se jedne druge knjige koju sam posudila jednoj prijateljici, a još mi je nije vratila, pa sam se onda sjetila i da ja imam knjigu koju mi je posudila jedna druga prijateljica, a ja joj je još nisam vratila. A kako da joj je vratim, a da je ne pročitam? I tako sam uzela tu knjigu u ruke. Radi se o romanu Povjesničarka, autorice Elizabeth Kostove. Kad tamo, i ta je knjiga o vampirima. Ova je više u zoni horora iako ne na krvoločan način, piše o vampirima drugačije, ali ipak o vampirima.
I onda idem pogledati godinu prvog izdanja. Sumrak je izdan 2005., a Povjesničarka 2006. godine. Osim što ih je izdao isti izdavač. Možda je baš taj izdavač lud za vampirima, ali nekako mi se učinilo da su vampiri u zadnje vrijeme baš moderni.
I konačno shvatim zašto. Ako odlučite ne skidati šminku prije spavanja, u jutro ćete imati pravi vampir look! To prilično pojednostavnjuje život. 
Jedan primjer zajednice
Mjesto za pušenje. Ima jedno, javno. Tamo svi dolaze. Tamo su i veliki koševi za smeće s pepeljarama i gužva. Ima i jedno drugo. Više po strani. Lijepo uređeno. Ima i jedan improvizirani stolić s dvije pepeljare i klupica za sjedenje. Tamo dolaze samo neki ljudi. Često se i međusobno dogovaraju kako bi spojili porok s ugodnim čavrljanjem u društvu. Često donesu i marendu ili piće, a ponekad se pridruže i nepušači. To bih ja nazvala zajednicom. Uvijek isti ljudi, koriste zajednički prostor, prostor kojeg ne obilaze spremačice jer bi tada bio protuzakonit. Veliki dio tih ljudi dođu za taj stol sa šalicama i ostave ih prazne na stoliću, ostave prazne kutije cigareta, ambalažu od marende. A kontejner za smeće nije daleko. Vrlo je malen broj ljudi iz te zajednice koji su svjesni da pepeljare treba povremeno isprazniti, a smeće baciti. Ponekad se pitam, vjeruju li ti ljudi doista da postoje kućni vilenjaci ili jednostavno misle da taj posao nije njihov? Nema tu plaće za posao. To je jednostavno jedna neinteresna zajednica. Sve je besplatno, prostor, zrak, čak i klupica, ali i obveze. Pitam se što bi se dogodilo kada se nitko ne bi sjetio pokupiti smeće, kada bi se stvorila planina od čikova oko pepeljara? Bi li ikome od tih ljudi palo na pamet da je to i njihovo smeće? Ili bi samo zaključili da im taj prostor više nije ugodan i odšetali drugamo? Ili bi samo jaukali kako je život okrutan i nastavili gomilati smeće?
To je tako, samo jedan primjer, vrlo konkretan i opipljiv, koji mi je bio pri ruci. Ipak čini mi se da je to problem u svakoj zajednici. Svatko je spreman razmišljati o blagodatima koje mu neka zajednica pruža ili je dužna pružiti. Malo je onih koji su se spremni sjetiti i obveza koje život u zajednici nosi sa sobom.
Pada mi na pamet situacija u zgradi u kojoj smo prije živjeli. Predstavnik stanara nam je bio jako antipatičan i nije nam se nimalo sviđao način na koji je pazio na zgradu. A kada se doselio, odmah se baš on ponudio da bude predstavnik stanara. I svi su bili jako sretni da mu prepuste sve obveze koje taj posao nosi sa sobom. No eto, kada je počeo raditi, mišljenje nam se počelo mijenjati. A ja sam rekla mužu: „Nemoj njurgati. Jer, ako nisi zadovoljan, to znači da netko drugi treba preuzeti taj posao. Ako si ti najglasniji, onda znači da ti najbolje i znaš kako to treba raditi, a to onda znači da ti moraš i preuzeti taj posao. A ne čini li ti se da imaš sasvim dovoljno obveza i bez toga?“ I tako smo se, eto, odselili. O, bio je tu jedan puno jači razlog nego što je taj susjed, ali njegovo postojanje je svakako olakšalo odluku. Sve u svemu, činjenica je da se ljudi koji su svjesni odgovornosti koje neki posao (za zajednicu) nosi sa sobom, obično ne hvataju tog posla. Hvataju ga se uglavnom ljudi koji su svjesni samo časti, moći ili novca kojeg taj posao nosi, a za odgovornost ih nije briga. Ipak, ja jednostavno nisam osoba sklona njurganju, ili ću neki posao uzeti u svoje ruke ili ću šutjeti i trpjeti. Ima još puno toga što se za zajednicu može učiniti i bez preuzimanja najodgovornijih poslova. Vrijedi i obrnuta tvrdnja od one u prošlom postu. Ako je u zajednici kao cjelini dobro, onda je bolje i svakom pojedincu u njoj, odnosno, ako je zajednica u lošem stanju, teško pojedincu može biti dobro. Tu spada i ono o žvakačama.
Evo ga
Zajednica
Ako jednom članu zajednice nije dobro, cijela zajednica trpi zbog toga. Ako je jedan član zajednice sretan, cijela zajednica od toga ima koristi.
Zajednica ima raznih, od obitelji preko radnog kolektiva, zgrade u kojoj živimo do države i čovječanstva.
Moja uvijek mora (a bome i može) bit zadnja
Ima ta jedna potreba u čovjeku da njegova riječ bude zadnja. Iskreno, koliko god zapravo ne mogu teoretski objasniti tu potrebu, mogla bih disertacije napisati o tome zašto čovjek ne bi trebao tako osjećati, činjenica je da je i ja osjećam. Tako da ovdje uopće ne pričam o „nekim drugim ljudima“ koje ja ne razumijem, pričam o „nama“ i neka se svatko tko želi osjeti svrstanim u tu skupinu. Ne mora niti istupiti korak naprijed.
Ima raznih načina da se kaže zadnja riječ:
- s pozicija moći, to je obično: „Ti šuti! Biti će kako ja kažem.“ To mi je uvijek išlo na živce, ne cijenim takve ljude, i nadam se od srca da to ne radim.
- s pozicija nemoći, ali ipak ne posvemašnje, obično se izreče neka dramatična rečenica i ode, bitno je okretanje leđa, dosta efektno ispadne i lupanje vratima, ali je bitno otići da se ne čuje replika druge strane „Bik koji sjedi je rekao svoje.“ To sam bila ja. Možda i sad jesam kada sam stvarno izbezumljena, ali svakako nastojim ne ulaziti u prilike da budem izbezumljena. Dogodi se, ali ne tako često kao u mladosti.
- ima onaj vic koji kaže kako u bračnim svađama muž uvijek ima zadnju riječ: „Da, draga.“ Može fakat naša riječ biti zadnja i tako da kažemo „Imaš pravo,“ ili „Slažem se.“
- mene su načelno učili da u svakoj raspravi treba ponuditi argumente. Tako da se oko stvari o kojima mislim da ne znam dovoljno, lako povučem iz rasprave. Ali zato, kada poznajem temu rasprave, volim zatupiti. Nekad je jednostavno teško zaustaviti se. što god onaj drugi kaže, uvijek se može reći: „Da, ali...“ Budući da volim stvari prikazati i iz drugog kuta, jer stvari se uvijek mogu vidjeti iz raznih kutova, osobno sam posebno razvila „umjetnost da, ali“, priznajem.
- ponekad ljudi argumente mjere decibelima. Moram reći da smo doma skloni tome, ali na blogu, srećom, to nije moguće. Iako je općepoznata stvar da sam vjernik, ne priznajem dogme kao argumente. Iako ne skrivam činjenicu da sam matematičar, ne priznajem niti aksiome kao argumente (to ti dođe na isto, ali bilo mi je zabavno tako napisati). Oni mogu biti zgodna pretpostavka za nekakvu raspravu, ali ne i argumenti. Fizikalni zakoni, oni već prolaze.
|
|
|
|
