Nacionalni ispiti i kvaliteta

Mislim da je to bilo baš pred dvije godine, kada se na veliko pričalo o rezultatima nacionalnih ispita u srednjim školama. Pa se tako pričalo o jako dobrim rezultatima gimnazije u Pazinu i tako još nekih drugih škola. Ili o sjajnim rezultatima pojedinačnih razreda. Pričalo se i o popriličnoj raširenosti nepoznavanja pravopisa i tome sličnih stvari. Meni su se to učinili doista zanimljivi podaci. Najprije je rečeno, čini mi se, kako rezultati nacionalnih ispita mogu utjecati samo na povećanje ocjene učenika, a ne i na njeno smanjenje. Što je razumljivo jer bismo inače imali djecu po cestama davno prije. Ipak, stekao se dojam da se iz tih ispita može donijeti i neke zaključke o tome kako neka škola radi ili kako neki profesor radi. Da se može i učiniti usporedba između rezultata nacionalnih ispita i ocjena u nekoj školi pa i procijeniti objektivnost pojedinih profesora. Kako ima onih koji poklanjaju dobre ocjene, tako ima i onih čije su ocjene znatno ispod rezultata nacionalnih ispita te bi se možda takvim jednim mjerenjem mogao na njih izvršiti i nekakav pritisak...

Nije to baš neka tajna da kvaliteta po školama nije ujednačena. Možda i nije logično da se u svim školama dobije baš sve jednako. Na stranu razlike između strukovnih škola i gimnazija, i unutar podjednakih škola nastavnici mogu davati veći naglasak na ovo ili ono. Ipak, nekakvo očekivanje bi bilo da učenik iz Osijeka ili Dubrovnika, koji želi pojačano znanje iz matematike, ne mora za to putovati u Pazin.

Šuškalo se i o maloj maturi. Možda nisam dovoljno pažljivo tražila, ali na stranicama Ministarstva nisam našla ništa na tu temu. Znam samo pouzdano da su se nacionalni ispiti provodili u četvrtim i osmim razredima i lani i ove godine (zapravo nemam pojma je li lani bilo u četvrtom razredu). Lani na jednom vrlo malenom uzorku djece, a ove godine na puno većem. Osnovna škola bi pak trebala udariti nekakve temelje za daljnje obrazovanje i tu bi situacija među školama trebala biti puno ujednačenija. Ocjene iz raznih škola su pri upisu u srednju školu sasvim ravnopravne, a nema ni prijemnih ispita. Ipak, razrednica u gimnaziji je, primjerice, ničim izazvana, osjetila potrebu istaknuti kako se jako osjeti razlika među školama iz kojih dolaze djeca i kako, iako su svi pri upisu mahom odlikaši, velikom broju djece padne uspjeh do polugodišta, ali nikada onoj djeci koja dolaze iz osnovne škole „Eugen Kumičić“. Uspjeh djece koja dolaze iz te škole toliko je očit da se o njemu priča. O, znam ja dobro priču o toj školi. Ima parstotinjak metara od nje još jedna škola i djeci koja stanuju u blizini, zapravo je svejedno u koju školu idu. I čujem ja roditelje kako pričaju: „Bolje staviti dijete u školu 'Turnić', tamo ih manje gnjave.“ „Možda ih manje gnjave,“ kažem ja, „ali ih manje i poštuju.“ Zato preostalo dvoje moje djece ide u školu „Eugen Kumičić“, jedna od njih je započela sa školom „Turnić“.
I priča nama ravnatelj, dok nas je upoznavao s nacionalnim ispitima koji će biti provedeni, kako su lani rezultati nacionalnih ispita u našoj školi bili među boljima u Rijeci, a kako je opći uspjeh učenika zapravo među lošijima. I sve se oni, učitelji među sobom, pitaju – ne čine li nepravdu svojim đacima, ne bi li trebali spustiti kriterije? Ja se nadam da je čovjeku jasno da bi bolje ocjene u općem uspjehu automatski smanjile uspjeh na nacionalnim ispitima. Lako za same nacionalne ispite, mene zanima ono s čime u rukama moje dijete odlazi u svijet. Ima li temelje na kojima može dalje graditi ili ćemo provoditi godine zapunjavajući rupe? Znam ja da vole profesori podizati ocjene na kraju godine, sve žele dati djeci šansu da upadnu u škole koje im srce želi, zapravo, činili su to i nama kojima uopće upis u srednju školu nije ovisio o ocjenama iz osnovne već o mjestu stanovanja. Ipak, kada bi u svim školama profesori davali djeci objektivne ocjene, opet bi sva djeca bila ravnopravna, samo bi se u gimnazije upisivali i vrlo dobri đaci, a manje bi bilo šanse da ih hrpa padne prvi razred.

I tako sam ja očekivala da će se nacionalni ispiti provoditi svake godine kako bi se stekao dojam o tome kako se u kojoj školi radi. Za početak, rezultati tih ispita bi se koristili za pružanje dodatne edukacije profesorima kod kojih bi se to pokazalo potrebnim, a krajnji cilj bi im mogao biti dodatno stimuliranje (u plaći) nastavnika čiji đaci pokažu izvanredne rezultate na tim ispitima kao i destimuliranje onih nastavnika čiji đaci pokažu posebno loše rezultate. To bi značajno pomoglo da nastavnici koji ne vole svoj posao potraže neki drugi te da daju mjesta onima koji su spremni raditi s djecom.
Istina je da sam bila u krivu. Ne znam kako je bilo lani, ali ove godine u srednjim školama nacionalne ispite polažu samo učenici trećih razreda. Oni koji su dogodine trebali polagati državnu maturu. Iako je neće polagati, oni sad polažu nacionalne ispite, a ne učenici drugih razreda koje bi državna matura trebala zakačiti. Što se preostalih razreda tiče, od škole se očekuje da provodi samoevaluaciju. (Ovi izrazi evaluacija i samoevaluacija tako me neodoljivo podsjećaju na sate razredne zajednice u mojoj mladosti kada smo trebali iznositi kritiku i samokritiku...) Koliko mi se čini, škole su se skroz pretrgle od provođenja samoevaluacije.

Naravno, nemam pojma kakav je bio sveukupni plan kada su se nacionalni ispiti uvodili, ovo gore je posve moja konstrukcija čemu bi oni sve mogli služiti. Mislim da su sami ispiti dosta kvalitetno sastavljeni i da stvarno mogu pružiti nekakav uvid u objektivno stanje. Naravno da uvijek može bolje, ali u tom smjeru bi trebala raditi komunikacija između nastavnika i Centra za vanjsko vrednovanje. Ipak, kako god bilo, ti ispiti, baš kao i državna matura, koštaju, a država je u sve većoj stisci s parama. Prema tome, državne mature još nije bilo, a kad će, ne zna se.

Mrežu isplela natuknica u 30. svibanj 2008 0:34:18 | 13 ukras(a)

Starinsko vs. moderno

Disleksija je „otkrivena“, opisana, negdje polovicom prošlog stoljeća ili čak još nešto kasnije. Prije toga se nije znalo za nju? Naime, metode liječenja zamuckivanja su se mogle kroz povijest mijenjati, ali odavna se znade da postoje ljudi koji teško govore. Zašto se jednako tako ne zna za ljude koji teško čitaju? I teško pišu? Je li moguće da su svi disleksičari bili isključivo među nepismenim ljudima, odnosno u klasi onih koji se nisu smjeli školovati? Jesu li bili proglašavani jednostavno lijenima ili glupima i kao takvi odbačeni? Malo mi je teško povjerovati u to. Naime, mogu postojati i nezainteresirani roditelji i učitelji, ali većina ipak promatra dijete i nije mu teško uočiti da nije u pitanju ni lijenost niti budalastost. Da je i polovica djece krivo procijenjena, još uvijek ostaje polovica kojoj bi netko shvatio da dijete ima poteškoću, a ne problem s naravi. I nije se našao nitko da uoči taj problem. Postoji, naime, teorija da su metode učenja u prošlosti poništavale razlike između disleksične djece i one bez tog poremećaja. Dosadno i kruto učenje, slovo po slovo, riječ po riječ, strogo učenje pravila pa možda čak i pisanje stotinu rečenica za kaznu, pomoglo je disleksičnoj djeci da prate svoje vršnjake u učenju. Kada se počelo učiti kreativnije, kada su se djeci pružale slike cijelih riječi umjesto sastavljanja pojedinih slova, disleksija je počela dolaziti do izražaja. Ne znam, sjećate li se vi stariji, ali nakon predvježbi za pisanje, prva slova koja smo mi išli učiti, bile su riječi IVO I ANA. Danas se opet uči slovo po slovo iako kombinirano sa sastavljanjem cjelovitih riječi. To je samo teorija za koju sam čula, a ne znam je li potvrđena, ali nekako mi zvuči uvjerljivo.

Trenutačno čitam knjigu „Tajni jezik prehrambenih poremećaja – anoreksija i bulimija“ autorice Peggy Claude-Pierre. I to se čine poremećaji koji se posebno šire u moderno vrijeme. Među situacijama koje mogu dovesti do razvoja tih poremećaja, autorica spominje veliku mogućnost izbora koja nije popraćena usmjeravanjem starijih. Usporedila je to s ptičicom koju je Buda držao na ruci dok je razgovarao s učenicima. Ptičica je cijelo vrijeme stajala na njegovoj ruci i nije poletjela. Njegovim učenicima to nije uspijevalo pa su ga pitali u čemu je tajna. Rekao im je kako svaki put, kad osjeti da ptičica želi poletjeti, on spusti ruku i ptičica gubi oslonac te ne može poletjeti. Na taj način, pružanjem djeci mnoštva mogućnosti i istovremeno inzistirajući na njihovoj individualnosti te uskraćujući im bilo kakvo usmjeravanje, zapravo im izmičemo oslonac pod nogama i oni se ne mogu razviti. Naravno, samo ona djeca koja imaju urođenu sklonost takvim poremećajima će doživjeti taj problem, ona druga time neće biti oštećena. Ipak ne znamo koja djeca imaju tu urođenu sklonost. Baš kao što i pušenje potiče razvoj raka, ali samo kod onih koji imaju urođenu sklonost raku.

Danas je jako moderno isticanje slobode i individualnosti. Negdje na tom tragu je i ova moja izjava sa strane. Jednostavno se ne osjećam sposobnom ignorirati osobnost niti kod pasa, a kamoli kod ljudi. Nastojim odgojiti djecu, a da pri tom podržavam i njihove osobne sklonosti. Tako sam zapravo i ja odgojena. Ipak, nisam istovremeno majstor za istraživanje njihovih sklonosti, za nuđenje onih stvari koje bi mogle pokazati te sklonosti. Naime, moje vlastite sklonosti su nekako same od sebe isplivale na površinu. Moja je greška što sam mislila da se to svakome događa. Ni to ne valja baš kao ni pokušaj ubacivanja djece u kalupe. Potrebno je naći neku zlatnu sredinu između usmjeravanja i poštivanja slobode. I ja sam se osobno osjećala zakinutom jer mi se činilo da nisam imala izbora u životu oko toga čime ću se baviti. Nisu mi roditelji to odredili već moje vlastite sklonosti i sposobnosti. Ipak, sve više počinjem shvaćati da sam imala sreće zato što nisam imala izbora (počela sam to shvaćati prije nego što sam počela čitati tu knjigu). Ponekad možda, odbacujući „zastarjele“, tradicionalne metode učenja, zapravo činimo djeci medvjeđu uslugu.

Mrežu isplela natuknica u 26. svibanj 2008 7:48:51 | 32 ukras(a)

Moj tata

Uvijek tako, kad dođe vrijeme upisa na fakultete, ne mogu, a da se ne sjetim moga tate. On je bio jako loš đak. Tako loš đak da mu je jednom, na jednoj proslavi godišnjice mature, jedan od razrednih kolega rekao: „Joj, kako si ti bio dosadan kada smo išli u školu!“ Niti kolege se baš nisu voljeli družiti s njime. Moja nona (njegova mama) ima neku svoju racionalizaciju oko toga zašto je on bio tako loš đak, ali to nije ono na što bih htjela obratiti pažnju.

Pred maturu je trebao pasti iz pet predmeta. A u to vrijeme, moglo se ići samo na jedan popravni ispit, već s dva komada se padao razred. I on je imao obraza obići ostala četiri profesora s pričom da će sigurno iz matematike ići na popravni i kako oni sigurno ne žele da zbog njih padne razred. Hm, nije mi sasvim jasno, mogli su mu reći da će pasti razred i ovako i onako, ali ne, poklonili su mu prolazne ocjene iz ta četiri predmeta. Možda ih nisu smatrali važnima. I na zadnjem satu, javi se on da ispravlja jedinicu iz matematike. Izađe pred ploču, profesorica mu postavi pitanje, on nema pojma i ona ga pošalje na mjesto. Dok se vraćao na mjesto, netko iz prve klupe mu šapne odgovor i on se okrene: „Profesorice, sjetio sam se!“ Dobro, vrati se na ploču, odgovori na prethodno pitanje, profesorica ga pita novo, on opet ne zna, opet ga pošalje na mjesto, a on se opet „sjeti“ odgovora negdje kod prve klupe. I tako preko nekoliko puta. Na kraju je profesorica rekla: „Dobro, evo ti dva, samo da te više ne moram gledati!“

S pravilima i kriterijima kakvi vrijede danas, jedan takav đak ne bi imao šanse upisati fakultet. Bio bi ispod praga, valjda bilo gdje. Ali ne, on je odabrao fakultet principom eliminacije i upisao ga. Došavši tamo, doslovno je upao u dobro društvo, našlo se njih par momaka koji su zajedno učili. Nisu to bile neke posebno fantastične ocjene, ali ispiti su se polagali i diploma je bila u ruci dok si reko „Popokatepetl“ (ipak je studij trajao četiri godine). Zaposlio se i s vremenom postao čak i cijenjen u svojoj struci.

I sad si ja mislim... makar me mnogi uvjeravaju da je moj tata bio izuzetak, da je slučajno imao sreće i da takvi ljudi nisu uobičajeni... ipak se pitam koliko još ima djece kojima je trebalo malo više vremena da ozbiljno shvate neke stvari, kojima nije dana prilika da upadnu u dobro društvo, kojima nije dana šansa da se razviju do kraja? Koliko još ima ljudi koji lutaju nezadovoljni jer ih je netko proglasio nesposobnima na temelju nekih vanjskih pokazatelja i zbog toga nisu mogli doseći ono što bi ih usrećilo? Možda i ne postoje. Možda je svatko našao načina da se postavi na svoj put. Ipak, možemo li doista donositi sudove o ljudima na temelju samo jednog perioda u njihovom životu?

Mrežu isplela natuknica u 24. svibanj 2008 8:17:09 | 21 ukras(a)

Državna matura i upisi na fakultete

Evo, naš ministar je javno obznanio kako će se državna matura provoditi od školske godine 2009./10. i čak je dao Prijedlog pravilnika o polaganju državne mature na javnu raspravu. Istina, nije još to objavio na stranicama Ministarstva s obavijestima, ali začkuljastim putovima može se doći do njega. Istina, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja je to malo otvorenije objavio.

Za početak, moram reći da mi je bilo izuzetno ugodno čitati taj prijedlog pravilnika, nema puno mlaćenja prazne slame, stvari su uglavnom prilično precizno definirane i lako razumljive. Rekla bih da je, unatoč nepoštivanju rokova koji su postavljeni u početku, ipak ovo razvlačenje bilo s ciljem da se što više toga što bolje definira.

Naravno, došlo je do nekih promjena u odnosu na Prijedlog nacionalnog pristupa državnoj maturi kojeg sam spomenula u prošlom postu. Tako je rok za objavu ispitnih kataloga lagano promijenjen:

Članak 9.

(4) Ispitne kataloge objavljuje Centar na svojim mrežnim stranicama do početka školske godine u kojoj pristupnici polažu ispite , a mogu biti objavljeni i u tiskanom obliku.

Konačno je definiran i obvezni i izborni dio mature. Oko toga je, zapravo, bilo dosta prepucavanja. Jedna od ideja u hodu je bila da se mogu polagati najviše tri izborna ispita pa bi se onda vršile kombinacije predmeta u skladu sa zahtjevima raznih fakulteta. Očito se nije uspjelo dobiti odgovarajuće povratne informacije svih fakulteta pa je na koncu eliminirano ograničenje u polaganju izbornih predmeta, ali se zato neki ispiti mogu polagati i ranije. Meni se ovaj članak sviđa u cijelosti pa vam ga takvog i prenosim:

Članak 13.

(1) U sklopu izbornog dijela državne mature, učenik/pristupnik može polagati proizvoljan broj ispita iz predmeta koje sam odabere.
(2) Popis izbornih predmeta iz kojih učenik/pristupnik može pristupiti polaganju ispita u tekućoj školskoj godini objavljuje Centar do 15. rujna iste školske godine uz suglasnost visokih učilišta u Republici Hrvatskoj.
(3) Ispitima iz predmeta koje je učenik imao u prvom, drugom ili trećem razredu, a koji se ne nastavljaju u četvrtom razredu, a koje polaže u sklopu izbornog dijela državne mature, učenik može pristupiti već od zimskog ispitnog roku tekuće školske godine.
(4) Iznimno, učenik može polagati ispite izbornih predmeta i u zimskom roku školske godine u kojoj završava svoje četverogodišnje obrazovanje.
(5) Za učenike strukovnih škola koji žele polagati ispite iz izbornih predmeta prema nastavnom planu i programu gimnazije Ministarstvo će u suradnji s osnivačima srednjih škola osigurati dodatnu pripremu.
(6) Pojedinim ispitima izbornog dijela državne mature može polagati učenik koji je uspješno završio gimnazijski, četverogodišnji strukovni ili četverogodišnji umjetnički obrazovni program, pristupnik koji je položio državnu maturu, pristupnik koji je četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje završio u inozemstvu te pristupnik uključen u proces obrazovanja odraslih.

Po ovome, oni koji požele studirati na fakultetu koji za upise koristi rezultate državne mature, a završili su srednju školu prije uvođenja državne mature, moći će je polagati na svoj zahtjev, baš jednako kao što su do sada polagali prijemne ispite na fakultetima. Na isti način, biti će moguće zatražiti polaganje izbornog ispita i nekoliko godina nakon maturiranja. Samo u okviru prve dvije godine za besplatno. Meni se to čini pošteno.

Hoće li rezultati ispita za državnu maturu biti dobiveni na vrijeme?

Članak 24.

Centar je dužan školama dostaviti rezultate ispita u ljetnom roku do 30. lipnja, a u ostalim ispitnim rokovima najkasnije 30 dana od dana završetka zadnjeg ispita.

Kako će se ispiti ocjenjivati?

Članak 42.

(3) Na osnovi distribucije frekvencije rezultata za postotne bodove, Centar određuje intervale postotnih bodova za pojedinu ocjenu.

Dakle, u slučaju da su ispiti iznimno teški, može se dogoditi i da je dovoljno 10% bodova za peticu, odnosno kod suviše lakih ispita, može se dogoditi da niti 80% bodova nije dovoljno za prolaz. Ovo su vrlo hipotetske situacije, ali ocjene će biti raspoređene tako da većina đaka maturira i da oni koji se u svojim rezultatima ističu dobiju i najveću ocjenu.

E, sad, kako će se to odraziti na upise na fakultete? Na tom polju, pravilnik je, naravno, puno manje precizan:

Članak 2.

(4) Rezultati postignuti na državnoj maturi koriste se za upise na visoka učilišta sukladno odlukama Rektorskog zbora i fakultetskog vijeća te uključivanje u tržište rada.

Naglasak na načinu na koji će se koristiti državna matura za upise na fakultete je moj. Naime, nezavisnost znanosti i visokog obrazovanja je nešto u što se ne smije dirati, nešto što, među ostalim, zahtijeva i bolonjski proces. Prema tome, nitko ne može nametnuti fakultetima način na koji će upisivati nove studente pa nitko ne može niti dati univerzalni recept o tome. I dalje će biti potrebno informacije o tome prikupljati na samim fakultetima. Nadalje, kako se čini, puno je lakše pripremiti gimnazije za polaganje državne mature nego strukovne (četverogodišnje) škole. Puno je lakše objasniti neke stvari i profesorima i učenicima u strukovnim školama kada već postoje određeni rezultati iz gimnazija. Zbog toga, državna matura ne ide istovremeno u gimnazijama i strukovnim školama. Meni to djeluje prirodno. Da, to gimnazijske đake čini nekom vrstom pokusnih kunića, ali ne baš i žrtvenih jaraca, a oni su ionako u gimnaziji istrenirani da budu čvršći i lakše podnose takve stvari.

Malo će biti komplicirano (ali ne i nemoguće) složiti rang listu pri upisu na fakultet u godini ili godinama kada će gimnazijalci polagati državnu maturu, a strukovne škole neće. Možda će u to vrijeme neki fakulteti i dalje inzistirati na polaganju razredbenih ispita. Možda je cilj da se vidi i usporedi koliko su ispiti državne mature usporedivi i relevantni u odnosu na razredbene ispite. Naime, kako god učenicima smeta imati posla s nečim nedefiniranim, tako vjerojatno i fakulteti teško prihvaćaju nešto što nisu vidjeli. Imaju potrebu opipati nešto prije nego što to prihvate. A povjerenje u sustav je općeprisutna pojava u ovoj državi, tko zna zašto? I tako se može dogoditi gimnazijalcima (a i ne mora), možda jednoj, a možda i više generacija, da uče i za državnu maturu i za prijemne ispite. No, ja tu baš i ne vidim velike razlike. Nešto što je već naučeno za državnu maturu, ostati će u glavama i za prijemne.

Mrežu isplela natuknica u 21. svibanj 2008 7:18:19 | 10 ukras(a)

Rokovi

U dokumentu DRŽAVNA MATURA U HRVATSKOJ - Prijedlog nacionalnog pristupa naveden je

Vremenski plan realizacije projekta

1. faza - Pilot projekt, travanj – lipanj, 2005.
2. faza - Upoznavanje škola s novim pristupom – analiziranje rada škola, travanj – lipanj, 2006.
3. faza - Priprema škola, nastavnika i učenika za državnu maturu, travanj – lipanj, 2007.
4. faza - Državna matura 2008., Svibanj, 2008.

Vrlo preuzetno, ako smijem primijetiti. Ovdje se ne predviđaju nikakvi problemi, svi bi ispiti iz prvog pokušaja trebali biti odmah savršeni i dati realne pokazatelje. Predviđa se i anketiranje profesora i učenika nakon svakog od tih koraka i zapravo se unaprijed očekuju sasvim pozitivni rezultati anketa jer već svake sljedeće godine se kreće u novi korak, a ne predviđaju se eventualne modifikacije nekog od prethodnih koraka na temelju prikupljenih anketa.
Mislim da je plan dosta dobro i tekao do ljeta 2006. Sjećam se da su rezultati nacionalnih ispita izazvali priličnu buru, u najmanju ruku iznenađenje razlikama u znanju koje učenici stječu u različitim školama koje su formalno na istom nivou.
Ne mislim da je bilo neophodno sagledati rezultate tih nacionalnih ispita da bi se otkrilo da đaci ne dobivaju u svim školama jednaki obrazovni standard. Ujednačavanje tog standarda po školama, postizavanje obrazovnih ciljeva za sve đake nije posao koji se može provesti preko noći. Bilo je potrebno predvidjeti malo duže vrijeme za razbijanje određenih predrasuda i suzbijanje otpora koji su neizbježni s nekih strana. Stvarno nije potrebno biti Nobelovac da bi se to shvatilo.

Taj je plan značajno modificiran u Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. - 2010. Tamo piše:

Državna će se matura početi provoditi u školskoj godini 2008./2009.

Ipak, u Prijedlogu nacionalnog pristupa državnoj maturi ima i još jedna odluka koja je sasvim na mjestu i vrlo je važna:

Pravila o provođenju državne mature definirana su općim ispitnim katalogom dvije godine unaprijed.

Ovo je vrlo važan podatak. Ako ispitni katalozi ne budu formirani do kraja ovog mjeseca, učenici drugog razreda srednje škole mogu slobodno smatrati da neće imati državnu maturu. Istina, ova izjava se ne ponavlja niti u Nacionalnom programu mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskoga obrazovanja, niti u Planu razvoja odgoja i obrazovanja od 2005. do 2010. godine, ali je spomenuta u Prijedlogu pravilnika o polaganju državne mature kojeg nisam uspjela naći na stranicama Ministarstva, ali se nalazio na onim stranicama koje su nestale. Istina, tamo kaže da ispitni katalozi moraju biti objavljeni do početka nastave u trećem razredu srednje. Dakle, po tome, imaju još tri i po mjeseca vremena.

Sve o ispitnim katalozima, bilo za nacionalne ispite ili za državnu maturu možete doznati na stranicama Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Tamo se trenutno nalaze i radne inačice ispitnih kataloga za državnu maturu. U vrijeme učeničkih prosvjeda ti linkovi baš nisu vodili ni na kakve dokumente (page not found, check your connection), ali sada već tamo postoji nekakav materijal o kojem se može raspravljati i moja je preporuka profesorima da ih malo provjere.

Ipak, ostaje pitanje: može li se državna matura uopće provoditi ako još uvijek nije izglasan Pravilnik o njenom provođenju?

I za kraj, danas sam čula jedan trač o tome zašto je zapelo provođenje državne mature. Naime, ja sam bila uvjerena da ljudi zaduženi za njeno provođenje imaju svoja radna mjesta, svoje normalno radno vrijeme u koje moraju osigurati sve uvjete za provođenje državne mature i nacionalnih ispita te da za to i redovito dobivaju plaću. Ipak ispada da je novac predviđen za provođenje državne mature potrošen prije nego što je ona provedena do kraja, tj. da ljudi zaduženi za njenu provedbu ne dobivaju plaću već honorare, a novca za te iste honorare za posljednji korak trenutno nema pa zato ništa od toga.

Mrežu isplela natuknica u 16. svibanj 2008 0:13:03 | 32 ukras(a)

Malo o strahu

Prije nego što nastavim dalje, imam potrebu ovo reći. Rekla sam to već Pokemaniacu u komentaru na njegovom blogu, rekla sam to i u svom postu o državnoj maturi, ali Varalitin komentar na moj zadnji post me uvjerio da je potrebno strah izdvojiti kao posebnu temu.

Strah se općenito čini modernim u zadnje vrijeme. Joj, kamo ide ovaj svijet, joj, hoće li me netko opljačkati, joj, svuda samo manijaci i pedofili, na stadionima samo razbijači... Najbolje odmah na licu mjesta umrijeti od straha i ne nastaviti živjeti!

Ne kažem da treba zaboraviti na oprez, treba paziti kako se cesta prelazi, ali ne zato što se bojimo auta već zato da ne bismo izletjeli pred neki. Velika je razlika između opreza i straha. Možda je cilj svih tih raznih vijesti da se poveća oprez, ali rezultat je strah koji se nastanjuje u srcima ljudi. A to je strašno. Mrzim strah. On jednostavno truje i onemogućava normalan život.

Tako i profesori, u nadi da će djeca postati pažljivija na satu, da će više učiti, počinju plašiti djecu upisima u srednju školu već u sedmom razredu. A djeca, umjesto da uče, provode dane pitajući se: „Joj, što ću ja ako se ne uspijem upisati u srednju školu?“ Još pogotovo ako ima u vidu neku konkretnu školu koju želi upisati, vjerojatno će biti smak svijeta ako bude ispod crte. Ne, neće biti smak svijeta! Kao prvo, trenutna je situacija takva da djece iz godine u godinu ima sve manje i da možda neće biti niti popunjena sva slobodna mjesta u srednjim školama. Konkretno, lani je jedna gimnazija u Rijeci išla i u drugi upisni krug. Postoji prijedlog nekakvog pravilnika koji bi smanjio broj djece po razredima, ali mislim da još nije izglasan i ne znam hoće li zahvatiti već ovogodišnje upise ili tek one sljedeće. Ipak, ostaje činjenica da broj djece pada i da je sve lakše upisati se u srednju školu. Nadalje, mnoga djeca upišu jednu školu, možda čak i po svom izboru, pa onda otkriju da im je škola preteška ili nije ono što su zamišljali i odluče se preseliti u neku drugu školu, a time ostavljaju i slobodno mjesto u školi koju su napustili. Kako mi je jedno dijete baš ove godine u prvom srednje, mogu vam samo reći da sam čula za mnogo djece koja su se tijekom godine selila iz jedne škole u drugu. Potrebno je odgovarati razlikovne predmete, za to se obično dobije neki određeni rok, može se u tome dobiti i pomoć školskog psihologa. Prema tome, svi oni koji se ne uspijete upisati u željenu školu, a to vam je baš jako važno, uvijek se možete pokušati preseliti u nju tijekom godine. Nije kraj svijeta!

Slično nekako stoje stvari i s upisima na fakultet. Opet profesori u srednjoj školi, a posebno u gimnaziji, nastoje potaknuti djecu na marljivost i učenje pričama o državnoj maturi ili upisima na fakultete, a zapravo im samo stvaraju grč u želucu.
I opet, ponavljam, mislite li doista da postoji mogućnost da veliki broj djece ne maturira? Mislite li da se želi cijela jedna generacija ubaciti u petlju ponavljanja četvrtog razreda? Mislite li da škole imaju toliko klupa? Mislite li da si fakulteti mogu priuštiti upisivanje puno manje studenata nego što su im kvote? Budimo realni, ljudi, kako god bude organizirana državna matura, kako god budu organizirani upisi na fakultete, uvijek će to biti tako da se studenti upišu i da im se omogući studiranje. I teško se mogu izmisliti takvi kriteriji da oni koji su neprestano bili loši đaci na rang listi odjednom preskoče one koji su neprestano bili vrijedni i skupljali znanje. Bez obzira na koji će se način znanje provjeravati, ono će uvijek biti bitno. Sa državnom maturom ili bez nje, ocjene srednjoškolskih svjedodžbi ostaju važne pri upisu na fakultet, među ostalim.

Ja se slažem, i svim srcem sam za to da bi đaci trebali na vrijeme imati informacije o kriterijima upisa. I treba na tome inzistirati. No ne treba umirati od straha zato što ti podaci još uvijek nisu poznati. Upotrijebimo malo logike: za upis na studij matematike, sigurno neće trebati učiti povijest. Za upis na pravo, garantiram da, na žalost, neće trebati učiti matematiku. Na fakultetu na kojem radim, bliže mi se već deveti upisi. I iz godine u godinu, razredbeni ispiti imaju jednaku strukturu, bodovi se računaju uvijek na isti način i upisne kvote su jednake, ispitna literatura se, mislim, mijenjala samo jednom. Ipak, čeka se s objavljivanjem svih tih podataka dok se ne dobije odobrenje Ministarstva za kvote. A to odobrenje redovito stiže otprilike mjesec dana prije datuma određenog za razredbeni ispit. Ono što ja mogu učiniti za buduće studente, to je da ostavim podatke o lanjskom razredbenom ispitu na internetu kroz cijelu godinu, tako da mogu pretpostaviti da će i ove godine biti tako, ali ne mogu to sa sigurnošću znati sve dok podaci ne budu objavljeni. A nikada nije bilo tako da su bili objavljeni nekoliko mjeseci unaprijed, a kamoli godinu dana unaprijed. Najbolje pripremanje za upis na fakultet je uvijek bio i uvijek će biti marljiv rad. A kako kažu? Tko radi, ne boji se gladi!

Strah od nepoznatog je prirodna pojava. Ipak, treba zadržati svijest o tome da to nepoznato ne može poremetiti zakone gravitacije, niti širenja svjetlosnih valova niti natjerati sunce da izlazi na zapadu. Koliko god naša vlast bila svakakva, nije još naučila kako se radi crna rupa. Ne, ne.

Mrežu isplela natuknica u 12. svibanj 2008 7:15:10 | 26 ukras(a)

Što je to pisalo na stranicama koje su nestale?

Znam da sam pretežno dosadna inzistirajući na ovoj temi, ali nije bitno. Neću se uvrijediti na bilo koga tko me prestane čitati, jednostavno imam potrebu podatke, informacije malo složiti. Doista se nisam brinula o državnoj maturi, bila sam uvjerena da se time bave stručnjaci, da znaju što rade i da će stvari biti izvedene korektno. (Doduše, i dalje sam uvjerena da će tako biti, samo nemam pojma kada.) Rasprave o rezultatima nacionalnih ispita čak su me i utvrdile u tom uvjerenju.

Nemam namjeru rekonstruirati cijeli sajt koji se odnosio na državnu maturu, ima tu i puno podataka koji se ponavljaju, ima i puno fraza koje tako dobro i lijepo zvuče, ali zapravo i obećanja kojih mislim da je potrebno hvatati se i na njima inzistirati.

Google mi je izvukao preko stotinu pojedinačnih stranica spremljenih u privremenu memoriju negdje u siječnju ove godine. Nema šanse da pročitam sve te stranice, ali opet, na koju god od njih kliknem, na skoro svakoj naiđem na nešto pažnje i čitanja vrijedno. Zato mi to i ide tako sporo. Sastavila sam već dokument od svojih desetak stranica s citatima sa tih stranica. Ne, neću vam sve to prepisati, bar mislim. Pokušat ću izabrati najzanimljivije od tog zanimljivog. Pri tom će, naravno, kriterij zanimljivosti biti vrlo subjektivan. A onda, otkrijem da se nešto poziva na neki drugi dokument, pa taj drugi na neki treći, pa se spominje hrpa toga... i sve to je međusobno tako povezano...

Na onome što je nekada bila početna stranica stoji sljedeći citat:

Ako želite izbjeći kritiku, ne recite ništa, ne radite ništa i budite ništa.

Albert Einstein (1879-1955), fizičar.

Ovo tako dobro zvuči i doista je vrijedno svake hvale, ali čini mi se da je na kraju postalo paravan za površno obavljeni posao. A zapravo, sve je tako dobro počelo i puno entuzijazma, neki ljudi su se stvarno naradili. I gdje je onda stvar zapela? Zašto je stalo? To bih jako voljela znati.

Mislim (vjerojatno ima i onih koji nisu čekali do sada da bi bili u toku...) da je počelo dokumentom DRŽAVNA MATURA U HRVATSKOJ - Prijedlog nacionalnog pristupa koji je morao biti sastavljen negdje 2003. ili 2004. godine. Iz njega izlazi da su izvršene doista opsežne pripreme i analize stanja i ciljeva koji bi se državnom maturom (ali ja tu ne bih smatrala ništa manje važnima i nacionalne ispite) trebali postići. Ipak, bojim se da je ključna riječ u dokumentu prijedlog. Nisam naišla (za sad) na dokument koji se zove pravilnik ili odluka, ima samo prijedlog pravilnika.

 Netko je na televiziji rekao da će državna matura moći biti odgođena samo ako Sabor prihvati promjenu nekog (ne znam kojeg) zakona, ali pretraživanjem Narodnih novina, uspjela sam naći samo Nacionalni program mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskoga obrazovanja što mi baš i ne zvuči kao zakon... Na koncu, u tom istom dokumentu država se obvezuje prikladno opremiti sve škole, a je li to izvršeno? U tom dokumentu spominje se i Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. - 2010. Hajde, učitelji, profesori, koliko poznajete taj plan? Joj, nemojte misliti da vas kritiziram, samo polazim od sebe. Cijelo vrijeme na to što rade političari gledam kao na nešto truć bluć. A ovih dana sam shvatila da te stvari imaju izuzetan utjecaj na naš život i da se stvari ne mijenjaju samo zato što smo pasivni. Možemo se mi i pokrenuti, i izaći na ulice, ali, ako ne provjerimo koliko je konstruktivno ono za što smo se „izborili“, sve je to uzalud.

Dakle, Plan razvoja je prekrasan dokument, pun lijepih riječi i uzvišenih ciljeva. Htjela sam izvući ovdje neke rokove koji su tamo postavljeni, ali mislim da ću analizu svega toga nastaviti jednom drugom prilikom...

Mrežu isplela natuknica u 9. svibanj 2008 22:47:32 | 15 ukras(a)

Zapravo, zašto se studenti nisu već ranije bunili?

Došao mi je jučer mail koji me poziva da podržim studentske proteste. E, nije mi došao niti od jednog studenta koji radi za mene, niti od jednog studenta s kojima se družim i raspravljam o svemu i svačemu u životu, već od čovjeka kojeg uopće ne poznajem i ima jednu od mojih (službenih) adresa u svom adresaru. Usput mi je poslao i adrese svih drugih kojima je poslao isti mail, čime krši Zakon o zaštiti osobnih podataka. Nije mi se svidio prvi put kad mi se službeno obratio, još manje mi se sviđa sada. Toliko o kućnom odgoju. Ne znam niti koja je njegova funkcija u studentskom tijelu, ako uopće ima koju, ali studentima ne služi na čast odabirati takve ljude da ih predstavljaju u javnosti. A bojim se da će upravo tako ispasti.

Naime, već sam spomenula te čuvene stranice www.drzavnamatura.hr koje su misteriozno nestale. Jesu misteriozno, ali nisu netragom. Ima njih u Googlovoj privremenoj memoriji i mogu vam reći da ima tamo i zanimljivog materijala kojeg također namjeravam žvakati. Da, slažem se, Adary, puno me to muči. Tako sam odgojena da djecu smatram najvećom mogućom vrijednosti koja na svijetu može postojati. I ja sam se tako osjećala kad sam bila mala, kao najvažnije nešto što postoji, i mislim da se prema svoj djeci tako i treba odnositi. I smatram da je školski sustav u tome jako bitan. Ono što me dodatno muči, to je osjećaj (koji je možda doista i kriv, voljela bih da me netko demantira) da nitko od novinara nije pronašao te stranice i nije pronašao za shodno njih prokomentirati, a tamo se nalaze i planovi i obećanja Ministarstva koja su postojala. Novinari nude samo ono što im se pruža na pladnju, ono što čuju da govore ovi ili oni, a ne istražuju činjenice koje postoje, ali ih ne iznose oni kojima ne idu u prilog. A činjenice koje traže zalaganje, ne idu nikome u prilog.

Na isti način će i sutra svi novinari razmatrati ono što piše u zahtjevima studenata koje mi je taj student poslao, a iz kojih se baš i ne vidi mnogo, nitko se neće osvrnuti na zahtjeve na koje nas je Dewon uputila, koji su barem obrazloženi, a kamoli da se malo pozabave istraživanjem toga što doista studente muči i što bi ih trebalo mučiti.

Budući da radim na jednom fakultetu, poznato mi je ponešto o reformama koje bi se trebale provoditi, ponešto o reakcijama raznih profesora na njih, ponešto o odnosima između fakulteta, sveučilišta i Ministarstva. Znam, isto tako, kako često pomislim da je fakultet na kojem radim totalno loše organiziran, sjećam se kako je bio organiziran fakultet na kojem sam studirala i činilo mi se da nikako drugačije ni ne može biti (nadam se da je taj fakultet sačuvao dobar dio dobrih navika sve do danas), a onda se sretnem s nekim tko radi na nekom drugom fakultetu i vidim da stvari mogu biti još puno lošije organizirane i zahvaljujem Bogu što je meni tako kako je.

I dok sam ja meditirala nad ovim postom, ministar već obećao studentima ispunjenje svih zahtjeva. Ne mogu biti sigurna da je to istina jer se na televiziji spominje samo jedan od zahtjeva, što mislim o tome možete malo niže vidjeti, nije mi baš jasno čemu služe veće kvote na diplomskim nego na dodiplomskim studijima, a niti još puno toga na tu temu. Jedini zahtjev kojeg smatram opravdanim nitko ne spominje. Zato mislim da ne kasnim s izražavanjem svojeg mišljenja.

1) (Upoznavanje studenata sa svim uvjetima studiranja na početku studija) Zar ovo nije već riješeno? Trebalo je biti. Kako bi studij dobio dopusnicu Ministarstva za izvođenje, trebao je imati to definirano. Stoga mislim da je potrebno deklarativno imenovati fakultete koji nemaju objavljen studijski program na temelju kojeg su dobili dopusnicu, odnosno fakultete koji se ne drže objavljenih uvjeta, a ne definirati situaciju ovako općenito.

2) (Svakom studentu omogućiti upis u diplomski studij bez plaćanja školarine) Ovaj zahtjev ne mogu nazvati dobro obrazloženim. Jasno mi je da možda postoje fakulteti koji razbijanjem studija na dva stupnja pokušavaju loviti u mutnom, jasno mi je da studentima to može smetati, ali moj je prijedlog da se i u ovom slučaju imenuju pojedini fakulteti koji to čine. Ovako nespretno sročen zahtjev, kakav je, zvuči kao da se traži da i studenti koji se na dodiplomski studij nisu uspjeli upisati na teret Ministarstva traže da im se kod prelaska na diplomski studij ukine školarina koju su na dodiplomskom studiju plaćali. A kako su vijesti sročile reakciju Ministarstva, zvuči kao da je upravo to i učinjeno. Je li to u redu? Meni osobno, najviše u redu činilo bi se sastavljanje nove rang liste pa da oni studenti koji u srednjoj školi i nisu bili najbolji đaci, ali su na fakultetu shvatili značaj obrazovanja i postali vrijedni, mogu sa plaćanja školarine prijeći na besplatno studiranje te da istovremeno studenti kojima studiranje i nije jako važno, a upisali su dodiplomski studij na teret Ministarstva, mogu sad početi plaćati školarinu. Bacila sam oko na stranice dva fakulteta koja imaju studij podijeljen tako na dva dijela i ni na jednim od njih se ne spominju nikakve cijene pa ne znam što je uzrokovalo to uvjerenje da će se diplomski studij morati plaćati.

3) (Osiguravanje izlaska prvostupnika na tržište rada i definiranje poslova koje mogu obavljati) Ovo je jedna dosta gadna stvar. Ne sjećam se da je ikada u opisu studija pisao i opis poslova koje čovjek može raditi kad diplomira. Obično poslodavac bira koje kompetencije želi da mu radnik ima te nabraja koji su studiji i na kojem stupnju poželjni. Meni ovaj dodiplomski studij, još ako traje tri godine, dosta nalikuje na ono što se nekada zvalo VŠS. A potreba za takvim kadrom sigurno neće nikada nestati, samo će sada u ponudi radnih mjesta umjesto VŠS pisati prvostupnik (ha, niti spellchecker ne prepoznaje tu riječ!) ili, još vjerojatnije, oboje. Znam da neki fakulteti koji nikada nisu imali opciju stjecanja VŠS u okviru svog studija, nisu niti razbili studij na dva stupnja već su ponudili integrirani dodiplomski i diplomski studij. Općenito, dogovor između profila koji će se oblikovati na fakultetima i tržišta rada kod nas nije nikada postojao i to nema nikakve veze sa stručnim nazivom koji se stječe studiranjem. Ne vidim zašto bi svi morali završiti baš petogodišnji studij i zašto nitko ne bi imao pravo na manje studiranja? Ovakvi profili se još nisu našli na tržištu rada i zato poslodavci o njima niti ne razmišljaju. Bilo bi jako zgodno da se omogući upis na fakultet samo onima koji nakon studija imaju već osiguran posao...

4) (Ravnopravno sudjelovanje u kreiranju nastave) Ovo je pak nešto na što i fakulteti mogu teško utjecati, a kamoli Ministarstvo. S jedne strane, jako malo ima nastavnika koji nisu oduševljeni studentima koji sudjeluju u nastavi ili postavljaju pitanja ili traže dodatna pojašnjenja. Znam ih jako mnogo koji bi rado pokrenuli ili su čak pokrenuli neki novi kolegij na zahtjev studenata. Ma ne znam može li netko zamisliti sreću profesora pri susretu sa zainteresiranim studentom? Formalno je stvar riješena. Postoje studentski predstavnici i u vijećima fakulteta i sveučilišta. Samo je pitanje koliko su aktivni i što traže. Primjerice, na jednom fakultetu je studentski predstavnik došao sa zahtjevom da se studentima omogući upis sljedeće godine već s 49 ETCS bodova umjesto s 50 jer ima jako puno studenata koji će pasti godinu zbog tog jednog boda. Na svu sreću pa postoji tehnologija i nije bilo problem otkriti da takvih studenata ima svega troje od njih dvjestotinjak i još k tome svi troje su ponavljači. Pa recite mi kako je moguće shvatiti ozbiljno studente s takvim zahtjevima? E, dragi studenti, ovo je točka na kojoj najviše morate sami poraditi.

5) (Provjera kvalitete studijskih programa kroz akademsku godinu) Ovo je sasvim opravdan zahtjev. Nadam se da ćete uspjeti iako se i na samoj metodi ocjenjivanja ima još što raditi. Ali javnost rezultata – pošteno!

6) (Viši standard studiranja) Na ovome se neprestano radi, stvari neprestano napreduju i ne znam kako biste vi htjeli da ide brzinom munje? I ovdje opet postoje razlike od fakulteta do fakulteta. Ali nema veze, ako zbog vas Ministarstvo podijeli fakultetima po nekoliko računala i nekoliko pisača, nemam ništa protiv. Pa vas i u ovome podržavam!

7) (Veći broj kolokvija i ispitnih rokova) E ovo me jednostavno izbezumljuje (makar mnogi fakulteti nisu smanjili broj rokova prelaskom na Bolonju). Pa je li to osnovna škola o čemu pričamo, vrtić ili fakultet? Sjetim se tako jednog svog kolege, bio je čovjek stvarno faca, pametan i ozbiljan student. Jednom sam ga pitala koliko je njemu trebalo da spremi jedan teži ispit kojeg sam ja spremala mjesecima. A ispit je bio dvosemestralni. Kaže on meni: «Ja svaki ispit spremam deset mjeseci.» Dok traju predavanja. Onda ga na kraju položi bez problema. Ja sam osoba sklona odgađanjima, imala sam uvijek važnijih stvari od učenja, pa sam onda gubila vrijeme na učenje naknadno. Ali radi se o punoljetnim osobama. Ne bi li trebali već biti sposobni sami odlučivati o svojoj sudbini? Ili bi profesori na fakultetu trebali nositi imenike kroz cijelu godinu baš kao i oni u školama i dijeliti petice iz zalaganja na satu, iz domaćih zadaća i sličnih stvari? Pa onda da organiziramo i roditeljske sastanke dvaput godišnje? I da roditelji dolaze opravdavati izostanke? To mi je nešto ponižavajuće za studente. To nikad ja ne bih tražila.

I sad odgovor na pitanje iz naslova. Nemam ga. Odlučite sami. Ja znam, kad sam ja studirala, nisam uopće razmišljala o tome što je meni fakultet dužan pružiti. Osim znanja. Mislila sam da imam najbolje profesore na svijetu i to je bilo to. Istina, i odabrala sam fakultet kojeg je bio glas da ima dobre profesore i pruža značajno znanje. Glasine su često dobra stvar. Fakultet kojeg nisam htjela upisati i dan danas bije glas da izbacuje loše kadrove. Moj je posao bio da steknem znanje, a čak me nije ni bilo briga koliko će mi to znanje trebati u životu. Bilo je lijepo imati ga. I stekla sam sposobnost da ga skupljam dalje. Kako bi to bilo da sad kažem da ne mogu raditi na Windowsima jer ih nisam učila na fakultetu budući da u vrijeme mojeg studiranja nisu ni postojali?

Ono što me smeta, to je da se neprestano ide na ruku lošim studentima. Dobri se ionako znaju snaći sami za sebe. Oni uče, polažu ispite i ne stignu razmišljati za što su sve zakinuti. Nije bitno što bi dobri studenti nastavili besplatno studirati, nije niti bitno da im se omogući besplatno studiranje ako su se upisali uz plaćanje, bitno je da se lošim studentima omogući da što duže studiraju i pri tom što jeftinije prođu. Možda bismo im trebali osigurati i nekog po menzama da ih hrani?

Mrežu isplela natuknica u 6. svibanj 2008 20:04:50 | 26 ukras(a)

Natuknica još nije sve sažvakala, a kad će, ne zna se

Možda je netko pomislio da sam na strani vlasti, zato što podržavam i državnu maturu i nacionalne ispite. Ja imam jednu jako svoju viziju o tome kako bi oni trebali izgledati i čemu bi trebali služiti, što ne znači da sam zadovoljna i načinom na koji se do njih dolazi. No ja volim uvijek imati u vidu cilj, svijest o mogućnostima koje su mi dane i pitati se koliko neke aktivnosti vode bliže ili dalje od tog cilja. Ponekad to doista ostavlja dojam licemjernosti, ali to je obično mala cijena u odnosu na cilj koji može biti dohvaćen ili promašen. Mislim da je bolje i šepajući ići uzbrdo nego trkom nizbrdo.

Što se tiče pokusnih kunića i zamoraca, već devetu godinu imam djecu (nekad manje, nekad više njih) u sustavu školstva i već osmu godinu imam dojam da su mi djeca zamorci. Jer kako inače protumačiti da sam godinu dana mlađoj sestri morala redovito kupovati sve nove knjige i da je postojao samo jedan udžbenik kojeg bih bila mogla dvaput upotrijebiti da nije bio zamišljen kao udžbenik po kojem se piše pa mi je bilo lakše kupiti novog nego brisati rezultate iz starog? Dobro, hajde, šest godina mlađa kći da uči po posve novim autorima (dakle treći set udžbenika), još bih nekako i prožvakala, ali ova koja je išla odmah sljedeće godine nakon starije sestre? U istu školu? To je samo jedan primjer osjećaja da su mi djeca zamorci koji ne tjera na pisanje kilometarskog eseja kako bih to obrazložila i koji ne budi previše duboke emocije u meni.

Dakle priče o tome kako je ova ili ona generacija izabrana za pokuse su smiješne. Sve su generacije pokusni kunići, počevši od moje. Znate li koja mi je struka koju sam stekla srednjom školom? Suradnik u nastavi iz matematike i fizike. Ha! Ne kažem da ne bi dobro došlo, ali kada je u zadnjih 25 godina negdje otvoreno radno mjesto suradnika u nastavi? No ja sam htjela, u okviru ponuđenih mi mogućnosti, odabrati onu za koju mi se činilo da me vodi najbliže cilju. To sam i učinila.

A cilj kojeg vidim je taj da djeca što prije prestanu biti pokusni kunići. Ne vjerujem da će moja najmlađa uspjeti doživjeti to da se prošeta kroz sređeno školstvo, ali nadam se da bi to moglo uspjeti recimo Dewoninoj djeci. To mi je otprilike želja, da barem njena djeca, odnosno djeca njene generacije ne budu više zamorci.

Da sam doista na strani vlasti, zar bih je optužila za slanje potpuno destruktivne poruke djeci, a već u sljedećem postu došla do zaključka da se ta poruka uopće ne šalje slučajno već namjerno i promišljeno? Ja još uvijek ne znam i ne mogu dokučiti koji je krajnji cilj ove akcije ni kamo će to sve završiti, ali jasna i dobro artikulirana poruka je već stigla do mladih i studenti su odlučili preuzeti štafetnu palicu (kad pričamo o štafeti, ne moramo odmah zamišljati Tita, možemo zamisliti običnu atletsku utrku, trčati su počeli srednjoškolci, sljedeći su studenti, tko čeka studente iza okuke kako bi preuzeo palicu, ne znam, nekako mi smrdi na školske profesore, ali nisam sigurna, no sigurna sam da je pištolj na početku utrke, a isto tako i zastavica na njenom kraju još uvijek u rukama vlasti).

Sve to tako lijepo zvuči, izađimo na ulicu, vičimo malo svoje želje, i one će biti ispunjene. Kao prvo, ne vidim kako bi se ovi zahtjevi studenata mogli tako jednostavno ispuniti kao odgađanje mature. Prostori se grade, ali novaca za zapošljavanje dovoljno ljudi jednostavno nema. Ono što bi vlast mogla učiniti za zadovoljenje zahtjevima je smanjivanje upisnih kvota i smanjivanje plaća nastavnicima. I da, zaista, onda su nastavnici ti koji su sljedeći na ulicama. A tko je iza njih? Još uvijek ne vidim krajnji cilj. Da živimo u neko ranije vrijeme, sve bi to vodilo prema nekakvoj diktaturi i policijskoj državi, ali volim vjerovati da to danas nije više moguće. Možda je samo cilj svratiti pažnju naroda na nešto drugo, a za to vrijeme dignuti cijene i poreze dok nitko na njih ne gleda? Pogotovo još ako su oni koji demonstriraju dovoljno pristojni da pri tom ne ruše i ne razbijaju. Jer, ako na ulice pustimo radnike iz raznih pogona, neredi bi mogli biti puno veći, puno destruktivniji i bilo bi ih puno teže kontrolirati.

Nije bilo tako davno kada sam ukazala jedan od ispravnih načina da se utječe na našu sudbinu. Ali takav način traži rad, traži razmišljanje i ulaganje truda. Traži konstruktivnost. Traži od nas ono isto što mi tražimo od onih protiv kojih se bunimo, a koji, istina, za to još dobivaju i ne malu plaću. Da je vlast obasuta obiljem prijedloga i zahtjeva naroda, ne bi ih mogla ignorirati, ali dok su ti prijedlozi uglavnom sporadični i još k tome upućeni sa strane onih koji se brinu o svojim, a ne o interesima djece, vlast može činiti što ju je volja. Drugi način je bombardiranje svog saborskog zastupnika istim tim zahtjevima. Ali puno je lakše izaći na ulice i nešto rušiti nego nešto graditi.
To je osobina dobro razvijenih demokracija i sređenih država da se narod ne brine o donošenju zakona, da čak niti ne izlazi na izbore jer zna da će sve štimati bez obzira na to tko pobijedi. Tamo gdje se demokracija tek razvija, narod bi trebao puno aktivnije sudjelovati u kontroli vlasti umjesto da samo drži čekiće za rušenje u rukama. Pogotovo još ako je taj narod onaj koji sebe obrazuje ili je obrazovao na fakultetima.

Kada sam bila mala, nona mi je pričala priču o jednom mudrom kralju:

Pošalje kralj svog glasnika u kraljevstvo da ispita što narod priča o njemu. Glasnik ode i vrati se s vijestima: „O dobri kralju, narod nikako nije zadovoljan tvojom vladavinom. Kažu da te uopće nije briga kako oni žive i da ništa ne valjaš.“ „Dobro je,“ kaže kralj, „samo ti digni poreze!“
Nakon nekog vremena, opet pošalje glasnika da ispita situaciju u kraljevstvu. I glasnik se opet vrati s lošim vijestima o tome kako je narod nezadovoljan kraljem i kako smatra da bi ga trebalo staviti u red, a kralj zadovoljno protrlja ruke i ponovo digne porez.
I tako je kralj redovito slao svog glasnika da sluša što narod priča, i redovito podizao poreze.
Dok se jednog dana glasnik nije vratio sa sasvim drugačijim vijestima: „Narod šuti. Nitko se na ništa ne buni, svi samo rade svoj posao i ne razgovaraju sa strancima.“
E, tada je kralja uhvatila panika te je rekao: „Brzo spuštaj poreze i podijeli narodu dotacije iz kraljeve riznice da im život postane lakši!“

Je li naša vlada svjesna te priče? Za sada se ponašaju upravo kao taj kralj prema svom narodu koji se buni...

Mrežu isplela natuknica u 3. svibanj 2008 17:09:08 | 19 ukras(a)

Državna matura

Malo sam Googlala pojam iz naslova ne bih li nekako sakupila podatke o toj temi kojoj nisam do sada pridavala previše važnosti.
Naime, sama činjenica da se uvodi državna matura, jako me veseli. Godinama već gledam kako je petica iz hrvatskog jezika u frizerskoj školi, kod upisa na fakultet, ravnopravna petici iz hrvatskog jezika u gimnaziji dok je velika vjerojatnost da i dijete s trojkom u gimnaziji zna mnogo više od djeteta s peticom u primjerice trgovačkoj školi. Da, znam, zato postoje i prijemni ispiti i najmanji su problem ona djeca koja u svjedodžbama imaju sve petice, a onda na prijemnom ispitu ne uspiju prijeći niti prag (a vidjela sam ih sasvim dovoljno), problem su ona djeca koja prijeđu prag pa ih ocjene iz srednje škole podignu na rang listi, možda i iznad onih koji su prijemni riješili bez greške, ali ih zato ocjene iz srednje škole na toj istoj listi spuštaju.
I nije red, nisam za to da kriteriji ocjenjivanja budu jednaki u gimnazijama kao i u strukovnim školama. Djeca u strukovnim školama jednostavno ne moraju znati gradivo tako opširno kao djeca koja su sebe, već pri upisu u srednju školu osudila na fakultet. Sigurno da neko dijete koje će sutra biti automehaničar ne mora znati rješavati integrale. Ali ne, pri upisu na fakultet, ne treba njegova ocjena jednako vrijediti kao i ocjena onoga koji je te integrale morao savladati. A on je svoju struku savladao za pet. I za to treba biti nagrađen. I da, smije biti ravnopravan s onim drugim djetetom u slučaju da poželi upisati fakultet. Ali ravnopravan po objektivnom znanju, a ne po trudu kojeg je uložio u savladavanje svoje struke.

I ne mogu shvatiti intelektualce, još k tome popularne, koji tvrde da državna matura nije potrebna. Kao, ona je u kontradikciji s nezavisnošću obrazovanja, ili znanosti, čime već. Pa svaka škola ima pravo birati na što će dati naglasak u svojem obrazovanju, svaka škola ima pravo birati što će učiti svoju djecu, a roditelji i djeca imaju pravo znati što će u kojoj školi dobiti. To im kazuju nacionalni ispiti. Želiš neke predmete bolje savladati jer te to u životu zanima, otići ćeš u školu u kojoj djeca iz tih predmeta na nacionalnim ispitima ili državnoj maturi postižu bolje rezultate. Ne da ti se učiti, ideš u školu u kojoj se manje traži i u kojoj se postižu slabiji rezultati. Svatko ima pravo birati kakvo obrazovanje želi i ima pravo biti informiran o tome kakvo će obrazovanje u kojoj školi dobiti. To JEST nezavisnost obrazovanja. Ne žele sva djeca dobiti najbolje moguće obrazovanje i nije ni potrebno da to žele. Ali nitko im nema pravo prodavati rog za svijeću. I svaka škola ima pravo birati kakvo će obrazovanje pružiti djeci i sukladno tome zapošljavati profesore koji su sposobni ili voljni upravo takvo obrazovanje i pružiti. E, još kada bi postojale i odgovarajuće nagrade za profesore čiji su učenici ostvarili najbolje rezultate na nacionalnim ispitima, to bi onda bilo ono pravo. Ali prvi korak prema pravednom vrednovanju predanog rada su upravo nacionalni ispiti. Takvo što je neophodan korak prema vraćanju dostojanstva učiteljima i ne mogu razumjeti ljude koji se tome protive.
A jednostavno, nije svatko obvezan studirati i nitko djecu na to ne prisiljava i ne znam u čemu je problem?

Uglavnom, Googlala ja „državna matura“ i među rezultatima nađem www.drzavnamatura.hr. I sjetim se da je to adresa na koju nas je razrednica uputila na početku školske godine kako bismo se više informirali na tu temu. Sjećam se i lica te učiteljice, bilo je vrlo ozbiljno, kao da je državna matura u najmanju ruku borba gladijatora i postoji mogućnost da nam se dijete i ne vrati živo iz arene. Ljudi moji, ako čovjek vrijedno uči tijekom cijelog školovanja, ako uči s razumijevanjem, znanje koje namjerava koristiti cijeli ostatak života, a ne nešto što će znati samo u trenu kad odgovara i sutradan zaboraviti, državna matura nije nikakav problem! To je samo provjera koliko je to školovanje imalo smisla, a koliko je bilo samo gubljenje vremena. Imam osjećaj da je to neka moda u zadnje vrijeme, širiti atmosferu straha, zastrašivati ljude čime god. Kad se samo sjetim koliko sam morala svoje dijete uvjeravati da nema potrebe da se boji upisa u srednju školu i da će sigurno biti primljena, da nije potrebno imati sve petice. Ali profesori su valjda mislili da će djeca biti bolja ako ih cijeli sedmi i osmi razred plaše upisom u srednju školu. Sada ih plaše državnom maturom. A sve je to zapravo zamišljeno za obične ljude, a ne za nekakve supermene. Pa nije nikome stalo da samo 10 % djece maturira! A do jučer je skoro 50 % djece bilo oslobođeno mature. Je, istina, i ja sam se nešto intenzivnije spremala za prijemni ispit na fakultetu, a sada će se djeca nešto intenzivnije spremati za maturu. Do sada su postojali tečajevi za prijemne ispite, a sada će se razviti biznis tečajeva za maturu.

Ali da se vratim na taj www.drzavnamatura.hr. Shvatim da nikad nisam pogledala te stranice, a da sam možda trebala, kao nekakav odgovorni roditelj (koji uživa u atmosferi straha). I kliknem na to, hajde da pogledam bar sad pa da se informiram malo oko te vrlo burne teme. A kad tamo, stranica nema! Ali baš ih ono nema. Najprije sam mislila, server se onesvijestio od preopterećenosti, svi roditelji izbezumljeni ponašanjem svoje djece navalili na njega. Ali nema stranica ni sutradan, a nisam uspjela niti otkriti na kojem serveru su stanovale prije nego što su nestale. Što bi značilo da su nestale dosta prije izbijanja demonstracija, jer treba barem nekoliko dana dok adresa servera nestane iz svih adresara. Sad, iskreno, već samo nestajanje tih stranica čini mi se sasvim dovoljnim razlogom za frku. Ali to doista zvuči kao da je Ministarstvo jako dobro znalo da nešto ne štima i da mu je ova frka baš dobro došla, da je imalo vremena, ali nije htjelo učiniti ništa da izbjegne demonstracije, vrlo vjerojatno je poticaj za frku i krenuo negdje iz redova onih koji su zaduženi za organizaciju državne mature.

E djeco, zato ste ovce, izmanipulirani upravo od onih protiv kojih ste se navodno digli! Državna matura bi bila odgođena i bez demonstracija, ali netko je htio da to ne prođe u tišini. Vi ste mu bili samo oruđe za dizanje galame. Ne znam je li mu bilo u planu da se ponašate tako pristojno (Bravo!) ili se nadao da ćete napraviti malo više nereda, da će vam se pridružiti i nezadovoljni razbijači, ali ne dajte im da to rade od vas!

Mrežu isplela natuknica u 1. svibanj 2008 18:25:01 | 20 ukras(a)