Hvala
Moram reći da me raznježilo nekoliko zadnjih komentara na blogu.
Jedna je stvar ostavljati uljudne komentare. To su me još moja djeca naučila – ako želiš da netko dođe na tvoj blog, moraš ići i ti na tuđe blogove. I priznajem, naišla sam na neke koje izuzetno rado čitam i ne mogu ih propustiti i na neke koje čitam rado.
Ipak, napisati «Ja sam sretan/sretna,» nije li to nešto prekrasno?
Jako je lijepo u životu nailaziti na sretne ljude. Pored sretnih ljudi i mi se osjećamo bolje. Pa ne bi li bilo lijepo takvim ljudima uzvratiti istom mjerom? I tako dolazim opet do zaključka mog prethodnog posta – dužnost je svakog čovjeka da bude sretan. :)
I, da ne ostanem dužna: i ja sam sretna!
Sretna sam što sam dobila ovakvu reakciju na svoje misli – kvalitativnu, a ne kvantitativnu. :)
Nisam baš sigurna da mogu tvrditi da su moji roditelji imali sretno djetinjstvo, ostati bez tate s četiri godine nije nešto što bi čovjeka usrećilo. Ipak mislim da su se moji roditelji uspjeli ostvariti kao osobe u životu i neizmjerno sam im zahvalna što nikad nisu pokušavali nametati mi moj put.
Sretna sam i što je moj muž uspio nakon dugih lutanja pronaći posao koji ga ispunjava zadovoljstvom.
I sretna sam što imam divnu djecu koja rastu i idu naprijed.
Ne tvrdim da su moji roditelji bili savršeni, imaju i oni mana. Neke od njih vidim i uspješno izbjegavam, neke vidim i uspješno ponavljam, neke vjerojatno ni ne vidim. Nitko nije savršen i ne očekujem to od sebe. Ne očekujem to niti od svoje djece. Želim samo da budu sretne. Ipak, čini mi se da s nekima od njih to ide lakše, a s nekima teže.
Što roditelji žele svojoj djeci?
Ne bih sad razmatrala o roditeljima koji to zapravo nisu, o onima koji ne mare za svoju djecu ili ih zlostavljaju.
Govorim o sasvim običnim roditeljima, koji su ipak u većini, koji svoju djecu vole. Bilo da su bolje ili lošije obrazovani, više ili manje imućni, spretniji ili manje spretni. Svi oni žele isto – da im djeca budu sretna.
Različiti su načini na koje žele postići sreću svoje djece.
- često roditelji koji su odrastali u neimaštini, misle da će im djeca biti sretna ako ih obaspu raznim stvarima
- oni koji nisu završili školu, često misle da će im djeca biti sretna ako se školuju
- oni koji su imali stroge roditelje, misle da će svoju djecu usrećiti popustljivošću
- oni koji su se rano morali početi brinuti sami o sebi, nastoje svoju djecu što duže paziti i maziti
Mnogi roditelji zapravo plaču nad nesrećama u svom životu i žele svoju djecu poštedjeti istih. Ne pitaju se hoće li im tako priskrbiti drugačije tuge? Često ne vide stvarne potrebe i želje svoje djece jer su previše okupirani svojim neostvarenim željama i neispunjenim potrebama. Zato se često mogu čuti komentari o roditeljima koji preko svoje djece pokušavaju ostvariti svoje ambicije.
Puno je lakše roditeljima koji se u svom životu osjećaju ostvareni i sretni. Oni puno lakše prihvaćaju osobnosti i eventualno drugačije poglede svoje djece. Oni obično imaju više sluha za ono što će usrećiti njihovu djecu jer nisu opterećeni svojim neispunjenim željama.
Jedna moja prijateljica je rekla da najveće greške roditelji čine kad pokušavaju izbjeći greške svojih roditelja.
Ipak, ni jedni ni drugi roditelji neće imati mira dok ne vide da su im djeca sretna. Najlakše je riješiti se utjecaja svojih roditelja tako da im pokažemo da smo sretni. Dokle god djeca ne pokazuju radost, roditelji pokušavaju pronaći neko rješenje.
I roditelji bi trebali znati da će najlakše pomoći svojoj djeci ako su i oni sami sretni.
Dužnost svakog čovjeka je da bude sretan. Uvijek u životu postoji nešto što nas može ispuniti radošću.
Promet
Živciraju me ljudi:
- koji prolaze kroz crveno svjetlo na semaforu
- koji voze brže od svojih refleksa
- koji voze pijani
- koji oduzimaju prednost na križanjima.
Narode, ako vam je život dosadio, postoji bezbroj različitih načina da ga skončate! Ne morate pri tom uništiti još mnoštvo nedužnih ljudi koji vjerojatno znaju kako iskoristiti svoj život!
Neki dan, vozim se ja iz grada doma. Dođem do prvog raskrižja. Crveno svjetlo. Upali se zeleno. Ali neki taxi iz okomite ulice je odlučio prijeći kroz crveno. Ipak je stao pred pješačkim prijelazom, odlučio je ne pregaziti pješake. Zbog toga auto ispred mene nije mogao nastaviti ravno jer mu se ovaj nasadio na putu. No dobro, pješaci prešli, ja sam trebala skrenuti desno te sam nastavila mirno voziti iza već navedenog taxi-a. U međuvremenu je u lijevu traku došao autobus. Dođemo mi do zavoja, ali u zavoju jedna traka nije baš dovoljna za autobus. Pretpostavljam da je taxi mislio da autobus treba pričekati sa zavijanjem dok on prođe, ali je u zadnji čas shvatio da se to ipak neće dogoditi pa je naglo zakočio, ne bi li izbjegao sudar. Nakon toga, trebala mu je otprilike minutica dok je došao k sebi i ponovo krenuo. Zatim mu se činilo da se lijeva traka brže vozi pa je skrenuo u nju, pa mu se činilo da se desna traka vozi brže, pa je skrenuo u nju. A zapravo je cijelo vrijeme bio negdje iza ili pored mene, koja sam vozila desnom trakom, neprestano i bez žurbe. Zanima me, ne mogu shvatiti, što je zapravo dobio takvim ponašanjem? Nikako nije mogao nikuda stići brže nego što je stigao, jer ja nisam žurila, i ni jednog ga trenutka nisam izgubila iz vida. Mogao je samo zakasniti zbog sudara. Na svu sreću, uskoro je skrenuo drugim putem i više ga nisam morala gledati. Skrenem ja nakon toga u jednu drugu ulicu, a tamo opet, neki drugi, taxi ispred mene. I čekamo mi red za semafor, a red je bio dosta dugačak, možda su se i nekoliko puta izmijenila svjetla. I taman kad je ovaj novi taxi došao na red, upali se crveno. Mislite li da je stao? Ne, ne. Ne znam je li to bila neka moja posebna sreća toga dana ili jednostavno svi vozači taxi-a misle da se svjetla na semaforu ne odnose na njih?
Jednom drugom prilikom, idem ja na posao, dođem do raskrižja, a na njemu dva auta – sudarili se. Kako se baš sudarene aute na raskrižju ne može obići na brzinu, bacila ja oko u taj auto koji se zapravo ubacivao u promet. A u njemu sjedi jedan tata s djetetom u krilu. Čeka. Policiju ili šlep službu, ne znam. Je li mu se žurilo? Odvesti dijete u vrtić i stići na posao? Je li uspio stići na vrijeme ili je samo zakasnio što više?
Ako je doista važno negdje stići na vrijeme, krenite na vrijeme, nemojte žuriti u prometu! Ja nisam baš neka uzorna žena. Često mi se dogodi da ne krenem na vrijeme. Ali onda ipak radije kasnim. Promet nije mjesto na kojem se nadoknađuju zaostaci.
A naša vlada se čudi što ima toliko mrtvih u prometu. Ja se čudim da ih, s ovim načinom vožnje, nema više! Ne može tu pomoći 0 promila. Bojim se da je ključna jedna druga riječ, a nestala je i iz naših domova, i škola i sa posla, a to je odgovornost. Vratimo ljudima osjećaj odgovornosti i odmah će biti manje nesreća.
Povijest je učiteljica života
Historia est magistra vitae.
Rekao je dobri stari Ciceron. I s razlogom. Još prije više od 2000 godina.
Ali ljudi kao da to baš i ne čuju. Povijest se neprestano ponavlja. Dođe jedan rat, onda se ljudi malo umore pa se pomire i misle da su našli recept za mir. A nisu. Samo nemaju više snage ratovati. Onda se oporave, i eto ti već novog rata.
Jesmo li u životu što naučili iz povijesti? Je li ikad itko stao i pitao se – koje spmo pogriješke napravili i možemo li ih ubuduće izbjeći?
Je li povijest uistinu učiteljica života ili je ona iznad nas svih, jača od volje čovjeka i tjera nas stalno u isti krug i iste probleme?
Može li se iz povijesti nešto naučiti?
Na žalost, mislim da se iz povijesti, kakva se danas uči u školi, i to ne samo u hrvatskoj školi nego svugdje po svijetu, ne može puno naučiti.
Djeca troše energiju na učenje koji je kralj s kojim sklapao saveze i protiv koga, tko je od koga krunu kupio, tko se s čijom kćeri oženio, a ne spominje se jedna, posve jednostavna rečenica: Dok su se europski vladari svađali, Turci su uživali i osvajali.
He, he, ništa se nije promijenilo. I dalje se jedni svađaju dok drugi rasturaju. Po cijelom svijetu.
Ja mislim da se iz povijesti može jaaaako puno toga naučiti, samo nitko nas ne uči na taj način. Zašto? Postoji li narod kome je stalo da se povijest uči kako Bog zapovijeda?
Ja jednostavno u školi nisam bila sposobna učiti sve te listove od kojih se ne vidi šuma, a nisam imala nikog da mi pokaže šumu u svoj njenoj veličanstvenosti. I sad mi je jako žao zbog toga. Imam tu sreću/nesreću da imam jedno dijete kojem treba puno pomoći u učenju i tek sad sam počela shvaćati važnost povijesti, ali sad baš nemam vremena proučavati sve vrijedne knjižurine koje na svijetu postoje (jer moram pisati blog  ).
Tako, za mene se može svašta reći, ali to da sam stručnjak u povijesti, to nikako. Ipak, čini mi se da ipak iz te povijesti uspijevam iščitati malo više toga nego neki ljudi koji bi to trebali. 
Bajke
Sve je počelo s Pinocchiom. Više manje, svi smo ga trebali pročitati za lektiru negdje u drugom ili trećem razredu osnovne škole. Nije me tada priča posebno oduševila. U sjećanju mi je, vrlo maglovito, ostala glavna poruka priče – onaj tko ne uči, postat će magarac, veliki kit, Geppetto, dobra vila, Lisac i Mačak, i to je to, otprilike. Onda smo odlučili čitati Pinocchia svojoj predškolsko/školskoj djeci pred spavanje. Odjednom sam počela uočavati mnoštvo poruka priče, mnoštvo životnih i istinitih činjenica koje su izrečene kroz slike i naizgled nemoguće situacije. Pomislila sam kako Pinocchio uopće nije priča za malu djecu, već za mnogo starije osobe koje su slične situacije već iskusile u životu i znaju ih prepoznati. Opet, vjerojatno su pisane upravo u slikama i nerealnim situacijama, kako bi prodrijele u dječju podsvijest i iskočile u trenutku kad su u napasti da skrenu s pravog puta?
Zatim je Moje crno sunce, dok joj još nije bilo ni osam godina, vidjela reklame za Harrya Pottera i poželjela imati te knjige. Može li čovjek djetetu koje želi čitati odbiti ispunjavanje želje? I tako je dobila prvu knjigu iz serije na poklon. Odmah je prionula čitanju. A ja sam se sjetila jedne nešto starije poznanice iz mojih djetinjih dana koja me u to vrijeme uglavnom obasipala knjigama. Jednom je rekla da mi nije poklonila ni jednu knjigu, a da je nije prije toga i ona pročitala. I ja sam pomislila: „Pa što ja to radim? Harry Potter nije klasik, poput Pepeljuge, ili Pinocchia ili Petra Pana! Pa ja nemam pojma što mi to dijete čita!“ I tako sam morala i ja pročitati knjigu. Sve ostale knjige nisam više čitala kako bih nadgledala dijete, već zato što mi je postalo važno ono što se u njima događa. I opet, priča o vješticama i čarobnjacima, može li biti nešto drugo osim bajke? No likovi u priči, tako su realistično prikazani da skoro svakog od njih možete pronaći u svojoj okolini. Jednostavno, to uopće nije bajka nego priča iz pravog života.
C. S. Lewis, u svojoj posveti na početku priče Lav, vještica i ormar, piše sljedeće:
Draga moja Lucy,
ovu sam priču napisao za tebe, no kad sam počinjao, nisam bio svjestan da djevojčice rastu brže nego knjige. Posljedica toga je da si već prestara za bajke, a kad knjiga bude otisnuta i uvezana, bit ćeš još starija. No jednoga ćeš dana biti dovoljno stara da opet počneš čitati bajke. [...]
Eto, valjda sam ja dosegla upravo tu starost. Uživam u bajkama. Obožavam ih. Samo mi idu na živce slikovnice s prepričanim bajkama.
Pa i veliki dio Biblije napisan je poput bajke, pogotovo Stari zavjet. Je li doista u davna vremena postojao vrt u kojem se nalazilo stablo s kojega se nije smjelo jesti? Ili je stablo Spoznaje Dobra i Zla samo slika ljudske svijesti i sposobnosti da odlučuje (bira) hoće li u svom životu činiti Dobro ili Zlo? A priča o izlasku Izraelaca iz Egipta? Zašto je tom narodu trebalo četrdeset godina da prijeđe put koji je mnogo godina prije, u roku vjerojatno manjem od četrdeset godina, prijeđen barem četiri puta (kada su braća prodala Josipa i on je došao do Egipta, kada su ta ista braća došla osobno do Egipta u potrazi za hranom, kada su se ta braća vratila po oca u Kanaan te i njega na kraju dovela u Egipat)? Zašto nitko od onih koji su izašli iz Egipta nije došao u obećanu zemlju? Jesu li uistinu Izraelci bili robovi u Egiptu ili je ta priča samo pokušaj da se objasni (ne)sposobnost čovjeka koji je bio rob da postane slobodan? Misli li se u toj priči samo na ropstvo u smislu fizičkog rada ili se raspravlja i o robovanju strastima, predrasudama, stvarima, novcu, bilo kojem obliku zlatnog teleta?
Zapravo je govor slikama puno praktičniji od eksplicitnog govora jer jedna slika može obuhvatiti mnoštvo stvarnih situacija, a ne samo jednu, iz realnog života. Jedna slika može prenijeti poruku ljudima različitih vremena, običaja, dobi i kultura. Slike nisu vezane samo za jedno podneblje.
Zato J.R.R. Tolkien svoju priču smješta u izmišljeni svijet, kako je nitko ni slučajno ne bi povezao s nekom konkretnom situacijom. Iako su ljudi, s razlogom, pokušali povezati njegovu priču s nečim što su zajedno nedavno proživjeli, on kaže da mu je cilj bio napisati priču koja se može primijeniti baš na svako vrijeme. I to je ono što bajke uistinu čine.
Lijepe su priče o životopisima slavnih ljudi, lijepe su priče koje govore i o nekom konkretnom vremenu, i u njima se može vidjeti kako su neka pitanja i neki problemi vječni. Ipak, bajke su tu, izvan i iznad svih vremena, prikladne za svakoga.
Odrastanje
Imam tri kćeri, od toga dvije u pubertetu.
Dok gledam njih, njihove prijateljice ili poznanike, mislim – odrastanje je bolno.
Uistinu, to je vrijeme pomicanja granica, otkrivanja nepoznatih osjećaja, učenja kako se stječu prijatelji, vrijeme iščekivanja i razočaranja, pronalaženja svojeg mjesta u društvu... Doista, čudesno!
Kažu da je za štence jako važno da provedu prvi dio svojeg odrastanja u leglu, među drugim štencima. Ondje uče koliko jako gristi, kako će postići neki svoj cilj, a da istovremeno ne povrijede drugo štene, što je igra, a što je borba. Ako se štene prerano odvoji od drugih pasa, postoji opasnost da i bez namjere prejako ugrize, ne poštuje autoritete i tome slične stvari.
Upravo je tako i s mladima: to je vrijeme kad uče kakvo je ponašanje društveno prihvatljivo, kojim će ponašanjem steći više prijatelja, a kakvim ih izgubiti. To je vrijeme kada od sebične male bebe, koja je uvjerena da se cijeli svijet vrti upravo oko nje i samo zbog nje postoji, počinju shvaćati da postoje ljudi i oko njih, da i ti ljudi imaju potrebe i određena prava, počinju shvaćati dužnosti i obveze i uče se kako postati odgovorni ljudi koji će se sutra moći brinuti o drugima.
Vjerojatno zato postoje ljudi koji ne žele odrasti, žele da se neprestano netko brine o njima i udovoljava im. Ne žele odgovornost i ne žele obveze, žele lagodan život. Vjerojatno je puno lakše i manje bolno, odrastanje za ljude koji vole imati kontrolu nad svojim životom.
Moja sjećanja na djetinjstvo i mladost, uglavnom su lijepa. Imala sam sretno djetinjstvo i vrlo ugodnu mladost. Čini mi se čak da mi je sve bilo prelagano i da se nisam dovoljno pripremila za stvarne probleme u životu. Ipak, sjećam se tog osjećaja da sam čudovište. Da misli i dileme koji me muče, ne muče nikog drugog. Dugo mi je trebalo dok sam shvatila da svi mladi slične dobi imaju slične probleme, razmišljaju o sličnim stvarima, samo se ne usuđuju o tome razgovarati. Od tog trenutka, uglavnom rado pričam o svojim problemima i bolima odrastanja, samo da, koliko je moguće, pomognem drugim ljudima da se osjećaju manje čudovišno. Znam koliko sam se ja u životu osjećala normalnije kad bih otkrila da i druge ljude muče ista pitanja kao i mene.
Na koncu, kad bih se, kao dijete, požalila odraslima na bol u nogama, uglavnom bih dobila odgovor: „To je zato što rasteš.“ Odrastanje definitivno boli!
|
