Računica
Eto, baš danas tako pričam s prijateljicom o tome kako je Gospar izjavio da je svojoj djeci plaćao škole u Austriji i da su bile jeftinije nego vrtić ovdje. I stanemo mi malo razmišljati. Zadnja mjesečna naknada za vrtić koje se sjećam, bila je 660,00 kn, a jedan poznanik mi baš priča da je njemu mjesečna naknada za vrtić 840,00 kn. Činjenica je da te naknade variraju od grada do grada, ali je isto tako činjenica da u velikom broju gradova tete u vrtićima već sa srednjom stručnom spremom imaju veće plaće nego nastavnici u školama. Je li to logično? I onda smo uzeli najveću školarinu koja postoji na fakultetu na kojem radim: 5.500,00 kn. Podijelimo li tu školarinu na 10 mjeseci, pođimo od pretpostavke da je 10 mjeseci ono što se efektivno studentima pruža na fakultetu, a i da djeca idu u vrtić najčešće 10 mjeseci u godini, dobijemo 550,00 kn mjesečno. Sad, znam da razni fakulteti imaju razne školarine kao i različiti vrtići razne naknade. Ipak mi nekako ispada da je skuplje ići u vrtić nego studirati. Je li to u redu? Je li fakultet ljudima potrebniji od vrtića? Nekako mi se ne čini. Naprotiv, čini mi se da je broj radnih mjesta za koja se ne traži fakultet puno puno veći od broja roditelja koji nemaju potrebe za čuvanjem svoje djece.
Da, slažem se da je puno toga naopako i da ima puno toga protiv čega se treba buniti, ali mislim da se studenti ne bune baš protiv toga. Baš kao ni vrtići, ni studiranje nije obavezno i ne vidim zašto ne bi podlijegalo plaćanju? Istovremeno se čini sve da se vrijednim studentima omogući studiranje i ne bi mi bilo drago da se to ukine.
Ima još toga što ne razumijem
Primjerice, što ova djeca zapravo žele, koji su njihovi zahtjevi, što traže? Ups, pardon, punoljetni mladi ljudi, kao što volim reći njihovim roditeljima dok ih upisuju na fakultet.
A nije da se nisam trudila. E sad, tu je vjerojatno razlika između onoga što ne treba razumjeti i onoga gdje treba biti znatiželjan. Dok netko jede pržene kukce, hoda u kratkim rukavima usred zime, mogu čovjeka prihvatiti, a da ga pri tom ne razumijem. Kada netko pribjegava nasilju, a ja, na žalost, demonstracije i okupiranje predavaona smatram nasiljem, onda nije ni malo nevažno otkriti što se sve iza toga krije kako ne bismo ponavljali neke stvari previše u krug...
Kao što rekoh, trudila sam se, pažljivo slušala vijesti i uporno nisam ništa razumjela. Onda sam danas srela dvije djevojke koje su zatražile podršku u njihovim zahtjevima. „Rado,“ rekla sam im, „ali ja nikako ne mogu podržati nešto što ne razumijem.“ (Nisam tako odgojena.) Pa su mi dale tekst peticije za koju skupljaju potpise:
PETICIJA
KOJOM TRAŽIMO PRAVO NA BESPLATNO OBRAZOVANJE
1. Obrazovanje je javno dobro, a ne roba, i kao takvo mora biti dostupno svima pod jednakim uvjetima. Stoga tražimo pravo na besplatno obrazovanje kroz zakonsko osiguranje potpunog javnog financiranja obrazovanja na svim razinama visokog obrazovanja, bez smanjenja upisnih kvota.
2. Tražimo strategijsku prenamjenu sredstava državnog proračuna u sektor obrazovanja vođenu načelima društvene solidarnosti i socijalne osjetljivosti te idejom da je obrazovanje javno dobro.
3. Tražimo transparentnost financiranja cjelokupnog sustava znanosti i obrazovanja.
4. Također zahtijevamo da se svi zakoni koji se odnose na znanost i visoko obrazovanje prije upućivanja u saborsku proceduru daju na očitovanje svim znanstvenim i visokoobrazovnim institucijama.
Pravo na besplatno obrazovanje? U čemu je problem? Svi koji se nalaze u prvom dijelu rang liste pojedinog fakulteta, imaju pravo na besplatno obrazovanje. Svatko tko dvaput padne godinu, gubi pravo na besplatno obrazovanje. Svatko tko je plaćao svoje obrazovanje, a nađe se među 10 % najboljih studenata na godini, stječe pravo na besplatno obrazovanje. Pravo na besplatno obrazovanje postoji, ali samo za ograničeni broj ljudi. Jako mi je simpatičan naš Predsjednik kada kaže da se on besplatno školovao i da ne vidi problema zašto se i danas mladi ne bi besplatno školovali? Da, i u moje vrijeme je studiranje bilo besplatno. Ali baš ono, potpuno besplatno. Isto za ograničeni broj ljudi. Oni drugi nisu studirali. Kada sam bila pri kraju studija, onda se uvelo plaćanje svakog ispita nakon prva tri. I još tada sam komentirala kako bih sigurno bila prije završila faks da su to i meni priuštili, a da sam morala plaćati studiranje nakon pada godine, vjerojatno bih završila još brže. Uglavnom, nije nikakav problem ponovo uvesti takvo besplatno studiranje. Jednostavno se postave kvote na one koje odobrava Ministarstvo za studiranje na njegov teret i ne upisuju se studenti preko toga. Je li to ono što traže demonstranti? Jesu li svjesni da je to ono što zapravo traže? Te kvote su zapravo diskutabilna stvar. One bi trebale biti formirane s jedne strane u suglasju s gospodarstvom, u praćenju nekakve strategije razvoja, predviđanju potreba za stručnjacima koje će to gospodarstvo imati i trebale bi biti tek nešto veće od očekivanja potreba za odgovarajućim stručnjacima za pet godina. Uzmimo u obzir da će jedan dio ljudi odustati od studija kojeg su upisali ili da će potrebe malo više narasti nego što se očekuje. Treba uzeti u obzir i da će neki malo sporije studirati i da će završiti u zajedno s nekim iz kasnije generacije, tako da kvota ne treba biti puno veća od očekivanja. To ne bi bilo teško kada bi fakulteti doista surađivali s gospodarstvom, kada bi studenti redovito išli na praksu još za vrijeme studiranja, kada bi se gospodarstvo imalo prilike upoznati s njima još dok su studenti. Bilo bi puno manje ljudi na zavodu za zapošljavanje. To je jedini dio (i najvažniji) američkog sustava obrazovanja kojeg Bolonja nije prekopirala... S druge strane, kvote bi trebale biti u skladu s mogućnostima i sposobnostima određenog fakulteta. Kada bi bilo tako, Pravni fakultet u Zagrebu ne bi nikako mogao upisivati po 1000 studenata na prvu godinu svake godine. Ali sve to zajedno nije tako. Kvote se određuju odokativno, a i prema naklonosti određenim ljudima ili ustanovama. Ne vjerujem niti da je potrebno uplatiti neko posebno mito. Možda samo kavica s pravom osobom, možda čak samo malo upornog dosađivanja i eto kvote na zadovoljstvo svih. Čak i onih studenata koji će zapravo biti sretni što su uspjeli upisati faks iako nisu sasvim sigurni što će s njime jednog dana kada dobiju diplomu. Baš takvi studenti, koji su spremni studirati pod svaku cijenu, su prava blagodat za fakultete. Činjenica je da Ministarstvo stišće na razne strane, od toga da ne daje novac za toalet papir do toga da odobrava vrlo malo radnih mjesta. I tako fakulteti pomisle – ajmo zaraditi malo na školarinama pa ćemo od tog novca moći kupiti ono opreme za koju nam Ministarstvo ne da novac, a i dati malo poštenije plaće ljudima tako da ne traže drugi posao. I budimo iskreni, da nema tih školarina, i ovako loše opremljeni fakulteti bili bi opremljeni još lošije, uvjeti studiranja bili bi još gori, a i kvaliteta kadrova. Sve u svemu, studenti imaju pravo na nezadovoljstvo, samo to nisu baš najbolje artikulirali. I kažem ja to tim djevojkama, kako je lako uvesti besplatno obrazovanje, a za jednu od njih znam da studira po osobnim potrebama, što znači da bi sad negdje radila umjesto da demonstrira, a radila bi sigurno jer radi i ovako, dok studira, jednostavno vrijedna djevojka, ne, nitko joj ne može reći da je lezilebovićka. I kažu one meni, „Da, dobro, neka postoji studiranje po osobnim potrebama, ali neka dobri studenti mogu lakše prijeći na studiranje na teret Ministarstva, a neka oni koji studiraju na teret Ministarstva, a ne dolaze na predavanja i ne polažu ispite, budu dužni naknadno platiti školarinu jer su očito izigrali dano im povjerenje.“ I mislim ja, vidi, nisu te cure bedaste, imaju one i dobre ideje! I slažem se, dobre ideje treba podržati. I kažem ja njima „Nemojte odustajati, ali nemojte niti previše očekivati.“ Opet, kad vidim onog studenta iz Splita, koji tvrdi da je situacija ozbiljna zato što pada kiša, nekako se pitam – imaju li ta djeca, pardon, punopravni glasači, ideju o tome za što se bore ili svatko ima neke svoje ideje, a svima baš paše da se malo odmore od studiranja? Budimo iskreni, osnovnoškolci i srednjoškolci su sada imali proljetne praznike, a studenti su se morali boriti s kolokvijima iz svih ili skoro svih predmeta. Pukli su ljudi. Može li im tko zamjeriti?
I sad, moje mišljenje:
1. Obrazovanje još uvijek nije javno dobro nego je roba. Kada bi obrazovanje bilo javno dobro, onda bismo svi mogli raditi za besplatno, svi bismo se mogli koristiti raznim proizvodima znanja prema našim potrebama, sve bi bilo besplatno. Taj je koncept, na žalost, iskušan u više navrata i na više načina i nikada nije uspio zaživjeti. Možda hoće jednog dana, ali sigurno neće prvo u Hrvatskoj. U nekim zapadnim zemljama školarina nije proporcionalna troškovima obrazovanja već plaći koju čovjek s tom strukom može sutra zarađivati. Na određeni način, time se osiguravaju kvalitetni profesori jer ih neće veća plaća u struci odvući sa fakulteta, kao što se nama dogodilo u pravosuđu da su svi kvalitetni suci postali javni bilježnici isključivo zbog plaće, sigurno ne zbog većih izazova u poslu. Kod nas još uvijek jednim dijelom školarine više ovise o troškovima obrazovanja (primjerice medicinski ili kemijski fakultet troše puno više novca na opremu i potrošne materijale nego recimo ekonomski fakultet) što se i ne pokazuje pretjerano praktičnim. Osim toga, narod je takav, ne zna cijeniti ono što dobije besplatno, pa bi i znanje izgubilo na svojoj vrijednosti. Zapravo, to što danas imamo ovakav odnos prema znanju i jest posljedica takvog besplatnog obrazovanja kroz kakvo je prošao naš Predsjednik.
2. S ovim bih se mogla u potpunosti složiti, ali bilo bi pošteno, kada se već okupiraju predavaone, da se i sroči nekakav konkretan prijedlog, poput onog kojeg su mi iznijele spomenute studentice. Djeco, studirate, pripremate se za život, s pravom smatrate kako ovi na vlasti nemaju pojma, pa dajte, počnite se uključivati u taj život, pokažite im što bi bilo bolje! Nemojte biti kao mi, da samo filozofirate, a nećete prstom mrdnut! Uvijek me fasciniralo kako svi ljudi u kafiću, uz kavu, znaju bolje kako se vodi, bilo firma, bilo država, a onda kad dođu u priliku nešto promijeniti, to ne čine.
3. Sretno!
4. Tu, na žalost, nemate pravo. Svi zakoni prije dolaska u Sabor idu na javnu raspravu. Baš svi se imaju pravo uključiti u tu javnu raspravu. Ne samo ustanove iz znanosti i obrazovanja nego i studenti i njihovi roditelji i oni koji kopaju po kontejnerima, baš svi. Zašto to ne rade? To je drugo pitanje. Istina je da se baš ne obznanjuje na sva zvona kada zakon krene u javnu raspravu, može se tražiti i stvaranje nekog zakona koji bi tražio da se javne rasprave oglašavaju upadljivije, ali javne rasprave postoje. I ne, neću vam prigovarati što se do sada niste u njih uključivali, ali barem od sada možete odlučiti biti bolje informirani i aktivniji.
Jesu li studenti zapravo izmanipulirani?
Uvijek, kada je u pitanju masa ljudi, kada se pribjegava nasilnim metodama, uvijek se radi o manipulaciji. Bilo da se radi o sveučilišnim profesorima koji su nezadovoljni činjenicom da će im plaće biti smanjene pa su nahuškali studente na demonstracije, a onda se prave da ih samo podržavaju, bilo da se radi o nekom sasvim trećem, studenti su izmanipulirani. Naravno da su oni koji guraju studente u prve redove, a sebi čuvaju sjedalicu u nekakvoj sjeni, kukavice, ništa manje od onih koji su poslali djecu u križarski rat. A vi, dragi studenti, morate znati da upravo radite prljavi posao za takve nekakve gnjide. Je li baš oporba nahuškala studente? To mi je malo teže probaviti. Jer upravo je vlast tempirala snižavanje plaća pred lokalne izbore. S kojim ciljem? Nemam pojma, ali pada mi na pamet misao koju je David Icke zapisao u knjizi Najveća tajna:
Ako želite dati veće ovlasti policiji, sigurnosnim službama i vojsci, i ako želite da javnost zahtijeva da upravo to učinite, tada se samo pobrinite da dođe do porasta kriminala, nasilja i terorizma, i bez po muke ćete ostvariti svoj naum.
Daje i recept kako da se izbjegne da budemo izmanipulirani:
Kako da ljudi spriječe da ih se iskorištava na taj način? Vrlo jednostavno. Ni u kojim okolnostima nemojte nikoga ubiti, nikome naškoditi i postavljati bombe. Eto, sve je riješeno.
Ja bih rekla: ni u kojem slučaju nemojte pribjegavati nasilju. Imate pravo na svoje zahtjeve, servirajte ih Ministarstvu svaki tjedan, obraćajte se medijima svaki dan, pišite peticije, oglašavajte svoje zahtjeve, pričajte o njima, ali nemojte pribjegavati nasilju. Ometanjem nastave samo sebe zakidate za ono što ste već platili – znanje.
Ne razumijem
zašto neki ljudi imaju takvu potrebu sve razumjeti? Sve shvatiti, sve objasniti, sve opisati. I onda je, ono što ne razumijemo, manje vrijedno? Ako mi to ne razumijemo, znači li da je besmisleno?
Je li to tako teško prihvatiti da postoje stvari koje ne razumijemo, koje možda nećemo nikada shvatiti, a možda i hoćemo kada dođe vrijeme za to. Ima li smisla djeci koja još nisu naučila tablicu množenja objašnjavati trigonometriju? Znači li to da trigonometriju uopće ne treba učiti?
Ne kažem da ne treba ljude i stvari nastojati upoznati. Samo mislim da ne treba sve svrstavati u naše vlastite kalupe, da ne moraju svi ljudi razmišljati na isti način te da je moguće i prihvatiti ono što ne razumijemo.
Nema ničeg lošeg u tome da se prizna da se nešto ne zna ili ne razumije. Ono što je izvan naših okvira spoznaje nije zbog toga ništa manje vrijedno.
Gorčina
ne kvari samo naš odnos s osobom na koju smo ogorčeni. Taj odnos i nije tako bitan, tu je osobu ionako najbolje izbjegavati da nas ne bi ponovo povrijedila. Problem je kod gorčine to što ona kvari i naš odnos sa svim drugim ljudima koji nam nisu baš ništa skrivili.
Je li moguće eliminirati gorčinu, a da pritom i ne oprostimo? Ne znam.
Mislim da bismo trebali nastojati oprostiti kako ne bismo mi bili ti koji će povrijediti nekog drugog tko nije ni luk jeo ni luk mirisao (osim Mladog Luka, to se uvijek preporučuje). Meni je puno lakše živjeti s povredom nego s opekotinama na savjesti.
