|
|
Deja Vu
Stvari se ponavljaju, a ja sam, iako sam i malo umrla od smijeha (bilo bi smiješno da nije tragično), sve više sigurna da me hvata bijes.
Što je ovo?
Ne znam ni ja, al evo ga opet!
- Dijete mi boluje od vodenih kozica.
- A moje od protestantitisa.
- Uh, to je jako zarazna bolest! Idem ja...
Krajnje je vrijeme za jedan ozbiljan razgovor. Ma, što više razmišljam, ne muče me toliko ni same demonstracije. I dalje sam jako ponosna na tu djecu koja nisu napravila nikakvu štetu. Možda jesu po nekim drugim gradovima, ali u Rijeci nisu. To me izuzetno veseli i na tome svaka čast. Ali živo me zanima koliko je roditelja bilo upućeno u događaje? Koliko su ta djeca s roditeljima razgovarala o stvarima koje ih muče? Dobro, nadam se da su učenici trećih razreda pričali malo više s roditeljima od učenika prvih razreda. Ali znam da je moje dijete otišlo na Korzo, a da nije pojma imala čemu se pridružuje, organizacioni mail je pročitala tek nakon demonstracija, a kamoli da je malo provjerila koliko ima istine u tome... E, to me muči! Cijeli život sam dresirana da ne budem ovca, da sve informacije provjerim i procesuiram kroz svoj vlastiti logički sklop. Mislila sam da nije potrebno da i ja svoju djecu dresiram na taj način, živimo u demokraciji, biti će dovoljno da ih odgajam u tom smjeru... Treba očito mijenjati metode.
UBR, kaže da se u ime svih riječkih škola okupilo manje djece nego kada je protestirala samo njihova škola.
Malo sam jednostavno umorna od toga da glasna i agresivna manjina određuje sudbinu tihoj i mirnoj većini. To ne toleriram. Bez obzira na to koliko razlozi za pobunu bili opravdani, problemi se jednostavno ne smiju rješavati na taj način. U mojoj kući, čak i kad je u pravu, nema šanse da dijete postigne cilj nasiljem. „Da zlato, imaš potpuno pravo, ali zato što si to tražila na krivi način, nećeš dobiti!“ Drugi puta ćeš se potruditi pristojnije.
A, na žalost, ovdje djeca od vlasti dobivaju sasvim drugačiju poruku. I to je ono što me izbezumljuje. Ne toliko djeca koja pokušavaju svratiti pažnju na sebe, koja dobrim dijelom i ne znaju protiv čega protestiraju, ali ih to zabavlja, već poruka koja im se daje. Dok postavljate normalna pitanja, dok ste pristojni, nećete dobiti ni odgovore, a kamoli nekakvu prilagodbu vašim zahtjevima. Ali ako demonstrirate, nema problema, ispunit će vam se svaka želja, bila ona opravdana ili ne. Samo vi demonstrirajte! Želite WC papir? Demonstrirajte i dobit ćete ga! Želite da nitko ne padne razred? Samo demonstrirajte! Želite školu bez ocjena? Samo vas se treba dovoljno skupiti na demonstracijama i sve će biti u redu. Na svu sreću, pa se ipak za neke idiotske prijedloge ne može skupiti dovoljno djece. To je dobro. No, ako se ovakva politika nastavi, nema garancije...
S druge strane, gledam generacije i generacije studenata, vjerojatno ipak na netipičnom faksu, i znam da se nisu uspjeli organizirati niti da životinju od profesora koji se nad njima iživljava stave na red, a kamoli da dobiju WC papir. I dok slušam to dijete koje viče: „Nas ovdje nitko ništa ne pita!“ srce mi igra. Možda će ta djeca upisivati fakultete bez pomoći roditelja? Možda više nećemo morati tjerati roditelje iz dvorane u kojoj budući studenti (koji su prešli razredbeni prag) ispunjavaju upisne listove? U nadi je spas.
Molim one koji strpljivo čekaju priče o slikicama da se ne ljute. Ova mi je tema sad uletila i vjerojatno ću je žvakati još neko vrijeme.
Moje nedavno iskustvo
Nekako se poklopilo. Čitam najprije o antipatičnoj prodavačici kod Frke, pa krenem do Promatračnice, a tamo opet neka isfrustrirana prodavačica. A meni vrijeme da obučem dijete za krizmu. Treba znati da po pitanju shoppinga uopće nisam ženstvena, ne volim to, izbjegavam to kad god mogu, izuzetno me frustrira kada je odjeća poslagana po bojama, a ne po modelima ili veličini i još kada naiđem na prodavačicu koja je možda i pristojna, ali ne zna što sve ima u dućanu, poludim i bježim iz dućana glavom bez obzira. E, ako još nije ni pristojna, onda otprilike zaboravim da taj dućan uopće postoji.
Plan je zapravo bio da kupimo tkaninu pa da nona šiva, ali kaže dijete, idemo najprije u ovaj dućan. Dobro. Dođemo mi u taj dućan i, jedva što stignemo spustiti pogled na prvi komplet koji nam se svidio, eto prodavačice: „Mogu li vam nekako pomoći?“ E sad, istina je, i u tom dućanu je roba bila posložena po bojama, a ne po modelima ili veličinama, ali dobro, pitamo mi, imate li ovaj komplet u crnoj boji? I rado bismo uz njega isprobali onu bluzu. Evo, kaže prodavačica, nije ni pitala za veličinu. Brže bolje nam je donijela i komplet, i traženu bluzu i jednu drugu bluzu za koju je mislila da bi puno bolje pasala uz taj komplet od one koju smo mi odabrali. I sve baš u pravoj veličini, ima žena oko. I tako, isprobava dijete, ali nikako da nas ispuni neko oduševljenje, a žena nosi i nosi bluze. „Hoćete li onu koju ste zadnji put probali?“ (još joj i govori „vi“) „Zadnji put?“ Da, zapravo je dijete već u više navrata dolazila u ovaj dućan, s raznim prijateljicama, jednom čak i s mlađom sestrom, i svaki put je nešto probala. Ja sam htjela propasti u zemlju od srama, kako možeš isprobavati robu ako znaš da nemaš lovu s kojom bi je kupila? Ali žena uopće nije izgledala kao da joj to smeta, ona je samo donosila nove i nove bluze, ako ih nije donijela desetak, nije donijela ni jednu. Već smo i muž i ja počeli gubiti strpljenje, ali ona ne. Pa onda pitamo, imate li možda kakve hlače na rige (crte)? „O, da, imali smo jedne, čekajte, mislim da je ostao još jedan par, samo da provjerim veličinu.“ I eto nje: „Nećete vjerovati, baš su prave veličine! Da, istina, malo im se pasica odšila, ali, iako su već na sniženju, spustit ćemo cijenu još.“ A djetetu stoje baš savršeno.
I ne znam koliko smo vremena proveli u tom dućanu, bližilo se već i vrijeme zatvaranja, ali mislite li da bih imala obraza nakon toliko isprobavanja reći samo „Ne, hvala“ i otići, a da ništa ne kupim? Što mislite, gdje ću prvo otići kad budem tražila jaknu za svoju drugu kćer?
Kažem ja svome mužu: „Da imam trgovinu, odmah bih joj ponudila posao,“ ali kaže kći: „Sve su prodavačice tu tako ljubazne.“ (Ona barem ima iskustva.) Na koncu je moj muž zaključio da je to talijanski stil prodaje, što baš nije ni čudo, budući da je vlasnik trgovine Talijan. A i to da prodavačica smije po svom nahođenju spuštati cijenu, to nisam nikada doživjela u našim trgovinama, iako je i ova trgovina „kod nas“.
Sve to ima svoj smisao. Mene je najprije iznenadilo da su dozvolili jednom očitom derištu, koje sigurno nema novac sa sobom, da isprobava robu koju sigurno neće kupiti. Taj dan. S druge strane, ne možeš zabraniti tom derištu da robu razgledava, a kako ćeš onda biti siguran da neće nešto ukrasti? Možeš ga napadno pratiti, što stvara neugodan osjećaj i dijete koje nije došlo tu da bi kralo, možda neće doći nikada ponovo. A možeš i biti dobar prema njemu, donositi mu robu da je proba i tako imaš kontrolu nad robom, a dijete se ugodno osjeća. Možda dođe opet s roditeljima. Što se i dogodilo. Isto tako, mi smo došli već kasnije poslijepodne, potrošili tamo barem sat vremena na isprobavanje sve moguće robe, i na kraju, nismo baš imali ni vremena obilaziti još dućana, ako smo tog dana namjeravali tržiti i ne vraćati se ponovo u grad danima, onda ćemo sigurno nešto kupiti kod nje. Sve to ima smisla, sve je to na korist vlasniku trgovine, ali i kupac se jednostavno voli osjećati ugodno. Ja se osobno volim vraćati u trgovine u kojima se osjećam ugodno. I radije ću kupiti i nešto manje lijepo tamo gdje je prodavačica bila ljubazna nego i nešto savršeno tamo gdje sam je morala vući za rukav. I tako, promet raste. Ali prvenstveno sam željela da se zna da postoje i ugodne prodavačice. Iako i dalje mislim da to ovisi prvenstveno o poslodavcu. (A imala sam i priliku pitati jednu djevojku koja je tamo radila, bila je zadovoljna plaćom.) Ali poslodavac bi trebao znati da ugodne prodavačice povećavaju promet i njegovu zaradu, a da će one biti ugodne onda kad budu i zadovoljne, kada im bude stalo zadržati taj posao. A konkretni Talijan to očito zna.
Prijateljima...
...koji slave danas:
Hristos voskrse!
Neka se radost nastani u svim srcima! 
Čistokrvni mješanci
... traže dom.
Kliknite ovdje u potrazi za više informacija. 
171
Na svoj četrdeset treći rođendan, napisala sam post s naslovom 43. Naknadno sam shvatila da je to baš bio i 43. post po redu. Pa sam razmišljala gdje bi mi se još redni broj posta mogao složiti s temom? Hmmm... Šansu za veličinu stopala sam ispucala u tom istom postu. Znači da od sljedećeg rođendana i službeno postajem stara. Tako barem kaže moja sestra, da čovjek postaje star kad mu broj godina prijeđe veličinu stopala. To je nekako pogodnije za muškarce, a i općenito, za nas koji živimo na velikoj nozi. Mogla sam pisati i o kilama, ali nemam ništa pametno za reći o tome, ništa konstruktivno ni optimistično. Mogla bih pisati i o visini, ali što s tim? A vrijeme teče, postovi se redaju... I eto moje prve godišnjice bloganja! Što da kažem? Nekako mi se čini da ima obilje blogogodišnjica u zadnje vrijeme. Kao da neki virus hara netom u to doba. Proljeće. Nije li to vrijeme koje bi nas trebalo odvući od računala? Možda je to vrijeme inspiracije?
Ne znam točno kakve bi veze broj 171 mogao imati s godinom dana, ali, evo, ovo je moj 171. post. Ima broj u sebi dvije jedinice, a 7 je broj dana u tjednu. Kao poklon sebi za prvu obljetnicu, shvatila sam što znače neke od tih brojki u statistici. Broj postova u „Panelu“ pokazuje ukupni broj postova koje je korisnik napisao, zajedno s postovima i na drugim blogovima na kojima mu je to omogućeno, dok pod „Detaljnije“ pokazuje broj postova na konkretnom blogu. Isto tako, broj komentara u „Panelu“ pokazuje broj ostavljenih komentara na ovom servisu, a ne primljenih, ali to se ionako pod „Detaljnije“ jasno vidi.
U čast svoje prve godišnjice, odlučila sam prekopirati svoj prvi post. Onaj u kojem ljudi obično pišu – da vam kažem nešto o sebi!
Toutes les grandes personnes ont d'abord été des enfants, mais peu d'entre elles s'en souviennent.
Sve odrasle osobe su nekad bile djeca. (Ali malo njih se toga sjeća.)
Antoine de Saint Exupéry
Prijevod: Luko Paljetak
Volim vjerovati da se ja još sjećam.
Ovako izgleda demokracija
Na stranicama Ministarstva znanosti obrazovanja i športa, 8. travnja 2008. objavljen je Nacrt Prijedloga Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj školi i srednjoškolskim ustanovama te je time započela javna rasprava o tom prijedlogu zakona.
Klikom na link u tekstu, možete otvoriti Nacrt prijedloga za čitanje, a sve svoje prijedloge možete slati e-mailom na adresu zakon(na)mzos(točka)hr.
Ja se, na žalost, nisam još posvetila njegovom čitanju pa ne mogu u ovom trenutku reći što mi se u njemu sviđa, a što ne, ali javna rasprava znači da javnost ima uvid i mogućnost utjecaja na zakon koji treba biti sastavljen. Ta mogućnost nam nije uskraćena, a naša građanska dužnost je da se uključimo prije nego što ponovo kritiziramo.
Tko nam to odgaja djecu?
Hm, da, postoje neke stvari koje mi dignu živac. Ali onda... ima tu nekoliko toga. S jedne strane, uvjerena sam da je autorica izjave koja mi je digla živac posve dobronamjerna osoba, da samo želi dobro i da nije mislila ništa lošeg te da nije od onih koje baš boli briga, vole sjediti skrštenih ruku i samo kritizirati one koji rade i pri tom griješe. Voljela bih ostaviti isti takav dojam i o sebi. S druge strane, mislim da uvijek u vidu treba imati cilj te da se do njega gotovo nikada ne stiže u afektu. Zato sam radije brojala do deset. U više navrata. Mislim da i u danima.
Stvar je u tome da sam ja odrastala u totalitarnom režimu. Koliko god takav režim imao mana, činjenica je da se u njemu nikada ne događa da dijete uđe sa strojnicom u školu i poubija pola kolega, da ljudi ne šeću noževima po cesti kako bi nekoga opljačkali, da je u takvim režimima puno teže doći do droge itd. itd.
Osim što je bio totalitaran, filozofija tog režima bilo je odumiranje obitelji i nevažnost privatnog vlasništva. Postojalo je društveno vlasništvo i kolektivna odgovornost pa nikada nikom nije palo na pamet izjaviti da se djeca odgajaju u obitelji.
S druge strane, postojala je ona neka granica, stvari koje su se smjele ili trebale govoriti javno i stvari koje su se smjele govoriti samo među ljudima koje dobro poznajemo. Da, da, u školi te uče onako, ali mama i tata ti kažu ovako. Ali ne, to nećeš tako reći učiteljici. Njoj ćeš reći ono što ona traži, a misliti ćeš kako ti mi kažemo. Tako da su se djeca i te kako odgajala u obitelji. Barem u onim obiteljima koje su pronalazile manjkavosti takvom totalitarnom režimu. U onim drugim obiteljima djecu je odgajao režim pa su djeca opet bila odgojena. S pomalo neobičnim redoslijedom vrijednosti, možda i s uvjerenjem da je doista došlo vrijeme da obitelj kao takva nestane, ali znala su što moraju obući kad idu u školu (Kute! Tko je bio tako lud da ih ukine?), znala su kako moraju pozdravljati i oslovljavati starije (Zdravo druže! To je kao neki izraz poštovanja – ćo mi ćo ti. Ali doista, preuzeo je ulogu izraza poštovanja i barem djeca nisu razmišljala o značenju samih riječi, tako se oslovljavalo ljude s više moći.).
S treće strane bila je Crkva. Možda je bilo još tih strana, ali to su te tri strane među kojima sam se ja kretala i koje sam uspjela upoznati tijekom svojeg odrastanja. Crkva baš nije bila po volji totalitarnom režimu. Bila je negativna. To su bile reakcionarne snage. Trebalo je uvijek nedjeljom organizirati nekakva događanja za omladinu i pionire kako djeca ne bi uspjela otići na misu. Ne kažem da su uvijek postojale sankcije za one koji su bili vjernici, ali često je tu bilo verbalnih omalovažavanja. I ne zato što su odrasli uvijek bili uvjereni u ono što pričaju već zato što su dobili direktivu da o tome tako pričaju. Dakle, da bi se dijete privuklo u crkvu, trebalo mu je pružiti nešto što bi bilo jače od tog verbalnog omalovažavanja ili eventualnih sankcija, trebalo mu je pružiti nekakav sadržaj koji bi ga privlačio više nego što ga je kritika s druge strane odbijala. E, radili su svećenici u to vrijeme ko magarci, ništa im nije bilo teško. Tako da su tada i oni odgajali djecu. Vjerojatno je slično bilo i u drugim vjerničkim zajednicama, ali pretpostavljam da se tamo ništa nije promijenilo nakon uvođenja demokracije jer s demokracijom je ipak postalo moderno baš biti katolik.
E, i onda je došla demokracija. Sloboda mišljenja i govora. Sad više ne postoji službeno mišljenje režima, jer režima niti nema. Roditelji više ne očekuju da dijete u školi uči nešto što se kosi s njihovim uvjerenjima pa puno manje i provjeravaju što se to u školi uopće uči. Ne primjećuju rupe koje su nastale izbacivanjem određenih sadržaja i ne ubacivanjem odgovarajućih u nekom drugom obliku. A možda ni sami ne znaju kako ih popuniti jer uče djecu ono što su njih učili njihovi roditelji, a ono što su oni naučili u školi, očekuju da će i njihova djeca.
Primjerice, vrlo se slikovito sjećam udžbenika iz prirode i društva u prvom razredu osnovne škole. Bio je velik i bio je debeo. Kakvi su danas? Sjećam se i te lekcije gdje se Pucko ne želi dignuti starijoj osobi u tramvaju ili autobusu. Eto, već mi treće dijete ide u drugi osnovne (da ne spominjem i da uči iz trećeg udžbenika) i još nisam naišla na neku sličnu lekciju.
Pa onda, ONO i DSZ. Ne, ne kažem da je djeci potrebno znati dijelove puške, možda ne moraju znati ništa niti o bojnim otrovima, ali imobilizacija slomljene kosti, bočni položaj, umjetno disanje, masaža srca, to nije nešto što je korisno samo vozačima! I, opet ponavljam, evakuacijske vježbe, ne, ne, one nisu obilježje bilo kakvog režima, one su nužna sigurnosna potreba!
Od kada su osnovna i srednja škola postale samo obrazovne, a ne i odgojne ustanove?
A Crkva? Crkve su se napunile vjernicima, svećenici ne znaju ni što bi sa svima njima. Ne moraju se više truditi da privuku ljude, jer svi žele biti viđeni u crkvi (dobro, to više, na sreću, nije tako, ali bilo je). Pa su najprije prebacili vjeronauk na škole, nedovoljno obrazovanim vjeroučiteljima jer se nije moglo preko noći stvoriti dovoljno ljudi iz struke koja do jučer nije postojala. Pa su se čudili da im na sakramente dolaze djeca koja nemaju pojma o tome što primaju. Pa im je život u župi počeo odumirati. Pa su zaključili da ipak treba nešto učiniti. Pa sada djeca idu na dvostruki vjeronauk, ali i dalje bez sadržaja koji bi ih privlačio, jer to nije potrebno. A svećenici pričaju kako oni ne mogu djecu naučiti vjeri, kako je to nešto što se dobiva od roditelja. Od kojih roditelja? Od onih koji su nosili štafetu u svojoj mladosti, a krstili se po skrivečki? Onih kojima je baš pasalo što režim ne podržava Crkvu jer su tako imali jednu obvezu manje?
Postoji to neko uvriježeno mišljenje da je demokracija = anarhija.
Jedan autoritet je nestao, drugi autoriteti više nemaju čemu pružati protutežu pa su se rasplinuli. Djeca rastu bez autoriteta. A ljudi se čude.
Sada svi govore kako su roditelji glavni stup odgoja djece i kako to nije posao ni škola ni crkava niti nekog četvrtog.
Ma ja se slažem. Temelje koje su opalili roditelji, teško je rušiti. Pogotovo, kako bi rekla Frka, control freak kakav jesam, stojim ko mačka na oprezu da ne bi netko to niti pokušao. Dobro, sjećam se ja i ljudi izvan moje obitelji koji su imali značajnog utjecaja na mene, od već spomenute učiteljice hrvatskog ili srpskog jezika do Branka Fučića s kojim sam imala priliku voziti se vlakom jednom u istom kupeu. Pa i to je iskustvo koje ne želim uskratiti svojoj djeci. Svejedno imam potrebu uvijek znati sve o tome pa i raspravljati o tome, ako treba.
Ipak, ima i drugačijih roditelja. Ima onih koji smatraju da su njih njihovi roditelji previše ograničavali, sputavali pa sad žele svojoj djeci pružiti svu slobodu ovoga svijeta, čak i ako ona ide na štetu drugih. Ima roditelja kojima je smetalo što njihovi roditelji ne staju njima u zaštitu pa sada to čine svojoj djeci. Ma molim vas lijepo, oni koji se sjećaju, može li netko zamisliti da „onda“ netko kaže učiteljici: „Kako ste im mogli ovo dati za domaću zadaću?“ Jasno mi je sasvim da nije danas lako učiteljima naviknuti se na ove nove roditelje. Djecu koja su cijeli život čekala priliku da se osvete nekome zbog domaće zadaće koju su pisala do kasno u noć ili zbog loše ocjene ili neukusne marende i sada su dočekali svoj trenutak da teroriziraju nastavnike! A nitko nastavnike ne uči kako se treba ponašati s roditeljima. Imaju silne predmete na fakultetu o didaktici, metodici, nešto i o psihologiji te djece u odrastanju, ali trebao bi im predmet Odnosi s roditeljima, a to ih nitko nije učio.
Da, slažem se da djecu odgajaju roditelji, no onda nam treba netko tko će odgajati roditelje. Jer, jednostavno je činjenica da su današnji roditelji odrastali u okruženju poništavanja bilo kakvih tradicionalnih vrijednosti, ne vide smisao tim tradicionalnim vrijednostima pa čak niti kada se nađu u situaciji da im dijete pogine. Znam, postoji mnoštvo radionica za roditelje. Samo, kakvi roditelji idu u takve radionice? Oni roditelji koji bi ionako odgojili svoju djecu na prihvatljiv način, samo možda uz puno više napora. Dobro im dođu takve radionice da im olakšaju život. I neka takvih radionica. Bog ih blagoslovio! Ali u njima nema nikakve koristi u borbi protiv malih delinkvenata. Jer roditelji koji ne žele odgajati svoju djecu, ne žele niti da im netko soli pamet na tu temu. Takve je roditelje potrebno prisilno odgajati. Evo, palo mi je na pamet, baš dok ovo pišem, a mislim da to već i postoji u nekim školama, kako bi najefikasnija kazna za nepodopštinu djeteta bila obveza roditelja da prisustvuje nekakvoj edukaciji. Ma nije pretjerano ni važno o čemu će se na toj edukaciji pričati, potrudit će se odgojiti svoje dijete samo da ne mora gubiti vrijeme u školi!
Agresivnost.
Dođete nekom službeniku kojem se baš i ne da raditi svoj posao pa vas pošalje nekom drugom službeniku. Drugi pak, nekom trećem. Ima li netko tko to nije doživio? Ali ako povisite ton, napravite scenu, tražite šefa, odmah će sve biti riješeno. Scene su dosta siguran način postizanja cilja. Ma shvatila je to i moja skoro devetogodišnja Diktatorica. Točno bira trenutak kada su mama ili tata umorni da pita nešto cendravim glasom, ne bismo joj rekli: „Dobro,“ samo da prestane cendrati. Onda poslije viče: „Obećali ste mi!“ Treba duboka koncentracija da je se spriječi u takvom naumu. Ne prođe jednom? Pokušat će ona još 10, 50 puta.
To je jednostavno tako. Radila sam u Luci. Došla stiska s novcem. E, onima obrazovanijima, onima koji rade kancelarijske poslove, njima plaća može kasniti. Oni se neće tako lako odreći svojega komoditeta da bi izašli na ulice i bunili se. Radije će potražiti drugi posao. Ali lučkim transportnim radnicima, onima s mišićima, njima plaća ne smije kasniti jer mogli bi izaći na ulicu i napraviti nered u gradu. Već su ga napravili pred nekoliko desetaka godina, ne želimo da se to ponovi.
Kako zapravo odgajamo djecu? Svaki udžbenik, svaki priručnik o odgoju, reći će – dosljednošću, odlučnošću i primjerom. Možemo mi govoriti djeci riječima što god nas je volja, ako to ne potkrijepimo i svojim ponašanjem, sve je uzalud. Ako se djetetu kaže da se nešto ne smije, a nakon toga ne naiđu i sankcije jer je učinilo ono što nije smjelo, dijete zaključi da to smije. Nije važno koje su sankcije. Roditelji mogu biti maštovitiji u njima, mogu lakše potrefiti najdjelotvorniju kaznu (ja primjerice svojoj Diktatorici zaprijetim da će morati pojesti bananu), učitelji su nešto ograničeniji u izboru, ali nešto mora postojati. Inače dijete vidi da se puno bolje isplati biti svojeglavo i uzalud ga i roditelji i svi drugi uvjeravaju da je bolje biti pristojan. Kad dijete vidi da na pristojne ljude nitko ne obraća pažnju, ali onima nepristojnima svi pokušavaju ugoditi. Da ne bi napravili scenu.
Taj odgoj jednostavno nije posao samo roditelja. Roditelji su vrlo nemoćni ako zajednica ne surađuje. Zato postoji pojam Društvo. Uređeno društvo. Od koga se društvo sastoji? Od „njih“? Nekakvih glavešina koji vedre i oblače? Ili možda i od svih nas koji im to dozvoljavamo? Ne, nisam za rat kojim bismo ih u tome spriječili. Jer tada nismo ništa bolji od njih. I opet učimo djecu da agresivnost pobjeđuje. Ja sam za dosljednost. DOSLJEDNOST.
I evo me na zaključavanju škole. To je kao da imate neki prsten od nekog katastrofalnog metala koji vam iritira kožu. Ili one kineske japanke koje su nedavno „reklamirali“ u dnevniku. I, umjesto da skinete taj prsten s prsta, ili japanke s nogu, vi preko rane stavljate kremice i puder i flastere, ali i dalje puštate da vam to iritira kožu. Rana neće nikada zacijeliti. Prije će vam prst ispasti. Zaključavanje škole je taj flaster. A prsten nije nitko maknuo.
Poštovanje. POŠTOVANJE.
Mislimo da bi nas djeca i mladi trebali poštivati, a da pri tom i mi ne poštujemo njih?
Djeca možda toga doista nisu svjesna, ali frustrira ih nedostatak poštovanja. Žele biti poštovana. Imaju tu potrebu od rođenja.
Da, slažem se, opet je najvažnije da ih roditelji poštuju. Ipak, teško je poštivati čovjeka koji ne poštuje tebe.
Oj, vi učitelji, zar nikada niste bili đaci? Sjećate li se svojih učitelja? Sjećate li ih se svih? Ili su vam neki ipak ostali u posebnom sjećanju, neki u vrlo neugodnom, a neki jednostavno nisu ostali? Na koje od njih želite biti nalik? Ne radi plaće, već radi onoga što vidite kada se pogledate u ogledalo. Kako ste se, kao đaci, ponašali prema tim učiteljima?
Ja se baš sjećam točno raznih kategorija. Bilo je onih koji su bili strogi. Kojih smo se bojali. Trebala je velika hrabrost da se takvom profesoru učini nepodopština. U načelu, bila sam u razredu punom odlikaša, nismo se bojali loših ocjena jer smo znali da uvijek možemo odgovarati za dobru ocjenu, pa nam ni takvi profesori nisu ulijevali dovoljno straha. No reakcija je bila takva da nam nije palo na pamet učiniti to ili nešto slično još jednom. Neka, hvala. I opet, takva da se roditelji nisu imali protiv čega buniti. Bilo je i dobrih i blagih i poštenih profesora. Ne, ni to nas nije sprječavalo u nepodopštinama. No, nakon prvog puta, savjest nas je toliko pekla da nam nije palo na pamet pokušati ponovo. Bilo je i onih koji su reagirali histerično. Takvi su nas najviše zabavljali. Njih smo doslovce zlostavljali. Psihički. I ne, nije bilo važno kako je tko od nas bio odgojen. Neki su bili tako odgojeni da nikad ne bi započeli zlostavljanje nastavnika, ali kada su oni neodgojeni započinjali, mi drugi smo se jednako dobro zabavljali. To što su roditelji naučili dijete da mu neke želje neće ispuniti, ne sprječava dijete da jaše po baki ili djedu. Svatko je sam za sebe odgovoran kako će se djeca prema njemu ponašati.
Djeca jednostavno imaju razvijeno šesto čulo za poštovanje. I što su djeca problematičnija (a, da se razumijemo, pod problematičnim ne smatram samo loš odgoj), to im je to šesto čulo razvijenije. Nisu djeca svjesna da ne dobivaju poštovanje, oni samo vide da im nešto smeta. I zato se s pravom bune. Viču: „Poštujte nas! Imajte povjerenja u nas! Mi to možemo, samo nam dajte šansu!“ Što prije pružimo djeci poštovanje i povjerenje, prije ćemo imati odgovornu mladost. Poštovanje nipošto nije isto što i popuštanje. Djeca vole da im se postave granice. Djeca vole i da se od njih nešto očekuje. I taj odgoj ne čine samo roditelji. Taj odgoj pripada ama baš svakom pojedinom od nas, čak i onima kojima mogu i godine proći, a da ne susretnu ni jedno dijete.
Lijepo i dobro
Lijepo je imati para.
Ali kad čovjek malo pogleda kako novac kvari ljude, onda je ipak bolje ovako. Stiskati se, prebrojavati novac krajem mjeseca, procjenjivati može li se nešto kupiti ili ne, i živjeti u miru. Baš nam je dobro sada, tako se dobro slažemo i zašto ulaziti u rizik nekakve veće zarade (i manje slobodnog vremena)? [Možete vi mene sad i savjetovati, ja ću ionako učiniti sve što bude u mojoj moći da to izbjegnem, ali bojim se da je jako malo toga u mojoj moći.  ]
Isto tako razmišljam i u prometu. Čemu žurba? Koliko ćemo ranije stići na odredište ako se ubacimo u promet nekome ispred nosa, nekome tko možda i nije najkoncentriraniji na kraju napornog radnog dana, ako prođemo kroz žuto svjetlo na semaforu (crveno neću ni spominjati). Vrijedi li tih desetak ili petnaestak minuta doista više od mogućeg razbijenog auta (i gubitka od više od sat vremena), a da niti ne spominjem nedolazak na odredište? (Evo, Lovkinjo, meni ovo malo više sliči na Milana Šopa. )
Poslovica: Hitno je sve što nije na vrijeme.
I još jedna poučna misao koju sam danas čula: Ako sam sebe ne poštuješ i ne cijeniš, možeš li očekivati da te drugi poštuju?
Dijete mi je prešlo u protestante!
„I ti si tako mrtva hladna?“ pita me prijateljica.
„Zašto ne bih bila?“
„Pa dijete ti je promijenilo vjeru!“
„Hm... pa nema to baš puno veze s vjerom...“
Dobila ja tako poruku: „Mama, nazovi me kad budeš mogla.“ E, pa baš sam tad mogla pa sam i nazvala. „Samo sam ti htjela reći da zadnja tri sata danas nisam bila na nastavi. Prije nego što to doznaš od drugih.“ „Od koga drugog?“ „Pa recimo s televizije.“
Opširnije o događajima:
Tko je poznaje, moći će je i pronaći na ovoj slici.
E, sad ja razmišljam o ovim događajima i osjećaji su mi vrlo podijeljeni. Kao prvo, da se izdvojila iz cijele mase učenika, mene bi bilo sram. Dakle, nije imala izbora. Ali trebam li joj to reći?
Pa onda, mama mi je pričala kako su njenom razredu, kada je bila treći osnovne, htjeli dodijeliti učitelja koji je pio. Cijeli razred se pobunio, stavili su barikade na vrata, lupali drvenim pernicama po klupama i vikali „Nećemo [ime tog učitelja]!“ Eh, to je bila nekadašnja omladina, djeca su već s devet godina znala što hoće, a što neće, nitko od roditelja nije u tome sudjelovao, djeca su se s devet godina izborila za svoje pravo na trijeznog učitelja. Danas omladina nije takva, danas djeca imaju roditelje, zabrinute roditelje, danas roditelji služe tome da se izbore za prava ili čak povlastice svoje djece, idu i na konzultacije na fakultetu umjesto svoje djece. Jesu li djeca trebala šutjeti i pustiti roditelje da se izbore za sigurnost svoje djece? Jer, budimo iskreni, zaključavanje škole pune djece vrlo je opasan hobi. Što ako se dogodi požar? Nije li već previše što se više ne provode evakuacijske vježbe, nego tako neuvježbanoj djeci dodajemo još jednu prepreku: zaključana vrata? Je li to način na koji izražavamo zabrinutost što djece ima sve manje, što profesorima prijete otkazi? Trebamo li poduzeti sve u našoj moći da ih bude još manje? Dovoljno je da se nešto dogodi jednom, dovoljno je da samo jedno dijete nastrada i ode miran san za cijeli ostatak života. Tko to sebi želi?
Da sam išta znala o takvoj odluci, ja bih prva razgovarala s razrednicom svoga djeteta o opasnosti takve odluke, uvjerena da ne bi trebalo niti napadati bilo koga i da bi običnim, razumnim argumentima shvatili kako im je odluka suluda. Jer sam i dalje uvjerena da je tim profesorima najvažnija dobrobit djece.
No, ne znam koliko su drugi roditelji bili o tome informirani, djeca nisu čekala da njihovi roditelji krenu u akciju, krenuli su sami. Vidimo li ovdje zametak zdrave napredne inteligencije? One iste inteligencije koja je u povijesti okretala kotač prema naprijed, one iste koja je pokrenula Hrvatsko Proljeće? Vidimo li ovdje buduće studente koji će sami birati fakultet kojeg će studirati i koje neće mame i tate upisivati na fakultet? Ako je tome tako, onda bi i profesori te iste škole trebali biti ponosni jer su sigurno i oni tome pridonijeli. Nisam baš sasvim sigurna da je tako. Meni se nekako čini da su se ta djeca samo dobro zabavljala. Daj Bože da sam u krivu.
S druge strane, profesori kažu da bi im bilo puno draže da su djeca poslala delegaciju koja bi zahtijevala poništenje odluke o zaključavanju vrata. Djeca kažu da su poslala delegaciju i da profesori nisu htjeli s njima razgovarati. Ovdje se radi o iscrpljivanju svih pravnih lijekova brzinom svjetlosti. I puf, ravno na proteste!
„Ali mama, to se dogodilo spontano, bez ikakvih dogovora, samo smo svi odjednom odlučili da se nećemo vraćati na nastavu nakon odmora.“
„Zlato moje, takva 'spontana' okupljanja već su nas dovela do rata.“
Jednostavno nisam pobornik takvih metoda. Ne vjerujem u njih. Barem ne prije nego što se iskušalo sve druge načine. Mislim da se ljudi moraju boriti za svoja prava, pogotovo za svoju sigurnost i egzistenciju, ali demonstracije dolaze na red tek nakon što je sve drugo propalo. Kao da ljudi danas previše lagano pribjegavaju demonstracijama. To je moderno. To djeca vide i od roditelja. A često vide i da se razgovorom postiže malo što dok se demonstracijama postižu i neopravdani zahtjevi. Dovoljno je demonstrirati i svaka će želja biti ispunjena! Nismo li mi odrasli oni koji ih trebaju naučiti drugačije?
Zašto ne?
Život je lijep i tu nema puno pomoći, žao mi je.
Šetam ovih dana Zagrebom i razmišljam: možda bih lakše smršavila da živim ovdje? Možda ne bim nikada postala ovako debela da se nisam odavde makla? Ah, što se može, nema tih kila zbog kojih bih mijenjala klimu. Nema.
Još kao studentica, bila sam oduševljena naseljima u Zagrebu. Red kuća, red parkova. Živjela sam na prvom katu i bagremova grana mahala mi je pred balkonom. Trebalo mi je dugo dok sam shvatila da ima zelenila i u mom kraju, samo nije bilo tako kultivirano ili sam bila toliko naviknuta na njega da nije izgledalo toliko zeleno. Ipak, imala sam osjećaj da se u Zagrebu puno više pazilo kako se grade zgrade, puno ljudskije. Možda je teren pružao i više mogućnosti za to, ali jednostavno je bilo tako. Danas gledam biciklističke staze po Zagrebu, parkirališta za bicikle i jednostavno mi je to lijepo. Dobro, priznajem, nikad u Zagrebu nisam opterećena svakodnevnicom, nije to isto kada s posla moraš na roditeljski sastanak ili kad znaš da te nitko ne čeka i možeš razgledavati što god poželiš. Istina je i da se u Zagrebu osjećam mlađa, sjećam se dana svoje mladosti, a mladost je uvijek lijepa. Ni tome nema pomoći. No takvih stvari, kakvih ima u Zagrebu, jednostavno nema u Rijeci, bez obzira na to da li takve stvari u Rijeci niti ne trebaju ili se tamo nitko nije sjetio tako nečega.
Trebam li ja zato biti zavidna Zagrepčanima što imaju stvari koje ja nemam? Jesu li oni krivi što u Rijeci nema nikoga tko bi tako nešto proveo u djelo? Mislim da nisu.
Ne, mislim da to nikuda ne vodi i nikome ne koristi da se ja ljutim na Zagrepčane što su znali bolje urediti svoj život nego Riječani. Ako nešto želim, onda mogu uložiti truda u to da se to ostvari i u Rijeci umjesto da se ispucavam na Zagrepčanima.
|
|
|
|
