Iz mog kuta: 3.2009.

uto - 31.03.2009

Ožujak

Ožujak je, eto, došo svome kraju,
a ja nemam pjesmicu
o poslovima koji žuljeve stvaraju.

pon - 30.03.2009

Što? Izvješće?

Ima tjedan dana da je šef tražio nekakvo izvješće do kraja (prošlog) tjedna. Kolega i ja smo se dogovorili jutros doći ranije na posao (nakon jednog ukradenog sata, baš...) kako bismo ga pokušali napisati prije nego što nas počnu vući za rukave. Cijeli dan smo krali komadiće vremena i nešto smo napisali. Dogovorili smo se da ćemo ga sutra pregledati prije nego što ga predamo.
Toliko o mojoj ljubavi prema izvješćima. Premišljala sam se bih li preskočila ovo. Drugi su već ponešto napisali, nešto sam komentirala, nešto ću tek komentirati, ali na koncu sam ipak odlučila, samo zbog Frke, prikazati blogodruženje i iz mog kuta.

Bila je to dobra izlika da unučice posjete bakicu. Stvarno, ove se godine cijele zime nisu družile, bilo je krajnje vrijeme da se to nadoknadi. Spojiti ugodno s korisnim. Pa onda, moje Sunce (to je ona koja puca, a ne Veronika, op. za Babuna) nema osjećaj da je bila u Zagrebu, ako ne svrati u „Logaritam“, ups, pardon, „Algoritam“. Pa onda, moje Zlato je tamo odlučila kupiti i pročitati Šekspira na engleskom. Sorry, morala sam to spomenuti, ugodno me šokirala. Tko zna kad će ga pročitati, ali ipak, pokazala je želju.

Moj najdraži muž ne bi baš mogao reći da razumije moju sklonost ka druženju s ljudima s interneta, ali unatoč tome, pokazuje visoki stupanj tolerancije zbog čega sam mu duboko zahvalna. Kako je i do sad sudjelovao u većini takvih mojih druženja, tako sam mu i ovaj put predložila da pođe sa mnom. To je svakako puno bolje nego da me naziva po nekoliko puta na mobitel o čemu bi ponešto Frka mogla posvjedočiti. Mana toga što sam ga pozvala pokazala se jedino u tome da smo na mjesto okupljanja došli otprilike pola sata ranije nego što bih bila došla da sam išla sama, što znači da smo došli prvi. I onda, tamo nigdje nije pisalo „kuglana“, ali je zato pisalo „boćarija“ i ja nisam bila sigurna da smo na pravom mjestu, iako me on uvjeravao da jesmo, pa sam krenula u razgledavanje i proučavanje mogućeg ulaza i onda je izletila jedna bijesna baba i pokušala nas potjerati jer joj je Tonkica Palonkica rekla da će doći neki mladi ljudi i to nikako ne mogu biti ovakvi starkelje. Eh. More vas vidilo, pa zašto starkelje ne bi mogli biti na internetu? Zašto, ha? Ali, kao što reče Babun, kuglanje je svakako najnaporniji sport na svijetu, pa valjda ni to nije za ovakve starkelje. Dobro, iako uopće nisam sportski tip, jedina fizička aktivnost mi je šetanje pasa, ne mogu se ni ja baš pohvaliti nekim muskulfiberom, vjerojatno zato što smo Tonkica i ja odlučile, a čini se i uspjele, oboriti rekord kuglane u broju promašaja. Možda i zato što sam u nedjelju poslijepodne odlučila nadoknaditi taj ukradeni sat s nekoliko sati spavanja, tko zna...

Uglavnom, bilo je ugodno, ali ništa drugo nisam ni očekivala. Tema za razgovor nije uzmanjkalo, tako da je Babun dobio muskulfiber, ali na glasnicama. Za stolom u pivnici vodio se pravi okršaj okidanja fotoaparatima. Kako sam ja miroljubivi tip, nisam pretjerano u tome sudjelovala. Osim kad sam vidjela kako je Babun veselo čeljade. Htjela sam ovjekovječiti poneki izražaj kakvog nećete naći na njegovom blogu. E sad, Babune, ja sam pretpostavila da te neće smetati još koja tvoja fotografija na internetu, budući da ih ti stavljaš mnogo, ali, ako te smeta da ljudi vide da možeš biti i nenatmuren, samo reci i ja ih skidam! Nije neka kvaliteta jer se nisam niti opremila za okidanje, ali eto.

Osta je bez glasa! Triba Uzoritu nekako uslikat...

Tko je sve bio, već se nabrajalo. Ja sam i dalje razočarana što Babun nije znao tko je Rex, time mi nekako i sva druga njegova istraživanja gube na uvjerljivosti. Neki koji su rekli da će doći, baš i nisu, neka im bude žao. Ali zato smo mi mislili na sve one koji su htjeli doći, a nisu mogli. Za njih, ((((((((((((((((()))))))))))))))))))))

I pooooooooooooosebno hvala Tonkici što je preuzela na sebe svo to organiziranje. Njoj to stvarno ide.

sub - 28.03.2009

Ljetno računanje vremena

Nisam se baš bavila istraživačkim novinarstvom, ali rečeno mi je da je ljetno računanje vremena izmislio Hitler. Naime, da ga je prva koristila nacistička Njemačka. Dakle, nisam sigurna je li zaista tako, možda je to doista izmislio netko drugi, ali navodno je u Sarajevu proslava oslobođenja od Njemačke i/ili (? ah, ja i povijest!) NDH uključivala i vraćanje kazaljki sata unatrag. Vraćanje satova na prirodno sunčevo vrijeme označavalo je slobodu.

Sjećam se, dok sam bila dijete, kako je trebalo paziti na tu razliku u vremenu kada se ljeti išlo u Trst. Naravno, opet ne znam je li se ljetno računanje vremena tamo zadržalo još iz vremena fašizma ili je ukinuto pa vraćeno.

U to vrijeme, mojim je roditeljima posao zimi započinjao u šest i pol ili sedam sati, a ljeti sat vremena ranije. Od tri i po, odnosno dva i po, kada bi došli kući, imali su sasvim dovoljno vremena i za ručak i za odmor do pet ili šest sati kada ljudi koji danas rade po „europskom radnom vremenu“ dolaze kući. Budući da u to vrijeme program na televiziji i nije bio neki, imali su sasvim dovoljno vremena i energije dio poslijepodneva i večeri posvetiti djeci.

Nisam baš bila vrijedan student i nemam baš neko obilje radnog staža, ali na mom prvom radnom mjestu bilo je klizno radno vrijeme, između šest i pol i sedam. Kada sam odlazila, sedam godina kasnije, već se klizilo između sedam i sedam i pol. Trenutačno smatram da imam sreće jer mogu doći na posao već u osam.

Onda se počelo uvoziti razne navike sa zapada. Još za vrijeme Jugoslavije. Ne znam točno zašto. Kao, da bismo se mogli bolje uklopiti u ostatak svijeta? Ili možda zato što se primijetilo da je taj zapad ekonomski uspješniji? Uvijek mi je fascinantno kako se, kada se neki sustav čini uspješnijim, redovito iz tog sustava kopira fasada i njegove negativne strane, a nikada baš ono što ga i čini uspješnijim...

Znam da su neka istraživanja pokazala da se, pomicanjem kazaljki sata, uštedi znatna količina struje. Zato to pomicanje kazaljki u engleskom govornom području nazivaju „daylight saving time“. Ipak, čini mi se da bi efekt bio isti pomicanjem radnog vremena, a ne kazaljki sata.

Onda su Amerikanci važno odlučili da je ta ušteda tako sjajna da bi se baš mogla i produžiti za mjesec dana. Pa kaže mala Europa: „Mi smo mali Mujo, idemo tamo gdje i svi Amerikanci!“ Pa kaže još manja Hrvatska: „Idem i ja, i ja, i haaa!“ Taj mjesec me ubije. Toliko me iscrpi to produženo ljetno računanje vremena, da se više ne osjećam preporođenom kada se vrijeme vrati na prirodno. Ostajem umorna. I depresivna...

Onda su se Amerikanci sjetili da bi početak ljetnog računanja vremena mogli pomaknuti na još tri tjedna ranije. Što da kažem? Sretna sam i zadovoljna što, barem za sad, Europa nije odlučila i dalje biti mali Mujo, a Hrvatska mali Mujin magarčić. Jer, ako ovako nastave, rastegnuti će ljetno računanje vremena na cijelu godinu. Onda će se sjetiti da time ništa zapravo ne dobivaju pa će ubaciti novo ljetno računanje vremena koje će od prirodnog biti pomaknuto za dva sata. Onda će opet htjeti rastegnuti štednju na cijelu godinu i za neko vrijeme, mogli bismo se početi ustajati u ranu zoru, u podne.

Čemu to? Zašto ne bismo trebali biti svjesni sunčanog pravog vremena? Zašto bi radno vrijeme trebalo počinjati što kasnije, zašto bismo se trebali vraćati kući s posla što kasnije, kad je dan već prošao, zašto ne bismo išli ranije spavati, zašto bismo trebali gubiti noći pred televizijom ili kako već?

Možda nekome paše neispavani narod sa slabijom koncentracijom? Možda im paše to što je neispavane ljude lakše zastrašiti? Možda misle da pospanim ljudima mogu lakše manipulirati?

Sve u svemu, meni se to ne sviđa. Želim raniji početak i kraj radnog vremena i prirodno računanje običnog vremena.

pet - 27.03.2009

Vrištim

Nije to fizički umor. Samo previše podataka za moju malu glavu. I stalno ih pokušavam posložiti po policama. I već kad mi se čini da se stvorio neki red, doleti netko i sve porazbaca. I onda Jovo nanovo. A vrijeme prolazi.

Za to vrijeme, u nekom drugom kutu moje glave, misli se gomilaju, međusobno prepiru, uzajamno smiruju, neke broje do deset, neke samo skakuću.

Jučer je bio oduran dan. Danas je puno bolje.

pon - 23.03.2009

Kuda ide ovaj svijet?

Gledam svoju djecu. Prilično mi se sviđa redoslijed prioriteta koje su si izgradile.
Gledam njihove prijateljice, djeca puna životne radosti koja sasvim pristojno komuniciraju s roditeljima.
Gledam tako neke mlade, vrijedni su, odlučni i pristojni.
Znam da ima i drugačijih, ali ja gledam i primjećujem ove. A vi?

I kuda onda ide ovaj svijet?
Pa oko Sunca, naravno! U krug...

sub - 21.03.2009

Ne tražim odgovore,

a ipak ih dobijem. Čak i kad nisam svjesna da sam postavila pitanje ili mislim da je bilo samo retoričko. Nekad mislim da sam postavila jedno pitanje, a dobijem odgovor na sasvim nešto drugo.

Znam ljude koji jako žele odgovore, žele sve znati. I jako ih živcira kada ih ne dobiju.

Ja i dalje ne tražim odgovore, a ipak ih dobijem.