Three dead trolls

Jako mi se sviđa ova kanadska grupa. Ja nisam baš muzički nadarena, ali oni su baš po mom ukusu i najradije bih vam servirala preko nekoliko njihovih spotova. Ipak, odlučila sam se samo za jedan. Ako vam se svidi, možete sami istraživati dalje. Na ovaj spot podsjetile su me Lanine jadikovke oko Viste.

Mrežu isplela natuknica u 31. ožujak 2008 13:37:19 | 34 ukras(a)

Linkovi – što nam je sve omogućeno?

Evo nam prozorčića koji se otvara kada kliknemo na ikonicu za link. On se zapravo sastoji iz tri dijela: „Link Info“, „Meta“ i „Napredno“. Najvažnije je na dijelu „Link Info“ zalijepiti onu adresu koju smo na početku kopirali iako nam on nudi nešto više opcija.

Pod vrstom linka možemo birati radi li se o:

• URL = adresa stranice na koju želimo linkati (najčešće upravo opcija koja će vam trebati, ujedno i pretpostavljena opcija pa je ne treba ni dirati)
• Sidro na ovoj stranici = posebno označeno mjesto na istoj stranici, da bi to bilo moguće, potrebno je najprije postaviti sidro-oznaku na toj stranici, ali to je priča za sebe
• E-mail = kao što i sama riječ kaže, postavljanje e-mail adrese je također vrsta linka koja umjesto otvaranja druge stranice pokreće program za slanje e-maila. Svakako savjetujem oprez s ovom opcijom jer postoje crvi koji sa zaraženog računala sakupljaju sve e-mail adrese sa stranica koje vlasnik zaraženog računala otvara i time se značajno povećava vjerojatnost dobivanja raznih spam pisama. Ukoliko želite informirati druge o svojoj adresi, savjetujem da umjesto znaka @ koristite riječ (at) ili (manki) ili nešto drugo dovoljno razumljivo, a umjesto točkica isto tako riječi koje upućuju da na tom mjestu dolazi točka.

Pod protokolom nam se također nudi više mogućnosti, ali u načelu, nakon što u prostor URL zalijepite cjelokupnu adresu (bilo da kliknete desnom tipkom miša i odaberete „Paste“, nakon čega savjetujem još strelicu u lijevo ili desno, ili da pritisnete istovremeno tipku „Ctrl“ i slovo V), protokol će biti odabran „automatski“.

Čemu točno služi tipka „Pretraži server“ nisam shvatila. Ili joj funkcija još nije do kraja omogućena, ili ja nemam pravoga materijala koji bi mi omogućio da je koristim. Stoga savjetujem ignoriranje.

E, sad slijedi onaj dio kojim sprječavamo da nestane naša draga i ljubljena stranica. Tome služi „Meta“ dio prozorčića.   On nam nudi nekoliko meta opcija:

• <nije postavljeno> - to znači da će se link otvoriti u istom prozoru i da će čitatelj izgubiti našu stranicu. To ne želimo.
• <okvir> - to znači otvaranje u novom prozoru, samo što tom novom prozoru možete dati i ime. Ukoliko na svakom linku koristite isto ime, linkana stranice se otvaraju uvijek u istom drugom prozoru i na taj način bivaju otvorena uvijek dva ista prozora. To je opcija koju ja najviše volim.
• <popup prozor> - znači da će se stranica otvoriti u novom prozoru, ali bez dodatnih komandi na vrhu preglednika
• Novi prozor (_blank) – to znači da se jednostavno otvara u novom prozoru i da će svaki link kojeg smo postavili biti otvoren u novom prozoru. To je način na koji se otvaraju linkovi u potpisima komentatora.
• Vršni prozor, Isti prozor i Roditeljski prozor – to je već viša filozofija, služi onima koji stranicu imaju podijeljenu u više okvira, a kome se sviđaju takve stranice neka i sam proučava što želi s tolikim okvirima.

Ja osobno ne volim stranice s okvirima. Jedan od razloga zašto ih ne volim je upravo i ono što spominje Dewon u komentaru na moj prethodni post. (Jako dobro da si se toga sjetila! To je ono kad kažu da više mozgova misli bolje nego jedan sam ili da više očiju vidi bolje nego samo dva. Ne zamjerite mi malo sladunjavosti, ali takva vrsta suradnje me uvijek iznova oduševljava.) Naime, stranice s okvirima dijele stranicu koju gledamo na više dijelova pa se klikom na link promijeni samo jedan od tih dijelova, a ne cijela stranica. Na taj način, u adresnom prostoru nalazi se uvijek ista adresa – ona glavnog okvira pa treba pribjegavati trikovima kako bi se dobila adresa točno onog sadržaja koji nas zanima. Meni se najjednostavnije čini upravo kliknuti desnom tipkom miša na link koji vodi do sadržaja koji nas zanima i odabrati „copy shortcut“. MISLIM da svi preglednici imaju tu naredbu. Na taj način moguće je da nedostaju dijelovi stranice (onaj, već spomenuti, glavni okvir), ali bitni sadržaj će biti tu. Taj je trik i inače koristan kada želimo pokupiti adresu neke stranice. Umjesto da je otvorimo u svom pregledniku, možemo samo pokupiti njenu adresu s linka koji vodi do nje s „copy shortcut“.

Nakon što kopiramo adresu, vrlo je poželjno da je što prije upotrijebimo odnosno da ne kopiramo ništa drugo prije nego što je zalijepimo tamo gdje želimo. Ukoliko ima više toga što želimo kopirati prije nego što se pozabavimo uređivanjem posta, onda je svakako poželjno svaku od tih stvari zalijepiti u neki pomoćni dokument. Meni je najdraži Notepad (Start --> All Programs --> Accessories --> Notepad) jer ne zadržava eventualno formatiranje koje su drugi odredili. Taj pomoćni dokument nije potrebno čuvati nakon što se adrese upotrijebe.

Treći dio prozorčića, kao što i samo ime kaže, sadrži napredne opcije i oni kojima je do njih stalo znati će i kako da ih upotrijebe.

Za kraj, ponovila bih svoj glavni savjet što se tiče linkova: koristiti prozorčić za ubacivanje linkova i to posebno njegov „Meta“ dio. U tom dijelu obavezno odabrati ili opciju „Novi prozor“ ili opciju <okvir> tako da se stranice na koje upućujete otvaraju u drugom prozoru i da vaš tekst može strpljivo čekati da mu se čitatelj vrati.

A priče o slikicama su također u pripremi.

Mrežu isplela natuknica u 30. ožujak 2008 9:56:18 | 16 ukras(a)

Linkovi - općenito

Sve mi se čini da sve više ima ljudi koji u svojim postovima žele ubaciti link na razne strane pa sam pomislila da bih možda mogla ubaciti malo uputa na tu temu. O, znam ja da tu ima i iskusnih vukova kojima ova objašnjenja nisu potrebna, ali isto tako znam da ima i ljudi koji uspješno pronalaze stranice koje žele, a da ne znaju niti da te stranice imaju nekakvu adresu. Jer, budimo iskreni, za pisanje kvalitetnog bloga nije potrebno silno poznavanje tehnike, bitno je samo pisati kvalitetne tekstove. Onda, s vremenom, čovjek poželi dodati svom blogu malo šarolikije sadržaje pa istražuje kako dalje.

Mislila sam da upute i neće baš biti dugačke. Zapravo sam i mogla napisati samo – kliknite ovdje i – napišite ovo, ali što ja mogu kad ja nisam taj tip. Ja volim da ljudi razumiju što rade. Tjeram ih da razumiju i kada oni to ne žele. I tako upute uopće nisu ispale kratke i vjerojatno ću ih ipak izbaciti na rate. I uopće se nemam namjeru baviti ubacivanjem linkova u dizajn, već samo u post.

Vjerojatno je većini poznato da riječ link dolazi od engleske riječi za vezu. Dakle, u svoj tekst želimo umetnuti vezu na neku drugu stranicu. Kao i kada poznaniku želimo objasniti kako da dođe na neko mjesto, tako i na internetu, trebamo znati adresu stranice. Kada je stranica otvorena u internet pregledniku, njena adresa piše u crti koja se nalazi pri vrhu prozora. 

Na ovoj slici prikazan je Internet explorer, kojeg Mladi Luk baš ne voli, ali vrlo je slično, a i položaj je isti i u drugim preglednicima. (Preglednik je program kojeg koristimo za odlazak na internet.) Jednom kad znamo adresu, nju je lako kopirati. Potrebno ju je označiti i zatim ili kliknuti desnom tipkom miša i odabrati «Copy», ili jednostavno na tipkovnici pritisnuti istovremeno tipku «Ctrl» i slovo C.

Ako tako kopiranu adresu jednostavno zalijepimo u post, ona će se «automatski» (riječ «automatski» namjerno je u navodnicima, budući da iza svakog «automatski» za korisnika stoje sati i sati rada programera) pretvoriti u link. Ono što se meni kod tako napravljenog linka ne sviđa, to je da, kad kliknemo na njega, nestaje originalna stranica koju smo čitali i otvara nam se nova na koju link vodi. Da bismo se vratili na originalnu stranicu s koje smo krenuli, moramo pritisnuti «Back» na pregledniku, ali ako je stranica na koju smo došli nešto opširnija pa nas vuče da po njoj klikamo dalje, povratak na originalnu stranicu postaje kompliciraniji, a može nam se dogoditi i da posve zaboravimo na nju. Ali kada smo upravo mi vlasnici te originalne stranice, nipošto ne želimo biti zaboravljeni, zar ne? Zato ćemo pribjeći određenim trikovima.

Stvar je u tome da nam ova, ne više tako nova, koncepcija mojbloga nudi vrlo jednostavan alat za takve trikove.

Iznad prostora za unos posta nalazi se malena alatna traka na kojoj možemo tekst podebljavati, ukošavati, poravnavati na lijevo ili desno, ubacivati smajliće.... a možemo i ubaciti link.

Na slici je označena ikonica kojom to činimo. Na ovaj način, možemo linku dati ime umjesto da bude ispisana cijela adresa stranice. Možemo i slikicu pretvoriti u link, kao što sam ja učinila u svom prethodnom postu. Označimo dio teksta u prostoru za unos posta, odnosno sliku, kojeg želimo pretvoriti u link i zatim kliknemo na ikonicu za ubacivanje odnosno promjenu linka. Otvara nam se novi prozorčić.

O dijelovima tog prozorčića za ubacivanje linkova pisati ću u sljedećem postu.

Mrežu isplela natuknica u 28. ožujak 2008 23:54:28 | 15 ukras(a)

O, kako je svijet mali!

Ovu sam sliku isto dobila mailom, opet autor nepoznat. Ali tako me podsjetila... Pa, kliknite na nju da vidite na što me je podsjetila....

Mrežu isplela natuknica u 27. ožujak 2008 8:03:14 | 24 ukras(a)

Možete li vjerovati?

Posve je nevažno možete li vjerovati ili ne. Sada postoje nepobitni dokazi! Nevjerojatno, ali istinito! Uvjerite se sami:

FOTOGRAFIJA VODE NA MARSU

Uostalom, iz prethodnog posta bi se dalo zaključiti da znam o čemu pričam.

OGRAĐUJEM SE: Ovu fotografiju nisam ja uslikala (zadnji put kad sam bila tamo). Dobila sam je mailom, tako da je autor prilično (meni) nepoznat.

Mrežu isplela natuknica u 25. ožujak 2008 7:23:04 | 31 ukras(a)

Htjela bih biti Marsovac!

Kada sam bila mala, pa onda, kada je moja sestra bila mala, i kada bismo dolazile mami sa svojim željama, kakve god one bile, mama bi nam odgovorila: „A ja bih željela ići na Mars!“

Nije mi baš bilo jasno što nam pjesnik time želi reći sve dok nisam i ja postala mama i dok me nisu moja djeca počela obasipati svojim željama. Tada sam, baš kao i u mnogim drugim stvarima, počela shvaćati moju mamu.

Da, i ja bih voljela otići na Mars, osjećam da je tamo moj dom. Daleko od vreve i galame ovog svijeta, daleko od neiscrpnog vrela svakojakih želja, daleko od traženja sreće izvan sebe umjesto u sebi.

Željela bih otići nekamo gdje se ne dijele savjeti poput „Radije večeras ne izlazite iz kuće“ baš u noći u kojoj ljudi napuštaju svoje domove u potrazi za svjetlom, za nadom u bolje postojanje. (A poslije se pokaže da uopće nije bilo razloga za takvo upozorenje. )

Hm, možda baš zato ja radije lutam internetom, stranicama na kojima nema vijesti, možda zato ne čitam novine i ne gledam televiziju. Možda je ovo moj Mars? Možda ja već i jesam Marsovac?

Mrežu isplela natuknica u 24. ožujak 2008 9:33:54 | 23 ukras(a)

Sretan Uskrs!

Nisam baš sigurna slavimo li danas Uskrs ili Božić (Lana, nadam se da se ne ljutiš što sam posudila tvoju sliku za dočaravanje svoje zbunjenosti), ali u svakom slučaju želim vam svima svako dobro!

Mrežu isplela natuknica u 23. ožujak 2008 0:27:11 | 24 ukras(a)

Pokora

Kad nekoga povrijedimo u životu, nešto mu nehotice napravimo nažao, često, kada to shvatimo, imamo potrebu iskupiti se. Kada se s nekim posvađamo, s partnerom, bratom, mamom, prijateljem, padne neka gruba riječ, poslije nam je žao i želimo to nekako ispraviti. Pa pokušamo lijepom riječju, pusom, čokoladom ili cvijetom. Ponekad ćemo oprati suđe, usisati stan, okopati vrt ili kupiti nešto dragocjenije. Kada nešto razbijemo, pokušamo to popraviti ili zamijeniti. Tu su otprilike korijeni pokore.
 
Pokora je nekakva žrtva koju prihvaćamo ili biramo kako bismo postigli oproštenje grijeha. Grijeh je pak ono čime škodimo ljudima oko sebe ili sebi samima.
 
Na početku korizme pisala sam o postu i nemrsu. Opisala sam ih kao sredstvo koje koristimo kako bismo postali bolji ljudi. Mnogi ljudi upravo post odabiru kao žrtvu kojom nastoje iskupiti svoje grijehe. No, doista, ako se oslobodimo grijeha i njegovih posljedica u našem životu, ne postajemo li time i bolji ljudi? Spomenuh tada i post od raznih drugih stvari koje nisu hrana. Nije li zapravo najbolji post – post od grijeha samoga?
 
Ima i ljudi, često ih kasnije proglasimo svecima, koji imaju osjećaj da ima previše ljudi na svijetu koji se ne kaju zbog svojih grijeha pa onda u svoju pokoru uključuju i takve ljude, uzimaju si razne žrtve kojima nastoje ublažiti posljedice njihovih grijeha.
 
Čini mi se da je korizma upravo jedno takvo vrijeme, kada razmišljamo o grijehu i njegovim posljedicama i kada dostižemo Uskrs kao slobodu. Slobodu da budemo dobri.

Bacila sam malo oko na svoju ovogodišnju korizmu. Već sam rekla da se ne osjećam sposobna birati neku dodatnu pokoru osim one koju mi svakodnevni život nosi. No, onda je svakodnevni život odlučio donijeti mi sam određenu dodatnu pokoru, izvan one uobičajene. I kakvoga sam izbora imala osim prihvatiti je i živjeti s njom? Na sreću, spadala je u onu vrstu koju inače lako prihvaćam jer nemam osjećaj da imam izbora. Ali dala mi je razmišljati. Ima toliko tih drugih pokora u svakodnevnom životu za koje imam osjećaj da mogu i trebam stvari promijeniti, a možda samo svojim trudom činim stvari još gorima? Točnije, ima jedna sasvim konkretna stvar, protiv koje se borim rukama i nogama, a možda je trebam samo prihvatiti. Eh, lako bi bilo kada bi se moglo samo pritisnuti botun i na taj način odmah prestati osjećati otpor prema onome što nam se događa. Ne, ne mislim da, ako nam prokišnjava krov, trebamo samo sjediti i trpjeti vlagu. No ima tih stvari koje su negdje na granici između onog na što možemo utjecati i onoga što moramo prihvatiti i ponekad je teško odrediti što zaista moramo činiti. Možda je potrebno samo prihvatiti? Možda je jednostavno potrebno samo prihvatiti tu muku za koju ne znamo koliko će dugo trajati pa niti kakvi će joj biti rezultati? Priznajem, tu štekam.

I tako, nekako mi se čini da bi prvi korak u životu trebao biti prihvaćanje one pokore koju nam nosi svakodnevnica, a tek naknadno eventualno razmišljati o raznim dodacima. Ima tako ljudi, znam, koji vole tražiti pokoru koju su si sami odabrali pa onda proklinju život jer ih u tome ometa. Ajmo prvo prihvatiti život takvim kakav je!

Mrežu isplela natuknica u 21. ožujak 2008 9:46:50 | 25 ukras(a)

Djelotvorna molitva

Bilo je to davno, ne mogu priču prepisati niti mogu link na nju napraviti, ali pokušat ću je prepričati. Pročitala sam je u jednom časopisu.

Bio je to članak o jednoj molitvenoj skupini. Ljudi su se okupljali na molitvu po domovima, ne znam niti koliko često, ne znam točno ni kako su birali nakane, ali molili su jedni za druge i u međuvremenu između susreta. Jednom prilikom, jedan mladi bračni par došao je s neugodnom novošću, dobili su otkaz u podstanarskom stanu i imali su određeni rok da nađu novi stan, a nisu baš imali obilna sredstva s kojima bi mogli birati novo prebivalište. I cijela se zajednica dala na molitvu za što bolje rješenje njihovog stambenog pitanja. Dok su se tako molili, jedan drugi bračni par se sjetio da u kući, u kojoj žive, postoji neuređeno potkrovlje koje bi se moglo urediti i osposobiti za život. I tako se cijela zajednica dala na uređivanje tog potkrovlja. Neki su se sjetili i da imaju nešto namještaja kojim bi mogli opremiti to potkrovlje i tako je mlada obitelj dobila krov nad glavom po vrlo povoljnoj cijeni.

To je ono što ja zovem djelotvornom molitvom – molitva koja nas pokreće na djela.

Mrežu isplela natuknica u 19. ožujak 2008 22:34:51 | 17 ukras(a)

Post-komentar i o jednom mom obrambenom mehanizmu

Hm, da, ni mene nije oduševila riječ "bolestan" Ali i dalje mi ne pada na pamet prikladnija riječ. "Drugačiji"?

I drago mi je da si spomenula razliku između sažaljenja i empatije, odnosno sućuti, Romantales, jer ja ne mislim da je sažaljenje i sućut ista stvar i ne mislim da ljudi koji ne sažaljevaju druge nisu sposobni suosjećati. Tu je recimo primjer te žene koju je spomenuo Robijan, rekla bih da ona niti ne suosjeća. Ne mislim da je bilo koja nesreća isključivo posljedica nekih loših djela, nesreće dolaze i onima koji se "prisjećaju Boga" i kad im je dobro i nipošto se ne osjećam pozvana suditi bilo kome, još manje naslađivati se u bilo čijoj nesreći.

A slažem se da se ponekad ljudi nespretno izražavaju i nije da ja zamjeram toj ženi to što je rekla, ali me eto, ta njena izjava potakla na pisanje onog posta.

I istina je da razne ljude razne stvari tjeraju na akciju i pokušaje da se promijeni stanje u kojem se nalaze. Ponekad to doista može biti prkos potaknut nečijim sažaljenjem pa u tom slučaju sažaljenje i nije tako loše kakvim sam ga prikazala. Ipak, meni se je teško odlučiti na takav korak pa makar i samo glumila.

Opet, baš sam ovih dana razmišljala, čak i sama sebe ulovila na djelu. Nije istina da ne postoje ljudi koje žalim. Žalim one koji maltretiraju druge ljude. Uglavnom, još sam davno razvila taj obrambeni mehanizam, kada naiđem na ljude koji uživaju u ponižavanju drugih ljudi, koji vole vrijeđati, davati besmislene zadatke, općenito iživljavati se na drugima, onda, da se ne bih osjećala poniženom, povrijeđenom, da ne bih bila bijesna, da ih ne bih mrzila, da im ne razbijem nos, dođem do zaključka da su oni jadni. Toliko iskompleksirani, toliko povrijeđeni od nekog drugog, da imaju potrebu na taj se način neprestano uzdizati i podizati sami sebi vrijednost u svojim očima. Budući da nisu svjesni onoga što se događa u njihovim srcima, onda si ne mogu niti pomoći. Mislim da je takvim ljudima potrebno podizanje samopouzdanja na jednim kvalitetnijim temeljima nego što je to ponižavanje drugih, a nisam stručnjak niti u mogućnosti da im pomognem pa ih onda sažalijevam. Priznajem.

Ita, činjenica da si mi komentirala, posebna mi je čast.

Go!, sretno na ispitu!  

Svi ostali,   

Mrežu isplela natuknica u 18. ožujak 2008 15:01:28 | 17 ukras(a)

Sažaljenje

Pričam neki dan s jednom kolegicom o zajedničkoj prijateljici. I kaže kolegica: „Jadna ona.“ Ima žena nekih problema u životu, sad ih treba rješavati...

A meni se malo kosa nakostriješila.
Ode mi sjećanje u moju daaaavnu prošlost, negdje u srednjoj školi. Jedan se dečko nešto zamjerio jednom profesoru. A profesor opasan, i strog, i znao je bome kako nam stati na rep i bez da mu se zamjeriš. I kažem ja tom dečku: „Baš mi te je žao,“ a kaže on meni: „Znaš, ljudi baš ne vole kad ih se sažalijeva.“
Nisam od tog dečka čula previše pametnih izjava, ali ta mi je stvarno dala misliti. Stvarno, čovjek ima pravo. Tko voli kada ga se sažalijeva?

Nije li sažalijevanje svojevrsno ponižavanje čovjeka? Kao da ga smatramo nesposobnim za rješavanje problema? Hoće li mu sažaljenje kako pomoći, učiniti život lakšim?
Imam jednu prijateljicu koja ima dijete s Down sindromom. Kaže da je najviše smetaju sažaljivi pogledi. Zar je njeno dijete manje vrijedno zato što je bolesno?

Svakako sam za to da se pruži pomoć čovjeku u nevolji, ako je moguće. Svakako sam za pružanje utjehe i potpore bilo koje vrste. Ne, nemam ništa protiv da se kaže: „Stvarno ti je teško,“ i ne pada mi na pamet tumačiti ljudima da im je problem „mačji kašalj“ (osim ako mi se stvarno čini da od muhe rade slona). Ali sažaljenje, ne hvala. Ne znam, možda mi je trebalo neko vrijeme prilagodbe, ali već jako dugo nisam sposobna čovjeku pružiti sažaljenje, reći da je netko jadan. Volim stvari sagledati iz raznih uglova, volim pokušati pronaći rješenje, volim vjerovati da nam je neka poteškoća dana kao dar, bez obzira hoćemo li rezultate tog dara vidjeti u dogledno vrijeme ili ne, ali ne volim, jednostavno ne volim tako beznadnu rečenicu kao „Jadan ti.“

Mislim da postoje ljudi kojima je život teži i oni kojima je život lakši, ali ne mislim da postoje jadni ljudi.

Mrežu isplela natuknica u 17. ožujak 2008 7:19:28 | 23 ukras(a)

Težak život

Promatram malo sebe, svoju djecu, njihove prijatelje, razne ljude...

Svatko od nas ima neko sjećanje iz svojeg djetinjstva ili svoje mladosti, nešto što mu je teško palo, nešto što mu je smetalo. Svatko bi od nas htio da mu djeca budu sretna, zadovoljna, da ne prolaze nikakve muke, da im život bude ugodan, lijep i lak. I svatko se koncentrira na ono što mu je najteže palo i nastoji svoju djecu poštedjeti baš toga.

Netko je živio u neimaštini pa nastoji svojoj djeci priuštiti što više toga, netko je proveo pola mladosti gradeći kuću pa onda odmah nastavlja graditi i kuću/e za djecu, tako da oni mogu mladost provoditi drugačije, netko je morao raditi u kućanstvu ili čuvati mlađu braću i sestre pa svoju djecu nastoji poštedjeti baš toga.
Istina, ima i onih koje su roditelji tukli i zlostavljali pa oni to ne čine svojoj djeci. Ne kažem da nema stvari koje doista trebaju biti izmijenjene.
Ipak, čini mi se da pokušavamo svojoj djeci oduzeti i one stvari koje su nama dobro činile.

Što postižemo time što svojoj djeci pokušavamo oduzeti svaku muku iz života? Učimo li ih da se ni za što ne treba mučiti, da se ničega ne treba odricati? Stvaramo li ljude koji su naviknuti da im sve bude servirano, koji ne znaju da se za najbolje stvari u životu treba truditi?

Jednog dana odrastu, jednog dana nema mame i tate da im rješavaju svaki problem, a kako će se onda oni sami suočiti s problemima realnog života? Hoće li bježati od njih?

I ta politika u školama, o eliminiranju stresa iz dječjeg života, jako mi to ide na živce. Djeca se moraju naučiti nositi sa stresom. Istina je, u školama se dosta dobro može kontrolirati njegova razina, može se početi od malog stresa u prvom razredu i postepeno ga povećavati, ali ne, nikako ga se ne smije potpuno ukloniti!

Onda očekujemo kad završe školu, kada počinju raditi, da znaju sve probleme rješavati. Kako da ih riješe ako nikad prije nisu imali problema u životu?

Jednom je moj muž pitao jedne prijatelje namjeravaju li kupiti stanove svojoj djeci? Učinilo mu se da su u mogućnosti da to učine (jedan po jedan), a on bi bio najsretniji kada bi već sada mogao svojoj djeci osigurati stambeno pitanje. Prijatelji su odgovorili: «Ne dolazi u obzir! Neka se muče kao što smo se mučili i mi.» Možda tako izgovorena rečenica ružno zvuči, ali ja uopće ne mislim da je takav stav ružan. Oni jako dobro znaju koliko je zadovoljstva i sreće izašlo iz te njihove muke oko osiguranja egzistencije. Jako dobro znaju koliko su se naučili cijeniti i život i rad prolazeći kroz sve te muke u svojem životu. I žele da njihova djeca jednog dana budu jednako tako sretna i zadovoljna. I mislim da imaju pravo.

Ja imam jedan malo drugačiji problem. Odgojena sam tako da nisam imala obaveza u obitelji osim učenja. I, što je najgore od svega, nisu moji roditelji ispravljali time «krive Drine» svojeg odrastanja, već je tako bilo i sa njima. Moja nona se udala s 18 godina, a da nije znala ni kajganu napraviti. I negdje u srednjoj školi, ja sam počela uskakati u neke kućanske poslove, ne zato što se to od mene tražilo, već zato što mi se činilo da bih trebala, ali samo onda kada mi se htjelo. I sad gledam svoju djecu, i uvjerena sam da bi im baš bilo korisno da preuzmu neke obaveze, ali ne mogu si pomoći, jednako tako smatram da je škola najvažnija. I uvjerena sam da bi možda i bolje učile kada bi imale više obaveza, ali, iako znam da veliki dio vremena provode na chatu, imam osjećaj da im oduzimam vrijeme od učenja ako im dam još neku kućnu obavezu. Baš gadno.

Mrežu isplela natuknica u 14. ožujak 2008 12:10:44 | 57 ukras(a)

Strpljenje

Anlahice, tako si mi lijepu priču ostavila u komentaru, da je imam potrebu podijeliti:

[...] radila u jednom centru, po zanimanju je bila psiholog. Jedno jutro, po odlasku na posao je išla izbaciti smeće. Svi kontejneri su bili puni, osim jednog koji je stajao po strani. Došla je do njega i vidjela da je unutra čovjek. Rekla je:
-Dobro jutro. Ja sam Marie. Radim u tom i tom centru. Želite li poći sa mnom?
Nije bilo odgovora. Svako jutro prije posla dolazila bi do tog kontenjera i ponavljala: "Dobro jutro. Ja sam Marie. Radim u centru. Voljela bih da pođete sa mnom. Ne morate ostati. Možete doći kad želite i ostati koliko želite." "Dobro jutro. Ja sam Marie. Radim u centru. SUsrećem puno ljudi koji su živjeli kao vi. Ovo ne morate proživjeti sami. Molim Vas, pođite sa mnom." I tako svako bogovetno jutro dok taj čovjek nije isplivao iz kontejnera. Strpljenje. :)

O, koliko smo samo puta, budimo iskreni, u životu digli ruke od nečega ili, još važnije, od nekoga? Koliko smo puta pomislili – ovaj čovjek nije vrijedan našeg truda, on ne želi da mu pomognemo, zašto trošiti vrijeme na njega, što možemo postići? Koliko smo opet puta pokušali silom nametnuti svoje mišljenje, svoja uvjerenja, koliko smo se puta posvađali jer je netko mislio drugačije? Ja znam da jesam, mnogo puta.

Je li to u redu?
Priznajem, uvijek, uvijek imamo svoj redoslijed prioriteta. Nećemo odustati od čovjeka zato što je tvrdoglav, već zato što nam nije visoko na ljestvici prioriteta. Ali toliko puta odustajemo i od onih koji jesu visoko jer ne vidimo rezultate svoga truda.
I tada se moramo sjetiti ove priče.

Nikada odustati.
Riječi, riječi, obilje riječi.
I strpljenje.

Moramo znati, moramo vjerovati da ni jedna naša dobra namjera ne odlazi u vjetar, ne odlazi bez ploda iako nećemo uvijek taj plod i vidjeti.

Zato odlučujem, ne tvrdim da to nikada neću zaboraviti, ali nastojati ću se sjetiti, neću nikada prestati pričati, dokle god vjerujem da pričam istinu. I neće mi smetati da se ponavljam.

Hvala ti, Anlahice!

Mrežu isplela natuknica u 11. ožujak 2008 21:33:14 | 37 ukras(a)

O mom prethodnom postu

On je zapravo nastao nešto ranije, u trenutku ogorčenja nad nekim ljudima za koje mi se čini da u životu žele sve blagodati i samačkog života i onog u zajednici, a bez nuspojava koje neminovno idu pride. I ne bih htjela da se ijedan bloger osjeti prozvanim jer samo bliski ljudi mogu izazvati takve osjećaje. Zapravo je post povezan s onim o kompromisu i prioritetima.

Sjećam se kad sam počela hodati s mojim mužem... On je zapravo jedan prilično ekstrovertan tip i tako je htio da cijelo vrijeme provodimo zajedno. A ja sam imala želju za razdvajanjem svog društvenog života od onoga kojeg dijelim s njim i mislila sam da bi viđanje i samo dvaput tjedno bilo sasvim dovoljno. Čak sam razmišljala i o tome kako bismo trebali prekinuti jer nam osjećaji nisu izgledali dovoljno recipročni. Onda sam zaključila da to baš i nije fer ponašanje, izolirati njega od svojih prijatelja pa sam se upustila u avanturu povezivanja ta dva svijeta. Zanimljivo iskustvo. U načelu, svi moji prijatelji imali su stav: osobu koju voli Natuknica, mi ne možemo drugo nego voljeti. A ja sam mislila – sad će oni njega prosuđivati, možda mu i mane pronalaziti... jer, budimo iskreni, a tko to nema mana? Onda je bio naišao i period kada sam se pitala jesam li se ja doista udala iz ljubavi ili sam uzela prvog koji me htio samo zato da ne ostanem sama? Zadnjih dana (iako se već dugo nisam to pitala) dobila sam definitivni odgovor: udala sam se za njega zato što je on najdivniji čovjek na svijetu. Ili sam imala sreće ili sam to slutila, ali tako to je. Toliko o mojoj želji da budem sama.

Imam jednu tetu koja se nije udala. Ona kaže da nikada ne bi svjesno ni namjerno to odabrala. Sada već polako osjeća i teret starenja, ali neprestano pronalazi nekog o kome bi se brinula jer ne želi biti sama. Čak se i o mojoj mami htjela brinuti iako doista za to nema potrebe.

O da, pronaći trenutke u danu koje ćeš posvetiti sebi, to svakako mislim da je potrebno. No može li to biti cijeli dan, dan za danom?

To je stvar odabira. Onaj kome je mrsko biti pri ruci čovjeku u nevolji ne može očekivati da će naići na oslonac kada mu to bude potrebno. Znam, nekada ni onaj tko se neprestano žrtvovao za druge neće naići na oslonac, a nekad će onaj tko je uvijek ignorirao druge imati sreće u životu, ali ipak je vjerojatnost da se to dogodi puno manja. Sve ono što nam se čini toliki teret u životu (kao dojenje usred noći) često se pretvori u veliki izvor radosti.

Mislim da bi čovjek trebao znati koje odabire u kojem trenutku vrši i prihvaćati njihove posljedice.

I ja sam se višeumila oko objavljivanja par zadnjih postova i na kraju sam se odlučila za njihovo objavljivanje. A posljedice.... Toliko ste me raznježili svojim komentarima! Hvala! Neki su me baš dobro procijenili i to me veseli. Robijane, morat ću pogledati taj film, ali posebno ti hvala na komentaru na onaj prije post. Obrazi su mi se zarumenili. Milane, ti si baš savršeno oblikovao ono što mislim i osjećam. Svaka čast! To bi Quotes trebao objaviti. Tonkica, na žalost, ništa od toga. Ali zato je Sjeverni pol došao k nama. Nights in white saten, doista ti hvala na lijepim željama iako mi je to stvarno teško zamisliti. I da, za kraj, doista ne mislim da život u kompromisima i prilagođavanju ljudima oko sebe znači odreći se sebe samog. Kao što rekoh, svatko od nas u sebi ima ono čega se neće odreći ni za koju cijenu i ono što je puno manje važno od onog što dobivamo zauzvrat.

Mrežu isplela natuknica u 6. ožujak 2008 7:41:12 | 36 ukras(a)

Biti sam

Kako je zapravo lijepo biti sam.
Ne moraš se nikome prilagođavati, ne moraš ni zbog koga mijenjati svoje navike, ne moraš trpjeti ničija loša raspoloženja.
Nitko te ne pita kada ideš spavati, nitko te ne pita kada ustaješ, kamo izlaziš, s kim se družiš, kako se oblačiš, doručkuješ li?
Ustaješ kada želiš, liježeš kada želiš, jedeš kada i koliko želiš, možeš i prstima, možeš se ponašati kao najveće prase i neće biti nikoga da ti to prigovori. Izlaziš kada i koliko želiš, možeš doći kući samo spavati, možeš uopće ne izaći iz kuće.
Nema buđenja po noći, nema uljeza u krevetu, nema natezanja oko programa na televiziji, nema roditeljskih sastanaka, nema brige za druge ljude...

Mrežu isplela natuknica u 5. ožujak 2008 7:32:13 | 29 ukras(a)

„Ono“

Pada mi na pamet taj kardiokirurg, čija je afera bila isto aktualna u vrijeme „slučaja Maškarin“. Stvar je u tome da je čovjek izuzetan stručnjak. Dobio je taj posao pod vrlo povoljnim uvjetima (čitaj: puno veća plaća od uobičajene s istim školovanjem) jer nije bilo drugog takvog stručnjaka u kraju. I sad, normalno, srce nije nokat, svi bi htjeli da ih baš on operira. Kad netko dođe hitno, nitko te ne pita što hoćeš nego se stvar rješava sad i odmah. I opet, ja i dalje živim u uvjerenju da u takvim slučajevima stvari ne idu ofrlje, da se uvijek radi najbolje što se može. Ali postoje stvari koje nisu hitne, mogu čekati, i za takve stvari postoji lista čekanja. I eto, svi čekaju baš na njega. Moja rodica je u Italiji trebala ići na nekakvu operaciju srca. Mogla je iskeširati brdo love u privatnoj bolnici i operirati se odmah ili je mogla čekati tri mjeseca i operirati se za besplatno. Čekala je tri mjeseca i sve je prošlo u redu. Mislim da je najveća pogreška učinjena, kada se sklapao ugovor o radu s dotičnim doktorom, to što taj ugovor nije uključivao i obrazovanje još barem dva stručnjaka slične kvalitete u nekom određenom roku. Tako da se lista čekanja može podijeliti na tri dijela.

U mojoj obitelji, od svih operacija koje smo prošli, samo jedna nije bila hitna. Rekli su mi: „Odite tamo i tamo i dogovorite termin operacije.“ E, sad, ja naviknuta na to da su naručivanja za preglede prave muke Sizifove. Primjerice, svu djecu moram voditi okulisti. Da bih ih naručila za pregled, postoji točno 8 sati u mjesecu kada se može naručiti. Ako promašiš tih osam sati, čekaj sljedeći mjesec. Meni je osobno draže da te, kad ih nazoveš, naruče za tri mjeseca. Jer barem onda mogu nazvati u bilo koje vrijeme. Ovako se moram sjetiti baš pravog dana. Ako imam ja gužvu na poslu taj dan, piši kući propalo je. Za naručit se kod ortopeda, još je gore jer u vrijeme kada se primaju narudžbe, telefon je non-stop zauzet i najpouzdanije je baš tog dana doći na sam odjel i naručiti se. I mogla bih tako do u negled pričati o noćnim morama s naručivanjima za preglede. Zbog tih noćnih mora ni sebe ne pregledavam u vremenskim razmacima u kojima bih trebala. Tako sam i tada, krenula naručiti dijete za operaciju i očekivala posebnu sreću ako uspije dobiti operaciju još u tom mjesecu. Nije bila hitnoća, mogla je čekati i do godine dana.

I sad moram reći. Radi se o doktorici Filipović. Žena je u istoj situaciji baš kao i prije spomenuti kirurg. Stručnjak za operacije očiju, pogotovo kada je u pitanju strabizam. I tvrdim da je i ona trebala u međuvremenu odgojiti barem još jednog stručnjaka barem približnog kalibra. Ne znam kako stvari stoje danas, ali pred tri-četiri godine, ona je bila jedina koja je vršila takve operacije. Bila je u izuzetnoj prilici da ih uvjetuje „onim“. No, ništa od toga. Dođemo se mi naručiti i skoro sam se onesvijestila kada su nas naručili za manje od 2 tjedna. Taman toliko da se stignu prikupiti svi potrebni nalazi.

Ono što želim reći: žena nije korumpirana, žena je stručnjak (nije baš previše ugodna i zato je izbjegavam kada su pregledi u pitanju, ali kada je u pitanju operacija, definitivno je žena zakon). Ali žena je u situaciji da bi mogla biti korumpirana kada bi to htjela. Ono što je sprječava da kopa po našim džepovima je savjest, a ne sustav. Sustav ju je trebao natjerati da obrazuje još stručnjaka, a to nije učinio.

Mrežu isplela natuknica u 4. ožujak 2008 7:34:05 | 23 ukras(a)

Dugački post čangrizavog udava

Post je namjerno ovako dugačak, nije u nastavcima. Tako ga oni koji ne trebaju niti neće čitati.

Moja prabaka je običavala reći kako kod starih ljudi nikad ne možeš znati je li se kost slomila zato što su pali ili su pali zato što se slomila kost. To se upravo njoj dogodilo kada su joj bile devedeset i četiri. Još sad se sjećam njenog nasmijanog lica, kako dolazi u dnevni boravak, naslanja se na sjedalicu i onda obje padaju. Zaista, je li joj trebala sjedalica zato što je već padala ili je sjedalica kriva što nije bila stabilna? Nisam je nikad pitala.
U ono vrijeme, slomiti kuk u tako poznim godinama, bilo je smrtonosno. Ne, naravno, nije opasnost bila u slomljenoj kosti već u narkozi bez koje se operacija nije mogla izvesti. I njoj je još uvijek u živom sjećanju bila njena prijateljica koja je umrla tri dana nakon operacije, kad se činilo da stvari idu na bolje, ali su razni organi po tijelu počeli otkazivati.
A znala je, čini se da ljudi to uvijek znaju, da je kuk slomljen. I samo je pogledala moju mamu i rekla: „Neću operaciju.“ I doista, moja mama je točno znala što joj se sve vrti po glavi i rekla je: „Dobro.“ Kad već neće operaciju, nema ni smisla zvati liječnike, nema smisla voditi je u bolnicu. Na svu sreću, bila je sitna i tanka, nije bio problem prenijeti je u krevet. U njemu je provela sljedeće dvije godine života. To je moralo boljeti. Barem u početku. Ali ona je bila tako strpljiva žena. Ne sjećam se ni jaukanja ni jadikovanja. Znam da se nona, njena kći, često i po noći budila zbog nje, ali doista, ne sjećam se njene patnje. Nakon nekog vremena, počela je sjediti. I tako je provodila dane, sjedeći i ležeći. Nona je tada bila glavna kuharica, a ona joj je čistila povrće, i nastojala pomoći koliko je mogla iz svog sjedećeg položaja. Slušala je vijesti, čitala novine i pjesme. Posebno je voljela Petra Preradovića i Augusta Šenou. Nakon dvije godine takvog života, poželjela je ponovo hodati, ali tada ju je izdalo srce.

Doista, mislim da se u kući tako punoj ljudi čovjek najbolje uči strpljenju. Biti strpljiv i prema starcima i prema djeci. I opet, kad je kuća puna ljudi, može se biti strpljiv na smjene – sad ću se ja malo brinuti o djetetu, a onda malo ti. Isto tako i o starcu. Jednostavno, sjećam se općeg veselja u obitelji kada je ona poželjela hodati. Iako je rezultat bio da se za dva dana probudila mrtva.

E, moja mama je žena od akcije. Neprestano se mora o nekome brinuti, nešto raditi, nešto nadgledati. Nije lako gledati na nju kao na staru ženu. Ipak činjenica je da, iako i nije u pretjerano poznim godinama, njene kosti zasigurno jesu u prilično lošem stanju. I tako se, eto, to dogodilo i njoj. Na sreću, o narkozi se više ne raspravlja, ne moramo se bojati njenih posljedica.
Ali zato bolnica.
Znam da bolnicama nije lako, ali mislim da ne tražim mnogo.
Imala sam tu sreću ili nesreću da sam sa sve tri kćeri pa i sama sa sobom imala bolničko iskustvo. Svaki put imala sam priliku pričati s liječnikom i prije i poslije operacije, jednom i za vrijeme. U dva slučaja radilo se o hitnoći. I svaki put se sve stiglo, i objasniti zašto je to potrebno i kako se situacija razvija.
Moram reći, ponoviti i tisuću puta, dječja bolnica na Kantridi pravi je raj za bolesnika i to bi mogao biti jedini razlog da mi bude žao što djeca rastu. Ako se već trebaju liječiti, onda je to najbolje tamo.
Dogodilo nam se tako da mi je jedno dijete završilo u bolnici baš malo poslije „slučaja Maškarin“ sa sumnjom na slijepo crijevo. Rekli su nam: „Ide na operaciju, za sat vremena biti će natrag u sobi.“ Za sat vremena operacija još nije ni počela jer su zaključili da priprema za operaciju treba trajati dulje. Sat i po nakon što je operacija konačno počela, dolazi nam sasvim drugi liječnik, ne onaj koji je krenuo s njom na operaciju i kaže: „Nije slijepo crijevo, nešto puno kompliciranije je. Ne znamo još točno kako ćemo to riješiti, ali nekako ćemo riješiti. Ništa se vi ne brinite. Pozvali smo trećeg liječnika koji je u mirovini, ali je i profesor na fakultetu, on će nam pomoći.“ Ne znam kako bih to opisala, ali ja sam u liječnika koji tako sa mnom razgovara imala potpuno povjerenje. Bila sam sigurna da je mojem djetetu pružena najbolja moguća skrb. Da joj se nešto dogodilo, nikada to ne bih pripisala nemaru liječnika već sudbini. Kada je operacija bila gotova, liječnici su ponovo došli s nama razgovarati. Objasnili su nam što se točno dogodilo, kako su to riješili, upozorili nas da stvar nije gotova i da treba vidjeti kako će organizam na sve to reagirati. Opet, ja sam bila sigurna da oni to nisu mogli bolje napraviti. Moj muž je, istina, mislio da je duhovit kada je pitao: „Hoće li imati obje noge?“ Doktor je samo rekao: „Nitko ne spominje činjenicu da je mogao umrijeti i da mu je život spašen.“

Iskreno, bila sam tada ljuta na Maškarinove roditelje, nisam mogla zamisliti da bi doktori krenuli u akciju, a da prije toga ne podijele odgovornost s pacijentom ili njegovim roditeljima, a da im prije toga ne objasne koje mogućnosti postoje i koje opasnosti svaka od tih mogućnosti nosi sa sobom.

No, nakon ovog posljednjeg iskustva, neke su mi stvari puno jasnije.
Žena leži na krevetu. Kaže: „Kako je moja nona mogla trpiti ovu bol dva mjeseca?“ Moram reći, ja sam i dalje uvjerena da je dobila svu potrebnu skrb, i lijekove protiv bolova, i praćenje stanja organizma, i kisik. Sve osim informacija. Dobro, to da je slomila kuk, znala je i bez da joj netko kaže, ali koliko je lom kompliciran ili jednostavan, uobičajen ili abnormalan, kada će na operaciju? Svi šute. Pokušamo od sestre dobiti neku informaciju, a ona nas samo potjera. Do doktora ne bi vjerojatno bilo moguće ni puškom doći. Pa onda, mislim si, kada sam ja bila u bolnici, nisu moji morali okolo loviti ni sestre ni doktore, niti paziti na vrijeme u koje ih traže, sve su informacije bile davane direktno meni. Zašto ne? Pa koga bi drugog moglo više od mene zanimati što se s mojim zdravljem događa? Je li tako teško procijeniti je li osoba senilna ili pri zdravoj pameti i onu drugu informirati direktno? Konačno nekako drugog dana dobijemo odgovor: „Sutra će je operirati.“ Sutra prolazi, ona hranu ne dobiva, sutra prođe, a od operacije ništa. I opet, nema šanse da ti netko kaže zašto? Nemam ja ništa protiv iznenadnih situacija, objektivnih okolnosti, više sile, sve ja to razumijem. Samo bih voljela da mi netko kaže. Ne zanimaju me pojedinosti. Dovoljno je „tehnički problem“, „neka operacija je bila duža nego što smo planirali“ (na koncu, znam ja kako to izgleda kada se operacija od pola sata pretvori u operaciju od četiri sata, nije mi to strano). Samo želim biti sigurna da operacija nije odgođena zbog njenog zdravstvenog stanja, ili, ako je, želim to znati. Ali ne, nitko ne govori ništa, ni nama, ni njoj koja je UBR posve pri zdravoj pameti i sve te latinske izraze razumije puno bolje nego njene kćeri.

E, sad mi je puno jasnije odakle sve te sumnje. Što bi drugo čovjek mogao zaključiti? Ako svi šute, ako nitko ništa ne priča, sigurno nešto kriju.
Ja ne mislim tako. Mislim da se samo ne znaju nositi sa stresom s kojim su suočeni.

Nedavno mi je prijateljica rodila. Jako težak porod. Ona je jedno dijete rađala duže nego ja sve tri zajedno. Kada je konačno sve bilo gotovo, ona i muž su se zahvalili sestrama na pomoći koju su im za to vrijeme pružile i psihički i fizički. Sestre su im rekle: „Znate, nisu ni svi pacijenti isti. Lako je bilo vama pomoći.“
Znam, znam da nisu svi pacijenti isti. Neki izvuku vedrinu i iz najmračnijeg čovjeka, a neki smrače i najvedriji dan. No, ipak su to bolesni ljudi, bolest ne bira hoće li napasti vedrog ili njurgavog čovjeka.

Kada sam ja bila u bolnici, sa mnom je u sobi bila jedna žena kojoj su, zbog metastaza, odstranili dva rebra, a bila je toliko vedra, smirena, toliko puna života. Druga je žena liječila opekotine od kemoterapije. Nije u njoj bilo ni ljutnje ni bijesa, samo strpljenje. I opet humor i vedrina. Kaže mi Medeja da se takvim pacijentima redovito pruža psihološka pomoć, kako bi se naučili izaći sa svojom bolešću na kraj. Možda to doista pomaže? A možda ih je jednostavno suočavanje sa smrću natjeralo na takav, vedar pristup životu. Ona misli da bi psihološku pomoć trebalo pružiti svim bolesnicima, bez obzira na bolest, jer je svaka bolest neugodno iskustvo. Ipak, neću sad ulaziti u pojedinosti, ali za neke pacijente mi je teško zamisliti kako bi ih se moglo natjerati da tu psihološku pomoć prime.
Znam, jednostavno mi je jasno da je puno lakše biti dobre volje u društvu vedrih pacijenata. Ipak, mislim da je zdravim ljudima lakše, ili bi to trebalo biti, upravljati svojim raspoloženjem. Bolnički radnici bi trebali znati da sami sebi olakšavaju posao ako pacijentima pristupaju vedrije, ako prema njima nisu bezobrazni i drski.
Tu se možemo vratiti i na priču o školama. Mislim da je puno bolja atmosfera na onim odjelima na kojima je uprava kako treba. Tamo gdje je osoblje natmureno, treba hitno mijenjati upravu!

I mislim da je psihološka pomoć najpotrebnija upravo samom medicinskom osoblju. Trebali bi u radnom danu imati obavezu barem pola sata razgovora s psihologom. Da izbace iz sebe svu napetost neugodnih pacijenata, teških slučajeva i sličnih stvari. I da lakše liječe dalje.

Zapravo, mislim da je psihologija vrlo perspektivno zanimanje, skoro kao profesor engleskog jezika. Jednog dana će ljudi to shvatiti.

Mrežu isplela natuknica u 3. ožujak 2008 15:22:46 | 17 ukras(a)

Komplicirano

Danas sam jednoj ženi rekla: „Sve je dobro što se dobro svrši. A sve se uvijek dobro svrši jer, ako nije dobro, znači da još nije gotovo.“
Kaže ona meni: „U životu je sve komplicirano. Tako i ovo što ste mi rekli.“

Danas mi je dijete slavilo rođendan. Lijepo sam joj rekla: „Neće ti ni jedna prijateljica proviriti u kuću dok soba ne bude sređena.“ Ma nije joj trebalo ni pola sata, a soba je bila cakum pakum. I ja, umjesto da budem sretna i zadovoljna, ja sam poludila. Ako joj je nakon 2 tjedna nereda trebalo pola sata da sredi sobu, onda joj ne treba više od deset minuta na dan. Što je tako teško naći tih deset minuta?
Nokte rezat ne koristi jer opeta će narasti.

Mrežu isplela natuknica u 1. ožujak 2008 22:26:48 | 20 ukras(a)