Ja sam jedna jako pametna žena
Tako sve dobro znam. I što treba, i kada, i kako treba. I tako dobro dijelim savjete. Ali kad treba sve to na sebe primijeniti, negdje se dogodi neki zastoj...
Nedavno mi je kći somatski reagirala na neku situaciju (ne mogu još sa sigurnošću tvrditi na koju). I kada sam već otkrila da se ne radi ni o kakvoj normalno lječivoj bolesti, u jednom trenu sam joj dala pola čaše mlijeka da si pomogne. Znam da ne voli mlijeko, zato samo pola čaše, ali za kiselinu u želucu, teško se može naći nešto bolje. I stoji ona s tom čašom, točnije sjedi i meditira nad njom. Možda je pokušavala savladati tehniku teleportacije koja bi preskočila okusne pupoljke. I tako ja počnem s njom pričati jer već je bilo dosta kasno i ne bi bilo zgodno da cijelu noć probdijemo nad tom čašom iskušavajući neki eksperiment upitnog ishoda. I počne se ona žaliti na svoju prijateljicu koja ne sluša njene savjete koji su stvarno dobri. „Čekaj malo,“ kažem ja, „a što ćemo s mlijekom? Što s mojim dobrim savjetima?“
Eto, kakva mati, takva kći... Imam li se pravo žaliti?
Uvod
U neko doba, redovito sam preskakala uvode u knjigama. Onda sam shvatila da se u njima puno toga objašnjava i da je nakon njih knjigu lakše čitati.
Parcijalne diferencijalne jednadžbe
Bio je to jedan od najtežih ispita na fakultetu. Nikada poslije, u poslu, nisam morala riješiti niti jednu. Danas, ne znam niti bih li je znala prepoznati, da naiđem na koju, a kamoli bih li je znala riješiti. Ipak, neke od stvari koje sam savladala pripremajući taj ispit, koristim svakodnevno. Takva je i metoda (uzaludnih) pokušaja i pogrešaka.
Dont tejk it prsonali
„Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!“
Rekao je Isus na križu.
Nekako se toga volim i ja držati. Ne na način da se obraćam Bogu s molbom da oprosti onima koji su me povrijedili, mada bi se i o tome dalo razmišljati. U nekoj zasebnoj temi.
Ja volim sama sebi reći: „Nemoj to zamjeriti, nije ta osoba mislila nešto stvarno loše.“ I, koliko god volim svojoj djeci objašnjavati kako nije dovoljno ne imati loše namjere već je potrebno i biti pažljiv i oprezan, ipak volim sebe tješiti takvim razmišljanjem. Meni je tako lakše. Naime, ako me nečiji postupak boli, još me više boli pomisao da je to bilo s lošom namjerom.
U načelu, ako vjerujemo da je nešto učinjeno bez zle namjere, lakše ćemo naći načina da objasnimo toj osobi kako bi tako nešto mogla ubuduće izbjegavati. U raznim knjigama koje pričaju o životu u zajednici, čak se daju i savjeti o konstrukciji rečenice koja će reći istu stvar, ali se sugovornik neće osjetiti napadnuto već će osjetiti poticaj da razmisli o onome što smo mu rekli (Ti me ne voliš! <-> Kad se tako ponašaš, ja se osjećam odbačeno.). U suprotnom, lako osjetimo potrebu za osvetom, povrijedimo drugu osobu, a ona, ne shvaćajući čime je uzrokovala naše ponašanje, uzvraća istom mjerom i svađa se gomila poput grude snijega niz padinu. Lijepi su savjeti stručnjaka, ali, ako smo u nešto uvjereni, ako tako osjećamo u svom srcu, takve neagresivne rečenice će nam same od sebe dolaziti na pamet puno lakše i bez razmišljanja i samokontrole.
Kao što rekoh, ja sam takav način razmišljanja razvila davno, još kao dijete, kao oblik obrambenog mehanizma. Što ne znači da on uvijek pali i da se nikada ne osjećam napadnuto ili da ne odabirem protunapad, ponekad se sama sebi činim silno okrutnom, kolikom lakoćom izbacujem neke ljude iz svog života. Ipak, kada mi emocije nisu previše upletene, ili kada se ohladim, volim pomisliti da nešto nije bilo sa zlom namjerom. Tako mi je lakše.
U zadnje (već neko) vrijeme imam silnu gužvu na poslu. I sva moja razmišljanja kroz to vrijeme su potaknuta upravo tom situacijom, da ne bi netko sebe percipirao uzrokom mojih misli u nekoliko zadnjih postova, uključujući i ovaj. Malo se dogodio takav stjecaj okolnosti. Ne mogu, a da se ne sjetim da moje radno mjesto nije postojalo niti kada sam završila fakultet (a dugo sam studirala), a kamoli kada sam ga upisivala. Vrlo jedno nedefinirano radno mjesto. Definira se u hodu. Bio mi je jako simpatičan jedan kolega, kada ga je na „Najslabijoj karici“ Danijela pitala što radi, rekao je: „Rješavam tuđe probleme.“ Dakle, nikakvo čudo da obim posla neprestano raste za jedno tako friško zanimanje. Ima trenutaka kada se pitam jesu li se svi ti ljudi urotili protiv mene kada me toliko opterećuju svojim problemima i idejama? I tu sad nastupa ono ranije opisano razmišljanje. Čak i ako im je palo na pamet provocirati me i iskušavati moje strpljenje, neću im dati gušta. Ponašati ću se kao da potpuno razumijem koliko im je teško i kao da im svim srcem želim pomoći da stanu na vlastite noge što u prijevodu znači da se skinu meni s vrata. E sad, ima onih koji doista to i žele i s njima mi je lako raditi. Na njih mi nije teško izgubiti bilo koliko vremena. Ima onih koji me doživljavaju kao štaku na koju se uvijek mogu osloniti. I opet, ne zato što bi htjeli da meni bude teže, nego zato što žele da njima bude lakše. Odbijam razmišljati drugačije. Ne, ne, nije da ne pomislim. Ali se onda predomislim.
I tako se sjetim prethodne situacije kada je posla bilo više nego mene. Tada sam dala zahtjev za zapošljavanjem još barem jednog kolege. Ali ne ide to tako brzo. Procedura traje. Ministarstvu se nigdje ne žuri. Ipak, kada sam već izgledala kao da bih se svakog časa mogla na poslu srušiti, šefica je poslala požurnicu i stvar je bila riješena. No, zaostaci su se toliko nagomilali da smo kolega i ja još preko godinu dana morali ostajati prekovremeno. A vjerojatno to i nije bilo samo zbog zaostataka. Uglavnom, nerado se sjećam tog vremena. Osjećala sam se jako loše. Da me nije tada doma čekalo troje male djece od kojih jedno s poteškoćama u učenju, a i u prehrani, vjerojatno bi to bila depresija. Ovako sam barem doma osjećala borbenost, kad već nisam na poslu. I ne mogu, a da ne uspoređujem te dvije situacije. I sada uredno ostajem prekovremeno, a ne osjećam se loše. O da, ne znam kako se zovem, u glavi mi zuji, neprestano se zaustavljam i pitam jesam li što propustila, teško se koncentriram, ali se ne osjećam loše.
Vjerojatno ima tome više razloga. Mislim da sada imam osjećaj da je puno više toga u mojim rukama. Mislim da se mogu iskobeljati i stvarno si skinuti sve te ljude s vrata. Možda je ono onda ipak bilo prsonali. Naime, doista se radilo o čovjeku koji je volio vršiti mobbing. Ma zašto pričam u prošlom vremenu? On to i danas voli, samo sada ima mrvicu manje moći. Možda sam našla načina da ga zaustavim pa mi se sada obraća uglavnom preko posrednika. Ah, sjećam se tog trenutka kada sam shvatila da se ne osjećam dobro i da to stanje treba promijeniti. Odlučila sam tražiti drugi posao i već sam se počela raspitivati okolo. I onda su nas preselili u druge kancelarije. Već dva dana nakon „selidbe“ uhvatila sam se kako idem veselo na posao. Nešto neopisivo. Svi ljudi su ostali isti, posao je ostao isti, samo smo sve stvari koje smo premjestili trebali još i rasporediti u novim kancelarijama, i dalje smo ostajali prekovremeno, a meni je odjednom bilo lijepo ići na posao. I tada sam zastala i počela razmišljati o tome u čemu je razlika između situacije dva dana ranije i sada. Samo dva dana ranije je kolega izjavio: „Ah, da barem sutra nikada ne dođe.“ A sada je bilo super. I shvatila sam koje su me stvari smetale u staroj kancelariji, a ja sam ih gurala pod tepih. Tek kad sam ih se riješila, shvatila sam koliko su me smetale. I znam da mi ih nitko nije namjestio s namjerom da me maltretira, ali jesam bila maltretirana. I odlučila sam puno pažljivije promatrati svoj vlastiti život. Odlučila sam primijetiti svaku sitnicu koja me češe i ne gurati je pod tepih. Svaku sitnicu proučiti i provjeriti koliko ju je moguće otkloniti. Obično je moguće. Naučila sam primijetiti i tendenciju ka mobbingu, svejedno je je li namjerna ili nesvjesna. Potrebno je reagirati. Nije potrebno posvađati se. Treba samo znati što se želi otkloniti. I ovih dana sam silno razmišljala o postupcima jednog čovjeka. Je li svjestan da mu ponašanje nije u redu? Ne izgleda kao čovjek koji se voli ponašati kako nije u redu. Vjerojatno nije svjestan. Nije moja pozicija takva da bih mu mogla reći: „Znate, to nije u redu.“ Treba to izvesti nekako drugačije. Danas sam smislila taktiku i odmah se osjećam slobodnije. Da, slobodnije je prava riječ. I poletnije.
Eto, malo sam istresla svoja razmišljanja. Jer sam imala potrebu istresti. Bez nekog posebnog zaključka. Ipak, voljela bih reći ljudima koji trpe mobbing neka potraže načina da se zaštite. Mogu samo sami sebe zaštititi. Neka ne očekuju previše od drugih. Ipak, to ne znači da trebaju sebe kriviti zato što se do sada nisu znali zaštititi. Sutra je novi dan. Može se početi štititi sutra. Bolje ikad nego nikad. Pa čak niti mobbing nije usmjeren protiv njih osobno. Takvi ljudi pokušavaju sa svakim. I treba razgovarati s drugim ljudima, razmjenjivati iskustva. Nekako je lakše kad vidiš da su i drugi u istoj kaši. Ne treba se bojati reći: „U kaši sam!“ Jer već kad se izgovori, lakše je.
I ljudima koji žive s onima nad kojima se vrši mobbing. Nemojte nikada prigovarati toj osobi što trpi mobbing! Tako joj činite stvari samo još težima. Nađite načina da toj osobi pružite podršku, pokušajte joj pomoći u pronalaženju taktike, načina na koji bi to mogla riješiti, ali nemojte se ljutiti. Joj, kad se sjetim, u onoj prvoj mojoj situaciji, koliko mi se muž znao ljutiti: „Zašto mu ne kažeš ovo ili ono? Kako te može tako maltretirati?“ Ovaj puta, svi nekako strpljivo trpe moje kasno dolaženje kući. „Jesi živa?“ To je sve. Očito i oni osjećaju da se ne osjećam zgaženom pa lakše prihvaćaju gužvu na poslu. Ooooo, a tek radost kada dođem na vrijeme! Pa već i zbog toga se isplati ponekad zakasniti. 
Ne želim da se osjećaš napadnuto
jer tada vjerojatno nećeš krenuti u protunapad.
Želim da budeš sretan / sretna
jer mi je puno lakše nositi se s tvojom radošću nego s tvojom tugom.
