|
|
Veljača
Kraj godine kad dolazi,
svi bi htjeli ljubav dati.
Na novac se tad ne pazi.
Nemaš vremena? Ti plati!
Topla riječ il' osm'jeh blagi,
nikom dovoljno to nije,
mnoštvo stvari, ljudi dragi,
pravu ljubav tek sakrije.
I tako u dugovima
počinje nam vrijeme ići,
očaja nas hvata plima,
kad će više plaća stići?
Pa tko ne bi poludio
kraj mjeseca dok ne vidi,
i pod masku lice skrio
da se manje bijede stidi?
I dok mačke se natežu,
i dok dragi dragu ljubi,
snijeg i sunce do nas sežu,
čak i nebo pamet gubi.
U sveopćoj tako kaši,
dogovorila se braća:
- Da nam život bude lakši,
nek' veljača bude kraća!
Bol (ili možda alegorijska priča?)
Dragi moji, znam da se ponavljam, ali vi ste meni jedan takav dar i uvijek kad ovdje navratim, kajem se što vam ne posvećujem više vremena, ali postoje neke bolne istine koje me u tome sprječavaju. 
Jer, razmišljam malo, čini mi se da ono što kod istine najviše boli, nije istina sama, već mijenjanje navika na koje nas svijest o toj istini tjera. A ja sam se u zadnje vrijeme nekako uplela u neke navike u koje ne bih trebala. Rekla bi Frka – lijenost. Ali tješim se da će proći same od sebe. 
Slažem se da se istina može reći na ljepši i na ružniji način. Ima sad tu jedna hrpa istina koje se mogu izreći i ne izreći i gomila različitih posljedica izrečenoga i neizrečenoga. Svi mi imamo obilje primjera kojima bismo mogli potkrijepiti ovo ili ono uvjerenje. Ipak, postoje i različite dubine u koje ta istina seže i, što je nešto dublje, to je i bolnije. Možemo za primjer uzeti zubara. U prvi čas, ovom sam postu i htjela dati naslov „Kod zubara“. Ako je karijes na zubu plitak, obično je dovoljno samo malo bušenja, nije potrebna niti anestezija, i zub je popravljen. Bušenje može biti neugodno za čuti, ali bol stvarno nije neka. Kod nespretnog zubara može biti veća, kod spretnog manja. Ako je karijes dublje zavladao zubom, bol se baš nikako ne može izbjeći. Ponekad je tolika da je potrebna anestezija. Iskreno, moja tolerancija na bol se s godinama značajno smanjila i uopće me zanima koliko je zub pokvaren, hoću anesteziju. A ponekad je i toliko pokvaren da unatoč anesteziji boli. I sad, tu je začkuljica. Jer zubar je školovan za popravljanje zubi. Spreman i opremljen za razne reakcije, ovisno o tome što u zubu nađe. Ponekad je na površini zuba jedna sasvim mala točkica, a kad počne bušiti, naiđe na rupčagu. Zubar mora biti spreman na sve, i jest, i zna što u kojem trenutku treba napraviti kako bi što bolje popravio zub. Zna kada ga mora vaditi, zna kako protezu staviti. A mi, u razgovoru s drugim ljudima, nismo uvijek opremljeni svim mogućim znanjem, ne znamo kako popraviti svaku situaciju i mogli bismo biti sličniji boksaču koji izbija čovjeku i zdrave zube. Ima i nadrizubara koji primjerice iščupaju zdravi zub, a bolestan i dalje boli. To je ono što nas često tjera da šutimo. Ne želimo biti slonovi u staklarni, a ne znamo biti kirurzi.
Jako mi se sviđa ovo: „Treba govoriti one stvari koje grade dobre odnose među ljudima,“ ali nekada ih prešućivanje jednostavno ne gradi.
Iskreno, mislim da je konkretna situacija koja mene muči u tome da ta osoba znade istinu, ali ne želi da ju se na nju podsjeća, želi je ignorirati, a mislim da to nije dobro.
U mojoj životnoj praksi, nalazila sam se u situacijama kada sam osjećala da me nešto smeta. Divan je to dar intuicije jer te tjera da budeš pozoran, da bolje motriš. I točno se sjećam kako sam znala razgovarati sama sa sobom: „Nešto te smeta.“ „Da, smeta me, ali ne da mi se sada razmišljati o tome. Razmišljat ću kasnije.“ I onda kasnije zapravo lupim nosom u zid. Dogodilo mi se to možda dva ili tri puta u životu. Nakon toga, čim bi se pojavio glasić „Nešto te smeta,“ odmah bih zastala i razmislila o tome što je to što me smeta. Kad bih definirala, dalje bih se ravnala prema tome. Ne znači da ne bih nikada ponovo lupila nosom u zid, ali sad je to bio rizik kojeg sam bila spremna prihvatiti. Manje bolno.
Bio je i taj madež na nozi. Dok sam razmišljala o tome da ga spomenem u ovom postu, shvatila sam koliko simbolike u tom madežu ima, upravo vezane za bol koju istina nosi sa sobom. I zato sam odustala od zubarskog naslova. Vrlo sam rano uočila taj madež i povezala ga s pojmom „melanom“. Tako je nekako sudbina htjela da su, još dok sam bila mala, neki poznanici obitelji oboljeli od melanoma, neki na brzinu umrli, a neki se uspješno izliječili. Ali vrlo brzo sam naučila što taj pojam znači i vrlo brzo posumnjala u taj madež. Sad, znam, da se još mota ovuda, Dee bi rekao da sam ga svojim mislima dozvala, da se taj madež nikada ne bi pretvorio u melanom da ja nisam tako na njega gledala. Ali to i nije bitno. Mogla sam otići doktoru čim sam posumnjala, ožiljak bi bio puno manji, bol puno manja i mir puno veći. Ipak, ja sam odlučila samo ga motriti. Jer sam takva. I kada se počeo mijenjati, i dalje sam ga samo motrila. Zbog čega? Vjerojatno od straha od boli. Dok nije postao takav da je strah od njega postao veći od straha od boli. Jer nije bolio. Nije baš ništa boljelo. Niti kao pokvareni zub. I kada sam konačno otišla liječniku, i dalje ništa nije boljelo. Boljelo je tek nakon što je odstranjen. Boljela je rana. I sada, kada više ne boli, ostao je ožiljak koji je svakako ružniji od jednog madeža. Ali i mir da je prijetnja ipak otklonjena. Osjećaj zdravlja. Ono što želim reći – otklonjeno je nešto što nije boljelo, boljelo je samo otklanjanje, ali nakon nekog vremena, bol je prestala, a ova bezbolnost sada puno je bolja od one bezbolnosti prije. Da sam reagirala ranije, mir bi bio veći, da sam reagirala kasnije, tko zna što bi bilo? Ipak, čini mi se da ne bi bilo dobro. Dakle, odgađanjem povećavamo opasnost od onoga na što je potrebno reagirati. A opet, ako ne napravimo stvar kako treba, opet je opasno. Sve u svemu, gadno.
Da, Viktorija, istina je da postoje takvi ljudi s kojima je teško i na lijep i na ružan način razgovarati. Mislim da me baš jedna takva osoba i muči. Kada se radi o strancima, lako je okrenuti se i otići svojim putem, ali normalno je da se za bliske osobe osjećamo odgovornima. I često ponavljam, problem ne može riješiti onaj tko ga ne vidi, može samo onaj tko ga je svjestan. Bilo da onoj drugoj osobi osvijesti taj problem ili da sam nađe rješenje. Ne možemo uvijek reći „Nisam ja čuvar brata svoga,“ zar ne?
I molitva. Da, mislim da je molitva baš najbolji odgovor kojeg sam dobila. I tu sam lijena. Bilo bi bolje da vas zanemarujem zbog molitve. Hvala, Zenženo!
I Rex, možda bi ispravan izraz bio „ovco vjernička“ jer ipak je Isus pastir, a mi njegove ovce. To bi možda odgovaralo tvojoj predodžbi, a nas ne bi vrijeđalo.
Bliskost i sebičnost
Moj muž ima takav drum da sve s uma odmah siđe na njega.
Ponekad me izbezumljuje. Ne može on ništa sakriti. Ne može ni misliti. On sve mora reći.
To se zove komunikacija, ne?
I meni kažu da ne znam sakriti kad mi je netko antipatičan. To je prilično olakšanje za one kojima moje mišljenje nešto znači. Jer znaju da su mi dragi. Pokažem i kad ne kažem.
Ipak.
Gledam sebe. Ponekad potpunom strancu bez problema kažem istinu. Ono što ja mislim da je istina. Na blogu, uživo, svejedno. Ne pitam se hoće li boljeti, hoće li taj netko preživjeti istinu? „Govorite istinu jer istina će vas osloboditi.“ Mislim da svatko mora znati istinu. Teoretski.
I, kad gledam moga muža, znam da je i praktički to točno. Ponekad se stresem na njegove riječi. Bojim se reakcije. I nije uvijek ugodna reakcija. Ipak, pomiče.
Kada se radi o bliskoj osobi, onda se pitam – mogu li reći sve što mislim? Nije uvijek ugodno to što mislim. Hoće li boljeti? Hoće li pomoći? Možda treba imati u vidu cilj kojeg želimo postići? Možda ćemo do cilja lakše stići prešućivanjem ili djelomičnim otkrivanjem istine? Ne, ne vjerujem u laganje, ali prešućivanje, zapakiravanje u ljepše riječi, pažljivo konstruiranje rečenice, u to vjerujem. I to činim.
No nisam sigurna da je baš tako dobro. Ne znam.
Brinem li se doista o tome što bi moje riječi mogle pobuditi kod meni bliske osobe ili se brinem o tome što bi reakcija mogla pobuditi kod mene?
Kada se radi o strancima, ne šutim. Ne brinem o reakcijama.
Kada se radi o bliskoj osobi, odmjeravam.
Možda zato što sa strancima mislim da nemam što izgubiti, a s bliskom osobom ne želim izgubiti bliskost?
Ipak, šutnjom se uvijek gubi bliskost. Ponekad se pitam, ne činim li baš bliskim osobama krivo? Jer izbjegavam, jer odgađam pružiti svoju iskrenost. I na koncu sasvim zaboravim misliti.
O čemu ljudi ne razmišljaju kada odgađaju svoje roditeljstvo?
Imam tako nekoliko, što prijateljica, što poznanica, koje su mojih godina ili nešto mlađe, ali ista generacija u školi. I da, ne mislim toliko na one koje su sa mnom išle u školu nego na neke koje sam upoznala puno kasnije. Dobro, ima jedna koja je išla u paralelni razred u srednjoj školi, njena sestra je studirala s mojom sestrom a njene kćeri su vršnjakinje s dvije od mojih kćeri. To mi je baš simpatično. Ima jedna druga čije su obje kćeri punoljetne, koja u mojim godinama već osjeća kako to izgleda kada ti djeca krenu svojim putem, kada se možeš više posvetiti sebi. Istina, shvatila je tako i da ne želi proživjeti starost s mužem, razvela se, zaljubila i nada se novom djetetu. Ja joj od srca želim da uspije jer nema ništa ljepše od života u ljubavi. Ima ih još s raznim sudbinama i životnim pričama, ima jedna koja se u svojim četrdesetima osjeća još uvijek djevojčicom premladom za obveze. Ona me ne brine. Ali ima i jedna, sretno zaljubljena već godinama, ali je, zajedno s mužem, stalno pronalazila razloge za izbjegavanje roditeljstva dok nije uplovila u četrdesete i poželjela dijete. Nakon nekoliko godina truda, eto, uspjela je. I ne, ne osjećam se pozvanom da sudim bilo kome, samo razmišljam o tome jesu li ti ljudi svjesni u što se upuštaju? Razmišljam, kakvog li slučaja, baš sad, i baš večeras, o stvarima o kojima ni ja nisam razmišljala dok sam pronalazila opravdane razloge da ne ostanem u drugom stanju...
Neke stvari znam, dok je dijete mala beba, s dvadeset godina je puno lakše probdjeti noć nego s četrdeset. Pouzdano. Meni se i nije događalo noćno bdijenje s prve dvije (ili ga nisam primjećivala?) nego tek s trećom, u polovici tridesetih. Nekome se to ne mora nikada ni dogoditi.
Ima i onih situacija kada roditelji dođu na informacije pa ih ljudi pitaju - jeste li vi djed ili baka? Ni to me baš ne brine, ne osvrćem se previše na tuđe mišljenje. Neki ljudi izgledaju mladoliko, a neki starije nego što bi trebali. To uopće nije važno.
Moja mama je bila opsjednuta medicinskom činjenicom da se žene, koje prvo dijete rode iza dvadeset petog rođendana, nazivaju starijim prvorotkinjama i nipošto nije htjela da joj to piše na kartonu. Tako sam se ja rodila nešto prije njenog dvadeset petog rođendana. Danas su takve žene toliko česte da im nitko niti ne govori da su starije prvorotkinje. S druge strane, kako sam ja imala dvije godine kad je diplomirala, uvjeravala me da bi ipak bilo dobro završiti faks prije donošenja potomstva na svijet. A kad već jednom uspiješ završit faks, zašto ne počekati i posao i kakvu takvu naknadu uz majčinstvo?
Sve u svemu, oduvijek sam smatrala da je 29 godina kasno za prvo dijete. Da sam u mladosti razmišljala o onome što sada znam, bila bih se potrudila završiti faks brže. Malo bih si bila presložila prioritete.
Ali ono o čemu sam tek večeras počela razmišljati, to je vrijeme kada djeca počnu izlaziti. Ne kažem, pokušavala sam to odgoditi koliko se moglo, sad shvaćam i da su moji roditelji pokušavali to odgoditi iz sasvim nekih drugih pobuda nego što su meni govorili. Ali ne možeš to odgađati dovijeka. Ja sam imala lijepu mladost, bezbrižnu i zabavnu. Zašto bih to uskratila svojoj djeci? Doći će vrijeme kada će se moći brinuti same o sebi (mada ne znam hoće li to značiti da ću biti opuštena), doći će vrijeme kada ćemo im dati auto da se same dovezu doma (možda jednog dana izmisle i noćne autobuse po Rijeci), možda će i otići u drugi grad pa neću ništa znati kao što ni moja mama nije znala o meni. Ne, nije uopće pitanje imam li ja povjerenja u svoju djecu? Imam. Nije niti stvar u strahu od nekih drugih ljudi. Na budale se može naići i usred bijela dana. Stvar je u tome da treba djetetu omogućiti da izađe van i da se vrati doma u vrijeme kada više nema autobusa, da ga ne treba prisiljavati da žica prijevoz i tome slične stvari. I po moje prijateljice i mene dolazili su tate naizmjence. Tako da barem nisu morali svake subote biti na nogama dok mi ne dođemo doma. Ne, ne mislim da su spavali, ali ipak je lakše čekati doma nego onako pospan voziti auto. Sjećam se i vremena kada sam imala vozačku i sama se vraćala doma u četiri. Moj tata bi i odspavao, ali se obavezno budio u vrijeme kada se ja vraćam da provjeri je li sve u redu. Nisam uopće u to vrijeme razmišljala o tome kako su se tada osjećali moji roditelji. Nije li normalno da tinejđeri lumpaju? Sad shvaćam da je normalno da i roditelji tinejđera lumpaju, pa makar i doma sjedili za to vrijeme. A u mojim godinama, lumpanje mi baš teško pada. A ova moja poznanica što je nedavno rodila, more je vidilo, ona će imati oko šezdeset kad joj dijete bude lumpalo...
Kolo
Volim reći da moje srce kuca u ritmu paškog kola. To ide bumbumbum – bum. A i riječi su vrlo maštovite: tirararara bomba i Martine buro škuro. I znam, znam da je normalnim ljudima teško pronaći išta uzvišenog u tim dubokoumnim riječima i skoro pa monotonoj melodiji, ali meni je to nešto veličanstveno. U Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja plešu na kraju taj isti korak, samo bez glazbe. Pretpostavljam da je to neki dalmatinski korak za kolo. Specifičan je i način na koji se treba uhvatiti za ruke, na taj se način zapravo ljudi približavaju jedni drugima. Budući da se kolo obično pleše u karnevalu, a budući da je karneval obično u najhladnije doba godine, ako izuzmemo onaj ljetni koji je izmišljen u turističke svrhe, to je i logično, ljudi se zajedno međusobno griju. I tako počne ta čarobna glazba, grupica ljudi započne kolo i krene u krug oko pijace, glavnog trga. Drugi ljudi gledaju i obično odaberu prijatelja kraj kojeg se ubace u kolo. Uskoro se kolo vrti oko pijace u tri reda. Sva ta gomila ljudi je ušla u kolo kraj nekog koga poznaje, svatko je prijatelj prijatelja nečijeg prijatelja i ispada da su svi ti ljudi koji se vrte oko pijace prijatelji. I oni koji ne razgovaraju, koji se ne pozdravljaju kada se sretnu na cesti, svi oni sad plešu u istom kolu i drže se za ruke. I svi, kao jedan, plešu isti korak. Svi lagano zamahnu rukama na „bomba“. Ako netko i ispadne iz ritma ili izgubi korak, tu su oni ispred i iza njega koji ga čvršće uhvate za ruke i ubace natrag u pravi ritam.
Nije li to nešto čudesno? Nije li i život takav? Nemamo li i u životu one koji nama pružaju ruke i one kojima mi pružamo ruke? I ponekad prijatelj nađe prijatelja svog prijatelja koji nas može podržati kada nam korak krene u krivom smjeru i učini se da ćemo ispasti iz kola života.
Zaplešimo zajedno!
Zašto volim Harry Pottera (i zašto on vjerojatno mnogima smeta)
iliti Zgubidankinih čarobnih 25 bez broja 11 (kako mi je predano, tako i donosim). Upute nisu bile pretjerano precizne pa mislim da će ovo biti u skladu s pravilima igre. Ovaj sam post sastavljala već mjesecima i ovo mi je bio baš dobar povod da ga i dovršim.
1. zato što ističe važnost netaknute duše (ili čiste savjesti, za one kojima je „duša“ strana riječ)
2. jer kaže da je ljubav najjača zaštita protiv zla, spremnost na žrtvu zbog nesebične ljubavi je ono s čime serija započinje i završava, i to je jedino oružje koje imamo protiv zla
3. jer tvrdi da je puno gori osjećaj i puno veća bol ubiti drugoga nego biti ubijen (postoje teorije da je PTSP upravo posljedica osjećaja kada se ubije drugog čovjeka, ma kako nam se on zao činio)
4. jer najvažnija čarolija nije napadačka (neoprostive kletve), nije čak ni obrambena (protego), nego razoružavajuća (expelliarmus), dakle oružje dobra nije napadanje, nije čak ni obrana nego isključivo činjenje dobra i razoružavanje
5. zato što ističe važnost prijateljstva, sva djeca u seriji su sasvim obična djeca, imaju i svoje mane i vrline, nitko od njih, čak ni Harry, nije nikakav heroj, i tek kada se udruže mogu biti uspješni
6. dakle, potiče i timski rad
7. jer likovi nisu crno-bijeli, ali su izuzetno realistično opisani, gotovo za svakog bih mogla naći neku stvarnu osobu koja mu sliči
8. zato što govori da čovjek nije određen niti svojim porijeklom, niti svojom prošlošću već u svakom trenutku ima mogućnost izbora kojim može sve promijeniti, čovjek sam bira kakav će biti i to u svakom trenutku života, to što je jednom učinio pogrešan izbor, ne sprječava ga da u drugom trenutku učini ispravan
9. jer razotkriva da su glavna oružja zla razdor i strah, sukladno tome, najbolje ćemo se oduprijeti zlu tako da ne pristajemo ni na kakav razdor i da ne dozvolimo da nama upravlja strah
10. jer prikazuje u kako različitim oblicima se može pojaviti rasizam, odnosno elitizam kod ljudi i osuđuje baš svaki od tih oblika te pokazuje kako nas upravo naša raznolikost čini bogatima
12. jer ističe kako je baš svaki čovjek vrijedan i poštovanja i truda
13. jer ukazuje na buling i potrebu da ga se razotkrije i spriječi
14. jer pokazuje da čovjek može i mora poštivati sam sebe i onda kada ga drugi ne poštuju
15. zato što su neoprostive kletve one koje drugome nanose bol, oduzimaju mu slobodnu volju, odnosno život, to su tri stvari koje se ni pod kojim okolnostima ne bi trebale činiti, kada bi svi ljudi bili doista takvi, to bi značilo da Adam nije pojeo jabuku
16. zato što pokazuje koliko je opasno i krivo manipulirati drugim ljudima, čak i kada smo uvjereni da je to za njihovo dobro, manipulacija nije nikada za dobro
17. zato što pokazuje kako moć može negativno utjecati na čovjeka, kako joj i najplemenitiji među nama teško odolijevaju i kako može potpuno okrenuti čovjeka u zlom smjeru
18. jer pokazuje kako nas zlim ili dobrim ne čini naziv organizacije kojoj pripadamo ili ne pripadamo već isključivo ono što činimo
19. jer je Harry lav u horoskopu
20. jer obožavam Freda i Georga, voljela bim da su moja braća
21. jer ima sjajan smisao za humor, jer pokazuje da ne postoji situacija u kojoj bismo ga se trebali odreći, jer je to ono što nam život čini lakšim
22. sviđa mi se odnos prema smrti: „Zapravo je dobro pripravljenu duhu smrt tek sljedeća velika pustolovina.“ [Harry Potter i kamen mudraca, Zlatko Crnković je pravi čarobnjak, ova rečenica još bolje zvuči na hrvatskom nego u originalu]
23. sviđa mi se i to kako prikazuje da i u samom trenutku smrti čovjek ima izbor oko toga što će dalje s njim biti, kao što je prikazan način na koji neki postanu duhovi, scena u kojoj Harry bira hoće li se vratiti u život ili će umrijeti skoro potpuno odgovara iskustvima opisanim u knjizi „Život poslije života“ dr. Raymonda Moodya, mislim općenito da tjera čovjeka da razmišlja o smrti i da je prihvati kao sastavni dio života
24. posebno mi se sviđa što to nije još jedna bajka o vitezu ubojici koji okolo spašava ljude u nevolji ubijajući one zle
25. oduševljava me to što na kraju nije Harry bio taj koji je ubio Voldemorta, Voldemort je praktički uništio sam sebe i to pokazuje kako se zlo ne može spriječiti tako da se čini drugo zlo, nasilje se ne može pobijediti nasiljem već isključivo dobrotom
Štafetu, po svom starom dobrom običaju, kao prava buduća diktatorica, ne predajem nikome, ali ako netko želi, neka slobodno izvoli! Samo me jako zanima kako je to Tonkica Palonkica nasamarila Zgubidanku? Hoće li mi netko reći?
Biti voljen
Kako je sve lako kada smo voljeni! Onda imamo i ljubavi koju možemo dijeliti okolo, onda sunce toplije sja, imamo za koga raditi sve što radimo.
Ali primjećujemo li uvijek ljubav drugih? Znamo li prepoznati sve znakove ljubavi druge osobe? Kada se osjećamo nevoljeni, jesmo li stvarno iskreni?
Jesam, ljuta sam
na sve moguće idiote i kretene koji šeću po svijetu.
I sve mi se čini da ih ima mnogo tamo koji baš isto misle o meni.
Živcira me...
...kad je netko živčan. To mi stvarno ide na živce.
Teško je
Nije lako raditi kada ne cijeniš svoga šefa...
|
|
|
|
