Ima ljudi...

Neki ljudi jednostavno čine život ljepšim. Možda ne lakšim, ali svakako ugodnijim, a to ti dođe na isto.

(ošla magla! )

Mrežu isplela natuknica u 28. veljača 2008 20:27:34 | 23 ukras(a)

Magla

Jučer sam za ručak frigala tikvice. I dobro je to išlo. Sve do zadnje ture. Ta zadnja tura uvijek ispadne nekako radioaktivna, kako kaže moja kći. Čovjek se opusti, to je ipak zadnja tura, skoro kraj, i uvijek zakasni izvaditi je iz ulja. Barem ja. I tako mi se zadimio stan. I onda smo otvorili prozore da izbacimo taj dim iz stana. Jednog smo brzo zatvorili, a na drugog smo zaboravili. I primijetila sam ja već sinoć, dok sam šetala psa, da se taj dim nekako proširio po susjedstvu, ali nisam ni slutila što će se od njega stvoriti do jutra... Katastrofa! Šok! Nisam ja naviknuta voziti po tolikoj magli. Cijelo vrijeme brišem naočale pa ne mogu ni vidjeti dolazi mi li netko u susret na raskršću... Srećom, nije bila gužva po cesti. Čini se da nisam jedina koja nije naviknuta voziti po magli. Vjerojatno su se mnogi odlučili za opciju javnog prijevoza. I ja sam razmišljala o tome da odem pješice, ali sam zaključila da si to danas ne mogu priuštiti.

Danas nismo ništa frigali. Nećemo ni sutra. Ali prekosutra ću morati frigati krumpir, inače će mi djeca dignut pobunu. Nadajmo se da će se do tada zrak raščistiti.

Mrežu isplela natuknica u 25. veljača 2008 20:23:18 | 34 ukras(a)

Za Gospara

Il tuo mondo

Tu mi racconti di te di un mondo che fù
di un vecchio mondo che ormai non può ritornare,
eppure mi è rimasto ne cuore l' amore
che tu avevi per me

Vorrei tornare indietro per un momento
ma il tempo non si ferma corre lontano
io stringo forte a me la piccola mano
che un giorno mi accarezzava
e da quel giorno i miei ricordi li dedico a te

Ero un bambino ma tu mi insegnavi a capire
tutte le cose che tu sapevi da sempre
l'amore, l'amicizia e il dolore, ricordo
le ho imparate da te

Vorrei tornare indietro per un momento
ma il tempo non si ferma corre lontano
io stringo forte a me la piccola mano
che un giorno mi accarezzava
e da quel giorno i miei ricordi li dedico a te

Vorrei tornare indietro per un momento
ma il tempo non si ferma corre lontano
io stringo forte a me la piccola mano
che un giorno mi accarezzava
e da quel giorno i miei ricordi li dedico a te

Ne, naravno, ne radi se o plagijatu. Radi se o tome da se ljudi, kada im je teško, lakše druže. I tako, svi mi postajemo ljudskiji kada nam je teško i čovjek skoro poželi da nema tehnološkog napretka.

Koliko god nisam baš uopće bila vezana na svog nonota, a drugog nisam niti upoznala, opet mi ove pjesme bude suze u očima. Očito dobro i uspješno opisuju ljubav među generacijama i život kao takav.

Pozdrav i pusa.

Mrežu isplela natuknica u 22. veljača 2008 22:53:51 | 25 ukras(a)

Ko pita ne skita

Ima jedan forum, na engleskom jeziku. To je moja prva internet zajednica. Ovo je druga. I to je sve za sada. Ipak je lakše pisati na materinjem jeziku. ;)
Na tom forumu domaćini su jako strogi. Ne zabavljaju ih svađe iako jako vole rasprave. Postoje teme koje su zabranjene jer je povijest, koja je učiteljica života, pokazala da te teme najlakše dovode do sukoba mišljenja u koje se upliću i osjećaji pa onda može doći i do vrijeđanja sugovornika. Tako se forumaši vježbaju iznositi svoja mišljenja na načine koji ne bi povrijedili tuđe osjećaje, nekad i uspiju prokrijumčariti zabranjene teme, ali poštovanje prema drugima i drugačijima je nešto snažno prisutno na forumu. U skladu s time, i okuplja samo takve ljude kojima je to bitno, onim drugima takvi razgovori brzo dosade i odu. Ima taj forum i svoju sobu za razgovore (chat room). U njoj su pravila nešto labavija jer razgovori ne ostaju dokumentirani pa se ljudi slobodnije ponašaju. No, kako su prirodno naviknuti na poštovanje, tako nemaju problema razgovarati i o stvarima na koje imaju različite poglede. Ima tamo nekoliko ljudi s kojima se često susrećem, uslijed vremena koje nam je na raspolaganju za takve razbibrige, iako smo u različitim vremenskim zonama, različito nam je i vrijeme kada si možemo to priuštiti, pa tako ispadne da smo istovremeno u tom našem malom virtualnom pubu. Vidiš, Luče, to je razlog zbog kojeg sam se oduševila na „Deset do dva? O, kako je svijet mali!“ Razgovarajući o svemu, mogu reći da smo se dobro upoznali makar se vjerojatno nikada nećemo sresti u životu.
Ovo je bio jedan malo duži uvod.

Jednom sam tako, razgovarajući s dvoje Amerikanaca, spomenula Indijance.

On: Možda nisi to htjela reći. Ja imam domorodačkih gena.
Ona: I meni je jedna baka domorotkinja, ali mene to ne smeta.
Ja: O čemu točno pričate?
On: Pa znaš, izraz Indijanci koristi se u podrugljivom smislu.
Ja: Nisam pojma imala. Znate da vas nikad ne bih željela povrijediti.
Oni: Znamo.
On: Zato ti to i objašnjavam.
Ja: Hvala.

Na stranu činjenica da Amerikanci mogu imati problema sa shvaćanjem da „što je to ostatak svijeta?“ nije pokušao istrijebiti Indijance i da bi negdje u tom istom ostatku svijeta pojam domorodac mogao zvučati ružnije nego pojam Indijanac, oni su mogli u sebi pomisliti i: „Gle šovinističke i netolerantne glupače, što ona radi na ovom forumu? Nećemo se više s njom družiti!“ Ali nisu. Jer se „šovinistička i netolerantna glupača“ nije uklapalo u sliku koju su do tada stvorili o meni.

Moram priznati da mi je lako razgovarati s ljudima kojima je materinji jezik engleski jer uvijek mogu pitati: „Što si time htio reći?“ i nije im neobično što ne razumijem. Malo je teže kada si uvjeren da bi nešto trebao razumjeti, a ti ne razumiješ. Onda se bojiš pitati. Onda nikada ne dobiješ odgovor.
Slično se, evo, nedavno dogodilo kod Mladog Luka. Čitam ga već dugo i zapravo, netrpeljivost bilo koje vrste nepoveziva mi je s njim. Kad on piše, a obično piše u prvoj osobi, da nekoga ne trpi, ja nikad ne pomislim da on doista nekoga ne trpi već da time kritizira one koji tako misle. Ipak, netko drugi mogao bi to i ne shvatiti i pomisliti: „Gle idiota! Bolje ga je izbjegavati.“ Ili bi mogao, poput Akvamarin, osvrnuti se na to i dobiti iskren odgovor.
Spomenula sam i, oko Božića, kako sam zaboravila sestri staviti poklon pod bor. I ona je mogla pomisliti: „Gle, kako su bezobrazni! Ah, za rođendan neće više dobiti niti čokoladu od mene.“ Ali ne, ona je pitala. I poklon joj se svidio.

Tako da mi se čini prikladnim nejasne i zbunjujuće situacije razjasniti pitanjima. Također mi se čini prikladnim neprimjereno ponašanje ili neprimjerene izjave pripisati nedostatku poznavanja činjenica. Onda mislim i da je svrsishodno takvu osobu upoznati s činjenicama koje možda ne zna ili ih je previdjela.

Priznajem, ne ponašam se uvijek tako. I ja ponekad donesem ishitrene zaključke i neku osobu proglasim zlom iako to možda nije. Ipak, ako vjerujem da osoba nije zlonamjerna, pokušam se ponašati upravo tako kako sam opisala. Volim nekako skupiti više dokaza o tome da neka osoba ne zaslužuje moju pažnju. A možda je i zaslužuje?

Mrežu isplela natuknica u 18. veljača 2008 7:51:32 | 40 ukras(a)

Znanje i neznanje

Nedavno sam na radiju čula jednu krasnu usporedbu za znanje i neznanje pa evo da je podijelim s vama:

Znanje je kao krug, a neznanje kružnica oko njega. Što više raste krug našeg znanja, to je veća i kružnica neznanja oko njega. Što više znamo, to bolje pojmimo koliko više ima onoga što ne znamo.

Dobra bi usporedba bila ona sa spremanjem ispita. Dok ga još nismo ni počeli učiti, ne znamo ni što bismo pitali na tu temu. A što više toga znamo, to više pitanja navire.

Matematika neprestano barata pojmom beskonačnosti, ali sve ono što mi možemo dohvatiti, konačno je. Samo raste...

Mrežu isplela natuknica u 16. veljača 2008 15:18:53 | 18 ukras(a)

Face

Dakle, dođe mi, pitam se s vremena na vrijeme, zašto sam izabrala baš ovaj blog servis? Čini mi se nekako da sam se na njegovoj naslovnoj stranici najbolje mogla snaći. Ta naslovna stranica se u međuvremenu promijenila i nisam baš puno razmišljala o tome, ali zapravo mi se čini da se samo još više popravila po pitanju snalaženja, barem kad je u pitanju način na koji funkcionira moj mozak. Pa koristim priliku da zahvalim administratorima što vjerojatno imaju sličan koncept ili slične prioritete i u svojim glavama što se tiče slaganja naslovne stranice. MOŽDA je istina i da servis nije prenapučen pa je i zbog toga snalaženje lakše, a i odnosi prisniji. Ne znam, nisam baš toliko pametna da bih mogla sve to ocijeniti, ali baš mi je drago što sam tu.

U svakom slučaju, došla sam ovdje i osjećala sam se kao da sam ušla u prostoriju punu ljudi. Inače sam taj tip, volim malo promatrati prije nego što se uključim u razgovor, a onda, opet, nekad se uključim u razgovor kada se od mene to najmanje očekuje. Uvijek imam nešto za reći.

Promatrajući tako, stekla sam dojam da su neki blogeri onako, popularniji, a neki jednostavno obični. Na stranu administratori, oni ionako šeću okolo s bubicama u ušima i sunčanim naočalama i nastoje biti neprimjetni, a opet ih skužiš. Od ovih drugih, koji nisu zvjerali očima na sve strane, neki kao da su se okupljali oko stola i zajedno pili kavu, a neki kao da su se okupljali oko pojedinaca i gledali ih prema gore. Iskreno, uopće nisam spremna prstom pokazati na te pojedince niti na one koji su se oko njih okupljali jer ne znam točno niti na temelju čega sam stekla taj dojam. Ja sam smatrala da su oni face i da im više popularnosti od one koju imaju ni ne treba pa sam u toj prostoriji tražila one običnije ljude, sličnije meni. Oni su vjerojatno manje umišljeni pa je s njima sigurno i lakše komunicirati. Baš kao što je i meni jednom Rex napisao kako nema običaj i on ostaviti komentar kad ih već ima puno. Da, tako sam nekako i ja mislila. S vremenom sam se ipak našla i u blizini barem nekih od tih faca i shvatila da su i oni, u većini, sasvim obični ljudi jednako usamljeni i tužni ponekad kao i svi drugi, nekad možda govore malo glasnije, a nekad više slušaju sugovornike. Ubrzo je ipak ispalo da skoro svi sjedimo za nekakvim širim ili užim stolovima uz nekakvo ugodno pićence, u nekakvim ugodnim razgovorima, neki više, a neki manje raspoloženi za druženje. Neki su otišli nekud, možda će se vratiti, a možda neće, neki samo izađu na dvorište ili prošetati, dođu neki novi ljudi... Kad sjediš u ugodnom društvu, onda si opušteniji, počneš manje razmišljati o tome što drugi misle o tebi, a više o tome kako se drugi osjećaju, bolje vidiš kada naiđe netko novi, pružiš mu ruku, ponudiš piće. Već se pomalo osjećam ko doma iako nije još ni godina dana, a vidim neki su puno duže tu, bez obzira na eventualne izlaske u šetnju.

Jedino što je zgodna stvar kod interneta što se ti stolovi preklapaju, križaju, znate, kao ona slika za presjek skupova. Nisi ograničen prostorom, ima tu neka četvrta dimenzija. I, ako pušiš dok tako razgovaraš, dim ne ide sugovorniku u oči.

I tako, sad bi netko isto tako mogao pomisliti da sam i ja faca. Ipak mi je slika izašla na naslovnici. Dobro sam ispala, šta ne? Vrlo alegantna, baš kao pred 20 godina. Samo što mi je onda kosa bila crvena, a ne zidovi. Pa želim zahvaliti onima koji su me istaknuli, a još više onima koji su zbog toga izrazili radost. Moram priznati da je i meni drago što su neki došli na red prije mene, a opet, žao mi je što neki drugi nisu. Ali, ima dana... Činjenica je da je uvijek oko mene bilo nagluhih ljudi pa sam nekako naviknuta malo glasnije pričati, a i često dajem instrukcije pa sam se naviknula paziti na artikulaciju.

Ali ja ne mislim da je skromnost kada čovjek o sebi ima loše mišljenje. Mislim da bi svatko trebao biti svjestan svojih vrlina, darova koji su mu dani i koristiti ih kako najbolje može. Ako stalno o sebi misli loše, isto je kao da te darove baca u smeće. Kako bi se vi osjećali da nekom nešto poklonite, a on taj dar odbaci?

Ja znam da jesam faca. Faca sam zato što sam s Frkom na „ćo mi ćo ti“, a ona će ipak jednog dana postati poznata piskinja. I gdje će mi onda biti kraj? Mladi Luk je već pisac, molim lijepo. Ima tu još blogera, kao što je Potterica ili The Dark Prince koji imaju sve šanse jednog dana postati poznati, a onda ću ja svima pričati kako sam ja s njima razgovarala putem bloga. Aha! Imam i neke druge internet prijateljice u svijetu koje pišu krasne priče koje će jednog dana biti objavljene, a ja ću moći reći: „Ja sam ovo poglavlje pročitala prije izdavača!“ Faca sam i zato što poznajem Edina Okanovića i njegovu divnu obitelj, čak se i družimo. Hajde, da vas vidim!

Uuuuups! Opet dugi post. Ovaj puta stvarno nije bilo namjerno.

Mrežu isplela natuknica u 14. veljača 2008 23:08:14 | 25 ukras(a)

Rasprave

Pokušavam se sjetiti rasprava u kojima sam sudjelovala u vrijeme odrastanja. Više manje, sve se svodilo na nekakve suprotstavljene strane i uvijek smo mislili da su ljudi koji misle drugačije od nas prirodno glupi. Kako ne vidi to što je tako očito? Istina, uvijek je bilo i one djece koja sama za sebe smatraju da su prirodno glupa i ne razmišljaju o onome što im se govori, već uvijek misle da im je sugovornik u pravu i uvijek se slažu s njim. Ne, to uopće ne mora biti ulizivanje ni laganje, čovjek je jednostavno lakovjeran. Jako dobro znam da sam u sijaset situacija i ja bila ta. Sugovornik bi mi s toliko autoriteta rekao nešto o čemu ja nisam imala svoje mišljenje da bi me bez problema u to uvjerio.

Zapravo, kad malo bolje razmislim o tome, vjerojatno svaki čovjek ima područja na kojima sebe smatra autoritetom i na kojima će uvijek spremno i argumentirano zastupati svoje mišljenje, i područja o kojima je svjestan da ne zna mnogo i svako će mu se mišljenje učiniti prihvatljivim. Primjerice glazba. O tome mi možete pričati što god želite. Ja neću imati svoje mišljenje. Ne znam vam niti objasniti koji su to kriteriji po kojima mi se neka pjesma sviđa, a neka ne. Neću nikada za neku glazbu reći da je kvalitetna ili šund jer nemam pojma kako bih to procijenila. Ako mi vi krenete tumačiti što valja, a što ne, ja ću samo reći: „Dobro.“ Nekada sam možda bila spremna tvrditi da je taj i taj pjevač vrhunski jer mi je tako rekla najbolja prijateljica. Sad sam svjesna da nemam pojma i neću na tu temu baš ništa tvrditi. Volim poslušati ili ne. Još uvijek se nađe ponetko tko se čudi kada kažem da neka glazba u meni ne stvara nikakve osjećaje, ali što ja tu mogu? Uzmi ili ostavi.

U svakom slučaju, znam za sebe kako me je u nekom trenutku počelo smetati da mijenjam mišljenje kao vjetrokaz. Ljudi su mogli pomisliti ili su mislili da lažem ako sam jučer u razgovoru s jednim mislila jedno, a danas u razgovoru s drugim mislim drugo. Tako da sam na nekim područjima odlučila zauzeti stav i držati ga pa makar se i svijet oko mene rušio. Dosta neugodan osjećaj. Misliš jedno, razgovaraš s čovjekom, on zvuči tako uvjerljivo, a ti ne možeš promijeniti mišljenje jer si tako sam sebi obećao. Što učiniti? Kako bi bilo da recimo odredim datum u mjesecu ili godini kada ću preispitivati svoja mišljenja pa da ih barem ne mijenjam češće od toga?

Mislim da tako nekako čovjek dođe do želje da sam otkrije razloge zbog kojih će misliti ovo ili ono, da sam donosi svoje zaključke pa da onda u svakom trenutku može znati zašto tako misli. Ne vidim ništa lošeg u mijenjanju mišljenja. Cijelog života čovjek raste i sakuplja nova saznanja. U mladosti vjerojatno nešto intenzivnije. Ali bilo kada u životu može mu se dogoditi da otkrije neke nove činjenice koje će neke njegove prethodne teorije baciti u vodu. Tada će o njegovom ponosu ovisiti koliko je spreman promijeniti pjesmu.

Osobno vjerujem da ne postoji čovjek koji nikada i ni na koju temu nije promijenio mišljenje. U načelu, mislim da se čovjek, kada zna na temelju čega svoje mišljenje stvara, ne boji reći: „Sada mislim drugačije,“ i ne boji se razgovora s nekim tko ne misli isto.

Još uvijek se sjećam tog osjećaja kada sam prvi put shvatila da muž i ja s jedne strane, a jedan drugi bračni par s druge strane, raspravljamo o nečem o čemu imamo posve oprečno mišljenje, a da se istovremeno ne osjećamo odbačeni od one druge strane, omalovaženi i da istovremeno prema tim ljudima osjećamo duboko poštovanje. Jednostavno, prekrasan osjećaj! Ne, ne moraš misliti jednako kao i ja da bi mi bio prijatelj. Ne moraš imati jednako životno iskustvo ili životni put da bih te mogla poštovati. Od tada uživam u takvim raspravama. Dišem ih nekako punim plućima kad znam da nismo istomišljenici, a opet nas to ne razdvaja. Skoro pa više cijenim ta prijateljstva nego ona s istomišljenicima. Ali, kao što rekoh, ne postoji u životu samo jedno područje, uvijek se to svodi na slaganje u određenim područjima i neslaganje u nekim drugima. Mislim da svaki čovjek ima neke svoje temeljne vrijednosti po kojima bira prijatelje. Mislim, isto tako, da je za mene ta temeljna vrijednost poštovanje. A da bi čovjek znao poštivati druge, mora najprije poštivati sebe.

Ovako dugačak post nastao je iz čiste osvete Robijanu. Kad već voli puno pisati, neka izvoli puno i čitati!

Mrežu isplela natuknica u 13. veljača 2008 7:22:11 | 22 ukras(a)

Pred nepoznatim

Znam, rekla sam u jednom prije postu kako se, više manje, ništa ne događa samo nama, uvijek postoji još netko tko je proživio ili proživljava nešto slično.
Ipak, nije nam uvijek pri ruci.

Zato za posebno teška i dramatična iskustva postoje grupe potpore, zajednice ljudi koji su prošli kroz isto, koji jedni druge najbolje razumiju i mogu si uzajamno pomoći, bilo razgovorom, bilo djelima. I nikoga ne bi trebalo biti sram priključiti se takvim grupama jer one postoje da bi život učinile lakšim i boljim i pristupanje takvim grupama najviše svjedoči o našoj želji da živimo bolje i o našem poštovanju prema životu kao takvom.

Ipak, kako ćemo se mi ponašati kada se susretnemo s tuđom mukom o kojoj ne znamo ništa?

Ja nisam stručnjak i ne mogu pružiti pomoć stručnjaka. Dakle, niti ne očekujem da je pružim. Mogu biti prijatelj, mogu slušati, mogu praviti društvo, mogu pružiti zagrljaj. Ako treba, mogu kopati po uspomenama.

Dati savjet? To ne mogu. Jer ne znam. Pogotovo ako nitko ne traži savjet, onda ga nipošto ne treba davati. Ako osoba pita za savjet, može se reći svoje mišljenje, ali uz veeeeliko možda. Nismo nikad tamo bili, možda je naša ideja dobra, a možda i nije. Ne treba čovjeku stvarati obavezu da učini nešto za što nismo ni sigurni da će pomoći.

Jako, jako treba paziti da ne osuđujemo. Nama se možda čini da se možemo uživjeti u njegovu situaciju i da znamo kako bismo mi postupili da nam se dogodi, ali ne znamo. Osuđivanje općenito nije zdravi sport i treba ga marljivo izbjegavati, ali pogotovo kada se radi o nečemu o čemu pojma nemamo.
Ah, sjećam se tako jedne djevojke, sad je već dugo žena, prijateljica joj je ostala u drugom stanju i spremala se udati. Joj, koliko je ta djevojka bacila drvlja i kamenja na tu prijateljicu! Te kako je neodgovorna, te neozbiljna i ne znam što još. Sjećam se da sam je ja, još djevojčica, slušala i nisam mogla shvatiti toliko jada. Bože dragi, i ja bih voljela da mi trudnoća ne bude razlog za udaju (iako to ne znači da ne poštujem ljude koji misle ili planiraju drugačije), ali tko zna što me još čeka u životu? Naravno da je i ta djevojka, koju godinu kasnije „otišla pred oltar“ trudna. Ne, ja ne mislim da je zbog toga njen brak manje vrijedan. Naprotiv, imam jako dobro mišljenje i o njenom braku i obitelji, jednostavno ne mislim da se odnosi mogu mjeriti na taj način. Ali i dalje ne razumijem što joj je sve to drvlje i kamenje trebalo? Priznajem, ovo je jedan malo sebičan pristup: nemojmo osuđivati druge zbog događaja u njihovom životu jer bi nam ta osuda mogla našu tešku situaciju, ako se tako nešto i nama dogodi, učiniti samo još težom.

Ja sam doista tip koji voli soliti pamet, ali nevolja nikako nije trenutak za to. Kad je nekom drugom teško, to definitivno nije trenutak da mislimo na svoje osjećaje niti na svoju predodžbu pravde. To je trenutak kada trebamo pružiti toplinu, podršku, možda i pustiti koju suzu zajedno ili oprati suđe.
 

Mrežu isplela natuknica u 11. veljača 2008 7:25:04 | 41 ukras(a)

Fascinantno

Slušam sad dva dječaka:
- 13 i 51 je.
- 13 i 56 je.
- Sat ti ide krivo.

Naravno, uvijek je sat onog drugog taj koji ide krivo, zar ne?

Što osjećati, osim divljenja, prema ljudima koji očekuju od cijelog svijeta da poštuje njihove osjećaje, a istovremeno nisu spremni poštivati tuđe osjećaje? Ionako ništa drugo osim divljenja nisu ni sposobni razumjeti.

Nije li to pokušaj manipulacije kada se nekoga, tko osuđuje komunističke zločine (koji su UBR osuđeni i od strane međunarodne zajednice), proglašava fašistom? Je li nekome palo na pamet da postoje ljudi koji osuđuju baš SVE zločine bez obzira na to tko ih je napravio? Postoji li još netko tko ne smatra da određene skupine imaju veće pravo na zločine od drugih?

Priznajem, iako sam u više navrata i na više načina tvrdila da treba poštivati svakog čovjeka, ma što svakog čovjeka, svako živo biće, ma baš sve što nas okružuje, samo zato što postoji, imam velikih problema s osjećanjem poštovanja prema onima koji nisu sposobni poštivati ljude drugačije od sebe. A još kad ti isti ljudi sami sebe nazivaju tolerantnima, onda meni dođe da bljujem, gubim razum i sposobnost normalnog izražavanja.

Mrežu isplela natuknica u 9. veljača 2008 14:23:04 | 34 ukras(a)

Post i nemrs

Jučer kaže jedna kolegica: „Počela je korizma. čega ćete se odreći?“

Ma, nisam ja više mlada. Imam sasvim dovoljno toga čega se moram odreći i ovako i onako, zašto da onome što moram dodajem nešto što ne moram?

Kaže i ona: „Da, mislim da bi mi bilo bolje da zacrtam nešto što ću ostvariti nego da se nečeg odreknem.“

E, sad, meni se to ne čini kao loša ideja, pogotovo u njenom slučaju. Znamo svi (oni koji je poznaju) koje su to stvari koje bi ona trebala ostvariti, a među njima bi dobro došla i koja kila više. Što me podsjetilo na moju mamu koja mi je u mojoj mladosti tumačila kako bi pravi post za mene bio jesti, a ne gladovati. Mislim, to mi nipošto ne bi sada rekla, ali onda je ta primjedba bila na mjestu. A i ja imam sada barem jedno dijete kojem bi najbolje bilo da u korizmi malo više jede.

A kako onda označiti vrijeme korizme, vrijeme pročišćavanja?

Meni se čini da su mi tumačili (možda se i krivo sjećam) da je smisao nemrsa da se prištedi nešto novca na hrani pa da se taj novac onda može dati siromašnima. To bi zapravo značilo odricanje od skupe hrane kako bi se razvila osjetljivost prema ljudima kojima je teže nego nama. Dakle, nije samo smisao u tome da dadnemo novac onima kojima treba već da se i uz skromnu hranu prisjetimo da takvi ljudi postoje. Nije nemrs jesti zubaca ili škampe. Ne, to nije nemrs. Moja jedna nona je znala spraviti sjajne lignje punjene gljivama. Davno nisam kupovala ni jedno ni drugo pa ne bih znala je li to doista jeftino, ali mogu vam svakako reći da nije nikakvo odricanje. Moja druga nona je znala napraviti njoke sa šljivama. To je, istina, jeftina hrana, ali uvijek se osjećam kao da je praznik kada se nađe na stolu. Nipošto ne tjera čovjeka da se zamisli nad gladnima.

A post, on je dio mnogih religija i kultura. Smisao posta bila bi jačanje duha. Odvajanje od materijalnih stvari kako bi duh mogao postati slobodan. Moram priznati da sam u mladosti znala provesti dane samo na vodi i feti kruha i da me to doista znalo ispuniti srećom. Sjećam se kako sam se osjećala upravo slobodna. No opet, u mladosti se to može, može se reći – idem spavati jer sam umorna, može se reći – neću danas učiniti ovo ili ono. Ali kad je čovjek ispunjen obavezama, okružen ljudima, ne može si dozvoliti da bude čangrizav, da lako plane, treba mu nešto da ga drži na nogama. Tako, od kad imam djecu, više ne postim. Ali, zapravo, ima toliko drugih stvari koje nas drže vezane za materijalni svijet i od kojih se također može postiti:

• ogovaranje
• televizija
• internet
• samosažaljenje
• šminka
• igrice
• svađe
• psovke
• kasni odlazak na spavanje
• osuđivanje
• nastavite slobodno sami...

Mrežu isplela natuknica u 7. veljača 2008 17:45:51 | 33 ukras(a)

Razmjena iskustava

Sjećam se kako sam se u svojoj ranoj mladosti osjećala poput čudovišta. Mislila sam da samo ja imam neke probleme i neke dileme i da samo mene muče neke stvari, a da su sve moje prijateljice bezbrižne, njima je sve jasno, sve lako, uvijek nasmiješene i uvijek dobre volje. Pa dobro, i ja sam bila uvijek nasmiješena, uvijek dobre volje, ne daj Bože da netko vidi da me nešto muči! Ako je njima sve dobro, mora onda biti i meni. Dok nije hrabrost počela rasti, kome više, kome manje, i dok se nije našao netko i priznao da i njega nešto od svega toga muči. Ah, kakvo olakšanje! Pa nisam jedina! Ima nas još! Zapravo, skoro svih muče slične stvari! Onda sam zaključila da sam normalna i da nema ničeg lošeg u svemu tome što mi se mota po glavi. Ali od tada, s vremenom sve više, nastojim i ja biti prva koja će priznati svoje probleme, pomoći nekom drugom da se osjeća manje čudovište, manje različit od ostatka svijeta. Ne, neću uvijek ponuditi rješenje problema, do većine rješenja svaki čovjek mora doći sam. Ali, ako znade da to što ga muči nije ništa kroz što nije prošlo još mnoštvo drugih ljudi, lakše će se koncentrirati na put prema rješenju, a manje će energije trošiti na tjeskobnost zbog uvjerenja da je on jedini kojem se tako nešto moglo dogoditi.

Istina, ne volim baš pričati o problemima u trenutku u kojem me muče, ali nakon što prođu, rado pričam s ljudima o tome kako su oni utjecali na mene. Jednostavno zato da ne dođu u priliku pomisliti kako se to drugima ne događa.

Sjećam se, isto tako, kada sam izgubila bebu. Kada sam nakon toga došla na posao, moglo se vidjeti da je ljudima žao što mi se to dogodilo, ali nitko se nije usudio ništa pitati. Razgovori su se kretali u drugim smjerovima, nitko nije imao pojma kako me utješiti. Osim jedne kolegice koja je to isto iskusila. Ona se nije libila postavljati mi pitanja i pričati o svojem iskustvu. Istina, ona je slovila kao najveća pričalica među kolegama, ali, dok sam tako pričala s njom, osjetila sam kako me napetost napušta, kako se sve bolje osjećam. Zauvijek ću joj ostati zahvalna što mi je postavljala pitanja koja su izgledala neugodna, ali su mi pomogla da preživim taj težak period.
Nedavno je nešto slično dogodilo jednoj drugoj kolegici. I ista priča. Nekako, ne osjećaš se dovoljno blisko da povedeš jedan tako intiman razgovor. Svi izbjegavaju pričati o tome jer joj ne žele nanositi bol spominjanjem tog tužnog događaja. Ali bol je tu, spominjali je mi ili ne. I sumnje su tu, i strahovi također. I ne, ne nestaju šutnjom, naprotiv, grade neke čudne tornjeve koji stvaraju vrlo neugodnu atmosferu. Na koncu sam joj ispričala sve, i o tuzi, i o strahu da neću uopće imati djece i o tome kako sam završila s više djece nego što sam sanjala. I o tome kako imam prijateljicu s malo više gubitaka, ali istim krajnjim rezultatom. Rekla mi je da sam je utješila, a sada je i ona sretna mama.

Ono što želim reći je – nemojmo se bojati pričati o svojim iskustvima, o problemima kroz koje smo prolazili ili prolazimo. Ne kažem da moramo svakog prolaznika vući za rukav da bismo mu to ispričali, ne kažem da ne trebamo birati kome ćemo što pričati, ali nemojmo držati stvari u sebi. U razgovoru s drugim ljudima dobivamo mogućnost sagledati situaciju iz drugog kuta, ali isto tako im pokazujemo da nisu sami, da slični problemi možda ne muče baš svih, ali ima još sasvim dovoljan broj ljudi koji su iskusili nešto slično.
I nemojmo se bojati postavljati pitanja. Možda ne moramo inzistirati, ali možemo pružiti čovjeku priliku da izbaci iz sebe ono što ga muči umjesto da u sebi sakuplja neke neoblikovane misli, muku koju ne zna ni opisati. Možda i ne moramo niti postavljati pitanja, nekad je dovoljno samo pogledom pokazati da nas zanima to što želi reći. Može nam se dogoditi i da se rasplače, ali sigurno ćemo se oboje nakon toga bolje i bogatije osjećati.

Razgovor, razgovor je glavni temelj zdravog života. Puno važniji od jutarnje tjelovježbe, vitamina ili nepušenja.

Mrežu isplela natuknica u 5. veljača 2008 7:28:27 | 29 ukras(a)

Kakvi smo mi ljudi...

Čitam tako komentare na svoj prošli post, i tako puno ima onih koji razmišljaju o tome što su drugi njima ostavili, u čemu su ih zakinuli. Malo tko razmišlja o sebi i uspomenama koje ostavlja za sobom...

I to je jednostavno tako, još jedna karakteristika ljudske prirode. Kad čitamo ili čujemo neku poučnu priču, uglavnom razmišljamo o nekom drugom, ponaša li se taj drugi u skladu s tom pričom ili ne. Rijetko se pitamo mogu li i što promijeniti u svojem životu da postanem sličniji pozitivnom ili manje sličan negativnom primjeru iz priče?

Iskreno, i ja sama sebe često lovim u takvim razmišljanjima. Ponekad si uspijem osvijestiti da su te riječi upućene baš meni, a ne nekom drugom...

Sjećam se tako jednog prijatelja koji je u jednom trenutku došao u sukob sa svojim roditeljima. Bila sam u to vrijeme dosta bliska i s njim i s njegovim roditeljima. Jednog dana, u crkvi se čitao ovaj tekst:

Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu!
Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom.

Kol. 3, 20-21

Roditelji su se zalijepili za prvi stih teksta, a drugog nisu ni primijetili. Zanimljivo, njihov sin je primijetio samo drugi stih.

Ozljede koje nam drugi nanesu mogu biti vrlo bolne i teške. Često nam oduzmu mnogo toga na što mislimo da smo imali pravo, puno toga što nam se čini da su drugi ljudi dobili.
Ipak, čak i ako zanemarimo priču o oprostu, koja je neophodna i koju smo dužni sami sebi priuštiti, tu je još jedna činjenica:

Djeca se rađaju sebična. Nisu ni svjesni svijeta oko sebe. Imaju samo potrebe, a oko njih su ljudi koji im više ili manje udovoljavaju. Kako rastu, tako se sve više uče živjeti u obitelji, prilagođavati braći, živjeti u široj zajednici, stvarati kompromise s drugom djecom u vrtiću, u školi... I tako rastu. Polako postaju odrasli. I počinju biti odgovorni.

Djeci se lako mogu oprostiti sebičnosti, zahtjevi prema drugima, ali ako sami sebe zovemo odraslima, ne bismo li se trebali prvo pitati jesmo li mi ti koji rane zadajemo ili liječimo?

Mrežu isplela natuknica u 2. veljača 2008 20:40:59 | 31 ukras(a)

Što je život?

Idem danas na posao. Stojim na semaforu. Pored mene prođe auto (kojem je bilo zeleno) i nekako me podsjeti na vrijeme kada sam vozila tatu na posao. Ugodno vrijeme. Uvijek smo o nečem pričali, naravno, više o meni nego o njemu. Tako, sjećajući se, osjetila sam jednaku ljepotu koju sam osjećala i onda.

Ima već više od trinaest godina kako ga nema. Davno je prošlo to vrijeme kada smo razmišljali o tome kako bi ova ili ona situacija bile bolje ili lakše da je i on tu, naravno zdrav. Davno smo se i prestali tješiti kako je njemu sigurno bolje što je mrtav nego da je živ i ovisan o drugima. Nije on baš znao ovisiti o drugima.

Život teče dalje, a ono što ostaje, to su uspomene, sjećanja. I ta sjećanja ponekad osvijetle mrak pred nama. Što mi možemo? Ne puno. Samo sakupljati sjećanja, stvarati ih da ih bude što više, da jednog dana ta ista sjećanja mogu nekome drugome osvijetliti njegov mrak. Onda ćemo valjda znati da smo živjeli.

Mrežu isplela natuknica u 1. veljača 2008 14:35:45 | 18 ukras(a)