Predsjednički izbori
Moje Zlato je loš đak. Što bi Englezi rekli, has been. Ima to i svojih prednosti. U nižim je razredima uvijek radosno dolazila kući s đačkom knjižicom: „Vrlo dobar, četiri!“ Nije nikada vjerovala da bi mogla proći s četiri i onda se uvijek tome iznova radovala. Mogla bih sada nadugo i naširoko razglabati o tome zašto je tako, ali u jednom sam je trenutku pokušala motivirati za učenje pitanjem: „Što biš htjela biti kad narasteš?“ Mislila sam, štogod da mi odgovori, moći ću joj reći kako za to treba učiti i truditi se. Ona je rekla: „Predsjednik Republike!“ Eto što je pametno dijete! Već s devet godina znati ušutkati vlastitu mamu. Dok odraste, neće ta samo biti predsjednik Republike, biti će ona predsjednik svijeta! I stvarno, ne mogu joj reći da je za to potrebno učiti. Imamo toliko suprotnih primjera. Za postati predsjednik Republike nije potrebno niti imati potvrdu o nekažnjavanju, a kamoli što drugo.
Moram priznati da i ja sve više razmišljam o toj karijeri. Nije to neki odgovorni posao poput liječnika ili referenta nabave HŽ-a. Neće tvoja nesposobnost uzrokovati nečiju smrt. Pogotovo u ovoj našoj državi u kojoj se rat ne može samo tako objaviti. A svejedno dobiješ dobru plaću. Čujem da se dobije i neka dobra lova čak i ako se ne pobijedi. Nije ni čudo onda da ima sve više zainteresiranih za tu funkciju. Neki dan smo se, razmišljajući o tome za koga bi mogli glasati, pokušali sjetiti svih kandidata. Nije bilo lako. Slavili smo kad smo uspjeli svih nabrojati, tako da smo zaboravili razmišljati o tome koji bi nam se svidio. Ma lažem. Ni jedan mi se ne sviđa, to je. Ali to ionako nije ni važno. Kao da na nešto utječe...
Ipak, za sljedeće predsjedničke izbore, mislim da bi se već moglo razmišljati o izdavanju albuma i sakupljanju sličica, da nam bude lakše voditi računa o mogućnostima koje su na raspolaganju.
P.S.: Možete se ne slagati sa mnom koliko vas volja, ali molim vas, ne spominjite imena. Može sutra...
Zapalimo svjetla radosti
U neko doba, nosile su se hlače na trapez. U neko drugo doba uske. Pa široke majice. Pa uske. Nekako imam dojam da danas nije in nositi skafandere. Gledam moju djecu, izlaze van u jaknama koje ja u njihovoj dobi ne bih nikada od srama obukla. Ne nosim ih ni danas, doduše. Jer mi se čine nepraktične. Ali zato sam ja stara i nosim ono što nose stari ljudi. A nekada su nosili mladi. Heh. Ipak, čini mi se ovo današnje vrijeme jako praktičnim za odijevanje. Kao da je sve u modi. Možeš obući što god hoćeš i nitko te neće čudno gledati. Ali je u modi i jedna druga stvar. Nositi natmureno, zabrinuto, ljutito lice... I osjećati se tako. I ne mogu si pomoći, ali nikako ne mogu shvatiti zašto bi tako trebalo biti?
I možete na trepavicama hodati, nećete me uvjeriti da je radost nešto što ovisi o okolnostima koje su izvan nas.
Možemo odabrati biti radosni. I to funkcionira.
 Možda treba samo zastati i upitati se: što je to što nas čini sretnima? Je li to novi kaput? Koliko dugo traje radost zbog novog kaputa? Jesu li to nove cipele? Koliko dugo nas grije radost zbog takve kupnje? (Moram priznati, nedavno sam uspjela naći čizme koje nisu bile skupe, koje mi nisu tijesne, koje imaju određeni štih osobnosti – moje, i nekako mi se čini da ću biti zbog toga sretna bar dvije godine. Ako se ne raspadnu. Toliko sam otprilike bila sretna s cipelama koje sam kupila prije toga. Sad sam već samo sretna što se još nisu raspale.) Je li to novi mobitel? Jesu li to kolači? Ili je to osmijeh drage osobe? Zagrljaj? Topla i poticajna riječ?
Ljudi vole krajem godine pogledati unatrag, što su učinili, što su postigli, na što mogu biti ponosni, čime zadovoljni? Broje li se ljudi koje smo utješili? Broje li se ljudi koji su nas nasmijali? Broje li se grube riječi koje smo primili ili dali drugima? Broji li se strah kojeg smo širili?
Svaka se situacija može pogledati iz različitih kutova. Mogla bih biti žalosna što nisam dobila božićnicu koju sam očekivala, a mogu biti i sretna što sam dobila išta. Mogla bih biti žalosna što ralica nije prošla kroz moju ulicu kada je pao snijeg, a mogla bih biti i sretna što su mi se djeca veselila dok su radila snješka ili zato što tih dana nisam baš niti izlazila iz kuće. Mogla bih biti nervozna jer treba svašta pripremiti za goste ili radosna što ću se s njima družiti. Ima obilje mogućnosti, neću sad tu pisati kilometre primjera. Svaka stvar ima i svoju ljepšu stranu. Treba samo odlučiti primijetiti je.
I zato, zapalimo svjetla radosti! Kada sretnete nekog radosnog, ne prijeđe li komad te radosti i na vas? Možemo li mi biti oni koji će ljude oko sebe zaraziti radošću? Oprostimo onima koji su nas povrijedili. Poželimo i njima da budu radosni. Jer, ako osjete komadić radosti, biti će manje frustrirani i manje će nastojati da nam zagorčaju život. Primijetimo one koji su pristojni, pokažimo im da smo primijetili, da ne požele prestati biti pristojni. Budimo pristojni da ljudima oko nas život bude lakši i da se ne moraju uzrujavati. Posao koji radimo, učinimo radosno, učinimo tako da bude za dobro i nas i ljudi oko nas. Lijepi je osjećaj učiniti nešto korisno. Ako nas ono što radimo ne čini sretnima, upitajmo se je li to zaista vrijedno truda? Možda to niti ne želimo?
Ja vam svima želim ugodne blagdane, tople, radosne, u društvu dragih ljudi, bez nervoze, bez strke. Ne mora biti usisan tepih, ne mora biti sedam vrsta kolača (dosta je i šest  ), ali neka bude puno zagrljaja, razgovora i osmijeha.
Ne bi se baš šteli mešati...
Lako je prepoznati fizičko zlostavljanje. Bilo da se radi o stalnom padanju niza stepenice ili o djetetu koje uzmiče kada ga poželite pogladiti po glavi. Pitanje je što poduzimamo? Kada čujemo vrisku iz susjednog stana. Zovemo li policiju? Kada naiđemo na dijete koje je zatvorenije nego što je to prirodno za njegovu dob. Pokušamo li razgovarati s njime? Pozovemo li u pomoć socijalnu službu? Ah, sjetila sam se sada kada je moja kći išla u vrtić. Tek nakon što sam je preselila u drugi vrtić, našla se jedna teta koja je primijetila da se dijete ne socijalizira zadovoljavajuće. U onom prije vrtiću su me tete uvjeravale da se dijete baš dobro snašlo. Jer nije upadalo u sukobe. Ali ja sam vidjela da nešto nije kako treba. I sjećam se koliko je oprezna bila teta u novom vrtiću kada mi je pokušala reći da dijete ima problema. Bojala se moje reakcije. A ja sam vapila za pomoći. I osnovna stvar, koju je psihologica krenula provjeriti, bila je – je li dijete zlostavljano? Naravno da nitko neće pitati: „Zlostavljate li vi svoje dijete?“ Ima načina da se takve stvari otkriju. Ja sam malo bila razočarana jer, nakon što je otkrila da dijete nije zlostavljano, nije krenula proučavati koji bi drugi izvor problema mogao biti. Nije mi stvarno pomogla. S druge strane, ipak mi je pružila jedan smirujući osjećaj, da još netko pazi na moje dijete i da bi me upozorila da nešto činim krivo. Jer, koliko god se mi trudili dati sve od sebe, možemo u tome pogriješiti, možemo i ne želeći povrijediti dijete.
No, što se događa kada naiđemo na roditelje koji stvarno zlostavljaju svoju djecu? Kada naiđemo na roditelje koji ne žele prihvatiti pomoć u odgoju svoje djece? Pomislimo li da se mi ne smijemo u to miješati? Bojimo li se da ne bi i nas napali? Okrećemo li leđa? Zatvaramo li oči i uši? Smijemo li to?
Psihičko zlostavljanje je puno teže dokazati. O, možemo ga primijetiti, ali obratimo li se zakonu, potražimo li zaštitu sustava, teško ćemo je dobiti. O mobbingu se sve više priča, jednog dana će možda postojati efikasniji način borbe protiv njega. Za sada, prepušteni smo sami sebi. Zapravo, jedni drugima.
Zlostavljač je spreman neprestano istraživati granice izdržljivosti žrtve. Neće se sam zaustaviti.
 Žrtva često nije sposobna niti vidjeti da je žrtva, a kamoli obraniti se. Onaj tko je sposoban obraniti se, taj više nije žrtva. Onima drugima treba zaštita ili pomoć onih koji sa strane vide što se događa. Bilo da pozovu u pomoć centar za socijalni rad koji će moći stručno reagirati, bilo da svojim ponašanjem pokažemo žrtvi da nije sama, da nije bezvrijedna, kako je zlostavljač pokušava uvjeriti. Ponekad i nije potrebno puno, nekoliko riječi, zainteresirani pogled, dodir koji će joj ukazati povjerenje ili pružiti podršku.
Treća nedjelja došašća zove se još nedjelja caritasa. Nedjelja pomoći i brige. Uvijek smo nekako svjesni, koliko god malo imali, da postoje i oni koji imaju manje. Nekako mi se čini komodno uplatiti novac na nekakav račun, pozvati neki broj telefona, odnijeti robu u crveni križ, učiti engleski dok se pribavlja riža za gladne... Ma ne kažem da to ne treba, naprotiv, treba, dobro je pomoći ljudima u potrebi pa makar i iz vlastite fotelje. Ipak, možemo možda i nešto srca uključiti. Možemo naučiti primijetiti ljude u potrebi oko sebe. Materijalnoj ili duhovnoj. Ne moramo uvijek novac trošiti da bismo pomogli. Možda ga ni nemamo. Ali topli osmijeh, dodir, uvijek imamo. Oči, uši uvijek imamo. Nemojmo druge ljude ostavljati samima da ne bismo i mi ostali sami. Cijele godine. Ova nedjelja je prigoda da se o tome priča, ali ljudi su usamljeni cijele godine...
Laura i veličanstvena lutka
Laura je bila prva djevojčica u svojih roditelja. Imala je dva starija brata, Danijela i Filipa. Oni su bili najpametniji na svijetu. Tako je bar ona mislila. Ta, pročitali su već toliko knjiga, a ona još nije ni slova poznavala. A lijepo su i gitaru svirali. Ponekad bi ušla u njihovu sobu i samo ih slušala kako sviraju. Osjećala se tako važna. Tko se još može pohvaliti takvom braćom? Onda bi joj i pričali o tim knjigama koje su pročitali. Najviše su voljeli priče o indijancima i kaubojima. Što im je nakon toga preostajalo? Podijeliti uloge i igrati se indijanaca i kauboja.
Imala je Laura i svoje lutke. Preko nekoliko njih. Sve su one mirno sjedile na svojem ormariću. Danijel i Filip se baš nisu s njima igrali, a bilo je puno zanimljivije igrati se s braćom nego s lutkama. Samo je jedna među njima bila važna: Ana. Imala je dugu crvenu kosu i velike smeđe oči. Laura joj je mogla svašta pričati, a Ana je uvijek pažljivo slušala. I puštala ju je da isprobava razne frizure na njenoj prekrasnoj kosi. Dok su braća pisala domaće zadaće.
A susjed Ante bio je pomorac. Jednog je dana donio Lauri na poklon prekrasnu, veličanstvenu lutku. Bila je velika gotovo kao i sama Laura. Imala je raskošnu haljinu sve do poda, kao da se sprema na neki vrlo važan bal u kraljevskoj palači. Dobila je odmah posebno mjesto na ormariću za lutke. Nije znala baš tako pažljivo slušati kao Ana, a nije joj se mogla ni kosa češljati. Ipak, mogla ju je pokazivati prijateljicama i praviti se važna. Još je samo Anita imala takvu lutku u dnevnom boravku. I njen tata je bio pomorac.
Laurin, pak, tata nije bio pomorac, ali je često išao na službena putovanja. Takve su noći Lauri bile posebno radosne jer je tada smjela spavati s mamom. I eto, nije još stigla novoj lutki ni ime nadjenuti kad joj se opet ukazala prilika ušuškati se u maminom toplom krevetu. Mama ju je nježno zagrlila i upitala: „Laura, bi li ti ovu veliku lutku poklonila jednoj djevojčici?“ Laura je šutjela. Možda se mama zabunila? Možda je neku drugu lutku htjela pokloniti? Pa ima tamo puno lutaka s kojima se nikada nije ni igrala, od onih koje još nije ošišala. Zašto baš ovu, najnoviju, najveću, najljepšu? „Mama poznaje jednu djevojčicu kojoj bi ova velika lutka baš trebala...“ „Baš bi joj jako trebala?“ „Jako.“ „A dobro onda.“ I tako je lutka otišla. Laura je malo patila još te noći i sutradan, ali je brzo zaboravila na nju.
Poslije se mama čudila kada se Laura vratila iz vrtića u tuđim rasparanim hulahupkama. Što se imala čuditi? Pa Maji su baš jako trebale cijele hulahupke, a njena mama joj ih ne može kupiti. „A ja ih imam toliko! Mogli bismo joj još neke dati.“ „Možda i koju suknjicu, i kaputić?“ rekla je mama. „Da!“ I tako se sutradan Maja dobila još robice i nije se moglo razlučiti je li bila sretnija Maja ili Laura.
Laura se ponovo sjetila veličanstvene lutke tek puno godina kasnije kada joj je mama ispričala priču o djevojčici koja je odjednom oslijepila. I nikakve pretrage nisu pokazale da bi djevojčica trebala biti slijepa, a ona svejedno nije ništa vidjela. I tako joj je Laurina mama odlučila pokloniti tu lutku za rođendan. I zaista, djevojčica je odjednom ponovo progledala! I rekla da ne želi da joj se mama i tata razvedu, a oni su se toliko svađali... Ona se nadala da će se pomiriti kad vide da im je dijete bolesno. I tako je lutka odvela mamu i tatu u savjetovalište, a uskoro je dovela i bracu u obitelj.
Laura i dalje traži kome bi mogla poklanjati svoje stvari kojih je stalno nekako previše.
Kome je potrebno obraćenje?
Muž mi je s Interlibera donio jednu knjigu o samopomoći. Na svu sreću, uz napomenu da je bio na prezentaciji te knjige i da je siguran da će mi se svidjeti jer ga je podsjetila na mene. I mislim si ja, što će mi onda ta knjiga kad ja to sve već znam i primjenjujem u praksi? Ali, činjenica je, ovako mogu svakome, tko se sa mnom ne slaže, reći: „Evo, i Martina Kvarantan misli isto.“ Osim toga, činjenica je da tu „metodu“ primjenjujem na nekim područjima, a da je se na nekim drugim ne sjetim. Jer nisam ni mislila da je to metoda. Mislila sam da je to normalni zdravi pristup. A sad vidim da se tako može pristupati i drugim situacijama. No dobro. Ono što mi je stvarno privuklo pažnju, to je da sam, čitajući knjigu, pomislila na preko nekoliko ljudi kojima bih tu knjigu poklonila. Nekima s podcrtanim i istaknutim dijelovima teksta.
Jednom su mi tako kćeri došle kući svađajući se oko nečega, a muž i ja smo se onda ljutili na obje jer smo smatrali da ni jedna nije u pravu. Sljedeće je nedjelje, na propovijedi, svećenik pričao nešto što se baš nadovezivalo na tu njihovu svađu, a samo je jedna od njih bila s nama. I ja joj kažem: „Čuješ li?“, a ona odvrati: „Što mi vrijedi kad moja sestra to ne čuje?“
 Zanimljiva je ta osobina nas ljudi. Kad god razmišljamo o tome kako treba prihvaćati drugačije mišljenje, drugačije navike, uvijek nam padaju na pamet drugi ljudi koji bi trebali prihvaćati nas. Kad razmišljamo o tome kako treba dobro obaviti svoj posao, uvijek razmišljamo o drugim ljudima koji svoj posao ne obavljaju kako treba. Kad razmišljamo o tome kako svatko može pogriješiti, onda smo mi ti koji smijemo pogriješiti. Kada razmišljamo o tome kako treba oprostiti, onda smo češće mi ti kojima treba oprostiti ili, ako se baš radi o nekom trećem, onda opet znamo sve o drugima koji bi trebali oprostiti.
Na sreću, nitko baš nije toliki ekstremist, ja sam malo iskarikirala stvari, svatko ponekad i na sebi pronađe nešto što bi trebalo promijeniti. Ipak, puno smo lakše kritični i zahtjevni prema drugima...
Prvi tjedan došašća
 Prvi adventski vjenčić napravila sam za vrijeme svoje prve (uspješne) trudnoće. Termin je bio 20. prosinca. Nekako se naše iščekivanje djeteta poklopilo s iščekivanjem Božića. Mislim da se nisam posvetila izradi vjenčića svake godine od tada, ali sam većinu. Izmišljala sam razne materijale od kojih bi se mogao napraviti. Jedne godine sam ga napravila od slanog tijesta. Onda sam naišla na gotovi krug od slame pa sam dalje izmišljala na koje načine bih ga mogla ukrasiti. Jedne godine sam kupila paket od 25 svjećica i baš bila zadovoljna jer sljedećih 5 godina neću morati kupovati svijeće. Možda je to i zgodno jer baš ne volim šetati trgovinama. U jednom času sam pomislila kako bih mogla svom vjenčiću dati definitivan izgled i onda iz godine u godinu koristiti isti vjenčić. Shvatila sam da bi to bilo u izravnoj suprotnosti sa srži došašća. Pogotovo prve nedjelje: „Bdijte!“ Imati uvijek isti vjenčić, to je kao da u snu samo pružim ruku, postavim dekoracije, a ne sudjelujem stvarno u tome. Kao da se priklanjam komercijalnom dijelu blagdana. Onome što stvarno ne volim. Ne, hvala, zaključila sam.
Zapravo mi je vrijeme došašća najdraže vrijeme u godini. Vrijeme nekakvog uzbuđenja, radosti. Istina, često sam si ga upropastila raznim strkama, toliko puta mi je vrijeme prošlo, a da nisam uopće imala osjećaj da su blagdani. Nekako sam odlučila da to više ne dozvolim, a izrada adventskog vijenca mi pomaže u tome. To vrijeme trebalo bi biti vrijeme posvećeno obitelji i dragim ljudima.
Dobra organizacija posla skrati svaki posao. Dobra organizacija pojednostavnjuje život. I daje nam više vremena za one stvari u kojima možemo uživati. Ako znamo uživati. Ja nisam baš neki majstor organizacije. Barem svojeg posla. Ali zato mi dobro ide organizacija tuđih poslova, ha, ha! To mi dođe kao opis dijela mog posla – organiziranje tuđih poslova. Stalno se nadam da ću im tako dobro organizirati posao da im ja više neću niti biti potrebna. Ali oni stalno izmišljaju neke nove začkuljice koje treba organizirati... No dobro, digresija. Hoću samo reći da je korisno dobro se organizirati, ali da je dobro biti i neorganiziran, ponekad. Treba znati razlučiti. A možda je dobro i svaku organizaciju s vremena na vrijeme preispitati...
Prvi tjedan došašća mi se nekako čini pravo vrijeme da se porazmisli o prioritetima u životu, da se provjeri jesu li poredani kako treba, ima li nešto što želimo promijeniti i kako bismo to mogli postići.
|
