Prosinac
Kad bjelina sve pokrije
i zima sve jače steže,
dok nas vjetar putom vije,
što prosinac s prošnjom veže?
Je l' to prosac koji ruku
mlade djeve sada ište,
sanjajući sretnu luku
i zajedničko ognjište?
Je l' to vrabac koj' pod snijegom
više hrane ne nalazi
pa kucajuć' o prozore
koju mrvu kruha traži?
Il' je ruka to prosjaka
što na mnoga vrata kuca
teške duše i koraka
u nadi za malo srca?
Kada zima vani vlada
svatko za toplinom žudi,
i onu od vatre plama,
i ljubavi dobrih ljudi.
Možda zato u prosincu
svi poklone rado dijele
i griju se prijateljstvom
pored okićene jele.
Želim vam svima nezaboravan doček te uspješnu i punu zadovoljstva godinu koja dolazi!
Milosrđe
Odakle da počnem?
1) Netko je pitao, mislim Ita, zašto se ljudi sjećaju onih u potrebi samo u ovakva svečanija vremena, ne bismo li na njih trebali misliti cijele godine? Svakako je potrebno imati na umu potrebite tokom cijele godine. Postoje i službe koje to rade, od državnih službi, poput Centra za socijalni rad, do raznih karitativnih udruga, bile one vjerskog karaktera ili ne. Svečana doba godine služe tome da razvijemo još veću osjetljivost za ljude pored sebe ili one udaljenije, da se naučimo bolje primjećivati i širiti krug onih o kojima brinemo ili razmišljamo cijele godine. Ili da se sjetimo onih koje smo tijekom godine uslijed strke uspjeli zaboraviti. Eliminirajući brigu o potrebitima u svečanija vremena, nećemo postići da mislimo na njih cijele godine, već naprotiv.
2) Ima jedan čovjek koji je radio s nama, ima nas preko nekoliko kojima je bio jako drag i koji ga se rado sjetimo. Bio mu je to dodatni izvor prihoda i izgubio ga je zahvaljujući zlobi dviju vještica koje su trebale dobiti otkaz umjesto njega. Ali, što se može, nadređenima je bilo lakše tako. Čovjek je udovac, živi sam. I ima jedan drugi kolega koji uvijek misli na njega, često ga posjećuje, a u ovakva, svečana vremena podsjeća na njega i druge suradnike i prikuplja priloge. Nije to ništa veliko, to je ono što može on učiniti i toliko koliko svi mi zajedno možemo doprinijeti, ali to mi se čini pravim oblikom pružanja ljubavi.
3) Neki dan mi je na vrata došla jedna žena. Prosi. I sad, kad netko prosi, čovjeku padaju na pamet razne sumnje. Možda taj novac kojeg isprosi troši na alkohol, imaš osjećaj i da mu činiš zlo, ako pridonosiš da se još više uništava. Sjećam se i jedne djevojčice koju je svake nedjelje iskrcavao veliki i skupi auto pred crkvom, a ona je zarađivala svoju dnevnicu proseći. Hm, svi smo to znali, a nitko nije ništa poduzimao... Opet, možda je osoba u velikoj nuždi i teško joj pada to što mora prositi, ali si ne zna kako drugačije pomoći? Nekako si ne volim uzimati ulogu suca, radije prepuštam tuđoj savjesti da se okalja nego svojoj, radije ću krivoga proglasiti nevinim nego obrnuto. I tako sam odlučila povjerovati toj ženi što mi je bila na vratima, bila sam spremna pružiti joj što god da je tražila, toliko koliko je to bilo u mojoj mogućnosti, samo neka kaže što joj treba. Ali ne. Ona mi je htjela ispričati svoju tužnu priču koja je tjera da zvoni po vratima. Bilo mi je drago što je tražila i hrane, jer to nekako koristim kao indikator stvarne potrebe, ali bila sam grozna. Uopće me nije zanimalo kakve je muke more, nestrpljivo sam je gledala čekajući da konačno kaže što joj treba. Tako sam ljuta na sebe. Jer ono što uvijek možemo pružiti čovjeku, bez obzira na našu financijsku situaciju, to je malo sućuti, malo razumijevanja, malo ohrabrenja. Ja sam je se samo htjela riješiti. Jako ružno od mene.
4) Slušam na radiju o nekakvoj akciji Caritasa i čujem ženu kako priča da su brisači za mobitele bili prodavani po školama i kako su za čas nestali. Brisači za mobitele? Što su to brisači za mobitele? UBR, jako dobar trik, da su ta čuda nazvali nekim normalnim imenom, vjerojatno ne bih nikad ni doznala za tu akciju jer mi vijest ne bi zapela za uho. Kažu mi djeca: „Ja sam to kupila u školi. Bilo je u dobrotvorne svrhe. Ali nisu nam rekli da su to brisači za mobitele.“ Pa dobro, djeco, kada tako date novac za nešto, nije li red da kažete mami za to? Mogu li ja vidjeti te brisače za mobitele? Pa smo ih malo gledali i pokušali dokučiti kako bi oni mogli stvarno brisati mobitele (ne izgledaju ni približno kao brisači na autu), ali pravu svrhu tih brisača sam shvatila tek kad mi je u ruke dospio i letak te akcije.  Prekrasna ideja. Najviše mi se sviđa ovaj sms broj. Jer nije dovoljno samo poslati poruku koja uplaćuje novac za siromašne obitelji, potrebno je u toj poruci napisati i nešto lijepo. Osim što nastoji pomoći obiteljima u potrebi (s više ili manje uspjeha), ova akcija nastoji promicati i lijepo komuniciranje. To je jedna višestruka akcija. I zato, bez obzira hoćemo li ovu akciju pomoći financijski ili ne, prihvatimo ovaj njen drugi dio. Iskažimo ljubav i milosrđe ljudima koji nas okružuju lijepim riječima!
Opraštanje
Nedavno sam slušala jedno predavanje (u okviru pripreme roditelja za prvu pričest i ispovijed njihove djece) na kojem nam je tumačeno kako je dobro naučiti dijete u krugu obitelji i da prašta i da će mu biti oprošteno. Rečeno je kako moramo pokazati djeci da smo im oprostili nešto što su krivo učinili kao i da moramo biti spremni moliti dijete za oproštenje kada uočimo da smo mi nešto pogriješili.
Iskreno, nisam prije baš o tome razmišljala, ali mislim da su svijest o tome da nam može biti oprošteno kao i sposobnost opraštanja važne za stabilan razvoj osobe.
Iako se o opraštanju, baš kao i o napadanju, može jako puno pričati, veliki je raspon onoga što možemo doći u priliku oprostiti, od razbijene vaze do silovanja, otprilike. I nije uvijek jednako lako sve oprostiti. I nema svako opraštanje jednaki učinak na osobu kojoj opraštamo. I opet, nema šanse da obuhvatim sve što se o tome može reći, opet nabacujem samo natuknice.
Ono što je meni prvo palo na pamet dok sam slušala to predavanje, to je da je puno lakše oprostiti kada vidimo da je toj osobi doista žao zbog onog što je učinila. Kada imamo osjećaj da neće olako ponoviti istu stvar. Podsjeća me to na neke situacije iz vremena kada sam išla u školu, a koje vidim da se ponavljaju i sada s mojom djecom. Kome se nije dogodilo da dobije i ne tako lošu ocjenu, ali opet ne najbolju i da onda ne dobije ribanac od roditelja kako su trebali više učiti, biti marljiviji i tome slične stvari? A onda uleti neka stvarno loša ocjena, dijete dođe kući svo izbezumljeno i uplakano, očekuje uragan kod roditelja, a oni ga počnu tješiti i uvjeravati da to nije ništa strašno. I dijete se čudi zašto se sada roditelji ne ljute, a roditelji vide da je djetetu dovoljno teško i bez njihovih bukvica. S druge strane, kad vide da mu je svejedno (ne samo po pitanju ocjena, ocjene sam uzela kao primjer jer to najviše čudi djecu da se roditelji više ljute za bolje ocjene nego za lošije), onda nastoje postići da mu ne bude svejedno.
Često se nekim ljudima prigovara da previše pamte tuđe grijehe iz prošlosti i neprestano ih toj osobi iznova nabijaju na nos. Moje je iskustvo da nas ono što nas povrijedi podsjeti na sve ono što nas je na isti način povrijedilo u prošlosti. To nam dođe nešto kao dokaz da ta osoba nije ništa shvatila od onoga što smo joj rekli ili ne mari za to. I onda nabrajamo sve ono što nas boli jer svaka nova rana budi iznova one stare. Kada se neka vrsta povrede ne ponavlja, onda nam je lako na to zaboraviti i više ne spominjati.
Postoje neke stvari koje nam se čine sitnicama i ne možemo razumjeti zašto ih netko ne može oprostiti, a tom nekom zapravo smeta nešto sasvim drugo, nešto što stoji iza te naizgled sitnice, možda to ne zna niti objasniti sam sebi, ali to je pravi razlog zbog kojeg je zapeo baš za tu sitnicu.
Mislim da se svatko može sjetiti neke situacije kada je osjećao žaljenje zbog povrede koju je nekom drugom nanio i kada mu je bilo važno da mu bude oprošteno. Možemo li se sjetiti kako se mi osjećamo kada očekujemo da nam se oprosti, kada imamo pred sobom nekoga tko želi da mu oprostimo (ne pričam sad o onima koji ne traže oprost)?
Nitko nije savršen, ne postoji čovjek koji nema mane, koji nikada i ni u čemu ne griješi. Toga moramo biti svjesni. Moramo naći načina da prihvatimo čovjeka zajedno s njegovim manama. Moramo naći načina i da prihvatimo sebe zajedno sa svojim manama. Znam da ima boli koje je jako teško oprostiti i nemam recepta za takve situacije. I nije mi želja moralizirati niti ikoga uvjeravati u nešto o čemu pojma nemam. Ipak, mislim da još uvijek ostaje jako puno prilika u kojima možemo vježbati opraštanje drugima, ali ponajprije sebi.
Obraćenje
Vani pada kiša, preda mnom sve mokri, ubundani i pokisli ljudi. Dođe mi da im kažem: «Dobro jutro! Nije li baš prekrasno vrijeme danas?» ali znam da bi me blijedo gledali. Nije meni što bi oni smatrali da sam ja pošemerena, to smatraju i ovako, ali od šoka bi im moglo zdravlje stradati...
Ponekad se sama sebi činim tako sjajna. Pogledam se, što radim, i zaključim da radim upravo ono što i pričam da bi trebalo raditi. Pogledam plodove svoga rada i tako sam zadovoljna. Baš sam u skladu sama sa sobom, govorim isto što i pričam, baš sam super.
A onda, opet, ponekad tako sama sebi idem na živce, tako bih voljela ne biti takva kakva jesam, ne činiti ono što činim, imati više volje i odlučnosti za ono što znam da je dobro, a svejedno puštam da vrijeme teče i ne mrdam u pravom smjeru...
I sad, tu je jedan trik. Mogla sam napisati drugi i treći odlomak obrnutim redoslijedom. Tada bi stvar zvučala optimistično. Da, nekad smo tako teški sami sebi, ali s malo strpljenja, vratit će se bolji dani. Ovako, stvar zvuči kao da se sjećam boljih dana, ali u ovom trenutku mi treba utjeha. Budući da sam dodala nakon svega i ovaj odlomak, reklo bi se da filozofiram.
Što je obraćenje? Je li to put iz jednog od ova dva stanja u drugo ili iz drugog u prvo? Ili pedaliranje između ta dva stanja na putu prema naprijed?
Napad
(Ovo se nastavlja na pretprošli post.)
Nema šanse da uspijem obuhvatiti niti sve ono što na tu tamu mislim, a kamoli ono što bi se o toj temi moglo reći. Zato samo par crtica, da ne kažem natuknica. 
Postoje dvije strane napada – ona u kojoj se napad vrši i ona u kojoj se osjećamo ili jesmo napadnuti.
Zašto napadamo?
Svatko je od nas uvjeren da nikada ne napada iz čista mira i nikada prvi.
Vjerojatno napadamo kada nas nešto smeta, kada želimo nešto promijeniti, možda nečije navike? (Ma, koliko god bila uvjerena da nešto nije povezano s nečim drugim, sve je, baš sve međusobno povezano....)
Nekad doista želimo povrijediti osobu zato što nas je ta osoba nečim prije povrijedila.
Ponekad nam se čini, ako ne reagiramo, da onoj drugoj osobi ostavljamo otvorena vrata kroz koja može napasti nas ili nekog drugog.
Obično smo najosjetljiviji na svoje najmilije i spremni smo i oči iskopati samo da ih zaštitimo.
Često najlakše napadamo upravo svoje najmilije.
Kada smo napadnuti ili se tako osjećamo, imamo se potrebu braniti. A kažu da je napad najbolja obrana. Nisam u to sigurna. Kad imamo posla s inteligentnom osobom, puno ćemo je lakše natjerati na razmišljanje ako ne uzvratimo protunapadom.
Ono što su Romantales i Rex spomenuli u svojim komentarima, nije svako neslaganje napad. To mi se čini nečim jako važnim. Ne, mislim da ne treba izbjegavati izreći neslaganje zato da se druga strana ne bi osjetila napadnutom. I svakako mislim da ne treba svako neslaganje tumačiti kao napad na našu osobu. I to je možda nešto što treba vježbati, nešto što se zapravo uči od prvih sukoba u vrtiću, kako izraziti svoje neslaganje na takav način da ono ne zvuči kao napad na osobu. I jednaki pristup će kod nekih ljudi upaliti, kod nekih neće. Jer se neki puno lakše osjećaju napadnutima nego neki drugi. Jednostavno mi padaju na pamet Mališa i Romantales. Ne zato što bi se oni izražavali drugačije od ostalih, oni se uopće ne izražavaju međusobno slično, nego zato što su hrabriji u izražavanju svojeg neslaganja. Događalo se da su neki treći ljudi shvaćali njihove komentare ovdje kao napad na mene, a ja sam znala da to nije tako. Više sam imala dojam da mi svojim neslaganjem ukazuju poštovanje. Jer, istina je, kada izražavamo neslaganje s nečijim uvjerenjem, moramo biti svjesni da bi ta druga osoba mogla to shvatiti kao napad na sebe i uzvratiti protunapadom. Ako izražavamo neslaganje, lako bismo se mogli dovesti u situaciju da se moramo braniti. Zato ga vrlo često i prešutimo. Ako ga ne prešutimo, znači da smo uvjereni da imamo posla s civiliziranom osobom. Ili se radi o nečem što nam je jako važno u životu. Ovdje, na blogu, nikako se ne može raditi o nečem, još manje o nekom tko nam je tako jako važan u životu. Znači, smatraju me pametnom i pristojnom osobom. Hvala. 
Neslaganje je često samo dobrohotan savjet i svakako bi bilo dobro uvijek razmisliti o onome što nam je rečeno jer, ne samo da nas druga osoba možda uopće ne napada, nego nam vjerojatno čak želi samo dobro.
Nije nam lako u svakoj okolnosti dugo birati riječi. Pogotovo u direktnom razgovoru, ne možemo čekati satima dok nam prava riječ padne na pamet. Mislim da se moramo pitati misli li osoba s kojom razgovaramo upravo ono što se nama čini da misli ili se samo nespretno izrazila? Nije li se i nama puno puta dogodilo da nekoga povrijedimo nespretnim odabirom riječi i da nam poslije bude žao?
Općenito, moje je iskustvo da ljudi koji su skloniji napadanju lakše shvate postupke drugog čovjeka kao napad.
Uau, koliki bi post bio da nisu samo crtice?
Špicaste misli
 Na jučerašnjoj propovijedi (fra Anselma ) dvije su mi misli posebno zapele za uho.
Ne valja se obazirati unatrag
potkrijepljeno Isusovom riječi "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje." (Lk 9, 62)
Ja se volim obazirati unatrag. Pogotovo da bih pogledala nešto što sam dobro napravila. Zato me ova misao bocnula. Kažu ljudi, kada nešto krene naopako, dobro je pogledati unatrag kako bi se uočilo gdje je bila pogrješka pa da ju se onda ubuduće može izbjegavati. Ipak, Isus kaže da to nije dobro. Zašto? Mnogi ljudi to obaziranje troše bilo na optuživanje drugih, bilo na optuživanje sebe. Znamo i sami koliko nam idu na živce sva obaziranja unatrag koja slušamo u Saboru, samo služe gubljenju vremena i sprječavaju koristan rad. Često se obaziremo unatrag samo da bismo mogli nekome nešto predbaciti. Često se utopimo u vlastitim pogrješkama iz prošlosti i gubimo energiju za hodanje naprijed. Da, dobro je uočiti da smo pogriješili, dobro je ponekad odlučiti nešto promijeniti, ali potrebno je ići naprijed. Naš život nije uvjetovan našim postupcima iz prošlosti, naš se život neprestano gradi na odlukama koje činimo danas, ako gledamo iza sebe, možemo lupiti u stup koji je pred nama. Treba gledati u smjeru u kojem idemo i ne dozvoliti da nam prošlost opterećuje život. Iskustvo koje smo u životu stekli, služi boljem prosuđivanju u donošenju odluka na putu koji je ispred nas, a ne neprestanom premetanju onog što više ne možemo izmijeniti.
Navike uspavljuju čovjeka.
u kontekstu poruke prve nedjelje došašća.
Ja sam doista sklona izbjegavanju navika. Uglavnom onih korisnih. Baš tako nekako, s izlikom kako ja nisam stroj, kako je baš šarmantno biti nepredvidljiv i tome slične stvari. Ali je činjenica da imam naviku pušenja (smanjila sam, jesam, ali nisam prestala), pjevanja kad sam pod stresom... I Parni valjak pjeva „Ne daj da nam ljubav bude navika.“ S druge strane, mislim da danas nema čovjeka koji se ne bi složio kako je potrebno njegovati neke navike, primjerice higijenske. I djecu nastojimo odgajati tako da razviju neke navike, čak stvaramo rituale jer im oni razvijaju osjećaj sigurnosti. Posebno su važni rituali pred spavanje, zar ne? Jer im pomažu lakše zaspati. Uau! Navike doista uspavljuju! Ušuškavaju nas u nekakav osjećaj sigurnosti. Sprječavaju da budemo budni i da na vrijeme uočimo znakove opasnosti. Primjerice bračni par može imati naviku puse kod rastanka i susreta, i ne primijetiti da se istovremeno udaljavaju, i ne reagirati sve dok odnosi ne postanu posve poremećeni. Zato je dobro barem s vremena na vrijeme preispitati svoje navike, ponekad ih promijeniti. Čak i naviku molitve (za one koji mole). Ne kažem da treba prestati moliti, samo da molitve ili način moljenja treba s vremena na vrijeme promijeniti. Oni koji ne mole imaju sigurno neke druge navike koje se mogu promijeniti tako da ne umanje svoju vrijednost, a da nas istovremeno razbude.
|
