-savršen dan-
To je onaj kada se uopće ne moram ljutiti na djecu.
- što primijetim na ljudima?-
Nazvala bih to halo efekt. Mislim da cjelokupnost, možda je to držanje ruku, pogled, jednostavno ono što mi govori je li osoba iskrena ili ne.
-muškarac s lovom i karijerom bez ljubavi ili obrnuto?-
Ono što ionako imam.
-nadimak-
Eto, neki ljudi me prozvali Naty.
-koliko ćes svjećica na torti imati 2008.?-
Hm, da, mogla bim reći da ne stavljam svjećice na tortu, ali da ne ispadne da skrivam godine, 44.
-datum rođenja?-
Ni to ne skrivam, ali ne da mi se ni nabijati na nos.
-najdraža životinja?-
Pas, naravno.
-boja očiju?-
Zeleno i smeđe.
-boja kose?-
Ja mislim da je baš to boja koju imaju i Umbridgeica i Peter Petigrew.
-imam li piercing?-
Ne.
-imam li tetovažu?-
Ne volim tetovažu jer se to onda ne može mijenjati.
-boja čarapa?-
Ima svega.
-sretan broj?-
Ne bim mogla nešto izdvojiti.
-gdje bih putovala?-
Jako se teško pokrećem. Kad bi se bar moglo aparatirati...
-omiljeni film?-
Baš mi ništa sad ne pada na pamet, a sigurna sam da nešto postoji.
-omiljeno mjesto za odomor?-
Sunce, more...
-omiljeno jelo?-
Pašta šuta na pomidor.
-omiljeni dan u tjednu?-
Subota.
-koju pjesmu slušam?-
Zapravo, naviše volim tišinu. Ponekad me opali da slušam Balaševića.
-koju pastu za zube koristim?-
Svejedno.
-omiljeni restoran?-
I to je svejedno. Ma ja uopće nisam izbirljiva.
-omiljeni cvijet?-
Suncokret.
-omiljeni fast-food?-
Volim svoje mršavice odvesti u McDonalds u nadi da će dobiti koju kilu.
-omiljeno piće?-
Čaj.
-kako sam izgedala sa 10 godina?-
Velike mašne na dugim pletenicama.
-od kog sam dobila zadnji mail?-
Bo. Već dugo nisam čekirala mail.
-u kojem dućanu bih htjela imati popust od 75%?-
U dućanu s čokoladom.
-što radim kad mi je dosadno?-
Ma, nisam ja sigurna da postoji dosada. Ja više mislim da je to neko izmišljeno stanje, nešto kao Utopija, nešto što nam obećavaju da će se jednog dana dogoditi, a taj dan nikako da dođe. Kako to izgleda?
-kako reagiram na ljude i situacije?-
Zapravo, kada sam iznenađena, obično izgledam kao da se baš ništa nije dogodilo. Moram najprije sve progruntati u sebi prije nego što stvarno reagiram.
-tko mi od prijatelja živi najdalje u km?-
Da, tu bi sad došla rasprava o tome - koja je definicija prijatelja, koliko bi taj prijatelj trebao biti blizak i tome slične stvari...
-što mi je trenutačno najbolje u životu?-
Ni na što se ne žalim.
-koliko je sati?-
Prošlo 11.
-čokolada ili vanilija?-
Mislim, ako to do sada nije jasno, onda nema smisla ni da pišem...
-ljeto ili zima?-
Ljeto, svakako.
-toplo ili hladno?-
Isto kao i ono gore.
-crno ili ružičasto?-
Zeleno.
-motor ili auto?-
Auto.
-nadraža boja?-
Zelena.
-što mislim o petku 13.?-
Obično dođe iza četvrtka 12. Ali znam da ima ljudi koji posebno štuju taj dan, okupljaju se i tako to.
-jesam li praznovjerna?-
Ne bih rekla. Ali ipak pokucam u drvo kad je nešto dobro.
Štafetu... ne predajem.
Priznat ću vam jednu stvar. Okupljam grupu ljudi s kojima namjeravam uvesti diktaturu. Mislim da je diktatura neophodno potrebna ovoj zemlji i bez nje neće ništa prošljakati. Stoga se već sad vježbam za budućeg diktatora i zadržavam štafetu. Ukoliko baš netko ima silnu želju, može mi je slobodno oteti, uzet ćemo ga u obzir kad budemo uvodili tu istu diktaturu.
Kao prvo, hvala na svim lijepim željama i riječima u prošlom postu. Doista srce griju. To mi je bio jedan veliki poklon "pod borom", kao i neki od postova. Hvala.
Božić mi je bio vrlo HarryPotterish.
Moje Crno Sunce i ja dobile smo Harry Potter seriju na talijanskom jeziku! Već sam je počela čitati. Istina, ne jurim, ionako znam kako završava, više me zabavlja istraživati jezik i zapravo uživati u trudu prevoditelja da njeguje jezik na koji prevodi. I, svima onima koji se vole baviti prijevodima, mogu reći da su Talijani naslov sedme knjige preveli baš kao i mi: I doni della Morte. Sad, budući da sedma knjiga na talijanskom izlazi tek 5. siječnja, postoji mogućnost da oni zapravo prevode s hrvatskog, a ne s engleskog jezika?
Moj Mali Diktator je htjela mobitel na preklop. E, na žalost, to ne bi išlo. Još će morati malo pričekati dok dobije novi mobitel baš za nju. Ona je dobila peti film na DVDu. Reakcija je bila prekrasna. Baš kao i lani, kada je dobila dvije knjige o Narniji, bila je sretna što je dobila poklon za kojeg zna da će veseliti mamu. Zlato moje malo.
Ali je zato dobila i ludilo od igračke, koja opet zabavlja cijelu family, ali je ipak njena:
Već smo morali baterije mijenjati. Evo, Go! vidiš malo čime se sve mogu fizičari baviti!
Pokazala sam i da me počeo nagrizati zub vremena. Sestra me je pitala (jer ko pita, ne skita) što je ona dobila od nas? Pa nakit! Uuups, izgleda da poklon za nju nisam ni iznijela pod bor. Trči Natuknica u ormar... Nakon toga je moj muž (opet pametno) pitao moju mamu kako joj se sviđa novčanik? Koji novčanik? Uuuups! Još jedna trka do ormara. Ovaj put sam malo bolje pregledala ormar, nije li možda još koji poklon zaostao? Sva sreća da se sve to događalo u našem domu...
Ja sam mužu poklonila uređeni ormar s cipelama kao i odnošenje nekih kutija u konobu što je urodilo povećanjem životnog prostora. On je meni poklonio usisani stan kao i uređivanje jaslica i bora s djecom...
Sama sebi sam poklonila odlazak zubaru, i prije i poslije Božića, a nadam se da bih početkom godine i sebi i djeci mogla pokloniti posjete još kojim doktorima, ima tog blaga...
Posljednja nedjelja pred Božić.
Dani postaju sve duži. Sunce tjera noć.
I djetešce Isus želi rastjerati noć tjeskobe iz našeg srca.
Jednom sam čula zgodno pitanje: „Da ti Isus pokuca na vrata, što biš učinio(la)?“
Čula sam i sjajnih izlika: „Ne bih ga pustila u kuću dok ne uredim stan, ne bih mu otvorila vrata dok se ne presvučem, promijenila bih stolnjak...“ i sličnih stvari. Ali Isus jako dobro zna kako moj stan izgleda, svakog dana, svakog trena, zašto bih mu ga pokušala prikazati drugačijim nego što on jeste? Da mi Isus pokuca na vrata, mislim da bih bila sličnija Mariji, maknula bih robu s jedne sjedalice, da ima gdje sjesti, a ja bih se smjestila do njegovih nogu i slušala.
Može se to pospremanje stana prenijeti i na duhovnu razinu – ne bih ga htjela pogledati u oči dok se ne ispovjedim. I ovdje imam isti argument – Isusa ne možemo susretati po narudžbi, on je bio uz nas i kada smo griješili, točnije kada smo donosili odluku hoćemo li učiniti nešto dobro ili ne. To što ga mi nismo htjeli pogledati, ne znači da on nije bio tu.
Ali mene muči puno više jedno drugo pitanje – ako mi Isus pokuca na vrata, hoću li ga prepoznati? Njegovi vlastiti učenici nisu ga prepoznali nakon uskrsnuća, kako bih ja mogla? Što se dogodi ako ti Isus pokuca na vrata, a ti ga ne prepoznaš? Biš li ga pustio(la) u svoj dom?
Isus je rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste,“ ili će to reći.
Dakle, Isusa imamo svuda oko nas, na svakom koraku. Svakoga časa imamo priliku otvoriti mu vrata svoga srca.
Bili smo jučer na Božićnoj priredbi u školi.
Nisam uopće namjeravala o tome pisati dok je nisam pogledala.
Dobro, malo sam se rasplakala. Zapravo sam skoro cijelo vrijeme brisala suze, što od raznježenosti, što od smijeha.
I dobro, to je ta ista pozornica kojom sam se i ja nekoliko puta prošetala. Jednom kao Stara godina. Sjećam se kako su me uspješno uvjerili da se tako zahtjevne uloge daju samo najboljim glumcima i kako na kraju nisam bila ljubomorna na učenicu koja je glumila Novu godinu.
No, na kraju priredbe upitala sam muža bismo li sada trebali plakati zbog svih godina naše djece izgubljenih u „onoj drugoj“ školi ili da ipak budemo sretni što smo se kad-tad preselili u „ovu“ školu?
Znam, znam koji je ispravan odgovor, ali ipak me u dubini duše peče, peče.
Zašto sam ja mislila da su sve škole iste, da sve imaju isti nastavni program, da u svima rade odgovorni ljudi, da ne može odraslom čovjeku biti svejedno što će biti s ovim ili onim djetetom? A radilo se o parstotinjak metara udaljenosti. Ali zato svima sada pričam – upišite dijete u „ovu“ školu, nemojte u „onu“!
Gledala sam puno priredbi u „onoj“ školi. Kako da opišem razliku? Kao između neurednog i nezagrijanog stana s jedne i kauča pored toplog kamina s druge strane. I jedna i druga škola imaju uspjehe na raznim takmičenjima, i jedna i druga škola imaju vrijedne profesore, i jedna i druga škola IMAJU priredbe, ali iz „ove“ škole nakon priredbe čovjek nekako izlazi punog srca. Nisu te priredbe savršene, o bilo je i izlaženja iz tonaliteta u pjesmi i zaboravljanja teksta, ali bilo je toplo.
Priredbe u „onoj“ školi, osim zbora i orkestra blok flauta, uglavnom se sastoje od točaka koje su djeca sastavila sama ili uz pomoć nekoga izvan škole. Ne vidi se baš u njima trud nastavnika. „Ovdje“ su u priredbi povezane sve moguće sekcije, svi mogući razredi u školi. Svi rade zajedno. Doista, pitam se, može li se doista razvijati kreativnost djece bez poticaja i ideja odraslih? Možemo li se doista osloniti samo na one koji su toliko talentirani da im nikakav poticaj nije potreban? Ili se možda kreativnost ipak razvija uz rad, suradnju i poticaje?
Doista, razlike između dvije škole nisu velike, ako ćemo promatrati neke kategorije, nalaze se u nijansama, ali te male nijanse u korijenu stabla čine velike razlike u njegovoj krošnji.
Ono što volim u „ovoj“ školi je da od te djece nastoji učiniti ljude, ljude koji ne žive sami, koji su dio zajednice, koji idu naprijed, koji vjeruju u sebe. Naravno da ima djece s kojom je to teže postići, baš kao i djece koja će to postići i bez truda škole. Ali ipak, najviše je djece kod koje će ta mala razlika u školi učiniti veliku razliku u životu.
Ustao sam rano, kao i obično, prije izlaska sunca kako bih prošetao obalom oceana i pozdravio novi dan. Kako sam se kretao u jutarnjoj sumaglici, primijetio sam mutne pokrete u daljini. Ugledao sam dijete koje se saginje, maše rukama, plešući na plaži, očito slaveći savršeni dan koji počinje.
Kako sam se približio, shvatio sam, na svoju žalost, da dijete uopće ne pleše već čeprka među ostacima koje je noćna plima izbacila na obalu zaustavljajući se tu i tamo da bi izvukao morsku zvijezdu i vratio je natrag u more. Pitao sam dijete kakva je svrha takvog truda. „Plima je izbacila morske zvijezde na plažu i one se ne mogu same vratiti u more,“ odvratilo je dijete. „Kada se sunce podigne, one će uginuti ako ih ja ne vratim u more.“
Dok mi je dijete objašnjavalo, pogledao sam dužinom plaže koja se rastezala na obje strane izvan mog vidokruga. Izbačenih zvjezdača je bilo bezbroj. Shvatio sam beznadnost djetetova truda i uzvratio: „Ali mnogo je više morskih zvijezda na ovoj plaži nego što bi ih ti mogao spasiti do izlaska sunca. Ti si tu nemoćan.“
Dijete se zaustavilo na tren, razmišljajući o mojim riječima, sagnulo se da pokupi još jednu morsku zvijezdu i odbacilo je daleko na morsku pučinu. Okrenuvši se prema meni, samo je reklo: „Ovu jednu sam spasio.“
Napustio sam dječaka i krenuo kući razmišljajući o tome što mi je dječak rekao. Zatim sam se vratio na plažu i proveo dan spašavajući morske zvijezde.
Loren Corey Eisley
Ima i ona poslovica
Kada sam bio mlad, htio sam promijeniti svijet, zatim sam htio promijeniti ljude oko sebe, a na kraju sam shvatio da mogu promijeniti samo sebe.
Nije li nam ponekad činjenica da doista ne možemo promijeniti svijet samo izlika da ne učinimo ništa?
U trećem tjednu Došašća razmišljamo o ljudima u potrebi. Ovo i jest vrijeme raznih dobrotvornih akcija s raznih strana.
Obično pri tom mislimo na one kojima nedostaje materijalnih dobara. Na žalost, ima ih mnogo, bilo u našem neposrednom susjedstvu, bilo malo dalje ili širom svijeta. Obično im šaljemo novac, nazivamo telefone ili sakupljamo konkretna dobra koja su im potrebna. Postoji mnoštvo organizacija koje se trude takvu pomoć organizirati i rasporediti. U to ime, postavila sam nekoliko linkova tu sa strane koji omogućavaju pomoć bez previše truda.
Ja znam da i ja sama, pri sakupljanju tih materijalnih dobara, odabirem, iako u dobrom stanju, igračke koje djeca više ne koriste, odjeću koju ne žele nositi i time prvenstveno činim dobro sebi, stvarajući malo više slobodnog prostora u svom stanu. Istina je i da sam veliki dio te iste robe dobila od raznih rođaka kojima je bilo žao obitelji s troje djece pa su oni ispraznili svoje ormare puneći moje. I, koliko god je bilo praktično ne trošiti novac na neke stvari, toliko je prilično naporno posložiti robu koja je u dobrom stanju, nije za baciti, a svejedno nije ni za nositi. Vjerojatno se slično osjeća i Caritas kada mu ljudi donose robu, a siromasi dolaze tražiti hranu.
Tako su nedavno, dobri ljudi na mom radnom mjestu, sakupili novac za dom za nezbrinutu djecu. Zatim su osoblje iz doma pitali što je to čega im treba i kupili im upravo to. I tako su svi bili sretni, i osoblje doma, i ljudi koji su dali novac jer su imali osjećaj da su doista nešto korisno napravili.
No čovjek ima raznih potreba, ne samo materijalnih. Ljudima možemo pomoći i ne trošeći novac. Postoje ljudi koji su usamljeni, kojima treba malo društva, lijepa riječ. Postoje ljudi kojima uopće ne nedostaje stvari, ali im nedostaju topli osmjesi, dodiri, uho za slušanje, pogled razumijevanja. Postoje svuda oko nas. Za potrebe tih ljudi ne treba nam novac, trebaju nam samo otvorene oči, otvorene uši, strpljenje.
Postoje domovi za beskućnike kojima, ništa manje od novca, treba naše vrijeme koje im možemo posvetiti. A mogu vam reći, osjećaj kojeg u srcu stvara posluživanje večere takvim ljudima, vrjedniji je od najljepšeg poklona kojeg si želimo pod borom.
Da, pogodili ste, Marija mi je u tom trenutku bila puno draža jer nije pokušavala muljati i jer mi je izgledalo da joj je iskreno žao. Marta me zaprepastila jer smo bile prijateljice dugo godina i nisam očekivala takvu reakciju od nje. Tako nešto sam joj tada i rekla. Evo jedan plus za obadvije - nisu uopće očekivale od mene da biram stranu, a ja to ne bi ni mogla. Inače je moj stil, kada naiđem na sukobljene strane da svakoj od njih govorim u korist one druge, budući da ionako nikad nije sve bijelo ili sve crno, sve je više nalik na dalmatinske pse. ;)
Prošlo je od tada puno vremena. Sve tri smo mnogo toga promijenile u svojem životu i više puta imale priliku promijeniti oči kojima se uzajamno gledamo. Mislim da je Marta na koncu oprostila. Njih dvije su se bile ponovo zbližile, a onda su nas okolnosti života nekako sve tri udaljile, Mariju malo više. Nekako mi se čini da je i Marija odlučila prijeći na stranu koja osuđuje, iako sam možda stekla krivi dojam.
Meni je od toga vremena ostao najviše taj osjećaj da mi se nepraštanje učinilo mnogo gore od samog čina (a više se niti ne sjećam što je to bilo) kojeg je učinila Marija. I, dok razmišljam o tome, pitam se sjećaju li se njih dvije uopće tih događaja? Nemam pojma, a neću ih ni pitati. Ja ih obje i dalje volim, ali puno češće komuniciram s Martom.
Je taime, to je jako teško pitanje. Znam da se osjećate isfrustrirano, ali napad nikada nije rješenje. Ne samo zato što bi mogle završiti na sudu. Ta djevojka koja vam svima zagorčava život je puno, puno više ranjena, samo ne od vas. Ti šamari koje ste joj opalile nisu apsolutno ništa prema tim ranama koje ona nosi, čim se tako ponaša. U načelu, trebale biste joj biti zahvalne jer vam je pokazala tko su vaši pravi prijatelji. Kao što se tvoj dečko nije obazirao na te poruke, tako su mogli učiniti i drugi. Nije u pitanju to što su oni povjerovali njoj, nego što ih zabavlja skandal. Baš kao i s novinama. Novine pišu uglavnom poluistine i laži jer znaju da će tako puno bolje zaraditi nego ako pišu pravu istinu jer to je ono što ljudi vole čitati, u većini, kako se netko drugi muči, kako je netko nadrapao.
Eto, baš sam odgledala epizodu One Tree Hilla na televiziji koja je zapravo jako povezana s ovim postom. Tu djevojku koja spletkari, najbolje ćete staviti na svoje mjesto tako da joj oprostite i tako da joj to jasno pokažete. Nema veće sramote koju možete prirediti, i njoj i svima onima koji su vam se rugali, nego da im oprostite, da postanete puno prijazniji, susretljiviji prema svima njima. Kakvi šamari! Što je Dan rekao Keithu kad mu je ovaj rekao da mu je oprostio? "Povuci to!" Jer ako nam se na mržnju uzvraća ljubavlju, onda savjest peče, a ništa ne boli više od toga. Ako nam se na mržnju uzvraća mržnjom, onda nam je to dobra izlika da mrzimo dalje. Znam da nije lako, ali definitivno pomaže. Ako postanete dobre prema toj djevojci, dajete joj priliku da pokaže i svoje dobre strane, a onda vam možda čak i postane simpatična.
Helaylh, ja sam stara žena, puno puta sam bila u prilici da napravim nešto strašno. Ostale su mi u sjećanju tri situacije. Dvije prijateljice, u jednom kratkom periodu, koje su mi praktički odmah oprostile. Ja sama sebi nisam mogla oprostiti i čudila sam se što one jesu. Jedna od njih mi je rekla da je zapravo lakše oprostiti nekome do koga nam je manje stalo nego nekome do koga nam je stalo više. Zanimljivo, mi smo i dalje prijateljice. Više se niti ne sjećamo što je to bilo. Da, svaka od nas je zaboravila jer se dogodilo previše događaja u međuvremenu koji su nas doveli do toga da se sada dobro osjećamo kada smo zajedno. Ja se samo sjećam da mi je bilo oprošteno nešto što sam sama sebi zamjerala i da ne mislim da sam zaslužila taj oprost, ali sam ga dobila. I sigurno sam sada sretna zbog toga iako mi je tada bilo neugodno. Istina, njih dvije su tada svaka imale još jednu osobu kojoj nisu mogle oprostiti, onu do koje im je bilo stalo više. I meni je bilo krivo što ne oproste i njima. Ali jednostavno, nekad je lakše oprostiti kada nam ona druga osoba svojim postupcima pokaže da se to neće ponoviti. Treća situacija je bio jedan čovjek, joj, i sad mi je muka kad se sjetim što sam mu napravila. Nije uopće bilo namjerno, ali je bilo grozno. I on je znao da nisam htjela to učiniti, ali je bio izbezumljen, prirodno. Čak mi je rekao da bolje da se maknem jer ne želi biti grub prema meni, a ne može biti ništa drugo. Neko vrijeme smo se izbjegavali. S vremenom je on vidio da je uspio preživjeti tu situaciju i bilo mu je lakše. Ja sam svakako naučila jednu lekciju za budućnost, kako da pokušam učiniti sve da mi se to ne ponovi. Ne znam tko je od nas napravio prvi korak. Išlo je to nekako postepeno, ali čak niti kada sam bila u prilici ponoviti istu grešku, nije mi to bacio pod nos.
Oprostite ako su misli malo smušene, ali malo sam na brzinu to napisala.
Imala sam dvije prijateljice. Nekako smo se rijetko družile sve tri zajedno, ali ja sam si bila dobra i s jednom i s drugom, a njih dvije su, stjecajem okolnosti imale puno više prilika da se druže. Dok jednog dana nije među njima puklo. Bilo mi je žao što se njih dvije izbjegavaju pa sam pokušala otkriti što se dogodilo. Neka se zovu Marta i Marija.
Marta mi je rekla kako ju je Marija jako povrijedila, učinila nešto što se nikako nije smjelo učiniti i kako joj to ne može oprostiti. Iznevjerila je njeno prijateljstvo i jednostavno je više ne zanima što se s Marijom događa.
Marija mi je rekla kako je Marti učinila nešto grozno, kako je bila nerazumna i jako joj je zbog toga žao. Zbog nekakve obične stvari izgubila je dobru prijateljicu i, kad bi mogla, najradije bi sad promijenila to što je učinila.
Što mislite, koja je u tom trenutku kod mene dobila veći plus? Koja se od njih dvije vama više svidjela? Jesu li nam draži ljudi koji su spremni priznati svoje pogriješke ili oni koji te pogriješke ne čine, ali ih ne mogu ni oprostiti? Kada naiđemo na nekog savršenog čovjeka, uhvati li nas strah da bismo mogli biti odbačeni zbog svojih mana? Ne osjećamo li se odbačeni i bez da smo učinili išta naopako? Jer znamo da nismo savršeni i da bismo jednom mogli negdje pogriješiti. Ne želimo li se osjetiti prihvaćeni zajedno sa svojim manama? Ne bismo li onda i mi trebali biti spremni prihvatiti tuđe mane?
Poruka drugog tjedna Došašća. Opet teško pitanje. Što to zapravo znači obratiti se? Očekujemo li mi od sebe da se obratimo? Očekujemo li to od drugih? (Uvijek.)
Kada ja razmišljam o obraćenju, uglavnom mi pada na pamet sveti Pavao. Do jednog trenutka je proganjao kršćane, a onda je – paf – i on postao jedan od njih. Pa mu najprije nisu vjerovali. A onda je on počeo podučavati druge. Padaju mi na pamet ljudi koji su doživjeli obraćenje slično tome. Išli su jednim putem, svejedno kojim, a onda su krenuli nekim sasvim drugim ili djelomično drugim. Često puta imam osjećaj da su prije obraćenja imali puno otvorenije poglede na svijet, a onda odjednom kao da su stavili one zaklone na oči koji se obično konjima stavljaju. Joj, da su tako uskovidni bili prije obraćenja, nikada se ne bi obratili!
A što bi u toj priči trebali učiniti ljudi koji već idu putem na kojem se dobro osjećaju, koji su već toliko puta osjetili zrake sunca na svome licu, posjetili nekoliko gorskih vrhunaca? Svake godine nas se iznova podsjeća na potrebu za obraćenjem. Znači li to da svake godine iznova trebamo mijenjati smjer svoga puta? Ili, postoje li ljudi kojima obraćenje nije potrebno?
Na ovo drugo pitanje je lako odgovoriti. Dok je Ivan Krstitelj krstio ljude u rijeci Jordanu, došao je i Isus da i on bude kršten. Dakle, ako je Isus došao obratiti se, onda nema tog čovjeka kojem to nije potrebno. Nitko od nas ne može reći: „Hvala ti, Gospodine, što nisam grješan kao ovaj carinik ovdje.“ Niti Isus to nije rekao. Zato, ne preostaje nam ništa drugo nego da prokopamo malo po svojoj savjesti i proučimo koji je to put ili dio puta ili navika od koje se trebamo obratiti?
Bio mi je muž na roditeljskom sastanku. U gimnaziji. Sva sreća da nisam ja bila. Bila bih se posvađala s polovicom roditelja tamo.
Roditelji se bune na matematiku. Ne svi, ali dovoljno veliki broj. Ili su dovoljno glasni. Jer kad su sutradan djeca o tom roditeljskom raspravljala u razredu, veliki broj njih se kleo kako se njihovi roditelji nisu bunili. Ipak ta djeca nisu vesla sisala.
Treba znati da su sva ta djeca u osnovnoj školi bili odlikaši. Naviknuti na petice. A sad odjednom moraju ispravljati jedinice iz matematike. Ne, nisu oni utučeni zbog iznenadnih trojki. Oni ispravljaju jedinice. Sad, da sam neutralni promatrač, možda bih i ja mislila da nešto s profesorom nije u redu ako pola razreda ima 1 iz matematike. Ali, na žalost, nisam neutralni promatrač. Po svome Crnom Suncu ne bih pojma imala koje se gradivo uči u osnovnoj školi, ali zato imam Problematično Zlato i malo ima gradiva koje mi nije prošlo kroz ruke. Osim toga, moje Crno Sunce nema problema sa samopouzdanjem pa pita kad joj nešto nije jasno. Tako me pitala i neke stvari koje sam znala da sam još lani vježbala s Problematičnim Zlatom. Ma zaista, da je to neko dijete koje je izvlačilo jedva prolaznu ocjenu iz matematike, koje se zadovoljavalo s trojkom, ja bih rekla – gradivo nije sjelo. Ali ne, to je dijete koje se čak drznulo ići na nekakva natjecanja, tako uvjereno u svoje znanje, a sad ne zna ni stvari koje zna njena sestra kojoj ni ne pada na pamet da razmišlja o gimnaziji.
Ali njena sestra ide u drugu školu. U školu za koju razrednica u gimnaziji kaže da su djeca iz te škole uvijek pri dnu rang liste, zbog lošijih ocjena u osnovnoj školi, ali su zato redovito među boljim učenicima u gimnaziji. Užas! Profesori mole Boga da im se upiše što više djece iz te škole jer im uspjesi te djece previše upadaju u oči da bi ih mogli zanemariti, a ta djeca se jedva provlače na rang listu. Pa se pitaju profesori u toj školi, bi li trebali blaže ocjenjivati svoje učenike, ali nadam se da im je jasno da se tada više ni njihovi đaci ne bi isticali.
I tako, roditelji se žale da moraju djecu slati na instrukcije, a profesorica tvrdi da ona nema vremena s djecom utvrđivati gradivo iz osnovne škole. I nema. Ona ima program koji se temelji na gradivu kojeg su u osnovnoj školi djeca trebala savladati. Zato i upisuju ljude s četvorkama i peticama jer bi te ocjene trebale biti nekakva garancija da je gradivo savladano. Najgore je od svega što su i roditelji zbog tih ocjena uvjereni da je gradivo savladano. Jer to nisu bedasta djeca, oni bi i bili savladali to gradivo da im je netko dao priliku za to. A sad moraju popunjavati rupe koje su nastale u osnovnoj školi.
Instrukcije s takvom djecom i te kako pomažu. Imala sam ja jednu djevojku na instrukcijama. Trebala je ispraviti jedinicu u prvom srednje. Do kraja prvog razreda uspjela je izvući dvojku bez popravnog ispita. Do kraja drugog razreda imala je trojku, a do kraja trećeg razreda imala je četvorku iz matematike. U četvrtom razredu je tu četvorku uspjela održati bez instrukcija. S malo intenzivnijim i sistematičnijim instrukcijama (ja sam ipak bila student koji nije ni nastojao postati profesor), rupe bi se mogle začepiti i brže. Roditelji bi trebali platiti te instrukcije i zatim tražiti naknadu štete od osnovne škole koja je njihovoj djeci dala potvrdu da je gradivo uspješno savladano. Jer nije. Garantiram vam da nije. Baš kao što ga nije uspješno savladala ni moja vlastita kći iako se kod nje to ne primijeti.
Ono što definitivno ne razumijem, to je inzistiranje roditelja na ocjenama. Oni samo žele da njihova djeca imaju dobre ocjene, nije važno kakvo znanje stoji iza njih. A upisali su djecu u gimnaziju. Nije to neka trogodišnja strukovna škola pa da mogu pitati što će im to znanje. Ta djeca, kad maturiraju, nemaju apsolutno nikakvu struku u rukama. Oni moraju učiti dalje da bi mogli bilo što raditi u životu. Kako se mogu ljutiti što ti profesori nastoje natjerati njihovu djecu da sakupe što više znanja? Ne postoji uzaludno znanje. Jer nije cilj učenja samo to da se savlada neko znanje koje će se moći primjenjivati sutra u praksi. Cilj je i da se savladaju tehnike učenja jer učiti moramo cijeli život. Puno je lakše živjeti i raditi kad znamo kako se savladavaju nova saznanja koja se u svijetu neprestano stvaraju.
Za mene je smisao života živjeti jedan ispunjen život. Činiti dobro ljudima oko sebe, pomagati i uživati u tome. Jer kad nekom učinim dobro to mi uljepša dan, i dane koji slijede. I voljeti je također smisao života. Voljeti sve ljude oko sebe, i neprijatelje, a to je najteže. Ali ukoliko volimo svoje neprijatelje, neprijatelja nećemo imati, i samim time to nam je olakšano. Barem je tako moj stav. A sve i da želim ja sam jedna od onih koja se ne može ljutiti dugo na ljude. Ja živim pokušavajući se držati toga da ako volim, drugi će voljeti mene. Ukoliko sam ja pravi prijatelj, imati ću pravog prijatelja. A ukoliko poštujem druge, drugi će poštivati mene. Tako sam, može se reći odgojena, ali se moj vlastiti stav ni sada, kada razmišljam svojom glavom, ne razlikuje puno od onoga čemu su me učili.
Razmišljam o svemu pozitivno. Barem pokušavam, iako se to najčešće ne vidi. Na život treba uvijek gledati s optimizmom, život je poput psa, osjeti kada se bojiš i napadne. Ali poput psa, ni života se ne treba bojati. To je samo jedan izazov, kojega treba iskoristiti. Život treba živjeti. U svemu naći nešto pozitivno, povod za osmijeh. Jer osmijeh je najbolji lijek.
Vjera je veliki dio moga života. Bez vjere, cijeli život bi se činio besmislen. Vjera mi daje konačan cilj u životu, daje mu smisao. I sve nevolje tada lakše je prebroditi, kada znam zašto. Imam razlog. I sve što radim, sva dobra djela koja učinim vratiti će mi se. Na ovaj ili onaj način.
Nisam licemjer. Ne želim biti poput mnogih koji prođu sakramente pa u crkvu odu svake prijestupne. Meni vjera puno znači i podiže me u najtežim trenucima. Nakon mise u nedjelju i najgore raspoloženje se popravi. Sve je lakše, čak i učiti najdosadniji predmet. I druženje sa mladima nakon mise i sastanci frame pravi su užitak. =)
„Bdijte i budite pripravni!“ – to bi bila poruka u prvom tjednu došašća.
Nije baš lako o tome pričati. Ne nastojimo li svi nekako bdjeti u svojem životu? Bdjeti se može nad raznim situacijama i nema li svatko od nas nešto što mu je najvažnije i nad čime neprestano pazi? Za roditelje bi možda najljepši primjer bila djeca. Ne želimo li da ta djeca budu sretna? Ne motrimo li neprestano nad znakovima koji nam o tome govore?
A opet... Ne zaspe li svatko od nas u nekom trenutku? Ne postoje li stvari koje smatramo jaaaako važnima, najvažnijima, a da ih opet zanemarimo u nekom dužem ili kraćem periodu?
Jako mi idu na živce ljudi koji kategorički tvrde – sve sam napravio u životu. Ne čini li svatko od nas nekakve greške i propuste ponekad? Možemo li stvarno reći da nam je savjest čista?
Možda je baš u tome poanta periodičnog ponavljanja blagdana i spomendana u godini. Da postoji vrijeme kada se prisjetimo nekih bitnih stvari. Možda je ovo vrijeme koje želi da stanemo i pitamo se koje su to stvari koje zaista smatramo važnima i bdijemo li doista nad njima? Jesu li nam važne samo deklarativno i ne pokazuju li naši postupci da nam je nešto sasvim drugo važno? Kojim postupcima bismo mogli staviti na prvo mjesto ono što stvarno smatramo važnim?
Nedavno sam čula da biti pripravan nije isto što i biti spreman. Nešto kao, mi smo bili spremni za promjene koje su se dogodile na blogu, ali nismo bili pripravni za njih. Kao, znali smo da će se dogoditi, ali nismo znali što će se dogoditi pa smo svejedno bili iznenađeni. Sad, ako to i nije najbolji opis, opet, što je to na što trebamo biti pripravni? Ima puno priča o tome kako ljudi, kada se suoče sa smrtnom opasnošću, pogledaju svoj život i požele da su puno toga drugačije napravili. Možemo li se svaki dan pitati – ako umrem danas, hoću li umrijeti zadovoljan? Mislim da je to dobro pitanje.
Tko god je u mogućnosti, neka se slobodno osjeti pozvanim!
Za one kojima je problem pročitati podatke sa slike, promocija knjige poezije i proze Edina Okanovića održat će se u utorak, 11. prosinca 2007. s početkom u 16 sati u Gradskoj vijećnici grada Rijeke.
Prešucena istina, jednaka bol
Mirna večer spušta se na široke, mirisne livade.
Ugodan ljetni povjetarac lagano puše…
Hladna svježina u sparnom zraku, konačno..
I sve miruje, sve utišnjava… Sunce zalazi.
Dolazi crna noć, tamni mrak pada… Sve spava.
Samo mi budni, nas dvoje čekamo.
Mi čekamo da padne noć i da onaj drugi zaspe…
To mi kao da si ne vidimo oči,a znam da me gledaš.
Znamo mi da one reci ce istinu… Izdajice.
Jedan pogled, istinu koju si odavno prešućujemo.
Tko zna, mislim ja i nemoj me kriviti, mala moja…
Možda će tako manje boljeti. Ne želim da te boli…
znam, znam, ovo zvuči kao nekakav rastanak, ali ne, samo imam potrebu još malo pričati o ovim promjenama na blogu prije nego se vratim svojim normalnim postovima.
Sve se bolje snalazim u novom sučelju i već mi pomalo padaju na pamet prijedlozi o tome što bi se još moglo napraviti. Prije nikada o tome nisam razmišljala. Ne mogu baš reći da nisam znala kome bih mogla uputiti prijedloge jer su se mogli naći podaci o tome. Uglavnom uzimala sam stvari kakve jesu i tome se nastojala prilagoditi. Takva sam po prirodi.
No sada znamo da ništa od onoga na što smo navikli nije stvarno nestalo. I ljutim se sama na sebe što sam mislila da je ekipa htjela napraviti drastične promjene.
Cure i momci, svaka vam čast! Radite ko mravi. Nemojte zaboraviti i spavati s vremena na vrijeme! I hvala što ste tako susretljivi, tako dobronamjerni, što vas je teško naljutiti.
Jako mi se sviđa to što se u panelu mogu vidjeti postovi blog-prijatelja. Do sada nisam ni kužila čemu služi postavljanje blog prijatelja jer ionako dobivam previše pošte pa nikada nisam ni uključivala opciju «šalji mail». Ovo sad već ima puno više smisla.
Zgodan je i popis najnovijih blogova na vrhu, zgodni su i avatari. Još je zgodnija kompatibilnost s vrlo različitim dizajnima. Ovo zadnje je bio jako veliki posao i za to posebna pohvala programerima, svaka vam čast!
I dobili smo smajliće! Nema ih previše i bolje je tako jer preveliki broj smajlića jako usporava sustav. Dakle, hvala i na tome. Hvala i na brizi za to da sve funkcionira.
Atmosfera na svakom poslu jako ovisi o šefu. Isto tako atmosfera u svakoj Internet zajednici jako ovisi o administratorima. Naši su administratori na ovom blog servisu uspostavili jako ugodnu atmosferu. Znam da smo im u tome i mi pomogli svojim ponašanjem, ali je činjenica da takva atmosfera odbija neugodne ljude, a isto tako i privlači prikladne ljude. Evo, neki odnosi koji su započeli svađama, nastavljaju se u ugodnom druženju. Uvijek uživam kada se događaju takve stvari. I zato opet hvala mojblog ekipi!
Ma super, promjene koji svaki čas otkrivam, sve mi se više sviđaju. I to što sad možemo vidjeti puno više svježih postova i komentara, tako možemo mirno otići na par dana bez straha da ćemo nešto propustiti. Jedino što sam naviknuta da mi popis svježih postova bude skroz lijevo, pa sad stranicu interneta držim skroz lijevo na ekranu.
I pokazali su mi da ipak na naslovnicu ne može završiti svatko kome to padne na pamet, i opet, svaka vam čast!
Svečano obećajem da ću biti strpljiva i imate svu moju podršku!
nemojte misliti da nemam predodžbu o mukotrpnosti posla kojeg činite. Voljela bih da mogu reći kako je ovo novo sve sjajno i bajno i kako nas svih veseli. Voljela bih da je moje oduševljenje proporcionalno napetosti iz najava o promjenama.
Ali. Normalno.
Nemam ovdje namjeru raspravljati o onome što su očito greške u kodu, to ću iznijeti u zasebnom mailu, samo o uvedenim promjenama.
Pročitala sam i post Noeibusovog Photoalbuma. Zapravo mi je teško uspoređivati efikasnost administratora na MojBlogu i na drugim blog servisima jer mi nikada nije niti ustrebala pomoć niti jednog od njih. Pa onda ne znam kojom brzinom dolaze odgovori niti na koji se način izlazi u susret zahtjevima korisnika.
Nemam ništa protiv novih mogućnosti koje novo sučelje pruža, čak i ako nikada neću osjetiti potrebu da ih koristim. To je OK, lijepo je pružiti korisnicima što više toga pa neka biraju što od toga hoće.
Ne smeta me niti kada se način upotrebe nečega što je već postojalo promijeni, sve je to stvar navike... Pa sad, ne znam je li bilo neophodno mijenjati način komentiranja i slaganja komentara. Je li se netko na to žalio? Sad način komentiranja puno više nalikuje onome na Blog-u. I zašto mijenjati nešto što je radilo na opće zadovoljstvo? To me pak podsjeća na Microsoft. :(
Namjeravam s ovim postom testirati objavljivanje na naslovnoj stranici. Ukoliko to radi na način na koji se meni čini da radi, čini mi se da takvo ponašanje samo doprinosi većoj zbrci i općoj anarhiji. Lijepo je imati tako veliko povjerenje u svoje korisnike, ali nisam baš sigurna da ga svi zaslužuju i u slučaju da takvu mogućnost počnu zlorabiti oni koji takvo povjerenje ne zaslužuju, ovaj bi se blog servis jako brzo mogao pretvoriti u nešto jako neugodno za korištenje i poželjno za izbjegavanje. Još kad se tome doda obaveza stavljanja slike u post... ????????
Očekivala sam uz tako dramatično najavljivane promjene iznenađenja da će barem postati moguće ubacivanje smajlića.
Sa ovakvim načinom objavljivanja naslova posta umjesto naslova bloga na popisu svježih postova, postat će puno bitnije ustanovljavanje mojblog prijatelja (koji su, usput budi rečeno, svi nestali), a puno manje zabavno korištenje naslovne stranice servisa. :(
Jako je loše to što se sada još manje toga otvara u novom prozoru. :(
Sad da pokušam hvaliti da ne ostane gorak okus u ustima.
Sviđa mi se nova organizacija privatnih poruka. Istina, nestale su odaslane, ali možda je to samo meni jer sam imala problema s porukama prije ovih promjena. Sad imamo i draft za poruke. Čini mi se da toga prije nije bilo. :)
Čini mi se i zgodan koncept prijatelja.
I dobro, čini se da ima tu još puno novih mogućnosti, kao recimo onemogućavanje komentara samo na određenom postu (nisam isprobala) unošenje kategorija (koja je tazlika između kategorija i taga?) i unošenje nove stranice. Ovo zadnje mi se čini najzanimljivije, ali to sad nemam vremena isprobavati.
OK. Ovo je zapravo samo testiranje. U nadi da ćemo nešto iz toga naučiti i mi i administratori.
Savjet za one koji nikako ne mogu napisati novi post: probajte se prvo odjaviti (odlogirati) pa ponovo prijaviti. I koristite za to narančastu traku na vrhu stranice.
Ne mogu se praviti da nema komentara kojeg je na zadnjem postu ostavio Mladi Luk. I ma koliko se ja ne bojala da bi ijedno moje pseto moglo naškoditi nekoj mački, znam da postoje psi koji mogu naškoditi i ljudima, a ne samo mačkama. I iako smo bili napadnuti od mačke, i iako me jako ljuti to što mačke ne razumiju kada se psi žele samo igrati, opet znam da je sigurno puno više mačaka stradalo od psećih zubi nego što je pasa stradalo od mačjih kandži.
Iako zapravo nemam previše iskustva s mačkama, imam neku teoriju. Naime, mačke bije glas da su svojeglave. One su jednostavno mačke, takve kakve su. Ne zanima ih previše kakav im je gazda, važno je samo da ih hrani. A psi, oni obožavaju svog gazdu, njihova ćud uvelike ovisi o ćudi njihovog gazde. Zato ima tako puno i dobroćudnih i krvoločnih pasa. Da bismo znali treba li se psa bojati ili ne, moramo znati kakav mu je gazda.
Hvala.
Već sam je počela čitati. Istina, ne jurim, ionako znam kako završava, više me zabavlja istraživati jezik i zapravo uživati u trudu prevoditelja da njeguje jezik na koji prevodi. I, svima onima koji se vole baviti prijevodima, mogu reći da su Talijani naslov sedme knjige preveli baš kao i mi: I doni della Morte. Sad, budući da sedma knjiga na talijanskom izlazi tek 5. siječnja, postoji mogućnost da oni zapravo prevode s hrvatskog, a ne s engleskog jezika? 
Uuups, izgleda da poklon za nju nisam ni iznijela pod bor. Trči Natuknica u ormar... Nakon toga je moj muž (opet pametno) pitao moju mamu kako joj se sviđa novčanik? Koji novčanik? Uuuups! Još jedna trka do ormara. Ovaj put sam malo bolje pregledala ormar, nije li možda još koji poklon zaostao? Sva sreća da se sve to događalo u našem domu...
Posljednja nedjelja pred Božić.
U trećem tjednu Došašća razmišljamo o ljudima u potrebi. Ovo i jest vrijeme raznih dobrotvornih akcija s raznih strana.
Poruka drugog tjedna Došašća. Opet teško pitanje. Što to zapravo znači obratiti se? Očekujemo li mi od sebe da se obratimo? Očekujemo li to od drugih? (Uvijek.)
„Bdijte i budite pripravni!“ – to bi bila poruka u prvom tjednu došašća.
