Ne smije se zanemariti druženje!
Nije to samo priča o tome kako je čovjek društveno biće i stvoren da živi s drugim ljudima. I pas je društveno biće i to dobro zna. Ono što se ni jednom drugom živom biću ne može dogoditi, a čovjeku može, to je da se pobrka redoslijed prioriteta.
Ima i ona druga jedna priča o profesoru koji je pred studentima punio staklenu teglu kamenjem. Pretpostavljam da je svi znaju. Ako se tegla najprije napuni pijeskom (nevažnim sitnicama), krupno kamenje (stvari koje su nam bitne u životu) u nju neće stati. Zato je važno u teglu (život) trpati najprije najveće kamenje (s vrha liste prioriteta) i opet će ostati mjesta i za manje kamenje, i za šljunak pa i za pijesak. I na koncu, koliko god tegla bila puna, pa makar i samo pijeska, uvijek u nju stane i šalica kave (ili čaša pive, svejedno). Ono što profesor nije rekao, to je da, ako se tegla najprije napuni kavom (ili pivom), što baš i nije najbolje za želudac, u nju uvijek stane i kamenje i pijesak. Samo će izbaciti kavu (ili pivu) iz tegle. I to je ono što nam se prelako događa. Izbacujemo kavu (i pivu) iz tegle.
Imam jednu prijateljicu na poslu s kojom zajedno marendam. To je naših pola sata u danu, ili manje, kada razgovaramo o svemu što nam je na pameti, od djece do gmazova. Dogodilo nam se u zadnje vrijeme da nas je pritisnuo posao. Možda bismo to mogle i pripisati velikoj zavjeri, ali ja sam sklonija to pripisati koincidenciji. Naime, povećani obim posla nije bio uopće uzajamno povezan, samo se dogodio u slično vrijeme. I prođe dan, jedva da si stignemo reći „Dobro jutro!“ Može to tako neko vrijeme. Kada čovjek već zna da će morati ostati raditi prekovremeno, normalno je da odustane od čašice razgovora u nadi da će toliko ranije ipak doći kući. No, ako potraje dulje, čovjek se počne osjećati usamljeno. Ne, nema to veze što možda poslije dolazi kući, obitelji koja ga voli i u kojoj je sretan. Prestane zapravo i doma biti sretan jer posao zauzima ipak veliki dio dana i važno je i kako se tamo čovjek osjeća. Da ne spominjemo i mogućnost nošenja posla doma. Ono što je najgore od svega, to je da čovjek, kada se loše osjeća, nije niti sklon druženju, počinje izbjegavati druge ljude i onda kada ima vremena za njih i upada u začarani krug iz kojeg se je teško izvući. Zapravo, opće je poznata stvar da ljudi koji vole vršiti mobbing na poslu nastoje svoje žrtve izolirati od drugih ljudi. Nastoje ih presjeći i onemogućiti ih da razmjenjuju iskustva i doživljaje s drugim kolegama. Žele da se osjete sami i ovisni o onima koji ih maltretiraju.
Ne, nije svaki povećani obim posla posljedica mobbinga. I svatko može izdržati neko vrijeme povećanog obima posla. Ipak, nije loše ostati budan i naći načina da se odupre mobbingu, ako on postoji. Druženje s kolegama je svakako jedan od načina na koji se možemo zaštititi. Ne treba ga nikada podcjenjivati. Ne treba to biti mnogo. Može i samo pet minuta u danu. Pet minuta oslobađanja pritiska koji se u nama gomila, pet minuta kada možemo reći što nam stoji na srcu, kada možemo ćuti da i drugi ljudi imaju slične probleme, da nismo sami, pet minuta kada možemo dobiti ili dati i poneki savjet. Ne treba nikada zanemariti tih pet minuta. Jer, velika je vjerojatnost da ćemo, tako osvježeni, biti i efikasniji u poslu. Dakle, tih pet minuta ne znači nužno i pet minuta kasnijeg odlaska s posla, može to značiti i pola sata ranijeg odlaska.
Tko mi ne vjeruje, neka prvo proba. U sredinama u kojima su šefovi već polomili sve međuljudske odnose, to će sigurno ići nešto teže, ali je moguće. I ne treba uvijek vjerovati kada nam netko kaže nešto loše o drugome. Možda je to samo pokušaj da nas razdvoji, da nas osami. Dozvolimo si da upoznamo svaku osobu.
Kako bi bilo...
Nazovem razrednicu svoje kćeri da joj kažem da je dijete bolesno.
„Znam,“ kaže ona. (Ima nešto u tome da je ona ipak profesorica matematike.)
„A da? Priča se o tome?“
„Ma neee, ali nije ona dijete koje izostaje bez veze.“
A meni se perje počinje kočeperiti. „Ne znam hoće li se ovog tjedna vratiti u školu.“
„Neka ona samo bude kući dokle god ne ozdravi. Ne daj Bože da dođe u školu pa da joj bude poslije još gore!“ (I stvarno, činilo se da joj je bolje i da bi se mogla vratiti u školu, a onda joj se pogoršalo. Da je išla u školu, mislili bismo da je zbog toga.)
Istovremeno drugu kćer grebe grlo, ali niti ne želi mjeriti temperaturu, ne pada joj na pamet izostati iz škole, a još manje s natjecanja koje slijedi. Ona tvrdi da nije bolesna. I svi joj vjerujemo. Možda i nije.
Treća kći kiše, šmrca, neprestano mjeri temperaturu ne bi li našla razloga da ne ide u školu, ali ne pomaže joj. I njoj učiteljica kaže nek ostane doma ako joj bude gore, ali mi je šaljemo u školu jer joj nije gore. Možda je i zarazila nekoga, možda će nekome biti gore, ali ne bi bilo dobro da izostaje iz škole bez veze, zar ne?
Ja sam sretna što sam počela kihati tek u petak (i to zbog Babuna, ne zato što sam bila u kontaktu s bolesnim ljudima) jer dolazi vikend pa se možda uspijem oporaviti do ponedjeljka.
I onda si mislim, kako bi to bilo kada bismo svi na svaki znak prehlade ostajali kući... (Sjetila sam se sada svoje najstarije, kada je još išla u vrtić. Bili smo ih u više navrata upisivali u jaslice pa onda ispisivali jer su bile prečesto bolesne. I onda ona kaže: „Ja bih se ispisala iz vrtića. I da se mama i tata ispišu s posla pa da možemo svi zajedno biti doma.“) Uglavnom, da ne idemo na posao kad počnemo kihati ili šmrcati, da djeca ne idu u školu prehlađena, bolesti bi se puno manje širile i bilo bi puno više zdravih ljudi. S druge strane, bilo bi i puno više radnih mjesta jer bi trebalo imati neprestano spremne rezerve koje bi uskočile umjesto bolesnih ljudi. Malo bi bilo nezgodno za vrijeme sezone zdravlja, ali tada bi se moglo ljude slati na godišnji odmor. U školi bi bilo malo kompliciranije jer bi dijete propustilo dio gradiva. Ali, kada bi cilj škole bio da djeca nešto nauče, a ne da budu statistički podatak, onda ni to ne bi smetalo. U Americi postoji pojam homeschooling. Pričala sam s jednom ženom koja je homeschoolala svoju djecu. Kaže, davno ih je prestala ona podučavati. Oni uče sami, a ona samo nadgleda napredak. Lako je njoj kada je ona istovremeno i nastavnik i roditelj. Valjda se neće svađati sama sa sobom? Ona je samo naučila svoju djecu da samostalno koriste izvore znanja. Kada bi i roditelji i školski sustav imali isti cilj: razviti i odgojiti samostalnu djecu, onda izostanak s nastave ne bi bio nikakav problem. Onda bi svi nastavnici, kao i ona razrednica s početka priče, bili uvjereni da postoji dobar razlog zbog kojeg djeca izostaju s nastave. Onda bi nastavnici samo nadgledali napredak djece. Onda bi i uočavali koje dijete zapinje i treba mu veća pomoć. Onda bi više odgovarali na pitanja, a manje ih postavljali. Onda bi djeca lakše otkrila što vole, u čemu će se najbolje ostvariti i koji put žele slijediti. Ali ne, mi danas imamo Bolonju koja, čak i onu djecu, zapravo mlade ljude, koji su odgajani tako da budu samostalni, pokušava pretvoriti u nesamostalnu i ovisnu derišćad.
More me vidilo, pa ja niti o prehladama ne mogu pričati, a da ne završim na školstvu...
Za vrijeme moje none bilo je reda
Ona je uvijek ustajala u ranu zoru i obavezno bi prilegla nakon ručka. Ništa je u tome nije moglo spriječiti. Ona je znala posao delegirati, znala ga je organizirati, a znala ga je i odraditi. Ona je kuhala, šivala, vezla. Uvijek. Ona je birala programe na televiziji. Neke serije su gledala sva djeca u mom razredu osim mene jer su počele s tučnjavom ili s previše gole kože i dalje se nije istraživalo jesu li se tako i nastavljale, bile su jednostavno zabranjene.
Za vrijeme moje none, uvijek se išlo na put prije svitanja. Ustajali smo u četiri u jutro i sve bi torbe i kutije i ljudi bili u autu prije šest. A nezaboravni su mi odlasci iz Paga. Uvijek prva Vanga (trajekt), povlačenje torbi po praznim ulicama i žice pune lastavica koje cvrkuću, vrište zapravo. Nikada mi se to nije činilo kao tlaka, više kao nešto uzbudljivo. Danas više nije tako. Ne znam zašto. Prije sam mislila da stvari ne mogu biti drugačije od onoga kako je to moja nona radila. Sada su sasvim drugačije. Ja ne znam kao ona. Ne zna ni moja mama, očito. Ne kažem da je ovo bolje ili lošije. Samo drugačije. Ali nekad mi fali ona energija koju je imala nona... Žao mi je što moja djeca baš nisu doživjela takva rana uzbudljiva buđenja. Dobro, osim puta u Gardaland.
Glupi ljudi
Moja nona je voljela reći kako joj je puno lakše imati posla sa zločestim čovjekom nego s glupim. Jer zločestom čovjeku možeš predvidjeti postupke, obično će učiniti samo ono što mu koristi. Moraš samo paziti da mu ne staneš na put i neće ti naškoditi. Glupi čovjek je nepredvidiv. Po toj definiciji, svi zlobni ljudi su zapravo glupi, a ne zločesti, jer zloba ti se uvijek obije natrag o glavu.
Obično se glupima proglašava ljude koji neke stvari slabije kopčaju, teže razumiju, ne mogu naučiti. Takvi ljudi mi nisu nikad bili teški. Kad vidiš dobru volju kod čovjeka, nije teško s njime potrošiti vrijeme. Ima ljudi koji ne znaju infinitezimalni račun, ali ih to ne sprječava da budu čak i znanstvenici, ima ljudi koji nisu nikada pročitali razne velikane svjetske književnosti, ali su svejedno sjajno odgojili svoju djecu, ima ljudi koji se možda ne znaju niti potpisati, ali mogu pošteno odraditi svoj posao. Takvi ljudi zaslužuju svako poštovanje i ne bih ih nikad nazvala glupima.
Izbezumljuju me ljudi kod kojih je tako očito da ne žele nešto naučiti. Ili misle da postoje drugi ljudi koji će taj posao za njih odraditi, ili se nečega strašno boje i ne žele niti pokušati naučiti nešto novo. Takvi ljudi su mi teški.
|
