Kako to izgleda među psima i mačkama

Upozoravaju se ljudi osjetljiva srca, posebno oni bez iskustva na tom polju, da ne gledaju scene koje slijede jer bi mogle izazvati šok. Morate imati na umu da se radi o pasmini koja je uzgojena upravo za borbe.

A može i ovako:

Budući da se bliže apstinencijski dani, ovako se ja pripremam za njih.

Mrežu isplela natuknica u 29. studeni 2007 7:10:00 | 30 ukras(a)

Big Brother

Umjetno oblikovani uvjeti, istina, umjetno odabrane pojedinosti, vjerojatno i s namjerom manipulacije. Ipak, posve pušta na površinu ljudsku prirodu. Malo karikirano, jer pritisak je nadprosječan. Ali zanimljivo je kako svijest o kamerama na svakom kutu ne sprječava ljude da muljaju, da kažu nekom jedno, drugom drugo... Kao da ne znaju da kod izlaska ljudi dobiju trake sa snimkama i da će sve to moći vidjeti. Pitaju li se ti ljudi koga će moći na kraju pogledati u oči? Ove godine je BB još okrutniji, direktno ih suočava s njihovim muljanjem.

Ali nije li tako i u životu? Osim što se sve ne snima. Ipak, znamo li kada će nešto što smo rekli ili učinili doći do ušiju do kojih ne bismo htjeli da dođe?

Kad smo se moj Debeli i ja zaljubili, nakon nekog vremena smo otkrili da je njegova ujna zapravo jako dobra prijateljica sa sestrom moje mame još iz školskih dana. Upoznali smo se sasvim drugim putovima, ali ispalo je tako. Tada mi je moja mama došla: „Zamisli da sam ja radila gluposti u svojoj mladosti, sada bi to moglo utjecati na tvoju sreću!“ Teško da bi nas moglo rastaviti, ali da je moglo priskrbiti nam težak period, svakako je.

Zato je zapravo dobro kod svakog postupka pitati se – želimo li da se o tome priča? Ako unaprijed ne želimo da netko dozna ono što namjeravamo učiniti ili reći, bilo bi pametno upitati se – želimo li to doista učiniti ili reći?

Sa suprotne strane gledano, čovjek bi trebao biti spreman stati iza vlastitih postupaka, čak i ako smatra da je pogriješio, čak i ako se toga srami, ali pogotovo ako smatra da je postupio ispravno.

Ako smatramo da je nešto ispravno učiniti, onda nas ne treba smetati da se o tome priča. Ako smatramo da nešto nije ispravno učiniti, onda nemojmo. Ako tek naknadno shvatimo da je neki postupak bio pogrešan, onda sposobnošću pričanja o njemu pokazujemo da smo to nadrasli i da je velika vjerojatnost da nećemo ponoviti istu grešku.

Evo primjera mojeg Problematičnog Zlata: „Ako te pitam smijem li nešto, odgovori mi samo sa da ili ne! Ne moraš mi objašnjavati zašto ne.“ Ne želi slušati o svojim propustima.

Mrežu isplela natuknica u 26. studeni 2007 7:04:00 | 43 ukras(a)

Blog identitet

Bili nam jednom u posjeti rođaci. I mali rođak sjedne za kompjuter i krene šetati po blogovima. Skuži da je jedna od mojih kćeri ostala ulogirana i počne ostavljati komentare u njeno ime.
Moram priznati da me oduševila njena reakcija. Bila je ogorčena. A ja sam bila ponosna na svoje dijete kako ona svoj blog identitet smatra nečim ozbiljnim, čime ne može raspolagati svatko kako hoće. Bila sam tada sigurna da ona to nikad ne bi nekom drugom napravila.
To je isto jedna vrsta poštovanja. Osobi koju poštujemo nikada tako nešto ne bismo napravili. Osoba koja poštuje sebe nikada to nikome ne bi napravila.

Svi smo mi ovdje na internetu na svoj način anonimni. Čak i oni koji stavljaju svoje ime i prezime u javnost. Jer nikad ne možemo biti sigurni da to ime i prezime nisu izmišljeni. Ime i prezime nisu ni važni. Svatko od nas na ovaj ili onaj način, kroz stihove ili prozu, kroz istinite ili izmišljene priče, pokazuje svoje stavove i poglede na svijet i stvara svoj virtualni lik. Bez obzira na to je li taj lik baš sličan našem pravom liku, je li slika nečega čemu težimo, sakriva li ili otkriva neke istine duboko u nama. Svaki naš virtualni lik je osoba.

Često ostavljamo svoje blogove otvorene anonimnim komentatorima. Ima za to više razloga. Često se kao „anonimni“ komentatori pojavljuju ljudi koji koriste druge blog servise, onda uz neregistrirani potpis ostave i link na svoj blog. Jer ni oni ni mi ne želimo svoje druženje ograničiti samo na jedan blog servis. Postoje ljudi koji uopće nemaju svog bloga, a žele komentirati blogerima koje poznaju. Onda ostave neki svoj potpis po kojem bloger zna tko mu je to komentirao. Postoji problem s javnim računalima, onima koja su na raspolaganju mnogim ljudima. Tada treba biti jako pažljiv da čovjek ne ostane ulogiran pa tako ne dadne svoj identitet pa i privatne poruke na raspolaganje bilo kojem prolazniku. Dobra je stvar da blog identitet nije baš i bankovni račun. Postoje ljudi kojima je možda samo naporno ukucavati username i password pa komentiraju neregistrirani, ali ih zapravo nije teško prepoznati prema načinu pisanja.
Tako zapravo mnogi neregistrirani korisnici uopće nisu anonimni. Iako bi trebali biti svjesni da na taj način daju više prilike nekom zlonamjernom da upotrijebi njihov potpis u, da, baš kao što riječ i kaže, zloj namjeri.

Opet, i mi možemo naćuliti oči i primijetiti da komentar uopće nije u skladu s onim na što smo od neke osobe navikli.
Ja baš nisam osoba koja bi krenula u potragu za blogom neke neregistrirane osobe koju još ni na koji način nisam upoznala – poput onog čuđenja što se kod mene bijaše pojavio. Zato sam u prvi mah i obrisala taj komentar jer je razgovor s takvim komentatorom poput razgovora s Velikim bratom – bićem bez lica.

Ima ljudi koji žele komentirati, ali im je neugodno priznati da se radi upravo o njima pa samo za tu prigodu postaju anonimusi. Takvi bi ljudi trebali znati da nipošto nisu jedini koji proživljavaju probleme koje se boje priznati. Svakako je pohvalno da makar i anonimno nastoje ukazati na probleme koji postoje. Trebali bi osjetiti da mogu dobiti ruku pomoći, da je trebaju zatražiti i da će je lakše dobiti ako ne ostanu anonimni.

Ipak, mislim da je ključna riječ POŠTOVANJE. Čovjek najprije treba naučiti poštovati sebe kao osobu. To je polazišna točka. Zatim treba naučiti pružati poštovanje koje bi htio dobiti za sebe. Nakon toga se više neće ni morati boriti da zadobije poštovanje drugih ljudi, ono dolazi samo.

Uh, što mi je bio dugi time out!

Mrežu isplela natuknica u 23. studeni 2007 16:35:00 | 45 ukras(a)

Nogomet

- Što je počeo pljusak?
- Dobro jutro! Pljušti cijelo vrijeme.
- Pa kako lopta tako dobro skače, a ne vuče se po podu kao na onoj prošloj utakmici?
- Jesi kad čula za makedonsku travu?
- Ne.
- A jesi kad čula za englesku travu?
- Ne.

Evo, malo odmora.

Mrežu isplela natuknica u 22. studeni 2007 20:13:00 | 18 ukras(a)

Priča o križu mog života

Razgovarala sam jednom s jednim čovjekom, i sad stvarno ne znam što ga je navelo na to, ali ispričao mi je jednu drugu priču.

Bila jednom cijela jedna grupa ljudi koji su se spremali na svoj životni put. Svi su najprije trebali odabrati svoj križ kojeg su na tom putu trebali nositi. I sad, kako to obično biva, neki su križevi bili glomazni, ali manje težine, neki su bili teži, ali možda spretniji za nošenje, bilo ih je vrlo raznolikih. I jedan čovjek u cijeloj toj gomili križeva pronađe jedan sasvim malen i lagan. I sretan je bio taj čovjek dok su svi išli uzbrdo, mnogi su se, noseći svoje križeve znojili, umarali, zastajkivali, a on je veselo koračao i bez problema se bližio vrhu brda. No, kad su došli do vrha tog brda, odjednom se pred njima stvori provalija. Svi oni s dugačkim, velikim križevima, jednostavno su prebacili svoj križ preko provalije, poput mosta, i prešli preko njega na drugu stranu. A on to nije mogao.

„To je moj život!“ rekla sam kad sam čula priču. Moje djetinjstvo, moja mladost, bili su tako jednostavni, lagani i lijepi. Doista sam imala osjećaj da se penjem prema nebesima potpuno neopterećena i sretna. A onda su došli prvi problemi u životu. Iskreno, jednostavni, sasvim obični problemi. Ništa kroz što nisu prošli i mnogi drugi ljudi. Ali ja nisam pojma imala kako se nositi s tim problemima. Meni su se oni činili smak svijeta (a nisam imala ni interneta da potražim savjet iskusnijih osoba ). Ono što ova priča doista govori, to je da nas svaka nedaća u životu priprema bolje za neku novu nedaću. Ako nam je život previše lagan, past ćemo i pod najmanjom poteškoćom. I sad, iskreno, ne znam što se točno dogodilo s tim mojim čovjekom. Možda je ipak pronašao neki put niz tu liticu pa onda uzbrdo uz nasuprotnu liticu. Jer čini se da on opet lagano korača naprijed, ne osjećajući teret svoga križa. Ne znam ni kako je s drugim ljudima. Možda se križevi istroše tarući o zemlju pa s vremenom postanu lakši, možda se ljudima razviju mišići noseći križ pa im postane lakše nositi ga. Svakako mislim da svađe s vlastitim križem nipošto ne olakšavaju život. Iskreno se nadam da svaki čovjek može doživjeti dan kad mu se njegov križ više ne čini teškim, bilo da ga zavoli, bilo da postane spretniji i nauči živjeti s njime. A možda sam ja samo slabi čovjek, pa Bog zna da mi ne smije dati preteški križ?

Mrežu isplela natuknica u 20. studeni 2007 7:00:00 | 64 ukras(a)

Jesmo li izgubili rat?

Ne znam je li toga svjestan, ali primijetila sam da se jedino Babun zakvačio za riječ pobjednik iz mog prijašnjeg posta.
Budući da našu povijest i dalje ne pišemo mi, sumnja u pobjedu je sasvim na mjestu.

Na stranu teorija zavjere, postoje ljudi na svijetu koji imaju veću moć u krojenju karti i oni koji u tome nemaju nikakve moći. Stavljanjem Hrvatske na zemljopisne karte, mislim da smo ih pošteno zafrknuli, svejedno.

Ipak, što je pobjeda? Jesu li doista žrtve bile uzaludne? I što je to prava osveta?

Ne mogu, a da se ne sjetim jedne Židovke koja je preživjela koncentracioni logor. Oh, zapravo postoji i mogućnost da netko od ljudi koji me čitaju čak znade i ime te žene kao i još poneki njen dodatni značaj. Ja sam doista loša u pamćenju tih pojedinosti. Ali volim pamtiti poruke. A ona je rekla da je za nju najveća osveta ta da živi sretan život. Da se najbolje osvećuje onima koji su njen život pokušali upropastiti tako da uživa u sitnicama u životu, da je osnovala sretnu obitelj, da se raduje svojoj djeci i svakome novom danu.

E, pa budimo osvetoljubivi, naučimo se živjeti sretno!

Dokle god plačemo nad svojim sudbinama i ništa ne poduzimamo, da, izgubili smo rat. Dokle god samo čekamo da nam drugi riješe naše probleme, da, žrtve su bile uzaludne.

Mrežu isplela natuknica u 19. studeni 2007 7:13:00 | 28 ukras(a)

Sjetimo se Vukovara

U nekom čudnom uvjerenju da povijest pišu pobjednici, a istovremeno ne znajući što zapravo riječ pobjednik znači, usudimo se Zlo nazvati Zlim, usudimo se žrtvi pružiti toplu ruku.

Jesu li sve ove svijeće uzalud? Bi li bilo bolje novac potrošen za svijeće poslati Vukovarcima da lakše ostvare nova radna mjesta? Ne. „Jer siromahe imate uvijek uza se,“ (Iv. 12, 8) a ovo je jedan dan u godini. Zagađuju li ove svijeće okolinu? Ne. One su ovdje da čiste našu svijest. Zagađena svijest puno je štetnija od zagađene okoline. Sjetimo se Vukovara. Nemojmo dozvoliti da se to događa bilo gdje po svijetu.

Buri unatoč, svijeće gore...

Mrežu isplela natuknica u 17. studeni 2007 19:24:00 | 22 ukras(a)

Priča o križu u životu

Bio jednom jedan čovjek i bio je silno nesretan. Neprestano mu se činilo da je njegov život jako težak i molio je Boga da mu dadne lakši križ u životu. Jednog dana, dosadi Bogu molitva tog čovjeka te mu pošalje anđela. Anđeo ga odvede u jednu veliku prostoriju punu raznih križeva. Kaže mu anđeo: „Evo, ovdje možeš birati novi križ svojega života. Uzmi si vremena, koliko god ti treba.“ I čovjek je pomno proučavao križeve, svakoga je mjerkao, pokušao ponijeti, i na koncu se odlučio za jednoga. Rekao je: „Evo, ovo je križ kojeg želim!“ Tada mu anđeo odgovori: „A sada pogledaj komu je taj križ do sada pripadao.“ Na križu je pisalo ime tog čovjeka. Odabrao je svoj vlastiti križ.

Ovu sam priču čula davno. Ne znam više ni tko mi ju je ispričao, a kamoli tko ju je izmislio. I nije mi cilj raspravljati o vjeri, svatko svoju vjeru nosi u svome srcu na svoj način. Ali nekako je općeprihvaćeno da riječ križ predstavlja tegobe u čovjekovu životu. Mislim isto da smo svi svjesni da život bez tegoba ne postoji. Stvar je u tome da smo svi razne naravi i neke tegobe podnosimo lakše nego neke druge, i za svakog su čovjeka drugačije te tegobe koje podnosi lakše. Prema ovoj priči, tegobe koje su nam dane upravo su one koje nam najbolje pašu. Moja prabaka je običavala reći da Bog nikad ne daje križ kojeg ne možemo podnijeti. Znam, to je već vjera. Ipak, kad pomislimo da nam je neka od tegoba preteška, upitajmo se – čime bi se mogla zamijeniti? Jesmo li sigurni da bi ta zamjenska tegoba bila lakša? Ja nisam. :)

Mrežu isplela natuknica u 16. studeni 2007 7:15:00 | 43 ukras(a)

Koktel domjenak povodom završetka Medejine izložbe

Dragi naši uzvanici i gosti, velika mi je čast ugostiti vas u ovom mom skromnom kutu povodom završetka već druge Medejine izložbe na ovim prostorima!

Ovaj post će se vjerojatno malo dulje otvarati, ali nadam se vašem strpljenju.

Znam, znam, običaj je organizirati domjenke pri otvorenjima izložbi i ne, nije da mi slavimo sada što je izložba gotova. Ali ovo je ipak jedno malo drugačije mjesto. Slike možete slobodno pogledati i nakon zatvaranja, ne morate za to napustiti toplinu svog toplog doma pa navalite!

Za početak, malo šampanjca, a ako vam je hladno, možete se zagrijati uz malo čaja.

Evo malo kavijara, kanapea, nareska i raznih grickalica...

Ponudite se slatkišima

koje možete začiniti šarenim koktelima.

Bilo je tu i nekih poklona... , a možemo dodati i malo cvijeća... znamo da Medeja voli suncokrete...

Zadnji put je bila prilična navala na lubenice pa ćemo ih ponovo ponuditi, a evo i malo sezonskog voća:

Budući da na početku nije bilo nikakvog rezanja trakice, za kraj ćemo jednu zamotati...

Dobra zabava!

Mrežu isplela natuknica u 13. studeni 2007 7:12:00 | 49 ukras(a)

Nagli pokreti i psi

Uče nas uglavnom da se u blizini životinja ne smiju koristiti nagli pokreti jer to životinje plaši, a uplašene bi mogle prijeći i u napad.

Zenzenina priča u komentaru na moj prethodni post podsjetila me na jednu drugu djevojčicu, ma sigurno još nije imala niti dvije godine. Isto je tako pojurila prema mom psu, samo što joj roditelji nisu bili izbezumljeni, možda i zato što nije bio veličine kamp kućice. Pas je mirno sjedio, a dijete mu je dojurilo i ravno turilo ruku u usta. Pas nije ni trepnuo okom, a kamoli se uplašio, samo je mrtav hladan oblizao djetetu ruku.

Naravno da to nije pretpostavka od koje nije baš najpametnije poći. Sigurno ima pasa koji ne bi baš ostali tako hladnokrvni. S druge strane, pretjerani strah gazda i stvara agresivne pse.

Moj prvi pas je rastao u dvorištu koje je bilo u blizini jednog kafića i često su onuda prolazili pijani ljudi koji se nisu baš dobro ponašali. Zato on nije volio pijance. Rijetko je lajao, ali kad je lajao na nekoga, mogao si biti siguran da je čovjek pijan.
Jednom smo se tako šetali nekom mračnom uličicom i padala je kiša, odjednom je iz mraka izletio neki čovjek. Bila sam uvjerena da će se pas razlajati ko blesav, iz straha, ali ne, nije niti mrdnuo uhom. On je puno bolje od mene znao da se nema razloga plašiti tog čovjeka.

Moja trenutna kujica jako puno laje. Čini se zapravo da laje na sve i svakoga. A onda, opet, neke ljude vidi po prvi puta u životu i odmah im se počne umiljavati kao da su stari prijatelji. Dugo sam pokušavala shvatiti po kojem kriteriju bira ljude na koje će lajati. Na koncu sam došla do zaključka da je, osim na ljude koji se zaista boje pasa, osjetljiva na neiskrene ljude. Smetaju joj čak i ljudi koji se boje glasno izreći svoje mišljenje, ljudi s nedostatkom samopouzdanja, ali ljudi koji bezočno lažu ne smiju niti frizuru popraviti u njenoj prisutnosti. To je činjenica.
Neki dan sam se tako s njom vraćala iz šetnje. Na stubištu nije gorilo svjetlo što bi bio nekakav znak da tamo nema ni ljudi. Kako smo se mi približile vratima, tako je iza njih izletjela jedna žena. Nas dvije smo se obje prepale jedna druge, ali kujica nije ni brkom mrdnula.

Eto, čini mi se da s psima baš i nisu presudni nagli pokreti...

Mrežu isplela natuknica u 11. studeni 2007 15:13:00 | 32 ukras(a)

Najopasnija su čudovišta na šest nogu

Kako to obično biva, imam preko nekoliko prijateljica čija su djeca vršnjaci s nekom od moje djece. Jedna od njih je jednom, dok su nam djeca bila još mala, rekla da najviše voli doći k meni u posjetu jer je moj stan baš prilagođen maloj djeci. Sve što bi se moglo razbiti, sve što bi u njihovim rukama moglo postati opasno, sve je izvan njihova dosega. Tako ona, kad je u posjeti, ne mora neprestano bdjeti nad djetetom već se može opustiti u ugodnom čavrljanju. U domovima bez djece nije baš tako, kad ljudi uređuju takav stan, ne pitaju se hoće li staviti skupocjenu vazu negdje gdje bi je dijete moglo dohvatiti, nemaju igračke kojima bi se dijete moglo zabaviti pa u takvim stanovima djeca postaju prava mala opasna čudovišta na dvije noge.

Neću spominjati koliko su nam šalica i čaša u svojim naletima veselja prolila čudovišta na četiri noge, koliko su čarapa rasparali a i ponešto namještaja uništili.

No, ono što mogu učiniti čudovišta na šest nogu, to ni najbujnija mašta ne može smisliti!

Bilo je to vrijeme kad je Problematično Zlato bilo sasvim mala beba i još ni približno nije bilo Problematično. Mama je bila na porodiljskom, Crno Sunce nije ni približno bilo tako Crno, svega četrnaest mjeseci starije od svoje sestre, taman je otkrivalo sve čari kretanja s pelenama na guzi. Nona je bila jako dobra, htjela je Mami olakšati život pa je svakog dana dolazila skuhati ručak i pomoći oko dječice. Tako je bilo i tog dana. Na putu do Mame i dječice, svratila je u mesnicu i kupila pileće filete koje je planirala spremiti za ručak. Stavila je filete u tanjur na stol i krenula guliti krumpire i pristaviti juhu. Mama je taman dojila Zlato u sobi i nekako je svima pasalo što se Sunce zabavlja samo. Pas je, normalno, nanjušio filete i pobožno sjeo pred stolom, vjerojatno pokušavajući razviti svoje telekinetičke sposobnosti. Ne bi on nikada sam uzeo te filete, barem ne dok je još netko bio u istoj prostoriji. Ali tu je bilo Sunce! Vidi dijete da Psu sline cure. Jadno malo blago! Ne možemo ga valjda pustiti da se toliko pati! Sad će ona njemu pomoći. I tako uzme sunce jedan filet i doda Psu. A Pas presretan, žvače i maše repom. Brzina kojom ga je smazao očito pokazuje da mu to nije dovoljno. Treba mu još! I tako dijete dodaje pasiću jedan po jedan komad mesa, a meso ne stiže niti pod taknuti, već ga nema. Dok je Nona otkrila što se događa, već je skoro cijelo meso nestalo. Što je Noni preostalo nego vratiti se u mesnicu po još mesa? „Dolaze vam iznenadni gosti?“ pita je simpatična prodavačica. „Da, da,“ kaže jadna Nona, sve joj je neugodno priznati da je Pas pojeo mesa za petoro ljudi.

Mogla bih spominjati još i niz prilika kada su djeca rado podijelila svoj obrok sa psom. Zar je onda čudo što psi vole djecu iako ih ovi zapravo neprestano maltretiraju?

Mrežu isplela natuknica u 9. studeni 2007 6:39:00 | 24 ukras(a)

Kakva sam ja mama!

Kad je moje Crno Sunce navršilo dvije godine, trebalo je ići na sistematski pregled. Ne znam sad više kako sam znala da će na tom pregledu trebati napraviti i probu protiv tuberkuloze, vjerojatno je bila nešto bolesna prije toga pa mi je doktorica najavila. Tako sam mogla lijepo pripremiti dijete na sve što je na pregledu čeka. Rekla sam joj da će dobiti mali pik, ta će to malo bubati, ali će brzo proći. Kod doktorice, posjeli smo dijete mami u krilo i mama je držala ručicu. Dijete se uopće nije bunilo, strpljivo je šutjelo i čekalo da sestra makne iglu. Tada je samo rekla: „Mama, pusu dat!“

Kako sam ja tada bila ponosna mama! Mislila sam kako sam dobro odgojila dijete. Vidiš kako je moguće pripremiti dijete za doktoricu i kako tada nema nikakvih problema! Stvarno sam mislila da sam faca.

Godinu dana i koji mjesec kasnije, trebalo je proći istu proceduru i s Problematičnim Zlatom. Ja sam bila već iskusna mama, sve sam znala pa sam tako i Problematično Zlato pripremila za sistematski pregled. Ispričala sam joj sve priče i o pikici, i o tome kako će malo bubati i kako će mama biti s njom. Kako smo ušli u ambulantu, dijete se je počelo derati i nije prestalo sve dok nismo izašli.

Tada sam shvatila da možda i nije sve u mom odgoju.

Mrežu isplela natuknica u 7. studeni 2007 7:33:00 | 35 ukras(a)

Moj prilog knjižici „Smiješak, molim!“

Moj tata je u mladosti bio sportaš. Kad je postao „ozbiljan“ i prestao se aktivno baviti sportom, kilice su se lagano nasložile.
Moja prijateljica i ja bile smo sasvim obične djevojke. Kad sada gledam djevojke s kratkim majicama i hlačama s niskim strukovima i trbuščićima koji se sunčaju između toga dvoje, mi smo zapravo bile anoreksične. Ali mi smo mislile da smo jako debele i htjele smo poduzeti nešto na tu temu. Tako smo zaključile da bi nam džoging dobro došao.
Moj tata je zaključio da bi dobro došao i njemu, a ujedno bi se puno sigurnije osjećao kada bi trčao uz nas umjesto da nas pusti mlade, zgodne i nezaštićene u ralje nepoznatih mračnih staza.

I tako smo nas troje neko vrijeme redovito džogali po Kantridi, ne po stadionu, nego uz cestu, lijepi ravni predio bez značajnih uzbrdica i nizbrdica i prihvatljivo osvijetljen. Ne pitajte me sada što je to značilo redovito, ne sjećam se više, nije to baš tako dugo trajalo.

Jedne večeri, trčimo mi tako, kad eto nam u susret trči još jedan džoger. Ja sam bila gotova. Raspala sam se od smijeha. Njih dvoje su me gledali i nisu baš uspjeli shvatiti što je tako smiješno. Ja im baš nisam uspjela objasniti. Kad bih i pokušala, uglavnom bih samo nastavila umirati od smijeha. Mislim da je tu negdje bio kraj našeg džoganja. Uostalom, pet minuta smijeha je isto kao i koliko kilometara trčanja? Meni je bilo dovoljno sjetiti se tog „susreta“ i eto smijeha za dva tri dana džoganja!

Ne pitajte me ni vi što je tu tako smiješno? Nehehehe znahahahaham. :D

Mrežu isplela natuknica u 5. studeni 2007 7:03:00 | 30 ukras(a)

Neodlučnost

Mene je moj tata učio voziti.
Možda to baš i spada u sve ove priče o našim dragima kojih smo se sjećali ovih dana... Meni moj tata jednostavno nije na groblju. On je uza mene uvijek kada vozim. On baš nije bio čovjek od puno riječi, ponekad sam mislila da nas uopće ne odgaja. Dok nisam shvatila da se to malo riječi koje nam je dao, i meni i mojoj sestri, duboko urezalo u pamćenje i srce i da se one baš ničim ne daju izbrisati. Nikad ništa nije bilo potrebno da kaže dvaput. Jedna njegova rečenica i to je postajalo pravilo života. Ne znam, nemojte me pitati kako je to postigao. Možda baš zato što tih rečenica nije bilo puno.

Tako je on bio moj glavni učitelj vožnje. Išla sam ja na vozački, normalno, ali nakon stjecanja te čarobne roza knjižice, još dugo je sjedio uz mene dok bih vozila. Iako zakon to tada nije nalagao. On je to smatrao potrebnim. A i ja sam se tako bolje osjećala. Bio je divan suvozač. Strpljiv, smiren, uvijek pun pametnih savjeta. Vozila sam jednom mamu i nikada više. Vozila sam i muža, u više navrata, ali to mi je i dalje prenaporno. Tatu je bio užitak voziti! Ah, za tatu je bio užitak i kuhati, ali to nije tema ovog posta.

Jednom sam sanjala da vozim auto. I vozim ja tako cestom. Odjednom ugledam pred sobom kako neki auto izlazi na cestu, u natrag. I razmišljam – da li da stanem ili da ga obiđem? Da li da stanem ili da ga obiđem? I tako, dok se ja nisam mogla odlučiti, nisam ni stala niti ga obišla. Budući da je to ipak bio san, lijepo sam prošla kroz taj auto, nisam se zaustavila niti da raspravljam s drugim vozačem o šteti na autima niti o tome tko je kriv, ali znala sam da je auto jako oštećen. Da, čudila sam se što i dalje vozi.  I mislila sam u sebi „Ubit će me tata!“

Ispričala sam mu taj san.  I on mi je rekao: „Da, vidiš, to je neodlučnost. Ona je najgora. Da si ga odlučila obići, ne bi se ništa dogodilo. Da si odlučila stati, ne bi se ništa dogodilo. Ali, baš zato što si bila neodlučna, ti si se sudarila. Bolje je donijeti bilo kakvu odluku nego biti neodlučan.“ I eto, budući da mi je to rekao moj tata, to je postalo još jedno pravilo u mojem životu. Bolje odlučiti i nešto krivo nego ne odlučiti ništa. To ne znači da se odluka ne može jednog dana i promijeniti, ali mora vrijediti barem neko vrijeme. I ne samo u vožnji.

I još me je neke stvari naučio. Kad te netko prestiže, nemoj mijenjati brzinu, nemoj ni ubrzavati, niti usporavati, pusti čovjeka da sam odredi svoj ritam. Ako zaključi da te ne uspijeva prestići jer netko dolazi u susret, a ti usporiš, moglo bi biti gadno. Kada prelaziš cestu, čini to ravnomjerno, bez istrčavanja i bez zaustavljanja, kako bi drugi sudionici u prometu mogli predvidjeti tvoje kretanje i prilagoditi se. Ni za pješake neodlučnost nipošto nije preporučljiva. Naravno, sve to uz pojačani oprez. Nećemo baš pustiti da budemo pregaženi samo zato da ne bismo promijenili brzinu ili smjer kretanja.

Tako je mene učio moj tata.

Mrežu isplela natuknica u 3. studeni 2007 7:09:00 | 48 ukras(a)