Sud, prosudba, osuda
Htjeli to priznati ili ne, svi mi neprestano sudimo o drugima. Ovaj je simpatičan, ona je inteligentna, onaj puno priča, ova smiruje, ona laže, onaj trača, u ovoga se možeš pouzdati... Iskreno, nisam sigurna da je to moguće spriječiti. Možda je upravo to istočni grijeh o kojem govori Biblija? Ljudi su jeli sa drva spoznaje dobra i zla i otkrili da su goli. Od tada se nastoje odjenuti i tako utjecati na tuđi sud o njima. Ne znam može li se tako zaključiti jer znam da i moja kuja sudi o drugima. Na prvi pogled zna tko joj se sviđa, a koga ne voli. I ja znam da se mogu pouzdati u njezin sud. A nije čovjek. Dakle, sklonost ka suđenju je možda nešto svojstveno puno većem broju živih bića nego što bi to bili samo ljudi. Pa nisam baš sigurna da je to osobina koje bi se čovjek trebao odreći. A opet, tko od nas želi čuti: „Ti si baš antipatičan!“ ili „Ne vjerujem ti!“ Zato volimo uvjeravati druge ljude da se to ne smije govoriti. S druge strane, kad nam kažu: „Ti si tako dobar!“ Mmmmmm.
Prosuđivanje je pak, još puno važnije u životu. Neke stvari ne želimo razglašavati na sve strane. Pa prosuđujemo kome ih možemo reći. U jutro gledamo nebo i prosuđujemo kakvo će biti vrijeme, što odjenuti, je li potrebno uzeti kišobran? Zapravo, cijelo vrijeme nešto prosuđujemo, mjerkamo, odmjeravamo i donosimo nekakve zaključke. Mislim da je to jedna od važnih egzistencijalnih osobina, nešto neophodno za preživljavanje.
I što je sad, u cijeloj toj priči osuda? Sjetila sam se da sam jednom već pisala o osudi i dobila puno lijepih reakcija. Ipak, i dalje se pitam što je to osuda? Kada mi to i na koji način osuđujemo druge ljude? Ako mi netko kaže da nemam sluha, je li to osuda ili samo savjet da ne trošim svoju energiju na pjevanje ili sviranje? A mogu se zbog te primjedbe i loše osjećati. Opet, ne mislim da je Isus mislio na takve stvari kada je rekao „Kako budete sudili drugima, tako će se suditi i vama.“ Kada čovjek bude osuđen na sudu, to obično znači da je dobio nekakvu kaznu. Je li osuda zapravo ta kazna ili samo osjećaj da je kazna potrebna? Je li kritika osuda? Kakve vrste kazne pružamo ljudima kada ih osuđujemo? Je li to izbjegavanje, izolacija, odbacivanje?
Pada mi na pamet moj tata. Nona mi je pričala kako joj je jednom rekao: „Kazni me sad, kazni me sad, nemoj čekati da tata dođe!“ Znao je da je učinio nešto krivo, znao je da treba biti kažnjen, ali nije htio provoditi vrijeme u iščekivanju kazne. Htio je da ona bude iza njega i da može normalno nastaviti živjeti. Nešto kao – odradio je svoje. Ne bih željela generalizirati jer je očito da postoje ljudi koji misle da mogu raditi krive stvari, a da ne budu kažnjeni zbog toga. Onda se neki drugi ljudi pitaju: „Kako mogu mirno spavati?“ Jer kao da čovjek ima potrebu odraditi posljedice svojih krivih postupaka. Onda može čistih računa nastaviti dalje.
Ne znam. Kad kažem: „Ne želim suditi,“ uglavnom mislim kako ne znam sve okolnosti koje su nekoga dovele do toga da napravi nešto loše, kako ne znam kako bih se ja ponašala da sam se našla u istoj situaciji. Možda se toj osobi situacija učinila bezizlaznom? No ipak, ako ne želim suditi, znači li to i da ne smijem primijetiti da nešto jest loše?
Ja
uopće nisam savršena. Mogu pogriješiti.
Tko drukčije kaže, kleveće i laže!
Stvar je samo u tome da je većinu grešaka moguće ispraviti. A i one kod kojih nema „undo“ uglavnom je moguće preživjeti. Nema potrebe da se bojimo ni živjeti ni griješiti.
Susjeda
Za vrijeme rata, u mome gradu, bile su cijele tri uzbune. Jedna od njih bila je pred kraj radnog vremena. Zračna. Imali smo u odjelu tri osobna računala. Koristila su se za pisanje dokumentacije i izvješća te za igranje igrica. Dečki su posebno voljeli tu neku ratnu igricu u kojoj su avionima (F14?) morali izvršavati zadatke. I tako je glavni sistemac igrao upravo tu igricu kada je zasvirala uzbuna. Kao što rekoh, nismo baš imali iskustva s opasnostima pa smo bili prilično zbunjeni. Drugi sistemac je došao svom šefu: „Uzbuna je. Trebali bismo ugasiti sustav.“ „Čekaj, samo da još skinem ova dva aviona!“
Kako je kraj radnog vremena bio blizu, nije bilo rasprave o tome da bismo se nakon uzbune vratili na posao pa mi se nije niti dalo ići u sklonište u gradu. Nisam znala ni gdje će mi ići muž, a, tada jedino dijete, bilo mi je ionako u trbuhu. Tako sam odlučila otići tamo gdje sam znala da ima ljudi do kojih mi je stalo, a to je podrum zgrade mojih roditelja. Na koncu je ispalo da mi je i muž mislio isto pa smo se tamo našli. Svi susjedi, u nastojanju da se ne boje previše, u nastojanju da se ne izlažu nepotrebnoj opasnosti, moja bolesna nona kojoj ništa nije bilo jasno i jedna mala djevojčica s nekoliko svojih igračaka. Čekajući kraj uzbune u nadi da se ništa neće dogoditi, kao što i nije.
Već sam negdje jednom napisala da sam pedocentrično odgojena i nekako mi se učinilo najvažnijim da toj djevojčici olakšam čekanje. Tako smo se počele zajedno igrati, razgovarati, zanimao ju je i taj moj veliki trbuh, i vrijeme nam je brže prošlo. Prirasla mi je srcu. Godine su prošle, djevojčica je postala prava djevojka, a mi smo se uselili u tu istu zgradu. U više navrata imala sam prilike slušati njenu mamu kako se dere na nju (dok sam prolazila pored njihovih vrata), i slušati je kako se žali na svoje dijete, i čuti glazbu koja trešti iz stana, i slušati zlobnu susjedu kako priča ružne stvari o djevojci. Ali za mene, ona je uvijek ona djevojčica s kojom sam se igrala u podrumu. Prema tome kako me lijepo svaki put pozdravi, imam osjećaj da se i ona sjeti te uzbune svaki puta kada se vidimo. Ja znam da mami nije nikada lako, uvijek bi htjela da joj dijete bude još divnije nego što je. Susjedi ne vjerujem, ona priča gluposti. Nitko me ne može uvjeriti da ta djevojka nije jedna prekrasna osoba. A meni je toplo pri srcu svaki puta kad je vidim.
Vjera
Nekako mi se čini da nije problem vjerovati da postoji Bog. Kakvo god mu ime dali. Da postoji netko ili nešto veće od čovjeka, što je zamislilo cijeli taj sklad svemira i sve te okolnosti pod kojima je nastao život na barem jednoj planeti u tom svemiru i pod kojima je nastalo barem jedno razumno biće poput čovjeka kojem je dana moć da proučava sve što ga okružuje i o tome razmišlja. Neki to zovu jednostavno Majka priroda, neki Razum, neki Energija, neki Bog, ali postoji tako puno toga iznad mogućnosti i spoznaje čovjeka da mi se čini da nije teško vjerovati u nekog ili nešto jačeg i pametnijeg od čovjeka.
Ono što mi se čini težim, to je povjerovati da postoji biće, osoba koja baš svakog čovjeka ponaosob ljubi. Velikom ljubavlju. Zamislite nekog koga volite najviše na svijetu. Nekog od kojeg vam se čini da gubite dah kada pomislite na njega. E pa onda vjerovati da netko baš nas ljubi ljubavlju većom od te koju mi osjećamo prema toj osobi. Svakog od tih šest milijardi i nešto ljudi koji danas hodaju svijetom i još tko zna koliko onih koji su šetali do sada. Netko tko svakog od nas poznaje bolje nego što i mi sami sebe poznajemo, tko zna naše najskrivenije tajne, one koje se ne usudimo ni sami sebi priznati i unatoč tome nas voli neizmjerno. I neprestano brine o svakom od nas. Pogledajmo sebe. Koliko ljudi znamo da postoje? Kolikima od tih ljudi znamo ime? Kolikima od tih ljudi znamo barem jedan dio navika? Za koliko od tih ljudi marimo? Kolikima od tih ljudi smo spremni posvetiti svoje vrijeme? Koliko od tih ljudi možemo reći da ih volimo? Na koliko od tih ljudi mislimo. Za koliko njih se brinemo? Pa kako bi onda netko mogao brinuti o svakom od nas? Mislim da je to nešto u što je teško povjerovati i onima koji sebe nazivaju vjernicima. Često gledamo posljedice svoje vlastite sebičnosti pa nam je još teže povjerovati da bi to mogao biti znak nečije ljubavi. Često i nije.
Jer lako je vjerovati da nas je netko stvorio pa makar i u nekom genetskom laboratoriju. To može svatko. Vjerovati da nas je stvorio iz ljubavi, da nam želi samo dobro i da nam neprestano pruža alate da to dobro postignemo, to je već teže. Vjerovati da je nešto što nam se čini loše, tu zato da bismo došli do boljeg, to nije lako. Naravno, nemamo svi niti isti pojam o tome što je dobro. Ali svi smo vidjeli i nesretne bogataše i sretne siromahe pa onda možemo razumjeti da nije uvijek dobro ono što nam se na prvi pogled čini dobro.
Aleja raspršenih snova
Veći dio djetinjstva i mladosti provela sam sanjajući kako ću postati teta u vrtiću, učiteljica, nastavnica, jednog dana, kad narastem. Kada je trebalo upisati fakultet, tata me počeo nagovarati neka ostanem doma, a meni je očito bilo važnije tada otići od kuće nego postati nastavnica i tako sam se pozdravila s tim snom. Ne baš potpuno, još uvijek ga čuvam negdje u zapećku, ali ništa ne činim da bih ga ostvarila.
Poslije sam sanjala o tome da dobijem posao u Houstonu. Nekako, kad je naišla Katrina, baš mi je bilo drago što se ni taj san nije ostvario.
Cijelu srednju školu provela sam sanjajući haljinu za maturalnu zabavu. Na koncu se razred dogovorio da nećemo imati maturalnu zabavu. Tog trena sam odustala od svih snova o vjenčanici. Što je sigurno je pouzdano. Barem do trenutka kada se to više nije moglo odgađati.
Sanjala sam i o tome kako ću se zaljubiti u nekog Dalmatinca i otići s njime živjeti u Dalmaciju. Onda sam sanjala o tome da se udam za nekog drugačije vjere pa da možemo djecu odgajati njegujući i jedne i druge običaje. Na koncu sam se zaljubila u čovjeka koji nije mogao biti dalje od pojma „Dalmatinac“, koji je imao nekakav udio u kući u mom rodnom gradu i koji, ne samo da je bio iste vjere, nego je čak i unutar te iste vjere odabrao za uzor istog sveca kao i ja. Onog kojeg danas slavimo.
Sanjala sam i o tome kako ću imati puno djece. Znam da neki misle da mi se taj san i ostvario, ali ja sam mislila da ću ih imati barem petoro, šestoro. Najmanje.
Sad, znam da sam već pisala o željama koje su mi se ostvarile, pa ne mogu reći kako su svi moji snovi propali. Ipak, danas se sjećam tih snova i želja, a ni za čim ne žalim. Osjećam se baš kao da ni jedna moja želja nije ostala neostvarena. Unatoč tome što sam nabrojala?
Sveti Franjo je sanjao o tome da postane vitez. A gle u što se pretvorio? U običnog, neuglednog siromaška koji je razgovarao sa životinjama i slavio Boga baš u svemu što ga je okruživalo. Bio je sretnik kojem se nije ostvario san.
Čitala sam ljude koji tvrde da čovjek nije potpun ako nema snova. Čitala sam ljude koji tvrde da snove treba slijediti i nastojati ih ostvariti. Ma nikako ne bih mogla naći neki argument koji bi bio protiv sanjanja i želja, protiv cilja u životu. Ipak, jednostavno, neke snove treba pustiti da odu. Neke je snove bolje ne ostvariti. Ne znam točno kako možemo odrediti u kojim snovima trebamo ostati uporni, a od kojih odustati? Ipak, neki su nam snovi dani samo zato da se ne bi ostvarili. I dobri su i takvi. I dobro je da ostanu neostvareni.
Neke stvari se događaju. Bila je jedna situacija, ima sad već više godina, koja me ispunjavala bijesom. Ne, ni ljutnja nije dovoljno snažan izraz, baš sam bila bijesna. Ali rijetko sam pričala o tom svom bijesu jer sam smatrala da moram nešto i pružiti ako želim imati zahtjeva prema drugima. Pa sam pokušavala nešto i učiniti. Vjerojatno je svatko doživio taj osjećaj, kada nešto pokušavaš napraviti, uvjeren da pokušavaš nešto dobro i korisno, a imaš osjećaj da ti sa svih strana podmeću klipove pod noge, nitko te ne podržava, a nemaš osjećaj da imaš snage sve napraviti sam. Na koncu sam zaključila da treba moliti. Ta molitva kod mene ima takve oscilacije. Ponekad je intenzivnija, a ponekad potpuno zaboravim na nju. Općenito, i onda kada je intenzivnija, ne osjećam da joj posvećujem dovoljno srca, osjećam da bih mogla i trebala više. Osjećam da su neki drugi ljudi puno hrabriji i ustrajniji od mene. Ali stvari za koje molim se mijenjaju. Ja se osjećam prilično šokirano. Pretpostavljam da nisam jedina koju smetaju ili su smetale te iste stvari. Možda mole i drugi ljudi. Možda su to njihove ostvarene molitve. Baš u isto vrijeme kada i ja molim. Dosta je to veliki osjećaj odgovornosti, ostvarena molitva. Eto, baš dok ovo pišem, pada mi na pamet da bih trebala moliti i za neke druge stvari, za koje sam do sada smatrala da spadaju isključivo u sferu djelovanja. Mada je to glupo. Jer teoretski, da me netko pita, rekla bih da ne postoji situacija koja ne spada u sferu molitve. Praktički se ne ponašam tako. S druge strane se pitam, je li moguće da tako malo moje molitve može ostvariti takve rezultate? Pa na što bi svijet bio nalik da molim puno? Je li doista moguće da je dovoljno tako malo? Ne znam uopće odgovore na sva ta pitanja. Ali vidim da se nešto događa. I treba ići dalje. Sanjati i puštati snove da se rasprše. Neke.
|
