|
|
Moji problemi
Ja sam vrsta osobe koja baš ne voli pričati o svojim problemima. U onom trenutku u kojem me muče. Kad ih riješim, onda da. Jer onda mogu pričati i o rješenju. Ali dok još ne znam kako nešto riješiti, onda moram dobro žvakati i probavljati stvar u sebi. Zapravo, često ne znam ni kako definirati ono što me muči pa kako pričati o nečem što ne znam opisati riječima? Ima možda nekolicina ljudi za koje sam sigurna da neće suditi ni mene ni druge, njima onda mogu nešto i natuknuti pa mi oni pomognu problemu dati neki oblik.
Ma vjerojatno nisam uopće jedna od rijetkih, takva kakva jesam, zato tako puno ljudi voli pričati više o raznim svjetskim i domaćim skandalima negoli o sebi. Zato valjda i novine pišu vijesti takve kakve pišu, da jadan svijet ne bi morao razmišljati o onome što ih doista muči.
Ipak, imam potrebu reći. Nisam mislila da će blog biti moja psihoterapija. A kad tamo...
Medeja kaže za sebe da ju je blog doveo do nove inspiracije i do novih serija slika. Do novih načina izražavanja, čak. U mene blog definitivno nije doveo do nove umjetnosti, ali mi je zato pomogao riješiti neke probleme. Koliko god se činilo da pričam o sasvim bezveznim stvarima, ti moji razgovori s vama, u komentarima, pomogli su mi dosta toga shvatiti, uobličiti i naučiti se živjeti s time. Zato vam svima veliko hvala!
Jesenji dan
Jesenji je dan,
vuče me u san,
a ja ne znam kako mi je ime.
Izlazim iz dućana s vrećicom punom uložaka i Nutelle. Zapravo bi Nutella trebala stajati na polici odmah do uložaka. Ili ne, još bolje bi bilo da uz svaki paketić uložaka dijele i Nutellu na poklon. Ali nije tako. Morala sam kupiti i jedno i drugo. Spremam kolica na mjesto i pokušavam se sjetiti gdje sam ostavila auto. Ako sam ušla u dućan na ova vrata, mora i auto biti negdje u blizini. Eno ga tamo. Slova u registraciji su ista kao moja. Ulazim u auto. Smještam vrećicu pored gljiva koje mi je poklonio kolega na poslu. Dragi čovjek. Kaže, ne treba ih prati jer su ubrane u šumi. Uvijek s gljivama dijeli i recepte. Lijepe gljive. Podsjećaju ga na moju Diktatoricu koja ih zove „sunčane ribice“ pa mi uvijek donese kad ih nabere. A to ime je još iz vremena kada je Diktatorica odlučila da jede samo ribice. „Fina ti je ova ribica, mama. Kako se zove?“ „To ti je ribica svinjetina.“ „Baš je fina. Zašto je češće ne spremaš?“ Tako su i gljive sunčanice postale sunčane ribice. Okrećem ključ, palim motor. Jesam li sigurna da sam ušla u svoj auto? Jednom smo ovaj isti auto našli parkiran na drugom mjestu jer je netko ušao u njega sa svojim ključem, upalio motor sa svojim ključem i tek onda shvatio da je ušao u krivi auto. Tko kaže da se to ne može dogoditi i meni? Ma da, tu je i ova karta za plaćanje parkinga. Auto preda mnom koči pred pješačkim prijelazom. Gazim kočnicu. Škripa. Jesu li to moje gume? Pa neki dan smo ih mijenjali! Naviknuta sam imati pouzdane gume. Nešto veliko i bijelo postaje sve veće u mom retrovizoru. Idiot! Debil! Dižem nogu s kočnice. Ali auto je još uvijek ispred mene. Vraćam nogu na kočnicu. Huh, stao je, ipak. Kreten! Ja se svejedno tresem. I idem dalje. Dolazim pred kuću. Ima mjesta, na sreću. Uzimam prvo. Malo sam se tijesno parkirala. Tko zna hoće li moj dragi moći ući u auto? Ko ga šljivi? Hoću doma. Uzimam vrećicu i gljive i pokušavam zaboraviti glupi bijeli kombi. Penjem se i pregledavam poštu. Ulazim u stan. „Hej!“ Zapahne me miris kave. „Hvala ti!“ „A na čemu?“ Hvala ti, dragi moj, što si mi skuhao kavu i, molim te, oprosti mi što sam parkirala tako da ne možeš ući u auto. Čudna tišina. „Gdje su djeca?“ „Jedna je u školi, jedna na ručku...“ „Idemo i mi!“ Presvlačim se. Da promijenim i čarape? Ma ne. Jedna ispada iz hlača dok ih navlačim, jednu izvlačim iz nogavice naknadno. Pijem vodu. Razmišljam o temi za sljedeći post. Majstori, Mafija, Recepti... Idemo jest! Preko puta. U susjedstvo. Tamo Zlato već jede. Neko vrijeme. „Kako je bilo u školi?“ „Mislim da bih ipak radije išla na industrijski dizajn. Tamo ima više tehničkog crtanja, a to mi se sviđa.“ „Ali tamo možda ima i fizike i kemije.“ „Ajoj, baš mi se ne sviđa ova profesorica iz kemije.“ Navaljujemo na ručak. Točimo kavu. Pijemo kavu. Dolazi Diktatorica i priča o Ivanovoj mački. Zlato i dalje jede ručak... Dragi priča kako mu je bilo na faksu. On tako puno može pričati... Ja ionako ne znam kako mi je bilo na poslu. Nastojim zaboraviti. Kao i onaj glupi kombi... koje je ono boje bio? Konačno opet doma. Djeca se parkiraju pred tv. „Do kada se misliš odmarati uz tv?“ „Do pet i pol.“ „Dobro. Može.“ Ja praznim glavu. „Pet i pol je.“ „ŠEST i pol je!“ Konačno se stvari kreću u pravom smjeru. „Mama, kakva su to serifna pisma?“ Nemam pojma kakva su to serifna pisma, ali moram biti sretna jer postavlja pitanja uvijek kada uči. To što pita, znači da uči. Kad ništa ne pita, znači da samo pozira s knjigom. Ali nema nikoga da je naslika. „Mama, kako da riješim ovaj zadatak iz matematike?“ „Uh, nemam pojma. Daj mi knjigu. Evo, tu ti piše, to prepiši.“ „Kakva je to imenica voljeti (amare)?“ „Dragi, voljeti nije imenica.“ „Aha, stvarno. Gdje ću to naći? Kako da prevedem – Mornari vole more? Jesam li ovo dobro napisao?“ „A da probaš pitati Sunce? Ona je ipak tata-mata za latinski.“ „Tko zna kad će ona doći doma. Meni dolazi kupac za auto.“ „Ne znam hoćeš li moći ući u auto. Uzmi za svaki slučaj i ključeve od mog auta.“ Sunce dolazi kući. Srela je tatu i već ju je angažirao da mu pregleda domaću zadaću. Ja sretna. Barem o njenoj domaćoj zadaći ne moram brinuti. I sad je ona preuzela brigu i o tati. „Dobro, sad kad sam riješila tatu, da ti ispričam kako je meni bilo u školi!“ O Sunce mamino! Na sreću, informacije nisu bile danas. Sutra su.
Cehovi
ceh, m N mn cèhovi
1. pov. srednjovjekovno staleško obrtničko udruženje prema strukama [čizmarski ceh; pekarski ceh; kožarski ceh]
Hrvatski jezični portal
Tko zna tko je prvi osnovao ceh? Što je uopće ljude potaknulo na osnivanje cehova?
Pretpostavljam da je za to bilo više razloga. Jedan je da se unutar ceha osigura školovanje novih majstora i njihovo usavršavanje. To se vjerojatno počelo razvijati već prije osnivanja cehova. Jedan od glavnih razloga je vjerojatno bio pokušaj da se spriječi da nestručni ljudi blate struku. Ceh se brinuo za ugled struke. Čovjek je trebao biti stvarno dobar majstor da bi mogao ući u ceh. Kada je majstor bio član ceha, znalo se da će posao biti dobro obavljen. Članstvo u cehu je bilo čast i svatko se oko toga trudio. Na isti način, ceh se brinuo za interese svojih članova jer je znao da su oni prošli vrlo stroge provjere i da se iza njihovog rada može stati i za njega garantirati.
Danas bi se s time možda mogao usporediti ISO standard. Samo, ima različitih ISO standarda i znamo li uopće što koji od tih brojeva znači? Znam da za neke od njih firma mora imati dovoljno parkirnih mjesta. Garantira li mi to i dobro obavljen posao? Osim toga, ako ISO standard i garantira kvalitetu rada, ne garantira plaću svojim nosiocima.
Sindikati se brinu za standard struke. Kao prvo, u toku komunizma, kod nas se razvio običaj da se sindikat osniva u okviru firme, a ne u okviru struke. Tako se lučki sindikat brinuo jednako i za interese lučkih transportnih radnika i za interese administrativnog osoblja. Točnije, brinuo se samo za interese lučkih transportnih radnika. Istovremeno, nije se brinuo i za kvalitetu njihovog rada. Čini mi se da negdje na zapadu postoje firme koje ne smiju niti zaposliti radnika ako on već nije član sindikata svoje struke. To da se sindikati usmjeravaju sve više na struku, a ne na firmu u kojoj se radi, vrlo se polako razvija i kod nas nakon pada komunizma, ipak, i dalje se ne brinu za kvalitetu rada svojih članova. Članstvo u sindikatu ne garantira kvalitetu radnika poslodavcu.
I onda, postoje pametne struke, poput liječnika, sudaca ili novinara, koje imaju svoje udruge. Te bi udruge trebale garantirati kvalitetu svojih članova. Naime, ako udruga liječnika oduzme licencu nekom liječniku, ako odbaci nekog svog člana, uzalud su tom čovjeku sve diplome koje je stekao, ne može se više zaposliti u struci nigdje na svijetu. Te bi udruge trebale doista čuvati ugled struke. No kako to oni danas rade? Uglavnom prikrivajući negativnosti, a ne sankcionirajući ih. Na taj način postaje sve relativno, čovjek više ničem ne vjeruje i borba za ugled počinje iznova.
Ni jedna struka ne može očekivati da bude cijenjena ako se ne okomljuje na kukolj u vlastitim redovima.
Tko ti je susjed?
Lagano me izbezumljuje današnje novinarstvo. Umjesto da istražuju i doznaju sve podatke o državnoj maturi, umjesto da se propitkuju po fakultetima koji će se predmeti tražiti za upise, umjesto da otkriju kako se formiraju cijene goriva i raznih komunalnih davanja, kako se troši proračun i izvršavaju javne nabave, oni sakupljaju i prepričavaju tračeve. Ljudi se bace s prozora, a oni idu po kućama i raspituju se o njihovom prljavom rublju. Još malo pa ćemo potpuno izgubiti osjećaj o tome što je vijest. Na glavnim dnevnicima ćemo slušati samo o tome tko vara svoju ženu ili čije je dijete dobilo dvojku u školi, pa čak i ako nikada prije za tu osobu nismo čuli (kao ovi Gotovčevi, nikako da dokučim tko su oni?). A što političari doista rade, dok ne varaju svoje bračne drugove, koja tvornica propada ili cvate, koji poslovi donose dobit, koji radnici nisu dobili plaću, o tome više ništa nećemo znati.
Jednom je jedna novinarka, naravno da se više ne sjećam koja niti u kojoj emisiji, moja je glava premala da to sve zapamti, pričala kako je, dok je još bila mlada i neiskusna, e to sam zapamtila – da je tada radila u Novom Listu, dobila vijest o nekakvom samoubojstvu i htjela ju je objaviti u crnoj kronici. Ali šef joj je rekao da tu vijest neće objaviti jer bi mogla negativno djelovati na raspoloženje građanstva, mogla bi možda uzrokovati još poneko samoubojstvo kod nekoga tko se ljulja na rubu odluke. Ali to je bilo „ono“ vrijeme. Tada smo svi morali misliti da nam je dobro, tada smo morali biti uvjereni da nam zemlja cvjeta, da sve ide naprijed i da naše sunce puno ljepše sja nego sunce u trulom kapitalizmu. Sada živimo u demokraciji, sada znamo da kapitalizam uopće nije truo, sada imamo slobodu govora, sada nema cenzure pa raspoloženje pučanstva uopće nije važno, sada smijemo širiti paniku, a ne moramo niti vijesti provjeravati, glavno da zvuči što senzacionalnije.
Sjećam se kad su nam rođaci, koji žive u Italiji, ponosno pričali o svom sinu kako je, čuvši svađu i zapomaganje u susjednom stanu, pozvao policiju. I ja sama, bila sam prilično iznenađena: što se ima petljati u tuđe stvari? Ipak, je li bolje čekati da netko nekog ubije pa onda pričati kako je to bilo i za očekivati? Smijemo li se doista samo zgražati skrštenih ruku? Zgražanje je vrlo in. Pomaganje je out. Čak i na televiziji nam pokazuju policijsku patrolu koju poziva jedna žena, koja dolazi u izvid, ustanovljava evidentno poremećene odnose u kućanstvu i ne smatra da treba o tome obavijestiti Centar za socijalni rad. Ne treba ništa poduzimati. Naprotiv, kaže ljudima neka ih više ne zovu bez veze. I smiju se nad bijedom u kojoj žive.
I opet ću ponoviti ono što često spominjem. Ne želimo da susjedi išta o nama znaju, ne želimo da zabadaju nos u naše stvari, ne želimo niti da nam pomognu kada nam je teško, ne želimo ništa znati o svojim susjedima, ne želimo znati ništa o njihovim problemima jer imamo sasvim dovoljno svojih. Smijemo li se onda čuditi ovakvim stvarima?
Danas sam dobila jedno kružno pismo. Priču koju je napisala jedna nastavnica koja radi u školi u koju je išla ubijena Nika. Prekrasno napisana priča. Poželjela sam je objaviti u cijelosti. Ipak, u priči se spominju i neke stvari za koje nisam sigurna da bi autorica htjela da budu ovako spremljene na internet, bez obzira na njenu želju da priča ide od čovjeka do čovjeka. Zato ću vam dati samo svojevrsni zaključak iz priče:
A svi mi smo tog dana kasnili.
Da je netko na vrijeme sa tonom stručnih službi vjerovao Niki da je nasilnik muči...da su se u istoj sobi našli Nika, policija, psihijatar, roditelji nje i njega, netko bi shvatio da je Andrija bolestan. Niki je bilo 17, ona to nije mogla shvatiti. Možda nam se i povjerila, ali ... nekoliko čudnih esemeseva djevojci koja voli starije...nije alarmantno.
N.D. sutra mnogima neće biti važna. Njezin je ubojica sam sebi presudio.
Ili smo mi presudili i Niki i Andreju i Ivani i Luki Ritzu?
Tko je više kriv?
Mafija? Bolesnik? Ministri koje sad premijer smjenjuje? Šefovi policija? Ili dobri i pametni ljudi u apsurdnoj državi koji - šute.
Možda ću jednom opet krenuti kasnije. Možda će me zet zeznuti. Možda mi se neće dati na posao. Možda će tako biti i vama.
Sjetite se onda Nike D. koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme.
Sjetimo se onda Nike D. koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme.
Sjetit ću se onda i svaki puta, Nike D. koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme. Nike kojoj nisam predavala i koju nisam poznavala.
I nije stigla. Kao ni Ivana Hodak.
Po gradu se pale svijeće za Ivanu.
Zapalimo po jednu i za Niku. I za Luku. I za Andriju. I za Stelu koju je prije par godina u Malešnici pregazila hitna koju je vozio vozač koji je bio kriv, ali će u zatvoru provesti tek devet mjeseci. I za tog vozača.
I za sve nas da sljedeći put, možda ipak - ne zakasnimo.
Jer da smo mi stigli na vrijeme, svi mi, možda bi i Nika i Luka i Andrija i Ivana i Stela i svi oni vaši koji su zbog naše šutnje stradali, danas bili s nama.
Rukovodioci
Ljudi koji nisu sposobni dobro procijeniti čovjeka ne bi se trebali hvatati toga posla.
Ne znam, znate ono kad ljudi za neku osobu zaključe da je umišljena, a ona to nije, ili pomisle da je marljiv netko tko to nije ili za nekog pametnog pomisle da je glup samo zato što je šutljiv.
Cijeli život nailazim na ljude koji su totalni tudumi u procjenjivanju ljudi. Sposobnost uočavanja sitnica u ponašanju čovjeka je možda dar, ali oni koji ga nemaju nipošto ne bi trebali prihvaćati položaje na kojima se donose važne odluke.
Pjesme Edija Jurkovića
Edi Jurković je bio faca u našoj školi. Tko nije znao za njega? On je bio jedan od glavnih tvoraca školskog lista „Kult“ kojeg sam spomenula u jednom komentaru na nekom od prijašnjih postova. Pouzdano znam da sam sačuvala bar jedan broj tog časopisa, onaj koji je izašao u obliku naljepnice koja mi se nalazi na logaritamskim tablicama koje, naravno, još uvijek čuvam.
Uglavnom, njegova me poezija toliko oduševljavala da sam kupila njegovu zbirku pjesama čim se našla na policama knjižara. Dobro sam pročitala sve pjesme, a neke sam i naučila na pamet, onako kako nas je učila drugarica iz hrvatskog u osnovnoj školi, da je pametno i lijepo učiti pjesme na pamet.
Ne znam doživljava li on sebe još uvijek kao pjesnika. Ponekad čujem njegovo ime na televiziji. Čini mi se da se preselio u metropolu.
Od kad sam kupila tu zbirku pjesama, selila sam se barem četiri puta tako da trenutno ne znam gdje mi se ta knjižica nalazi i ne mogu garantirati da mogu točno reproducirati te pjesme. Dakle, možete uzeti u obzir da možda i ne idu sasvim tako kako ću ih napisati.
Svakako mi je legendarna
Pismo majci
Majko,
opet ti nisam pisao.
ali ona koja mi se ovih dana najviše mota po glavi je
ZET
Gužva u tramvaju,
što da ti pričam,
isto kao i u autobusu kad je gužva.
Listopad
Listopad je, lišće pada
ulicama moga grada.
Lužarke su žute male
na sve strane procvjetale.
Pa i gdje ih nije bilo,
netko ih je posadio.
Kiša pada, tko je šljivi?
Što mi može oblak sivi?
Ako krov i prokišnjava,
bar će bolje rasti trava.
Nema više mora, plaže.
To je mjesec novog znanja
i nedosanjanih sanja.
Svak u torbu knjige slaže.
|
|
|
|
