|
|
Halloween
 Sjećam se vrtića i nekakvih bundeva sa svijećama unutra, ali se ne sjećam je li to bilo u našem vrtiću ili u nekom drugom kojem smo išli u posjet? I je li to bilo obje godine što sam išla u vrtić ili samo jedne? Još se manje sjećam datuma ili njegova značaja. I poslije se više nisam susrela s običajem „ukrašavanja“ bundeva do relativno nedavno.
Sad znam da običaj potječe iz Irske, a Irci su ga onda prenosili svugdje gdje su se iseljavali, a znamo da su oni kroz povijest iseljavali u velikim količinama... Postoji i neka priča o tome kako je nastao, ali ne znam točno kako ide. Nisam baš sigurna ni da me to jako zanima. Možda je zanimljivo, ali što to meni znači? Kako je taj običaj dospio u naše krajeve? Jesu li ga donijeli neki irski doseljenici? Ili su to možda učinili Kelti u davna vremena, još prije doseljavanja Hrvata?
Imam prijateljicu koja je neko vrijeme živjela u Švicarskoj. U nekom malom mjestu, ali s puno doseljenika iz raznih krajeva svijeta. Kako se u Švicarskoj dobro živi, barem u tom mjestu, nema netolerancije. Pričala mi je kako svaka grupa tih raznih doseljenika ima svoje praznike, svoje običaje i kad jedna grupa nešto slavi, cijelo joj se mjesto pridružuje. Tako oni međusobno razmjenjuju običaje, međusobno se bolje upoznaju i žive u miru i veselju. Možda su tako neki Irci nekad došli i u naše krajeve i donijeli nam svoje običaje? Ne bih imala ništa protiv toga, lijepo je da se ljudi međusobno bolje upoznaju i slažu. Jesen je pravo vrijeme za proslavu raznih plodova zemlje i to što se u školama pojavljuju dani jabuka i dani kruha čini mi se jako lijepo. Lijepo je uzdizati ljudski rad i darove prirode i učiti djecu da ih poštuju. Lijepi su i dani bundeva i sva divna klopa koja se od bundeva može napraviti. Obožavam bundevine košpice. Samo mi je žao jer mi još nitko nije ponudio sok od bundeve.  No, bojim se da Halloween nisu u naše krajeve donijeli ni irski doseljenici, a niti proslava plodova Zemlje. Više mi se čini da se radi o nekakvom potrošačkom mentalitetu kojeg Sjedinjene Američke Države koriste kako bi podčinile sebi ostatak svijeta, baš kao što su izmislili i Djeda Mraza i kao što neprestano pokušavaju više ili manje očito zavladati svima. Eto i sad su pomakli povratak na prirodno računanje vremena za još tri tjedna kasnije. Hoćemo li početi prikupljati oklade o tome koliko će vremena trebati Europskoj uniji, pa onda i ostatku Europe da se povede za tim svijetlim uzorom Amerike? Nije li bilo lakše promijeniti radno vrijeme tako da počinje u 8 sati i ostaviti Zemlju da se vrti oko svoje osi na miru? Ili će nam za koju godinu radno vrijeme započinjati u podne, samo ćemo satove pomaknuti za četiri ili pet sati? Eto, priznajem, ja sam mala zlica, sve ove moje priče o zavičaju i korijenima vodile su prema ovom postu. Imamo i mi svoje običaje, svoje vlastite maškare u veljači, svoja narodna kola pa čak i svoje vlastite vještice koje se prema legendi ne sakupljaju ni u kakvoj posebnoj noći vještica već u onoj noći koja je olujna. Imamo i svoje vile i svoje priče i narodne nošnje i narodni vez i preko nekoliko različitih narodnih čipki i njegujmo sve to. Nemam ništa protiv asimilacije. To je prirodna, možda i nužna pojava. Normalno je da se čovjek nastoji prilagoditi sredini u koju je došao i normalno je i da tu sredinu obogati svojim običajima i svojim korijenjem. No je li potrebno asimilirati se s tamo nekim ljudima na sasvim drugom kontinentu koji nisu čak ni Irci? Nemojmo zaboraviti svoje korijene samo zato da bismo mogli što više toga kupiti od pametnih Amerikanaca. I mi svog konja za trku imamo!
Korijenje
Ovog ljeta pročitala sam Knjigu Novog Sunca, Genea Wolfea. Na žalost, ta serija knjiga nije prevedena na hrvatski jezik (ali zato je na srpski, pa vi čitaoci kojima je pri ruci, možete posegnuti za srpskim prijevodom). Pročitala sam prije toga i Knjigu Dugog Sunca koja jest prevedena na hrvatski, jako mi se svidjela i samo me još više zapalila za Knjigu Novog Sunca u kojoj se glavni lik zove Severian. Ja sam uglavnom zamišljala Rickmana dok sam je čitala. Budući da nisam mogla naći te knjige ni na engleskom u našim knjižarama, morala mi ih je prijateljica kupiti u Beogradu. Eto, malo duži uvod, da objasnim da ću zapravo prepričati jednu pričicu iz tih knjiga jer je ne mogu niti citirati na engleskom budući da sam ih posudila jednoj drugoj prijateljici. Dakle, razgovor teče otprilike ovako: - Stablo ima svoje deblo, grane, lišće koji se uzdižu prema suncu, a ima i korijenje koje se provlači kroz tminu zemlje i probija tunele.
- Da, znam da svaki čovjek ima i svoju dobru i svoju zlu stranu i ona dobra mora stalno nadgledati onu zlu.
- Tko je spomenuo dobro i zlo? Ako odsiječeš stablo, njegovo deblo i grane i lišće će uvenuti, a dio koji ostane u zemlji potjerati će nove grane prema suncu. Iako znam da postoje i biljke koje puste korijenje iz odrezane grane, ipak mi se ova usporedba stabla s čovjekom jako sviđa. S druge strane, i te odrezane grane koje puštaju korijenje su lijepa utjeha za ljude koji nemaju osjećaj da su im roditelji pružili ikakve korijene i koji lutaju zemljom tražeći svoje vlastito mjesto pod suncem. I to mi se sviđa. Osim toga, moguće je biljku, posebno mladu, iskopati zajedno s korijenjem i presaditi na drugo mjesto. Mislim da nam je svima, više manje poznata Igračka vjetrova Tina Ujevića: Igračka vjetrovaPati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san. Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud. Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena. Koliko se sjećam, u školi smo uglavnom tu pjesmu tumačili kao slobodan let duše koja nije ni za što vezana. Činilo se onda kao da je to pozitivno pustiti vjetru da nas vije kamo mu se prohtije. Ipak, kako starim, sve više vidim da mi se sviđa imati pokoj, sviđa mi se imati zemlju, biti biljka s korijenjem koju vjetar može saviti, ali je ne može odnijeti ni bacati kamo mu se svidi. Poštujem ljude čija duša leti, koji ne čeznu za mirom, ali ja nisam ta. Hvala lijepo. Meni je moje korijenje neizmjerno drago.
Zavičaj
Rođena sam s pogledom na more. Odrasla pentrajući se po kamenju, osluškujući buru i jugo, gledajući Velebit, uglavnom od nekud odozdo.
Za mene je more izvor života, kamen oslonac u životu, a vjetar dah koji život održava.
Jer tu sam rođena, tu sam rasla. Oblikovali su me i valovi i vjetar i kamenje.
Lijepo je putovati, lijepo je vidjeti svijeta, mnogo ima divota, mnogo čuda, ali samo je jedan dom. Ne kažem da je dom samo jedan kroz cijeli život, ali u jednom trenutku postoji samo jedno mjesto na kojem se osjećaš doma. Jednom sam tako razgovarala s jednim momkom. O čemu, doli o moru. To je tema o kojoj uvijek mogu pričati puna oduševljenja, uvijek ima neki poklon za mene, uvijek mi namješta osmijeh na lice. Pitam ja tog momka, odakle je on? Iz ravnice, kaže. Oh, kažem ja, onda tebi ravnica sigurno budi iste osjećaje kao meni more! Pa ne baš, kaže on, dosadi. Da se razumijemo, ja ne mislim da je to što je on rekao istina. Bila sam ja u ravnici. Prekrasna je! Čak smo moj debeli i ja razmišljali o tome da se preselimo tamo, jeftinije su nekretnine. Dok nam dijete nije završilo u bolnici. Na Kantridi. Onda smo odlučili da se možemo preseliti samo u radijusu pola sata od Kantride. No ako netko misli da je ravnica dosadna, neka baci oko na slike kod Tete Dany. Ne, ja ne osjećam da tamo pripadam, ali nitko mi ne može reći da je to dosadno. Samo se pitam, žalosno mi je to, zašto taj momak ne osjeća istu takvu pripadnost svome zavičaju kao što ja osjećam prema moru i kršu i žutim lužarkama? Što se njemu dogodilo da poželi nešto drugo, nešto drugačije? Hoće li ikada naći to drugačije koje će svejedno ispuniti njegovo srce? Nadam se. Natjerala sam ja i mog Debelog da promijeni stanište. Nije mu baš bilo drago. Njemu su puno draže bile njegove magle od bure koja razbija stakla na autima. Ipak, kad je počeo upotrebljavati riječi poput „pomidor“ i „kapula“, znala sam da je presađivanje uspjelo! 
Ma volimo mi sad zajedno i magle, i more, i šume i vodopade, ali najljepše je uvijek se vratiti doma.
Biti prihvaćen
Tko god kaže da ga nije briga, taj laže! Svatko voli da ga drugi ljudi prihvaćaju i da ga vole i da žele njegovo društvo. Malo je problem kada čovjek pomisli da postoji neki predložak za one koji su omiljeni u društvu, da je potrebno ponašati se prema tom predlošku. Problem je kad čovjek počne glumiti nešto što uopće nije njegova narav, samo da bi bio prihvaćen. Jer, čak i ako ga ljudi vole dok tako glumi, on se ne osjeća prihvaćeno. Zna da ljudi vole lika kojeg on glumi, a ne njega samoga.
Postoje ljudi koje ne cijenimo, ljudi takvi kakvi mi ne želimo biti. E, pa za takve ljude doista i nije bitno prihvaćaju li nas!
Nikada se nećemo moći osjećati prihvaćeno ako ne odlučimo pokazati svoje pravo ja. Samo nas naše pravo ja može dovesti do ljudi sličnih nama u čijem ćemo društvu uživati, od kojih ćemo se osjećati prihvaćeno i koji će nas voljeti.
Izbor
Ima taj mail koji šeta netom. Možda ste ga i vi nekad dobili. Dolazi u raznim oblicima, taj glavni lik u svakom ima neko drugo zanimanje, drugo ime, drugačiju nesreću pa se čovjek pita je li priča uopće istinita? Možda su se zanimanja i imena izgubila negdje u prijevodima, a e-mailove obično prevode ljudi nevični prevođenju. Neki se ljute na takve prevodioce jer obično ne paze ni na pravopis ni na gramatiku. Ja ipak odabirem da im budem zahvalna jer svojim trudom približavaju lijepu priču većem broju ljudi. Jednom sam ovu priču dobila čak na tri jezika odjednom. To mi je bilo tako lijepo jer sam je mogla proslijediti ljudima koji govore bilo koji od ta tri jezika. Ipak, odlučila sam je lagano urediti i preurediti da bih je podijelila s vama. Ako priča i nije istinita, svejedno je lijepa. Vedran je upravitelj restorana. Od one vrste ljudi koja bi vam mogla ići na živce, uvijek dobro raspoložen. Kad ga netko pita kako je, on uvijek kaže: “Da sam bolje, bilo bi to previše za jednog čovjeka!”
Kad god je mijenjao posao, mnogi su konobari davali otkaze i odlazili za njim u drugi restoran jer su voljeli raditi s njime.
Ako je neki zaposlenik imao loš dan, Vedran je uvijek bio uz njega i pokušavao sagledati pozitivnu stranu situacije.
Gledajući ga, postao sam znatiželjan te sam ga jednog dana upitao: “Ne shvaćam! Nitko ne može biti pozitivan cijeli dan. Kako ti to uspijeva?”
Njegov odgovor je bio: ”Svakoga jutra, kad se probudim, pomislim: Danas imam dvije mogućnosti - loše ili dobro raspoloženje. Uvijek izaberem dobro raspoloženje. Svaki puta kada se dogodi nešto loše, mogu izabrati da budem žrtva ili da učim iz toga. Ja uvijek izabirem učenje. Kad god mi se netko dođe žaliti, mogu prihvatiti njegove pritužbe ili mogu isticati pozitivnu stranu situacije. Uvijek izaberem pozitivnu stranu.”
“Ali to nije uvijek tako lako,” rekao sam mu.
“Je, lako je,” odgovorio je, “Sve u životu se vrti oko izbora. Kad odbaciš sve gluposti, svaka situacija je izbor. Biraš kako ćeš reagirati na situacije. Biraš kako će drugi utjecati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Kako živiš svoj život, to je tvoj izbor.”
Par godina kasnije čuo sam da je Vedran slučajno učinio nešto što se u njegovom poslu nikada ne smije. Ostavio je stražnja vrata restorana otključana. Opljačkala su ga tri naoružana muškarca. Dok je pokušavao otvoriti sef, ruka mu se tresla od nervoze. Pljačkaš se uspaničio i nastrijelio ga.
Srećom, Vedran je brzo pronađen i prevezen u bolnicu.
Nakon 18 sati operacije i više tjedana intenzivne njege, Otpušten je kući s dijelovima metaka u tijelu...
Vidio sam ga šest mjeseci nakon nesreće. Kad sam ga pitao kako je, odogovorio je: ”Da sam bolje, bilo bi to previše za jednog čovjeka. Hoćeš vidjeti ožiljke?”
Odbio sam vidjeti ožiljke, ali sam ga pitao što mu je bilo na pameti tijekom pljačke.
“Prvo što mi je proletjelo kroz glavu bilo je da sam trebao zaključati stražnja vrata. Kad su me nastrijelili, dok sam ležao na podu, sjetio sam se da imam dvije mogućnosti: živjeti ili umrijeti. Odlučio sam živjeti.”
“Zar te nije bilo strah?” upitao sam ga.
“Bolničari su bili odlični,“ nastavio je, “Stalno su mi govorili da će sve biti u redu.
Ali kada su me unijeli u kola i kad sam im vidio izraze na licima, prestrašio sam se.
Čitao sam im u očima - On je mrtav! Znao sam da je vrijeme za akciju.“
“I što si učinio?” pitao sam.
“Pa, tamo je bila jedna velika medicinska sestra koja me stalno ispitivala. Pitala me i jesam li na nešto alergičan. Da, na metke - bio je moj odgovor. Kroz njihov smijeh, rekao sam im: - Biram živjeti. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ, ne mrtav.”
Vedran je preživjeo zahvaljujući sposobnosti doktora, ali i zbog svog zadivljujućeg stava.
Od njega sam naučio da svaki dan imaš izbor: uživati u životu ili ga mrziti. Jedina stvar koja je tvoja – koju nitko osim tebe ne može kontrolirati – je tvoj stav.
Zato ako se pobrineš za to, sve ostalo u životu postaje lakše.
Percepcija
Evangelina je nedavno napisala lijepu priču o tome kakve stvari primjećujemo oko sebe. Doista, ima ljudi koji idu svijetom uočavajući samo zloću i nepravdu oko sebe, a ima ljudi koji idu uočavajući samo velikodušnost i dobrotu. I ja sam u svojem postu „Mase“ opisala nešto slično. Činjenica je da nam se galamdžije i nasilnici puno lakše nameću od običnih i pristojnih ljudi koji vrijedno rade svoj posao. Lakše ćemo primijetiti auto koji je na križanju oduzeo prednost nego onoga koji se zaustavio na pješačkom prijelazu bez semafora. Lakše ćemo primijetiti ljude koji se tuku nego one koji pomognu slijepcu prijeći ulicu. Lakše ćemo primijetiti ratove u svijetu nego ljude koji pomažu graditi ili šalju humanitarnu pomoć. I kod humanitarne pomoći ćemo lakše primijetiti njene mane nego dobre strane. Nedavno dam doznala za jednu organizaciju. Jako me podsjetilo na Mališinu pjesmu koju mi je jednom ostavio u komentaru: ljubavi ljubavi ljubavi amo jer.... sto je to ljubav i čemu sluzi
eto budale, sto li upitam
kako se drznu da ju poruzi
i da se tuđom intimom skitam ljudi su zvijeri ljubavi gladni
spremni i žrtvom dokazat isto
kako su bijedni kako su jadni
ja bih tek htio biti na cisto dal' je to ljubav kad majka ljubi
jedinca sina u krilu svome
il' se to samo u njenoj glavi
sebične misli majčinstva lome jer ima djece gle nezbrinute
gdje god da kreneš po ovom svijetu
kako se desi kraj tolka srca
da dadne ljubav tek tom djetetu kog' se tu ljubi sebe il' dijete
sebično majka tek svoje voli
djeca su tuđa, tek siluete
za njih ju srce 'opće ne boli gdje god da kreneš svi ljubav nude
i svi se trude da ju pokazu
i sad ce opet svi da polude
ako vam kažem svi redom lazu tko smogne snage iz cista milja
učinit nešto bez ika' čara
shvatit ce da je luto bez cilja
i da je ljubav čista prevara Eto, ova organizacija pomaže djeci iz čiste dobrote. Ne poklanjaju im ribe nego ih uče kako se ribe love, već 75 godina. Tihi su, njihovi su koraci maleni jer je bijeda na svijetu velika, ali raduju se svakom djetetu kojeg uspiju školovati, kojeg uspiju naučiti da ide naprijed, da gradi bolji svijet. Malo ih je, ali možemo im pomoći da ih bude više!
Dementori
 J. K. Rowling kaže da su Dementori najstravičnija bića koja je izmislila. I doista, spominje ona u svojim knjigama razna mitološka bića, poput kentaura, feniksa, može se i u drugim pričama naći bića sličnih Dementorima, ali nemaju to ime i nisu posve isti. Dementori su njezin izum. Kaže da ih je izmislila u trenutku kad joj je bilo vrlo teško u životu, kad je situacija izgledala prilično bezizlazna.
Teško je dokučiti pravi izgled Dementora (ukoliko je uopće bitan), idu okolo u plaštevima, kapuljače im potpuno sakrivaju lice, ne hodaju, klize. Traže i isisavaju iz čovjeka sretne misli, vuku na površinu sva bolna sjećanja. Hrane se očajem žrtve. Meni se Dementori čine kao fantastičan i vrlo realističan prikaz depresije. Bezjaci ih ne mogu vidjeti, samo osjete mrak i hladnoću u njihovoj blizini. Dementori se razmnožavaju tamo gdje je trulež i rasulo. Postoji i „oružje“ protiv Dementora. Zove se Patronus. Da bi čarobnjak mogao proizvesti Patronusa, mora razmišljati sretne misli, mora razmišljati o stvarima koje su ga u životu učinile sretnim. Lako se je sjetiti sretnih situacija kada Dementora nema u blizini, ali kada nam oni vuku u sjećanje samo ono što nam je mučno, treba uložiti silnu snagu da na površinu stavimo ono što nas čini sretnim. No doista, nije li to i najbolji način borbe s depresijom? Harry uglavnom koristi sjećanje na ljude koje voli. Susret s Dementorom vrlo je iscrpljujući. Što će nam najbolje pomoći da se nakon toga oporavimo? Čokolada! Ej, to nisam ja izmislila nego ona! Ali danas znamo da se i znanstvenici slažu da čokolada ima sastojke koji su korisni u borbi protiv depresije. Ukoliko ne otjeramo Dementora na vrijeme, ukoliko mu dozvolimo da nam se previše približi, on će pokušati sa svojim poljupcem. Dementorov poljubac je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. On isiše čovjeku dušu i čovjek postaje poput prazne ljušture. Takav život gori je od smrti. Zato često ljudi koji su iskusili poljubac Dementora i pokušaju samoubojstvo.  Stoga, ukoliko primjećujete djelovanje Dementora u svojoj blizini, iako ste možda bezjaci pa ih ne možete i vidjeti, uvijek možete posegnuti za lijekom protiv njih – čokolada i sretne misli!
Snape je smatrao da postoji neka bolja metoda protiv njih. Nikada nismo saznali koja je to metoda. Možda pomoć stručnjaka?
Prioriteti
Neki dan, idem ja nakon posla u dućan. Dok sam ulazila, sjetila sam se jednog kolege iz osnovne škole kojeg ne susrećem baš posebno često, ali kad se sretnemo, obično je to u ovom dućanu. Pomislih: „Ako ga ponovo sretnem, reći ću mu da ovaj puta kava ne dolazi u obzir jer danas jako želim što prije doći kući.“ Uđem u dućan i ugledam jednu poznanicu. Radimo u istoj firmi i ne bismo osjetile potrebu razmijeniti ništa više od pozdrava. Pažljivo sam je gledala, ne bih li je pozdravila ako nam se pogledi susretnu, ali ona nije pogledala u mom smjeru, a meni se nije dalo zazvati je samo da je pozdravim. I tako krenem dalje. Odem na odjel na kojem sam htjela obaviti kupovinu, nađem sve što sam tražila i veselo krenem doma. S vrha pokretnih stepenica ugledam na njihovom dnu jednu prijateljicu. Jedna od onih prijateljica koje jako volim, a zapravo ih rijetko viđam. Čak stanuje u istom naselju. I obožavam je jer mi nikada ne predbacuje što joj se ne javljam. Ni ja noj ne predbacujem ništa. Često je se sjetim i pomislim kako bih je trebala nazvati i ne nazovem je. E, nju nisam promatrala da provjerim hoće li me ugledati. Nju sam dozvala i više mi se nigdje nije žurilo.
Dijalog
Mada ne namjerno, moj prošli post bio je upravo primjer onoga o čemu je pričao. Neke izjave koje mi se nisu činile ni iskrene ni dobronamjerne, iako su bile tako uobličene, potakle su me na njegovo pisanje. No te su izjave u meni očito stvorile negativne osjećaje pa sam ja i post ispunila istima, iako nesvjesno. Rezultat je bio nešto što mi se nije svidjelo jer se dogodilo da su se dvije osobe, koje blogerski volim, međusobno sukobile, počele napadati i osjetile se napadnute. A sve sam ja kriva – jer sam se išla petljati u stvari o kojima praktički ništa ne znam. Ali moram reći: Go!, ne vidim zašto ti ne bih vjerovala? Nisam znala da postoje sveti zakoni fizike. Znači li to da postoje i oni koji nisu sveti? Ja znam za zakon koji se zove Prvi. Samo ne znam je li Prvi zakon mehanike ili baš fizike? Onaj o dva tijela na istom mjestu u usto vrijeme. A opet, što ako nije prvi nego sam ja u svojim sjećanjima nešto pobrkala? Fiziku nikad nisam mogla rješavati bez šalabahtera. Što se i vidi.  Već nekoliko godina sam član jednog foruma na engleskom jeziku. Na tom forumu članovi su izrazito šarolikog porijekla i starosne dobi te je strogo zabranjen razgovor o politici i religiji. Osnovni je cilj održati civiliziranu komunikaciju s uvažavanjem drugačijih pogleda i navika te pružanje poštovanja jednakog onom kojeg bismo željeli za sebe. Budući da ipak vjera, ovakva ili onakva, i politika čine značajni dio ljudskog bića, s vremenom se ljudi čak naviknu spominjati i svoju vjeru i političke stavove na način koji neće povrijediti ljude koji misle drugačije.
Volim takav stav u životu i nastojim ga provoditi na sebi. Ne mogu na to natjerati druge ljude niti je ovo područje na kojem se takva prisila može vršiti. Zapravo sam sretna jer u komentarima neprestano nailazim na osobe koje su sposobne poštivati druge ljude. Postoji jedna granica iza koje bih obrisala komentare, ali ta granica uglavnom u mom kratkom blogerskom stažu nije ni prijeđena.
Zapravo sam uvjerena da poštovanje i dalje postoji, samo su ga moje negativne misli zamaglile. Zahvalna sam i svima koji se njima nisu dali omesti. Psiho2, slažem se s tobom da pozitivna energija postoji u nama i da je moguće naučiti kako je pronaći. Ali ostaje to da su i najljepše riječi loše, ako tu energiju nismo potražili prije nego što smo ih izgovorili.
Ovo mi je bila jako dobra lekcija – da okrenem svoje misli na pozitivu prije nego što išta idem pisati.
Širenje pozitivne energije
Nedavno sam naišla na više od jedne osobe koja smatra da je Energija glavni pokretač ne samo svijeta i života već cijelog svemira. Ako bi postojao Bog, on ne bi bio niti izvor te Energije, već Energija sama. Nije to sasvim bezvezno uvjerenje. Postoji i fizikalni zakon koji kaže da energija ne može ni iz čega nastati, kao ni nestati, može se samo pretapati iz jednog oblika u drugi. A oblika energije ima nebrojeno. Pada mi na pamet udžbenik iz fizike za sedmi razred u kojem su cijele dvije strane ispunjene sličicama koje pokazuju razne vrste oblika energije i ne iscrpljuje niti sve one oblike koje je moguće izmjeriti. A koliko još ima oblika koje ne znamo kako izmjeriti? Znanstvenici neprestano pronalaze nove načine za mjerenje energije, primjerice one koju isijavaju razni iscjelitelji. Ali postoji i energija koju je još teže objasniti, nađete se u blizini nekog čovjeka i odmah se osjećate manje uznemireno, manje nervozno. Neki vas ljudi puno lakše mogu utješiti u teškim situacijama od nekih drugih. S druge strane, u blizini nekih ljudi odmah se osjećate uznemireno iako vam sve u životu dobro ide, neki vam već samom svojom pojavom pokvare raspoloženje. Poznajem jednu osobu kojoj se čak i računala puno više kvare nego prosječnom čovjeku. A sigurno i pouzdano, ništa krivo ne radi u rukovanju računalom, ono se ipak iz čista mira pokvari. Čak dobiva i računala provjereno bolje kvalitete od onih što ih dobivaju drugi korisnici. Svejedno ne pomaže. Nemam drugog objašnjenja nego da je negativna energija koju isijava toliko jaka da utječe čak i na računalo. Dakle priča o pozitivnoj i negativnoj energiji, odnosno vibracijama, poznata je i prihvatljiva svakom laiku, čak i onima koji ne pripadaju „religiji Energije“. ;) Ima ljudi koji misle da se širenje pozitivne energije može naučiti, da postoje fraze, riječi ili rečenice koje stvaraju pozitivnu energiju same po sebi. Nije tako. Energija, pozitivna ili negativna, nalazi se u čovjeku. Ne može iz čovjeka izaći ono čega tamo nema. Da bismo mogli širiti mir, moramo se najprije mirom napuniti. Da bismo mogli širiti radost, mora nam najprije srce biti radosno. U suprotnom, i riječi najveće utjehe zvučati će kao napad iz usta nezadovoljnog čovjeka.
Kućni ljubimci, još malo
Zaključila sam da bi mi odgovori na neke komentare zadnjeg posta ispali predugi pa sam odlučila napisati novi post. Romantales, Moj tata je isto imao tu priču o grdelinu (u Starom Gradu na Hvaru se to kaže zvir) kojeg je imao i koji je pred kraj života jako patio. I, kao, nije to tako strašno da ti životinja ugine već gledat je da pati. Na koncu, opet su prošli kroz to s tom papagajem, makar možda ipak u malo blažem obliku. S druge strane, mislim da je gubitak kućnog ljubimca zapravo korisno iskustvo u životu, koliko god bilo bolno. Mi smo s našim prvim psom imali još i taj dodatni problem da smo i muž i ja radili uvijek u jutro, da su djeca išla u vrtić i da je on mnogo vremena provodio sam. Nije tako bilo kad smo ga nabavili, ali u to se pretvorilo. I tada sam odlučila da neću ponovo imati psa dokle god ne bude uvijek netko mogao biti doma. Kad smo došli u tu fazu da kuća nije nikad ili je vrlo rijetko prazna, još sam neko vrijeme izdržala, ali zapravo sam ja bila ta koja je počela čeznuti za toplom psećom njuškicom i okicama. I već smo se spremali otići u azil, pokupiti nekog psa, kad nam je ova kujica osvanula pred vratima. I eto, tako smo „nabavili“ kujicu. Go!, inače moj prvi pas se zvao Fleki. Tko zna zašto? FeniX, istina je da su kućni ljubimci posao, ali isto tako djecu uče raznim obvezama. Osim toga, istraživanja su pokazala da su djeca koja odrastaju uz kućnog ljubimca manje podložna alergijama. Makar bi tu bilo pošteno pitanje – što je bilo prije kokoš ili jaje? Jer, ako je dijete alergično, normalno je da ljudi izbjegavaju kućne ljubimce. Ili, ako su roditelji alergični, normalno je da ih neće imati, a onda dijete i ovako i onako naslijedi alergiju. Ali statistike kažu da ljudi koji imaju kućne ljubimce imaju manje alergija. Ja sam, eto, došla živjeti natrag u zgradu u kojoj sam odrasla. Kad sam bila klinka, sjećam se samo da je jedna obitelj u prizemlju, jedno vrijeme, imala mačka koji se slobodno šetao po vani. To je bilo sve. A sad imamo četiri psa u zgradi. Dok je kujica moje sestre bila živa, bilo ih je čak pet. Nekad smo znali imena svih pasa u susjedstvu. Sad neprestano susrećemo neke nove. Tako da je to očito neka nova tendencija ili možda moda. U svakom slučaju, bilo bi lijepo da svi psi iz azila dobiju gazde. Zato ja i ne dam svojoj kujici da se pari. Naravno da bi bilo lijepo da i sva djeca iz domova dobiju roditelje. Ima ljudi koji se okomljuju na kućne ljubimce jer misle da bi bilo ljepše da se ti ljudi brinu o djeci nego o životinjama, ali to definitivno nisu dvije stvari koje se međusobno isključuju. Kućni ljubimac djeci obogaćuje život, a ne zamjenjuje. Ali da, posao je. Sjećam se tako jednog svog razgovora s jednim tatom. Mi smo u to vrijeme razmišljali o tome bismo li išli na treće dijete ili ne. Uvijek smo željeli imati više djece, ali okolnosti u to vrijeme nisu bile baš idealne, a mi smo postajali sve stariji. Baš teško pitanje. A znala sam da taj tata ima tri kćeri pa sam ga pitala – kako to izgleda s troje djece? On mi je rekao: „Kad se mi nismo premišljali bismo li četvrto, ne morate niti vi za treće.“ Ja sam na to rekla: „Ali mi imamo psa,“ a njegov odgovor je bio: „Imamo ga i mi.“  U svakom slučaju, nije neki problem imati psa u stanu, šetnja dođe umjesto odlaska u fitness centar, ali imati kućnog ljubimca koji bi samovao veći dio dana, jednostavno nije fer. U tom slučaju, preporučujem velikodušno odustajanje. Mladi Luče, kada na svijetu ne bi bilo ljudi, onda nitko ne bi mogao gledati tvoje mačkice! Slažem se da se osjeća nedostatak kulture držanja životinja. Osjeća se nedostatak svakojake kulture. Neke zgrade jednostavno izbjegavam u šetnji jer ljudi poslije ručka bacaju kosti i riblje glave kroz prozor pa onda moram paziti da mi psi to ne dohvate. S druge strane, čovjek je društveno biće pa postoji nada da se uči. Meni je svakako manje ružno ispod stabla vidjeti ono što je napravio pas nego plastične vrećice, boce i tome slične stvari. To je ipak nekako priroda prirodi. Nikada ne šećem psa po mjestima na kojima se igraju djeca. Ne treba jako puno za razvijanje takve kulture jer psi ni ne vole raditi takve stvari po putovima i cestama, najdraže im je nekakvo grmlje i nepristupačna mjesta. Kada po cesti vidim, mislim, je li, više od ljutnje prema gazdi koji to nije pokupio (jer barem to nije problem), osjećam sućut prema jadnom psu koji se morao ponijeti protiv svoje vlastite prirode. Dusho, kako si ti opisala svoj život, zvuči kao prava idila! Romantično. Janno, tko ne vidi da se psi smješkaju i općenito pokazuju sve što misle, taj je totalni tudum za pse! Uh, raspisala se.
Psi
Ovih dana moja kujica posebno intenzivno vuče kad treba ići vani što znači da je pred kućom čeka njen Romeo. Ma nije to nužno samo jedan Romeo, bude njih i više. Općenito su mi preslatki ti psi koji se poredaju pred kućom, nema ni „a“ od agresivnosti kod njih, ne vide oni ništa, ne čuju ništa, samo čekaju kujicu koja ih je „pozvala“. Ne laju, ne reže, samo cvile. Nekad nam pokušavaju i ući u auto, sve u nadi da će joj tako doći bliže. Ipak, pri pogledu na jednog od njih, i meni srce brže zakuca. 
Zašto? Moj tata je bio veliki protivnik životinja u kući. Kad smo bile male, nismo mogle imati ni psa, ni mačku, ni bilo što drugo. Tek kad sam ja otišla na studij, onda je moja sestra uspjela barem dobiti papagaja (nije to bio Amadeus) da joj pravi društvo umjesto mene. S vremenom nisam više ni razmišljala o kućnim ljubimcima. Dok se moj debeli i ja nismo konačno uselili u svoj stan. Nakon nekog vremena, dođe meni taj isti tata s prijedlogom da nabavimo psa. Moram priznati da sam bila šokirana, ali njegovo objašnjenje je bilo da mi sad imamo dvorište, a njegov prijatelj imao je kujicu na koju baš nije previše pazio pa je kujica imala štence. Naravno, čistokrvne mješance. Činilo nam se tada da je bolje da bude muški pas, jer barem ne može „ostati u drugom stanju“. A bio je baš lijep. Nikada rasni pas ne može biti tako lijep:  
I bio je naš prvi pas. Tek smo kasnije shvatili da postoji problem s muškim psima. Koliko god bili dobri i poslušni u „normalno vrijeme“, kad priroda zove, njihov im gazda više ništa ne znači. Nije on nikada bio opasan, nije baš puno ni lajao, nije nikoga napadao. Ali da, kad si je zapilio da mora u život, bio je sposoban i srušiti osobu koja pokušava ući u stan, samo da bi on izašao van. A mi nismo imali taj njuh da predvidimo kada će se to dogoditi. Lako je s kujicama poput moje, koje nisu nikad bez nadzora gazde. Ali kujice koje lutaju ili „čuvaju dvorište“... A on je morao imati poseban šarm, jer ovaj gore pas nije uopće prva slika njegova na koju nailazimo. Vjerojatno je čak potomak njegovog potomka. Znao je lutati i po nekoliko dana prije nego bi se vratio kući. Sve dok se jednom nije vratio. Nismo nikada ni doznali što mu se dogodilo jer je prošlo neko vrijeme prije nego što smo shvatili da se neće vratiti. I sad, velika je napast imati štence koji bi bili potomci i mog prvog i mog drugog psa... Ali, čak i da nađem dovoljno ljudi zainteresiranih za te štence, kujica je ipak prestara da bi po prvi put krenula u tu avanturu. 
Žute lužarke
Jednog dana, uzmem ja u ruke Smib, listam, čitam. I naiđem na članak o žutim lužarkama. Prekrasna slika žutog cvijeća za koje piše da cvjeta u rujnu i listopadu. „To cvijeće zasigurno uspijeva u nekakvom drugom podneblju,“ pomislim ja, budući da nikad nisam čula za takav cvijet, a ne sjećam se ni da sam ga vidjela. Ali tek što sam to pomislila, pročitam dalje da je cvijet rasprostranjen baš u Istri i Hrvatskom primorju. 
Vodili su mene nonoti (roditelji moga tate) dosta u prirodu dok sam bila dijete. I pokazivali su oni meni i breze i bukve i hrast, i to ti je ovaj cvijet i to ti je onaj cvijet, i ova životinja i ona životinja. Ali meni je to tada sve bilo dosadno. „Što me to briga?“ mislila sam. Sve je to ulazilo kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Tek kad sam odrasla, počela sam ugledavati razne ptice kojima nisam znala ime, razna stabla kojima nisam znala ime i tako dalje. Onda mi je bilo žao što ih nisam pažljivije slušala. Morala sam sama istraživati, pitati ljude koji su bolji znalci. Valjda to dođe s godinama.
Par dana nakon što sam pročitala taj članak o žutim lužarkama, šetala sam sa svojim problematičnim zlatom. Odjednom, negdje uz put, ugledam mali žuti cvijet. Dijete je bilo prilično iznenađeno mojim vriskom: „Gledaj! Evo žute lužarke!“ Valjda je mislila da joj je mama pobenavila. Brzo sam joj objasnila zašto mi je taj cvijet poseban. Pa nema valjda ni tjedan dana što sam otkrila da postoji! Naravno, čim smo stigle kući, morala je i ona pročitati taj članak. Od toga dana, odjednom su na svakom uglu izniknule žute lužarke. Otkrile smo da ih ima obilje i u našem susjedstvu. Od tada, svake jeseni moje zlato donese kući barem kiticu žutih lužarki (nisu zaštićene). To je nekako bila jedna posebna veza između nas dvije, nešto što smo dijelile samo mi i zbog čega smo se osjećale bliskije. Nešto što je jesen odjednom učinilo posebnim godišnjim dobom.
Do lani. Je li prošlo ljeto bilo suviše vlažno, a jesen suviše suha ili su naše misli otišle za vlašću, zlatom il' za hljebom, ali lani nismo uspjele ugledati ni jednu žutu lužarku. Neobično, nešto što do neki dan nije praktički ni postojalo, odjednom stvara osjećaj sigurnosti, osjećaj da je sve u redu. A kad ga opet nema, nedostaje, brine.
Ove godine žute lužarke ponovo cvjetaju. Nema ih u obilju kao nekad (možda ih nismo trebale brati, ove godine sigurno nećemo, možda ih je netko drugi već ubrao?), ali tu su. I čovjek se odmah osjeća bolje.
Pjesma stvorova svetog Franje asiškog
Il Cantico delle Creature | Pjesma stvorova | Altissimu, onnipotente, bon Signore,
tue so' le laude, la gloria e l'honore
et onne benedictione.
Ad te solo, Altissimo, se konfano,
et nullu homo ène dignu
te mentovare. | Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime. | Laudato sie, mi' Signore,
cum tucte le tue creature,
spetialmente messor lo frate sole,
lo qual'è iorno,
et allumini noi per lui.
Et ellu è bellu e radiante cum grande splendore:
de te, Altissimo, porta significatione. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja. | Laudato si', mi' Signore,
per sora luna e le stelle:
in celu l'ài formate
clarite et pretiose et belle. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem. | Laudato si', mi' Signore,
per frate vento
et per aere et nubilo et sereno
et onne tempo,
per lo quale a le tue creature dài sustentamento. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje. | Laudato si', mi' Signore,
per sor'aqua,
la quale è multo utile et humile et pretiosa et casta. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista. | Laudato si', mi' Signore, per frate focu,
per lo quale ennallumini la nocte:
ed ello è bello et iocundo et robustoso et forte. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak. | Laudato si', mi' Signore,
per sora nostra matre terra,
la quale ne sustenta et governa,
et produce diversi fructi
con coloriti flori et herba. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi,
slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi. | Laudato si', mi' Signore,
per quelli ke perdonano per lo tuo amore
et sostengo infirmitate et tribulatione.
Beati quelli ke 'l sosterrano in pace,
ka da te, Altissimo, sirano incoronati. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom. | Laudato si', mi' Signore,
per sora nostra morte corporale,
da la quale nullu homo vivente pò skappare:
guai a quelli ke morrano ne le peccata mortali;
beati quelli ke trovarà ne le tue sanctissime voluntati,
ka la morte secunda no 'l farrà male. | Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće. | Laudate e benedicete
mi' Signore
et rengratiate e serviateli
cum grande humilitate. | Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj. |
Zapravo smo se i moj debeli i ja oduševili svetim Franjom nezavisno jedan od drugog, prije nego što smo se upoznali. Oboje smo imali priliku posjetiti Asiz, opet međusobno nezavisno, u raznim prilikama, i oboje smo pomislili kako bi bilo lijepo doći tamo na svadbeno putovanje. Tako da se oko toga nismo morali puno prepirati. Sanjali smo o tome da odemo tamo s djecom za desetu godišnjicu, ali nam se baš potrefilo da sam bila trudna, a i da je tamo bio potres. Tako, možda uspijemo za neku drugu jubilarku. Treba složiti financijsku konstrukciju. To s financijskom konstrukcijom vrijedi i za Rim. Bila sam tamo, ali ne dovoljno dugo da bih mogla reći da sam ga vidjela.
Sveti Franjo
Ne bih se baš bavila pravim brojkama, mislim da one nisu toliko bitne. Osim da se rodio negdje krajem dvanaestog stoljeća. To nije nevažno. Feudalizam. Tamni Srednji vijek. Gradovi su ratovali među sobom, stalno je netko nekom nešto pokušavao oteti. A Crkva je uživala u svom bogatstvu... Franjo je bio iz imućne obitelji. I pobožan. I dobra srca. Novac mu nikada nije bio važan, rado ga je trošio. Bilo na zabave s prijateljima, bilo da ga je davao siromasima. Posebno je rado darivao siromahe. Sudjelovao je u tim ratovima i imao čudne snove zbog kojih je odlučio okrenuti leđa svijetu, posvetiti se molitvi i čitanju Svetog Pisma. Dok se tako jednom molio, čuo je glas s križa: Franjo, idi i obnovi moju Crkvu koja se ruši! U prvi čas, Franjo je pogledao crkvicu u kojoj se nalazio, koja je zaista bila ruševna i zaključio je da je treba obnoviti. U životopisu svetog Franje spominje se još mnoštvo prilika u kojima je dobio Božje poruke na ovaj ili onaj način, ali meni je nekako upravo ova poruka najviše prirasla srcu. Možda zato što mi se čini da odzvanja još i danas. Možda zato što je ovaj papa, prije nego što će postati papa, izjavio da je Crkva poput broda koji pušta na sve strane. Pitam se je li to trajna osobina Crkve, da neprestano puca s neke strane, neprestano negdje propušta vodu i neprestano vapi za nekakvim svecima koji će je uvijek iznova žbukati i popravljati? Možda joj sada treba brodar? Igrom slučaja, moja župna crkva građena je upravo u obliku broda, a i otkad je sagrađena, nije prestala prokišnjavati. Osim toga, o njoj se brinu franjevci. Zanimljivo, zapravo čudesno! Uglavnom, kako se bacio na popravak te crkve, Franji se neprestano pridruživalo sve više prijatelja koji su željeli promijeniti svoj način života, koji su željeli živjeti kao on, u siromaštvu. Većinom su to bili mladi ljudi koji su dolazili iz imućnih obitelji. I svi su se odrekli raskoši svojih domova da bi živjeli od dobročinstava stranaca, da bi pri tom pomagali drugim siromašnim ljudima i brinuli se o gubavcima kojih je u ono vrijeme bilo relativno mnogo. Franjin zanos kojim je pričao o Ocu kojeg je otkrio, o Njegovoj ljubavi, očito ih je grijao mnogo bolje od vatre u kaminu. Fratri danas vole reći da je Franjo svojim zanosom obnovio Crkvu iznutra. Franjo, koji je prezreo bogatstvo, nije istovremeno prezreo i Crkvenu (bogatu) hijerarhiju. Ipak, nije baš spriječio Martina Luthera u tome. Zanimljivo, kada je otišao papi po odobrenje za novi red, papa je navodno sanjao kako se ruši Lateranska bazilika te kako je Franjo podupire i sprječava njeno rušenje te je lako dao odobrenje. Posebnu je važnost davao duhovnoj radosti. Smatrao ju je valjda temeljem života. Govorio je: Ako ti đavao oduzme duhovnu radost, klekni i moli dok je ponovo ne stekneš. Toliko je bio oduševljen svim stvorenjima oko sebe da je čak proglašen zaštitnikom ekologije. Sutra se slavi njegov spomendan.
Moj debeli i ja otišli smo na svadbeno putovanje u Asiz. Prekrasan gradić, prekrasni gostoljubivi ljudi. Dok čovjek hoda njegovim ulicama, mora se pitati, je li doista Franjin duh učinio ovaj grad tako toplim i ugodnim kroz stoljeća, ili je možda duh grada od Franje napravio sveca? Kao da je tamo lakše biti dobar.
A što Mališa radi?
Mališi se nikako nije svidio moj stih gdje tvrdim da ne može sve stati u pjesmu. Ne, nije on samo rekao da može, nego je i dokazao spjevavši dva, zapravo tri, moja prethodna posta i još k tome kazujući puno više od onoga što sam ja uspjela: DARIVANJERECI SREĆO O ČEM' 'OĆES
DA TI POJE TVOJ MALIŠA
U TRENU ĆE PJESMA KRENUT'
ZADAŽDIT' ĆE KAO KIŠA VIDJE TEME O DAVANJU
TKO JE KOME SRCE DAO
PO KOJOJ SAM ONO ŠEMI
PRIMAOCA IZABRAO DA LI DAJUĆ' PRIMAM IŠTA
TKO TU KOGA SADA VARA
DAL' SU DARI TO ŠTO JESU
IL' JE DARA MIMO DARA PITANJA SE MNOGA ROJE
ODGOVORI NASLUĆUJU
DA U PRAVU OD NAS TKO JE
MIŠLJENJA SE RAZNA ČUJU NISAM STIG'O NA TO TADA
ODGOVORA DATI NEKA
ALI VIDIM EVO SADA
I TAJ POS'O DA ME ČEKA AKO DAJEŠ DARUJ MUDRO
NI PREVIŠE NI PREMALO
GLEDAJ DA BI POSLJE DARA
ŠTOGOD TEBI PREOSTALO NE HVALI SE I NE DIČI
SA TIM DAROM STO SI DAO
JER SE MOŽE DOGODITI
DA BI DARA OPLAKAO DA DAR TREBA BIT' OD SRCA
NE MORA NI DA SE KAŽE
JER DAROVI RADI REDA
K'O DAROVI I NE VAŽE SVI DARUJU ZA POVODA
ROĐENDANA IL VJENČANJA
SVEČANOSTI JUBILEJA
I PRIGODOM SLIČNIH SRANJA ZA MENE VAM TO NE VAŽI
MENI SRCE KAŽE KADA
JA DARIVAM KAD' SAM SRETAN
JER NAPROSTO DAT' SAM RADA DAR JE TAKO ODRAZ SREĆE
STO UOPĆE I POSTOJE
LJUDI STO SU SPREMNI PRIMIT'
SVE TE SKROMNE DARE MOJE STOG' I OVA PJESMA NEK' JE
DAR SVIM' VAMA ŠTO ME ZNATE
SA ISKRENOM ŽELJOM DA SE
U NJOJ I VI PREPOZNATE Istina je, Mališa, moguće je tebi, ali ne i meni. 
Kako Mališa nema ščćžđ na svojoj tipkovnici, ja sam ih ubacila da vam bude lakše čitati, a druge stvari nisam mijenjala jer je to mogao i on. ;)
|
|
|
|
