Kuda ide ovaj svijet?
Nedavno mi je kći, za školu, trebala proučavati prilike u Irskoj u devetnaestom stoljeću. I prilično se šokirala svim mogućim metodama mučenja „krivih“ koje su se tada koristile. Nešto prilično nezamislivo u ovo današnje vrijeme, čak i u zemljama koje još uvijek prakticiraju javna pogubljenja. Pa sam se onda sjetila i priča o Matiji Gupcu, koji se inače, po najnovijem, zapravo zvao Alojz, i krunjenja užarenom krunom. Pa sam se onda sjetila spaljivanja vještica i kamenovanja preljubnica. Sve su to stvari koje su se stvarno događale, to nisu priče iz bajki. Pa su mi pale na pamet i borbe gladijatora i izručivanje „krivaca“ lavovima u starom Rimu. Pa Turci i nabijanje na kolac... Sad, činjenica je da su se takve stvari radile, i rade se, javno, prvenstveno zato da se zaplaši stanovništvo kako ne bi činilo bilo što, što vlast ne želi. Ipak, činjenica je i da se uvijek našao, a i nalazi se, dovoljan broj ljudi koji u tim „spektaklima“ uživaju.
Još uvijek mi je teško shvatiti ljude koji tvrde da bi radije živjeli u tim vremenima. Sve ovisi s koje strane se rodiš...
I kamo onda ide ovaj svijet?
Ne, ne želim tvrditi da se ne treba zabrinjavati nad djecom koja maltretiraju mačke i pse, tako to počinje. Ne tvrdim niti da ne treba ništa poduzimati kada skupina djece isprebija nekoga. Naprotiv. Ipak, vrijeđaju me tvrdnje kako su sad došla neka grozna i krvoločna vremena i kako se događaju stvari koje se nikada nisu događale. O da, znam, svi se mi sjećamo vremena kada smo se bojali nastavnika pa nam nije padalo na pamet niti biti neuljudni, a kamoli dignuti ruku. Svi se mi sjećamo vremena kada smo se bojali policajaca pa je bilo dovoljno da se jedan pojavi i da kavga prestane. Ipak, to što nitko od nas nije znao što se događalo na Golom otoku, jer novinari o tome nisu smjeli pisati, to ne znači da se tamo nisu događale strahote. To što se nije pisalo o svima koje su policajci isprebijali na mrtvo ime, ne znači da oni nisu postojali. Nasilje je i te kako postojalo, samo mi o tome nismo bili informirani. To što mnogi od nas nisu nikada doživjeli klečanje na kukuruzu i šibe po rukama, samo znači da smo se školovali u vrijeme kada je već počeo put ka nesigurnosti nastavnika.
Dakle, mislim da bi o nekim metodama „strahovlade“ trebalo razmisliti, mislim da trebaju postojati načini da se uvede reda, mislim da je anarhija opasna i destruktivna. Ipak, ljudi, budimo svjesni da živimo u puno mirnijim i puno sigurnijim vremenima nego što se možda kroz cijelu povijest čovječanstva živjelo. Budimo sretni što se uopće primjećuje nečija sklonost ka maltretiranju i što je javnost osuđuje! Budimo sretni što uopće postoje ljudi, iako nam se sustav čini neefikasnim, koji su spremni uhvatiti se u koštac s nasiljem. Budimo sretni što novinari više ne dozvoljavaju vlasti da bude nasilna (još kad bismo ih uspjeli izliječiti i od širenja panike...)!
Ako se stvari ovako nastave, doći će vrijeme, ne kažem da ćemo ga mi doživjeti, kada će se reagirati i na psihičko zlostavljanje. I na koncu, stvarno će lav s jaganjcem pasti travu. Kako ljudi mogu to ne vidjeti?
Zajednica
On je Glava Tijela, Crkve;
Kol 1, 18
A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.
1.Kor 12, 27
Ovo zapravo nije moja ideja. Čula sam je od Tomislava Ivančića, još u vrijeme kad su ga ljudi zvali više „pater“ nego „profesore“, i jako mi se svidjela. Zato ću je sada prepričati.
Zato što je Isus Riječ Božja, protestanti posebno štuju Riječ Božju u Bibliji.
Zato što je Isus rekao „Ovo je tijelo moje,“ katolici i pravoslavci posebno štuju Presveti oltarski Sakrament.
Iako mnogi, zlonamjerno ili iz neznanja, pod pojmom „Crkva“ smatraju uglavnom kler, Crkva je stvarno zajednica ljudi - vjernika. Zajednica koja zajedno moli i blaguje, to je Crkva.
A sv. Pavao kaže da je Crkva također tijelo Kristovo. Ne bi li onda bilo primjereno pokloniti i se i pred svakom zajednicom okupljenom na molitvu i/ili blagovanje? Ne bi li bilo primjereno zajednicu, kao takvu, duboko štovati, njegovati i čuvati? Ne bi li sve drugo, poput uvjerenja, običaja i navika, trebalo biti puno manje važno od same zajednice?
Ekumenizam je kao brak
Pred početak molitvene osmine za jedinstvo kršćana, voljela bih citirati svoga muža:
Ekumenizam je kao brak. Ako se ne razgovara, brak propada. Opet, ako se i razgovara, ali se pri tom laže, brak svejedno propada.
Prekrasna mi je to usporedba!
Općenito, ne samo glede razgovora i laganja.
Brak je zajednica međusobno različitih ljudi, a opet bi trebali biti jedna duša i jedno tijelo. Ako svoje zajedništvo shvaćaju ozbiljno, onda to tako i jest. Zajedno žive, zajedno grade svoju obitelj, zajedno imaju prijatelje, poznanike, zajedno se odnose prema njima, zajedno imaju planove... Ta želja za zajednicom i ljubav im pomažu da svladavaju prepreke. A prepreke su razne. Mogu postojati razlike u navikama, u običajima, u ciljevima... Ima situacija u kojima je moguće prilagoditi se partneru, ima stvari koje ne želimo mijenjati.
Što je to što dvoje ljudi spaja zajedno? O ne, nije to samo strast, barem ne u pravilu. Ljudi nam obično postaju privlačniji što ih bolje upoznajemo. Upoznajući se, otkrivamo sve više osobina druge osobe. Možemo otkriti i osobine koje ne možemo probaviti, možemo otkriti osobine koje nam se jako sviđaju ili one koje možemo prihvatiti. Uglavnom, svatko od nas ima vrijednosti koje smatra temeljnima i to je ono što očekujemo i od svojeg partnera. Postoje vrijednosti koje mogu i ne moraju biti. Nekome je važnije da živi s nekim urednim, nekome je najvažnije poštenje, nekome ambicioznost... Ne bih ulazila u ukuse i nametala svoje vrijednosti. Činjenica je da neće svatko izdvojiti istu osobinu koja ga je privukla partneru.
A što je zajedničko kršćanima? Vjera u Isusa koji je Put, Istina i Život. Ima li nešto temeljnije od toga?
Dvoje potpuno jednakih ljudi ne postoji, niti među braćom odgojenom od istih roditelja, a kamoli među uzajamnim strancima. Ne može se naći dvoje ljudi koji imaju apsolutno jednake ljestvice vrijednosti, apsolutno jednake običaje i navike. Upravo naše različitosti nam život čine bogatijim, a samim time i ljepšim.
Kada jedan ili oba partnera počnu stavljati osobne ciljeve i želje ispred zajednice, kada postanu nevažni osjećaji onog drugog, kada počnu natezati svaki na svoju stranu, lako dolazi i do raspada braka.
To je upravo ono što se dogodilo i kršćanskoj Crkvi (i ne samo njoj) kroz povijest. O, da, voli se pričati o nekakvim dogmatskim razlikama, ali činjenica je da su osobne taštine i ambicije pojedinaca bile glavni uzroci svih mogućih raskola. Imamo „sreće“ i danas gledati i učiti kako do toga dolazi, gledajući raspadanja raznih stranaka. Pričaju oni da se radi o programskim razlikama, ali sve se svodi na „Ovaj grad je premali za nas dvoje“.
Opet, ima i primjera kada se raspadnuti brak ponovo sastavi (i ne, ne, nije Bandić prvi koji mi pri tom pada na pamet!). Ljudi se uspiju sjetiti onih temeljnih vrijednosti koje su ih sastavile na početku, shvate da se svađaju oko nevažnih sitnica i da se vole. Često to shvate i prije nego što se razvedu, a ponekad i tek kad se udalje jedno od drugog.
Nema razloga za sumnju da se to može dogoditi i kršćanima.
Pada mi na pamet još sijaset usporedbi, ali ne treba dalje nabrajati.
Ne znam postoji li pojam kao „molitva prihvaćanja“. Samo sam je jednom od srca molila i trebala mi je otprilike godina dana da donese plodove. Uglavnom volimo vidjeti pojedinosti u životu ili na drugim osobama koje želimo promijeniti. Možda bismo ipak trebali vježbati prihvaćanje. Od vremenskih prilika pa nadalje...
Prigodno
Svakoga tko danas slavi
želim radost da pohodi.
Razlog dobar je i pravi:
evo, Hristos nam se rodi!
Dijete malo i nejako
sred neprijateljskog svijeta
nek mu pruži ruku svatko,
mir i ljubav da procvjeta!
Svinjska gripa
Još kad je sve počelo, moja je mama bila među prvima koji su primijetili da je smrtnost oboljelih od „svinjske gripe“ puno manja nego smrtnost od obične. Dakle, obična viroza. Koliko smo samo puta u životu otišli liječniku ili mu odveli dijete, liječnik pregleda bolesnika i kaže: „To je samo viroza, ne može se liječiti, pijte čajeve i spuštajte temperaturu.“ Je li nas poslao na testiranje virusa koji nas je zarazio? Ne. Tko zna koliko smo već puta možda i preboljeli „svinjsku gripu“? No, da, veći je problem, kako kažu, kod ove viroze, neobičan genetski kod virusa. Zato izgleda vjerojatnije da ga nismo još preboljeli jer se taj nije razvijao u prirodi nego baš u nekom laboratoriju. Tko zna kojem laboratoriju? Tko nam to pokušava reći da može poslati svijetu i nešto još razornije? Ili je to samo rasplamsala mašta uslijed hrpe SF filmova? More nas vidilo, preteško pitanje.
Moj muž i ja, dosta smo brzo odlučili da se nećemo opterećivati ovim virusom. O zdravlju treba brinuti i ovako i onako, a više od toga ne znam zašto bi bilo potrebno?
Onda mi je stiglo elektronsko pismo s upozorenjem o mogućim ozbiljnim posljedicama cijepljenja:
No dobro, bilo je i mnoštvo drugih upozorenja, pretežito prožetih teorijom velike zavjere.
Onda su se razne države našle na sto čuda s cjepivima koja su kupili i ljudima koji se ne žele cijepiti pa su pojačale zastrašivanje naroda posljedicama same gripe. Naime, uništavanje cjepiva nije ništa jeftinije od njegove kupnje i bolje onda da se potroši na ljude. A možda im i pomogne, tko zna? Ne može nitko znati jer nije prošlo dovoljno vremena da bi se znale sve činjenice. Baš kao što se i tek nedavno počelo otkrivati da podatci sprženi na CD-e nisu trajno pohranjeni.
I evo opet moje mame: „Bolje da se cijepimo!“ Kao da je zaboravila što je zaključila pred pola godine.
Onda moj muž: „Ne! Mi nećemo padati pod utjecaj propagande.“
„Ali dragi, ako se ne cijepimo, opet padamo pod utjecaj propagande koja nas uvjerava da se ne smijemo cijepiti.“
Kako god okreneš, što god odlučiš, pao si pod utjecaj neke propagande. Kad imaš dva moguća izbora i oba su poduprta snažnom propagandom... zapravo odabireš propagandu koja ti se više sviđa. Baš kao i u drugom krugu predsjedničkih izbora.
Čini mi se jako glupo pričati kako cijepljenje nije potrebno. Tko bi danas bio tako lud da odbije svoje dijete cijepiti protiv dječje paralize? Osim ako ima ozbiljne zdravstvene protuindikacije, kada se pouzdano zna da bi šteta od cijepljenja mogla biti veća nego šteta od bolesti. Kada je teško procijeniti, bilo štetu od bolesti, bilo štetu od cijepljenja (željela bih ipak napomenuti da se nije baš pokazalo ono što je „teorija zavjere“ tvrdila, da cijepljenje neminovno vodi ka nekoj novoj smrtonosnoj bolesti), još je teže donijeti odluku o tome treba li se cijepiti.
Osim cijepljenja, u borbi protiv bolesti, jako je važno jačati otpornost organizma. Ona se jača zdravom prehranom, ali pokazuje se da značajni utjecaj na imunitet ima i raspoloženje. Stoga slijedi moj savjet u borbi protiv bilo koje bolesti:
 
 
Evo i moje novogodišnje čestitke
Redaju se godine,
sve jedna za drugom
dok se Zemlja okreće
uvijek istim krugom.
Neka nova godina
bolja je od stare,
nek donese obilja
i nek za nas mare.
Nek se želje ispune,
nek nema problema,
neka ljubav sretna je,
nek posao drijema!
Navlačimo osmijehe
bježeći od tuge,
sve nesreće nestat će
do godine druge.
Eksplozije pucaju
baš sa sviju strana,
čudno li se raduju
ljudi ovih dana.
Ne, nije sve najbolje
što je davno bilo
niti je veselije
što se nije zbilo.
Sve što ikad imamo
trenutak je samo.
Zato iskoristimo
sve što nam je dano.
Ja od reda želim vam
radost iz dubine
obilje trenutaka
čovječje blizine.
Nedostatak totalni
razloga za svađu,
rodbina i prijatelji
blizu nek se nađu.
Zagrljaja obilje
sa kim god vam drago,
neslaganje svoje
izrazite blago.
Kad nas sunce ogrije
i kad vjetar puše,
ili kiša zalije
nek se pune duše.
Neka svakim susretom
uvećamo sreću.
Za rasutim mlijekom
ja plakati neću.
Jer kako taj život se
bliži svome kraju,
godine ko WC-role,
sve nam kraće traju.
Zato svaki novi dan
neka vam je radostan,
nek je miran, zahvalan,
zadovoljan, radišan!
|
