Siječanj

Siječanj, mjesec usred zime,
zašto ima takvo ime?

Mrežu isplela natuknica u 30. siječanj 2009 23:32:29 | 15 ukras(a)

Nepravda

Neki su krajevi, ili neke skupine ljudi, puno više izloženi nepravdi i osvetama nego drugi. Zato bi ljudi iz onih drugih krajeva ili skupina trebali onim prvima donositi melem, a ne sol.

Mrežu isplela natuknica u 18. siječanj 2009 13:08:04 | 29 ukras(a)

Dvije zdjele (moj prvi pokušaj priče)

Bila jednom jedna obitelj. Imala je u ormaru, onom sa staklenim vratima, dvije zdjele koje su stajale jedna pored druge. Jedna je zdjela bila poklon bake, porculanska, sva izrađena, puna ukrasa po sebi, sitnih utora koje nije baš bilo lako prati. Majci i ocu te obitelji bilo je žao koristiti tu zdjelu, bojali su se da se korištenjem ne razbije, te su kupili drugu zdjelu, staklenu, koja je isto bila lijepa, ali je bila bez ukrasa, posve ravna i jednostavna. Svakoga su dana izvlačili staklenu zdjelu iz ormara, posluživali hranu u njoj, svakoga je dana pažljivo prali i spremali natrag u ormar.

Staklena je zdjela zavidjela porculanskoj:
- Kako si ti lijepa! Pogledaj kako divnih ukrasa po sebi imaš!
Porculanska zdjela nije baš bila zadovoljna svojim statusom:
- Ne znam jesam li lijepa. Znam samo da tebe puno više vole nego mene. Svakoga te dana uzimaju u svoje ruke, svakoga te dana koriste, a mene nitko ni da bi prstom taknuo.
- O, nemoj misliti da mi je lako, svakoga dana me tjeraju da radim, nikada mi ne daju odmora, niti nedjeljom ne mogu uživati u svom miru.
- Ali pogledaj kako si čista! Ti se sva sjajiš, a po meni se samo prašina skuplja. Ako su se nekada i sjajili ovi ukrasi po meni, sada se jedva vide. Tako sam postala prljava! Sigurno im se gadim pa me zato ne koriste.
- A znaš li kako je opasan moj život? Kad god me izvuku iz ormara, postoji opasnost da im ispadnem iz ruku i da se razbijem. Nemaš pojma kolike strahove proživljavam svakoga dana na njihovom stolu i u njihovom sudoperu.
- Ti nemaš pojma kako bih ja bila sretna da možemo zamijeniti mjesta!

I doista, jednoga dana, majka obitelji pogleda porculansku zdjelu i primijeti kako je prljava. Uzme je iz ormara kako bi je oprala. Kad je zdjela bila oprana, naiđe djevojčica i primijeti: „O, kako je lijepa ova zdjela! Zašto je nikada ne koristimo?“ „To je poklon od bake,“ reče majka, „šteta bi bilo da se razbije.“ „Ali koja je korist od nje ako stalno stoji u ormaru?“ upita djevojčica, „Ne bismo li se puno češće i radosnije sjećali bake kada bismo je koristili?“ „Pa imaš pravo,“ odgovori majka, „dječja usta uvijek istinu zbore!“

I tako je obitelj počela konačno koristiti i porculansku zdjelu. Ponekad su koristili i staklenu i tako su obje zdjele bile sretne sve dok se nisu razbile. Kad bi se neka zdjela razbila, dobili bi na poklon ili kupili u dućanu novu zdjelu. Kakve god zdjele da su imali, u toj obitelji sve su zdjele bile sretne.

Mrežu isplela natuknica u 14. siječanj 2009 23:02:06 | 34 ukras(a)

Samopoštovanje (klap, drugi pokušaj)

Premišljala sam se bi li napisala post ili samo komentar. Neka potreba za objašnjavanjem i daljnjim razglabanjem koje neminovno odvodi u filozofiranje, a zapravo, sama sam sebe htjela spriječiti u filozofiranju načinom na koji sam napisala post jer ja o tome niti ne mogu drugo nego filozofirati. Niti sam stručnjak, niti se mogu pohvaliti hrpom pročitane literature, samo praksom.

Pa sam prvo krenula pisati komentar, a onda sam došla do rečenice koju sam ipak odlučila postati. Pa sam ponovo išla pisati komentar, sa odgovorima svima, možete si ga pročitati. To je tema o kojoj se stvarno može puno razglabati, možda je najvažnije otkriti kako to postići, a za to vam ne mogu dati recept, to valjda svatko sam mora pronaći, svatko najbolje sam za sebe zna što ga u tome sprječava. Ali mislim da je definiranje problema već pola obavljenog posla. Moja je želja, koliko god to preuzetno zvučalo, da svatko razmisli o tome i da se sjeti u nekim kritičnim trenucima kada osjeti pomanjkanje samopoštovanja.

Dakle, mislim da poštivati sam sebe znači ne osjećati se poniženo niti kada te drugi nastoje poniziti. Jer si čovjek, jer kao takav zaslužuješ poštovanje. Pa makar bio jedini koji sam sebe poštuje. Traži dalje. Postoje na svijetu ljudi koji će u tebi vidjeti čovjeka i pružiti ti ono što zaslužuješ. E sad, nisam rekla ni lovorike, ni aplauze, ni lovu, nekada će to biti i kritike, ali svakako poštovanje.

Mrežu isplela natuknica u 13. siječanj 2009 0:15:13 | 13 ukras(a)

Samopoštovanje

Neki dan, pokažem ja svojoj kćeri nešto na mom blogu i kažem:
  - Uau! Vidi ovo!
  - To si ti napisala.
  - Jesam. Malo prije. Ali sad sam skužila kako je dobro.
  - Ti se sama sebi diviš?
  - Da.
  - Ja to ne mogu. Ja moram pokazati drugima pa, ako se oni dive, osjećam se bolje.
  - Meni ne trebaju drugi da bih se osjećala bolje. Ja se sama sebi divim i osjećam se bolje.

Sutradan, čujem na televiziji nekog kako kaže da se depresija liječi samopoštovanjem.
  - Vidiš?, kažem ja toj istoj kćeri.
  - Ali kad si u depresiji, jako je teško osjetiti samopoštovanje. (previše je pametna za svoju dob)
  - Zato treba samopoštovanje njegovati, da ne bismo niti upali u depresiju!

Mrežu isplela natuknica u 10. siječanj 2009 17:51:11 | 22 ukras(a)

Dobra je ova zdravstvena reforma

1998. godine ostala sam u drugom stanju. Mama mi je tad već imala neke od uvjeta za penziju, planirala je odraditi još otprilike godinu dana kako bi joj mirovina bila veća tako da može čuvati bebu kada se vratim na posao. Bila je liječnica. I onda joj je došla jedna žena, vodeći za ruku dvoje male djece, kojoj je muž ležao u bolnici u prilično teškoj situaciji, pitajući kako da nabavi razne potvrde koje u bolnici od nje traže. Mama je umirala od srama i tuge pred tom ženom dok joj je objašnjavala kako treba rješavati te birokratske zavrzlame koje nije ona izmislila. Moja mama, koja nikada nije prezala ni pred kakvim političkim autoritetom da bi se borila za prava svojih pacijenata, koja nikada nije dozvoljavala nikakvom komitetu da joj se petlja u posao, u tom je trenutku osjetila umor i predala zahtjev za mirovinom. Naknadno je shvatila da je mogla imati veću mirovinu da je provela još samo par mjeseci na bolovanju, ali u tom trenutku, jedino što je htjela, bilo je izaći iz tog sustava. Ona je tada bila dovoljno stara da si to priušti. Bilo je i drugih ljudi koji su si mogli priuštiti izlazak na ovaj ili onaj način. Bilo je i onih koji su znali iskoristiti takav sustav na svoju materijalnu korist. Ali većini liječnika nije preostalo ništa drugo nego da ga podnose. Doista ništa drugo?
Išle su stvari i dalje nizbrdo nakon toga. Zdravstveni sustav koji je za vrijeme rata dobio pohvalu kao jedan od najbolje organiziranih u ratnim okolnostima, bez kojeg bi rat možda trajao puno kraće i sa sasvim drugačijim završetkom, taj je zdravstveni sustav doveden do prilično katastrofične situacije. Neke stvari su, istina, u međuvremenu otišle i na bolje, ali još uvijek ima sasvim dovoljno liječnika i specijalista koji se sjećaju kada su im nadređeni bili ljudi koje su cijenili. Na mnoštvo načina, ne samo u profesionalnom smislu. O, štrajkali su liječnici u međuvremenu. Tražili su da se vrati poštovanje njihovoj struci. Umjesto poštovanja, dobili su nešto love i nastavili šutjeti i raditi. I dobivati nedovoljnu količinu specijalizacija. I dalje šutjeti. Svoje frustracije ispucavali su kako je tko znao. Netko na pacijentima, netko u obitelji, netko radom u privatnim klinikama, ali baš nitko prema Ministarstvu (bilo zdravstva, bilo znanosti, jer oba su trokirala). I pacijenti su bili frustrirani. I oni su se ispucavali na raznom medicinskom osoblju, već prema prigodi.

Do ovih dana. Konačno su se liječnici, samo jedan dio, sjetili da bi se mogli pobuniti i protiv organizacije zdravstva. Konačno su se sjetili da mogu udružiti snage. Možda ih nije dovoljno, možda nisu adresirali baš sve što treba mijenjati, možda neće ništa postići, ali ova zadnja reforma konačno je prešla granice trpeljivosti, konačno ih je potaknula na podizanje glasa.

I zato, hvala Vam Ministre, što ste natjerali liječnike da prestanu uzmicati i ići nizvodno!

Mrežu isplela natuknica u 8. siječanj 2009 15:18:22 | 15 ukras(a)

Badnje veče

Svima koji ga danas slave neka bude ispunjeno mirom i ljubavlju dragih ljudi. A za sutra...

Hristos se rodi!

Vrijeme je za radost!

Mrežu isplela natuknica u 6. siječanj 2009 20:34:29 | 13 ukras(a)

Dobrodošla, krizo!

Znam, na nekoliko sam mjesta napisala kako ne volim donositi novogodišnje odluke, i ne volim. Mislim da me najviše od svega strah da sama sebe ne iznevjerim i razočaram. Ili možda mislim da je bilo koji trenutak dobar za donošenje neke odluke i njeno ekspresno provođenje. Nisam niti sklona pregledavanju protekle godine i izdvajanju dobrih ili loših trenutaka iz nje, ali sam primijetila da sam početkom godine sklona sjećanjima na neke teže dane...

Ovog puta bila je ključna Helgina izjava: „Preživjeli smo i gore stvari,“ ne znam točno čime izazvana.

Jesmo, stvarno, jesmo li svjesni da smo preživjeli i gore stvari? Ne baš svi, priznajem, ali mi koji ovdje možemo čavrljati o tome, svakako jesmo. Što nam onda može jedna mala kriza? Što se točno postiže širenjem panike? Pitam se što bi bilo da su nam na ulazu u devedesetu godinu dnevnici bili puni upozorenja: „Ulazimo u ratne godine! Napunite podrume brašnom i šećerom, ma zaključajte se u te podrume dok rat ne prođe!“ Bilo bi baš dobro da su nam to govorili i da smo ih i poslušali. Jer iz zaključanih podruma se ne bi ni moglo ratovati pa rata ne bi ni bilo. A pjevao je Balašević: „Samo da rata ne bude...“ i nitko ga baš nije ozbiljno shvaćao.

I sad, evo, provela sam već tri dana razmišljajući o tome kada i koliko su bila teža ta vremena koja smo već preživjeli. I nestašice, i male plaće, i vrijeme bez plaće... Zapravo, znam da ima ovdje ljudi koji bi se i puno težih stvari mogli prisjetiti. I opet smo ovdje, opet živimo dalje, i živjet ćemo i snalaziti se i kad kriza prođe.

Dobre su krize, podsjete nas da nismo sami, podsjete nas da smo jači kad smo zajedno, podsjete nas da ne možemo čekati da nam netko drugi nešto pruži ili riješi, da je naš život u našim rukama i da ga moramo plesti sami, pardon, živjeti. Ali, ako ga i pletemo zajedno, neće nam biti ni bolje ni toplije ako paramo ono što je netko drugi ispleo. Da, krize dobro dođu da se podsjetimo da ni nama ne može biti dobro ako je ljudima oko nas loše, odnosno da će i nama biti bolje kada ljudima oko nas bude bolje. Pa onda možemo gledati i kako pomoći susjedu jer tako istovremeno pomažemo i sebi. Možda, zahvaljujući krizi budemo manje skloni razmišljanju „neka mi krepa krava“.

Ja neke blagotvorne rezultate krize već osjećam. Nije bilo poklona samo da se pokloni, nije bilo gluposti, sve same iskoristive stvari. Možda mi se s vremenom kuća oslobodi smeća koje guši.

Istina, baš pred oko godinu dana, usporedila sam ovu svjetsku situaciju s krizom 1929. Znamo otprilike kako je završila. I opet postaje zanimljiva Balaševićeva pjesma. Ali možemo li se mi uhvatiti vlastitog života? Možemo li zatvoriti svoj razum tuđim manipulacijama? Možemo li se uhvatiti u koštac sa svojom vlastitom sadašnjošću? Mislim da možemo. Počnimo s osmijehom!

Mrežu isplela natuknica u 4. siječanj 2009 23:41:22 | 18 ukras(a)