|
|
Kompromis
Svaki bi čovjek trebao imati neki svoj redoslijed vrijednosti, neku listu prioriteta. Trebao bi znati koje su mu to stvari u životu jako važne, kojih se neće odreći ni pod koju cijenu, a koje su lijepe i drage, ali se može i bez njih.
Jer kaže stara poslovica – ne može se imati i ovce i novce. Često puta postižući nešto, gubimo nešto drugo. Zato bismo trebali znati koja je cijena onoga što postižemo, što je to čega se istovremeno odričemo? Je li doista dobitak vrijedan gubitka? Možda nam je dobitak puno važniji od onoga što gubimo? Možda nam je ono što bismo izgubili puno važnije pa ćemo odustati od onoga čemu nam se činilo da stremimo?
To je kompromis. Trebali bismo biti svjesni čega se odričemo i zbog čega. Onda će naše odricanje biti dragovoljno i nećemo se osjećati zakinutima.
Ajde da se malo hvalim, napisala sam sonet!
Sve je zapravo počelo kada je Mališa napisao jednu pjesmu o svojoj tužnoj sudbi. Nisam baš pobornik jadanja nad istom. Ja doista mislim da u životu postoje dvije vrste situacija – one na koje možemo utjecati i one na koje ne možemo utjecati. Kod onih prvih nastojim učiniti sve što je u mojoj moći, a one druge radije prihvaćam. Znam da to nije lako, pogotovo kad si mlad, ali vrijeme (mudra starost) te nauči da je svaka bolna situacija manje bolna ako je prihvatiš. Nikada se nisam voljela pitati zašto se nešto baš meni dogodilo, od golubovog „suvenira“ na glavi, do djetetovog zapletaja crijeva. Dogodilo se i treba s tim živjeti. I tako sam i tada Mališi htjela napisati jednu pjesmu o tome što je sreća i gdje se nalazi. Često ljudi propuste biti sretni tražeći nešto što ne postoji i zapravo puste život da ode niz vjetar. Zamislite hrpu love kako leti u nepovrat nošena vjetrom! Biste li ikada uzeli svoju mjesečnu plaću i bacili je u zahod te povukli vodu za njom? E, sad zamislite koliko je život vrjedniji od bilo kojeg iznosa novca i koliko ga ljudi tako lako odbacuje... Ah. Uglavnom, tada sam mozgala i mozgala, nešto sam i napisala, ali nije mi se svidjelo. Bez veze, patetično. Uspjela sam izdvojiti tek dva stiha i staviti ih u komentar.
UBR (usput budi rečeno, to je umjesto BTW), Mališa, reci mi kako je to bloger bolji i jednostavniji od mojbloga? Neću ti ni reći koliko sam vremena potrošila dok sam našla tu pjesmu o kojoj pričam.
Onda je Frka napisala jedan sjetni post na kojeg je Mališa opet iskomentirao nešto tužno, nema sreće za njega. Ali ovaj put me inspiracija krenula. Mogu reći da sam zadovoljna. Napisah tako tri strofe po četiri stiha. A već neko vrijeme razmišljam kako bi bilo lijepo kad bih uspjela napisati sonet. I onda se sjetim ta dva stiha zametnuta kod Mališe, dodam ih na kraj, prerasporedim zadnju strofu i eto soneta! Znam, znam to je već matematika.
Svak je kovač svoje sreće
Ima sreće, ima na tom svijetu
samo ruku hrabro pružit treba
nije sreća leptirić u letu
već je sunce što nas grije s neba.
Nije sreća ono što nam daju
i što postiže se bez pol muke
tek u trudu naše oči sjaju
kad u radu združe nam se ruke.
Nije sreći pored puta mjesto
već u srcu njeno sjeme čuči.
Njegovati treba ga često.
Napraviti mjesta za nj u kući.
Svaki čovjek svoju sreću kuje
kada bira čemu se raduje.
OSUDA
Ponekad čovjek ne odobrava svoje vlastite postupke pa misli da ga drugi osuđuju čak i kada oni to ne čine.
Umjetnik
Pričati ću iskreno, a vi odaberite hoćete li suditi.
Zapravo sam htjela pisati o nečem sasvim drugom. Znam koliko je to važno, ali nikako da složim misli u smislenu cjelinu i oblikujem ih u ono što želim. Ne ide.
Onda mi je muž dao zadatak: „Kad već tako dobro pišeš (vidite što ste mi uradili, sad je to kao normalna stvar da ja dobro pišem, moš si mislit), napiši meni ovo!“ I tako ja pišem to, nešto drugo, po njegovom zadatku, nisam baš ni nezadovoljna napisanim, i razmišljam o njemu, o našoj sudbini.
Kad sam ga upoznala, bila mi je jako važna škola koju je završio. Pitam ja njega, a on kaže dipl. ing. agronomije. E, agronomija... Ako takav čovjek ne hoda s nogama po zemlji, onda tko će? Ne znam, da mi je onda rekao: „Znaš, ja sam umjetnik,“ vjerojatno bih se bila okrenula, počela družiti s drugim ljudima i ne bih mu nikada dozvolila da mi uđe u srce.
Umjetnik. Lijepa je stvar biti umjetnik, stvarati nešto lijepo, ali treba obitelj hraniti, treba djecu na noge dizati. Sve sam ja to htjela, htjela sam sigurnost, dosadu, planiranje... Nisam htjela snove, oblake, život od danas do sutra.
Sjećam se, na jednoj godišnjici mature, pitam kolegu što mu je žena po zanimanju? Kaže on – slikarica. Slikarica? Žena slika i to prodaje? Nemoj se ljutiti, Medejo, ali tako sam tada razmišljala. Dobro hajde, žena se udala za čovjeka koji stvarno dobro zarađuje, može si dozvoliti taj luksuz da ne zna hoće li ovog mjeseca nešto utržiti ili neće. Valjda je to u redu. Umjetnik si valjda treba naći nekog sa dobrim prihodima da bi uživao stvarajući ono što voli. Tako sam mislila.
Ali moj muž je agronom! Istina, agroekonomist, ni tić ni miš, trebalo bi zapravo zatvoriti onoga tko je taj smjer izmislio, ali meni je onda to dobro zvučalo.
Dok nije shvatio da ne može naći posao u struci. Pa je onda shvatio da mu neke sasvim druge stvari bolje idu. Zapravo, htio je on i studirati te druge stvari, ali nije baš imao podršku obitelji. Čini se da su njegovi roditelji imali isto mišljenje o umjetnicima kao i ja. Tko zna, da su ga podržali u izboru njegova srca, možda se nikada ne bismo sreli?
I tako sam se ja udala za agronoma (o, imali smo mi i svoj vinograd s deset čokota, i maslinik s dvije masline, i jagode, puno jagoda, sve na stotinjak metara kvadratnih), a sad živim s umjetnikom. Jer kad ti je nešto poziv, možeš bježati, ali ne možeš pobjeći. Istina, nemamo pojma s koliko novaca raspolažemo koji mjesec, ali opet doguramo do njegova kraja. Ne znamo koliko dugo nam novac treba trajati, ali opet traje baš koliko treba. I opet živimo od danas do sutra, kako drugačije? Ionako svi tako žive. Uvijek iznova, sutra je novi dan... A dosada? Što je to? Je li netko otkrio?
S vremena na vrijeme, da bi preživio, svaki umjetnik treba pribjeći zanatu. Ali on se ne da. Traži, istražuje i neprestano uživa u onome od čega živimo. Da, dobro, ponekad se razočara, ali mora se naučiti da je i razočaranje dio života.
Još malo o lancima
Ni ja ne volim lance sreće, ali ovo nije bio lanac sreće.
Ne volim ni štafete i tome slične stvari jer mi često pitanja u njima nemaju baš puno smisla. Koje boje su ti oči? Što jedeš za doručak? Who cares?
I nisam baš bila oduševljena kad je Samba mene izabrala. Ma nije da se ja bojim pričati o sebi, ali tako, ti lanci mi zvuče kao nekakvo uguravanje u kalupe. S druge strane, Samba mi je simpatična i zašto da ja budem bezobrazna prema njoj? Nemam što izgubiti.
ALI.
Nakon što sam vidjela efekte ovog lanca umjetnosti, tako bih ja to nazvala, zapravo sam oduševljena. Već sam jednom vidjela tako jednog pjesnika (neću sada riskirati da mu krivo navedem ime) kako je na nešto slično odgovorio u stihovima i jako mi se bilo svidjelo. Često sami sebe dovodimo u opasnost da imitiramo druge ljude kada odgovaramo na pitanja u tim lancima. Zapravo, ne znamo što bismo rekli, ili nemamo baš neku ideju, ili radimo to preko volje pa onda koristimo neke već provjerene formule za koje smo vidjeli da su prošle.
Ovo je bio malo zahtjevniji lanac. Primjerice, Samba je pisala o slikarstvu, a što ja imam pisati o slikarstvu? Sretna sam ako uspijem da mi pas ima baš četiri noge, ni više ni manje i dva uha. I onda, moram pisati o nečem drugom. I jednostavno je čudesno kako je iz svakog od nas izašao onaj pravi "ja" u tim lančanim postovima. Jednostavno, nikome odgovaranje na ova pitanja nije iskakalo iz njegovog stila. Istina, ponešto smo i doznali jedni o drugima, možda se ponegdje i iznenadili, mislim doista da ćemo nakon svega ovoga osjetiti manju potrebu da se svađamo. (Ne mislim pri tom na raspravljanje, bez brige, Mališa.)
I zato, hvala Samba što si to pokrenula! Eto, baš ti hvala.
Nadalje, kao što sam napisala u jednom postu prije, kada sam birala sljedeće karike u lancu, birala sam ljude koji su me zaintrigirali i koje cijenim. Nisam se doduše sjetila da bih mogla odabrati i već odabrane kao niti da moje odabiranje nekih ljudi ne mora spriječiti druge da ih ponovo odaberu, tako da oni koji nisu među odabranima ne moraju misliti da njih ne cijenim. I zato, opet hvala svima onima koji su ponovo odabrali mene, osjećam se počašćeno.
U prvi mah sam htjela kontrirati svima onima koji su me išli uvjeravati da ja jesam umjetnica. Dobro, ljudi, zar još niste savladali gradivo? Ja sam uvijek u pravu i, ako kažem da nisam, to znači da nisam. Ali, nakon što sam skužila da ja radim to isto nekim drugim ljudima, odustala sam od takve prepirke. Da, imate pravo, umjetnica sam. Svi smo mi nekakvi umjetnici, valjda. 
Tina, slažem se oko Dark Princa, ali momak je ipak još mlad, možda ga stvarno ne bismo smjeli toliko hvaliti. Ako se uobrazi, neće više tako dobro pisati. 
Blond Lily, ti si mi dala najbolji kompliment! Tebi posebno hvala. Prava kći svoje majke! 
Frka, iskreno, kada ti je netko drag, onda nije problem uobličiti ni lošu kritiku tako da ga ne povrijediš. Vjerojatno je u tome poanta.
Gospar, i tebi hvala.
Svemirka, osjećaj se pozvanom!
Mladi Luče, diferencijalne jednadžbe. Uz statistiku, definitivno najteži ispit. Mislim da se više ničega ne sjećam. Nikad poslije u životu nisam došla u priliku rješavati diferencijalne jednadžbe. Ah, da, mislim da se sjećam da se jedna od metoda zvala "metoda (uzaludnih) pokušaja i pogrešaka". I dobro se sjećam da sam se tako mučila s njima da sam čak jednom sanjala da polažem taj ispit, ali kod nekog sasvim drugog profesora, a zadaci koje smo trebali riješiti su, na sreću, bili iz sasvim trećeg, ali meni najdražeg predmeta, još s prve godine. Što me pak podsjeća da je i moja sestra jednom sanjala da polaže ispit, a profesor joj je postavljao pitanja iz filma "Kum 3" i ona je bila jako ljuta jer tada film još nije bio ni došao u kina.
NoMedij, samo ću ponoviti ono što stalno tvrdim: matematika nije znanost, to je način života.
Mališa, rekla bih - lijepo od tebe, ali zapravo, dok ne vidim odgovor kojeg pišeš, nisam ni u što sigurna... 
Označena sam! o.O
Samba, Samba, Samba je kriva. I mene je odabrala za težak zadatak:
- Objavi slijedeća pravila:
- Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...
- Na kraju imenuj novih 8 žrtava.
- Otiđi na njihov blog i u komentaru im reci da su tagovani.
1. Objavljeno.
2. Moje činjenice:
- Kao prvo i osnovno, doista ne smatram sebe umjetnicom iako je istina da sam negdje pročitala kako svaki matematičar mora barem malo biti i pjesnik, budući da ono što pjesnik ili umjetnik vidi u prirodi, što nije vidljivo „običnom“ čovjeku, to matematičar vidi u matematičkom zadatku.
- U mladosti sam rado nabacivala stihove, ali opet u njima nisam vidjela neku vrijednost. U nekima sam tek mnogo kasnije otkrila skrivenu poruku koju nisam vidjela tada, a činjenica je da je mnogi ne vide ni sada, ali to je njihov problem. S vremenom me život odveo od njih.
- Onda sam upoznala Mališu i priznajem da su njegovi stihovi probudili rime u meni, ali život me opet vodi dalje. Bilo je zabavno pjesnokovati s njime, a možda će biti i opet.
- Moja nona je radila jako fine torte, ali užasno dosadne, uvijek okrugle i pretežno smeđe. Dobro, nemam ništa protiv smeđeg jer to govori da ima u njima čokolade, ali bila sam na nekim rođendanima na kojima su torte bile tako zabavne i šarene i sa raznim porukama i slikicama. Istina, nisu bile tako fine.
- I tako sam ja odlučila svojoj djeci za rođendane raditi tematske torte. Uzela sam recept za torte od moje none, samo ih onda oblikujem tako da budu na nešto nalik i kombiniram kreme u raznim bojama. Dobro, čokolada je i dalje temelj cijele priče. Ukoliko oblik torte traži njeno rezanje (iz kalupa), onda od onog odrezanog dijela radim rum-bombice (bez ruma) ili kolačiće nalik na bajadere. Trenutno pokušavam sakupiti slike svih torti. Cijelu jednu sam objavila na Sambinom Fanart blogu, ali bit će ih još.
- Prvu tortu u životu sam ispekla tjedan dana prije prvog rođendana svoje najstarije kćeri, tek toliko da vidim da ja to mogu. To mi je nekako jako važno, da im ja radim rođendanske torte. Moja mama bi najviše voljela da joj kćeri budu nekakve princeze pa se onda neprestano nudi da će mi ona ispeći tortu pa da je ja samo oblikujem, ali ja se uglavnom ne dam. Inače sam vrlo lijena žena, i rijetko pečem kolače, i uopće ne kuham više od kad smo se preselili mojoj mami u direktno susjedstvo, ali rođendanske torte pečem ja.
- Susrela sam jako puno ljudi koji su i stariji od mene, a čini mi se da nisu shvatili neke osnovne stvari u životu. Tako sam shvatila da umjetnost življenja nije nužno vezana za godine i iskustvo. I zapravo je osnovni razlog zbog kojeg sam pokrenula blog taj da svoja saznanja i otkrića dijelim s ljudima. U nadi da će time netko možda lakše prebroditi svoje krize u životu iako nisam baš sigurna da je to moguće. Ipak, na ovaj način i ja puno učim i napredujem i to me ispunjava radošću i zadovoljstvom. Recimo da je osnovna umjetnost na mom blogu umjetnost komunikacije. Pri tom, naravno, nisam ja ta glavna umjetnica koja svoju umjetnost nudi drugima, nisam čak ni dirigent, ja sam samo ona koja kuha kavu.
- Pisala sam ja i neke sastavke u osnovnoj školi koji su se i sviđali učiteljici, ali onda taj isti stil baš nije imao nikakvog uspjeha u srednjoj.
 Pokušala sam i smisliti nekakvu priču, kad nešto radim ili šetam, zamislim sjajne riječi kojima bih opisala ovu ili onu situaciju, ali nikako ne mogu smisliti fabulu u koju bih je smjestila. Imam samo neke pojedinačne situacije koje nemaju svoj zaključak. I tako sam zaključila da definitivno nisam stvorena za prozna djela iako bih voljela pisati basne.
Vuš, svašta sam vam ispričala.
3. Već sam jednom zadržala štafetu kod sebe, a osam je užasno veliki broj. Tko je izmislio tako veliki broj? Pol onih na koje sam pomislila, već je Samba odabrala. Onda sam išla s Medejom o tome razgovarati i naravno da smo našle neke ljude koje bismo obje... Pa sam sa zadovoljstvom ustanovila da ni jedna od Sambinih žrtava nije još obavila zadatak pa se ja žurim to učiniti prije nego što mi drugi ukradu potencijalne žrtve, ali ipak ću malo smanjiti broj da ostane nešto i za druge. Označavam sljedeće:
The Dark Prince, Frka, Mališa, Mladi Luk, Nena i Zenzena. Rado bih označila i Q_faktora, ali bojim sa da mu to ne bi baš odgovaralo. 
I nije vam nikakva izlika da kažete da niste umjetnici, kad sam ja mogla, možete i vi!
4. I sad ih idem obavijestiti. Ma ne, ipak ću to učiniti sutra, tj. danas u jutro. Ispravit ću i linkove u toku dana ako sam nešto pogriješila... Laka mi noć.
Može li se?
Idemo ulicom. Pored nas prolaze ljudi, u ovom ili onom smjeru. Promatramo ih ili žurimo svojim putem.
Na nekima će nam oko zapeti, neke nećemo niti primijetiti, neki će nam se sami javiti. Koga ćemo primijetiti? Prijatelje, poznanike, one koji izgledom iskaču iz mnoštva. Pomislimo li nešto o tim ljudima koji nam zapnu za oko? „Gle, kako ovaj ne zna složiti robu! Gle, kako je izazovna! Koji komad! ...“
Može li se izbjeći razmišljanje o ljudima koji samo prolaze pored nas? Bi li to bilo potrebno? Bi li bilo bolje da ih uopće ne primjećujemo? Koliko ima ljudi koje nitko ne primjećuje? Kako se osjećaju?
Upoznajemo se. Pogledamo se u oči, pružimo ruku, izgovorimo ime.
Ima li netko tko pri tom u sebi ne procesuira informacije o osobi koju upoznaje? Stisak ruke, čvrst, mlohav. Ruke, znojne, hladne, tople. Pogled, izravan, spušten. Osmijeh, otvoren, namješten...
Bismo li trebali ignorirati sve te podatke koji nam jako puno govore o osobi koju upoznajemo?
Razgovaramo.
O čemu razgovaramo? Jesmo li mi ti koji započinjemo razgovor ili čekamo da ga sugovornik započne? Možete malo promatrati. Osoba s manje samopouzdanja obično ne trpi duge pauze u razgovoru, nema strpljenja pričekati dok sugovornik razmišlja i neprestano započinje neke teme. Ali nije to ono o čemu sam htjela pričati.
Ne pričam o razgovoru s bliskim prijateljem, pričam o razgovoru sa strancem. Nekim koga upoznajemo.
Na koju temu obično takvi razgovori bježe? Na vrijeme. Zašto? Zato jer o vremenu možemo jako puno razgovarati, a da ne otkrijemo mnogo o sebi. Ili na politiku, ali to ipak tek kad vidimo krivi li naš sugovornik za globalno zatopljenje Boga ili industrijalce.
I tako, pričajući o nekoj neutralnoj temi, neprestano pokušavamo bolje upoznati svog sugovornika.
Mlađi će češće postavljati pitanja – koju muziku slušaš, u koji razred ideš, u koju školu, poznaješ li ovog ili onog... Stariji obično malo duže čekaju, točnije, čekaju da doznaju nešto više o pogledima na „neutralne teme“ prije nego što počnu postavljati pitanja. Vjerojatno zato što misle da nije pristojno biti previše znatiželjan ili zato što su s vremenom razvili tehnike kako i kroz neutralne teme ili preko zajedničkih poznanika mogu doznati nešto više o osobi s kojom razgovaraju.
No može li se dogoditi da ne razmišljamo o osobi s kojom razgovaramo? Može li se dogoditi da nas ne zanimaju njeni pogledi i uvjerenja? Zašto onda razgovaramo?
Koji su to ljudi koji zagolicaju našu pažnju i znatiželju? Oni do kojih nam nije stalo ili oni koji su nam simpatični? Koji su to ljudi za koje nas ne zanima njihova pozadina? Jesu li to ljudi koji su nam važni ili nevažni u životu?
Jednostavno ne razumijem kako se netko može uvrijediti zato što ga netko pokušava bolje upoznati? Mislim da je najveće poniženje koje čovjeku možemo priuštiti to da nas ta osoba uopće ne zanima.
Možda baš zato raste količina depresije na svijetu. Jer se misli da je pristojno biti nezainteresiran.
Uopće nije bez veze poslovica „Bolje da se priča loše nego da se ne priča ništa.“ Lijepo je pričati dobro o ljudima i svatko bi tome trebao težiti, ali ljudi o kojima se priča loše barem znaju da postoje, za razliku od ljudi o kojima se uopće ne priča.
Istinite priče
Riječ je o osobi A, osobi B i jednoj funkciji. Funkcija je polupolitičke prirode, utoliko što nije vezana ni za kakvu stranku, ali često je jedna od prvih stepenica u usponu političara.
Osoba A je jedna vrlo pristojna, pametna i marljiva osoba. Funkciju je obavljala u najboljoj namjeri, onako kako je smatrala da je najbolje. Je li bilo kakvih grešaka, ne znam, ali nitko nije savršen pa nije ni ta osoba. No, zahvaljujući funkciji, upoznala je mnoge ljude i oni su upoznali nju, a, kao što rekoh, to je takva osoba o kojoj je teško imati loše mišljenje.
Osoba B naslijedila je osobu A na toj funkciji. Neće mi nikada biti jasno što je namjeravala time postići, ali vrlo brzo je počela blatiti osobu A u svakoj mogućoj prilici.
Previdjela je jednu stvar. Ljudi su već imali i iskustvo i mišljenje o osobi A, a to mišljenje je u pravilu bilo pozitivno.
Što mislite o osobi koja blati nekoga o kome imate jako dobro mišljenje? Mislim da si je prilično pokopala bilo kakve šanse za nekim ozbiljnijim napretkom. Istina, ne samo time što je ogovarala, već i mnoštvom drugih svojih postupaka. Naime, i oni koji nisu dobro poznavali osobu A, morali su o njoj steći pozitivno mišljenje nakon što su bolje upoznali osobu B.
Pouka? Oprezno s ogovaranjima! Blateći druge ljude nećete sebe uzdići, samo dolazite u opasnost da direktno oblatite sebe. Mnogi su izgubili prijatelje jer su se nadali steći nečiju sklonost ogovarajući njegovog dobrog prijatelja. Bez razloga. Bez koristi.
Dogodila mi se i suprotna stvar. Jedna djevojka bila je oduševljena jednom osobom koja se baš meni i nije činila tako sjajnom. I ne sjećam se točno što sam joj rekla. Ne vjerujem da sam se baš zdušno dala na ogovaranje osobe koja bi mi mogla postati šef. Nema baš puno ljudi koje lako ogovaram, mislim da bih ih trenutno mogla nabrojati tri i pol. Ona polovica ima i neke dobre osobine koje sam isto spremna priznati. Dakle, za ovu osobu sam je vjerojatno samo pokušala upozoriti da bude opreznija i da se ne zanosi onime što vidi na prvi pogled. Samo da bude spremna i na poneki manje sjajan postupak. Nedavno mi je došla reći kako sam imala potpuno pravo i kako se skroz razočarala, a ja sam je onda morala tješiti kako nije sve baš tako crno.
Zaključak? Dozvolimo sebi uvid u malo potpuniju sliku prije nego što donesemo sud o nekom čovjeku. Suzdržavajmo se od stvaranja mišljenja na osnovu samo nekolicine podataka. Ne samo od mišljenja na glas, nego i od mišljenja u sebi. Tako ćemo lakše izbjeći i razočaranja i nepravde koje bismo mogli drugima nanijeti. A teže će nam se i dogoditi da pljujemo uz vjetar.
Za prijatelje...
... koji danas slave Božić,
Hristos se rodi!
Neka vam Njegovo svjetlo obasja dušu!
Inflacija
Danas mi je točno 17 godina od mog prvog radnog dana, onoga koji se računa u radnoj knjižici. Da, znam, nisam baš bila sjajni student.
Nisam niti, poput svojih roditelja primala plaću u milijunima. Taman negdje malo prije toga je Marković izbrisao četiri nule. (Razmišljam i pitam se, znadete li vi, mlađi blogeri, išta o tome?)
Ja se sjećam tih «novih» dinara na račun kojih smo se stalno izražavali u «starim» dinarima... Sjećam se i kako je jedna rodica koja živi u Novom Zelandu komentirala da se držimo tih «starih» dinara samo zato što svi želimo biti milijunaši. Dok nije Marković, eto, pretvorio jedan milijun «starih» dinara u JEDAN «najnoviji» dinar. Hajde, da vas vidim, tko se toga sjeća? Bojite li se priznati da ste toliko stari? Ili je lako zaboraviti ono što nije bilo lijepo? Da, primijetila sam, to selektivno pamćenje ponekad pomaže ljudima da ne polude, ali pitam se, treba li baš sve zaboraviti?
I tako, zapravo se i ne sjećam najbolje tih prvih radnih dana. Pretpostavljam da sam primala plaću u hrvatskim dinarima. Znam isto tako da sam u vrijeme dok smo pokušavali začeti naše Crnio Sunce smatrala da imam dobru plaću – 200 (dvije stotine) njemačkih maraka. Plaću smo tada primali redovito. Dvadeset petog u mjesecu akontaciju plaće (polovicu), a petnaestog u mjesecu drugu polovicu plaće. Sjećam se dobro jer je u to vrijeme još uvijek postojala opasnost od uzbuna u Rijeci i nosila sam u novčaniku cijelu ušteđevinu – stotinu njemačkih maraka – i taman sam digla u banci polovicu plaće – drugih stotinu maraka u dinarima – i netko mi je u autobusu ukrao novčanik sa svime time. I, dok smo išli prijaviti krađu u policiju, moj, tada ne toliko, Debeli i ja smo razmišljali: «Ma lako za pare, samo da trudnoća uspije!» (I uspjela je.)
Uglavnom, u to vrijeme nije imalo ni smisla raspravljati o plaći u hrvatskim dinarima jer se taj iznos svakog mjeseca mijenjao. Svakog mjeseca dobivali smo sve veću plaću, a svakog smo mjeseca za nju mogli manje toga kupiti. Već kad sam bila s trbuhom do zuba u već spomenutoj trudnoći, sjećam se da sam razgledavala izloge pune svega i svačega, a ništa od toga nisam mogla kupiti. (U Jugoslaviji nas barem nisu mamili svime i svačime po dućanima.) Tada mi je pojam luksuza bilo kupiti deset deka čokolade. Zapravo, čokolada se kupovala samo kod neke izvanredne isplate kao, recimo, božićnica. To je doduše bilo dobro za zdravlje.
E, onda sam otišla na porodiljski. Kako se računala naknada na porodiljskom? Prosjek zadnje tri plaće. Već kod prve naknade, taj prosjek je iznosio otprilike polovinu plaće koju bih bila dobila da sam radila. Naravno da ni jedna žena nije mogla s takvom naknadom izdržati cijelu godinu. Zato se svaka tri mjeseca vršila revalorizacija naknade. Onaj zadnji mjesec, pred revalorizaciju, naknada je iznosila nešto manje od trećine plaće koju bih bila dobila da sam radila. I tako je naknada išla od polovice do trećine. Kada je Crno Sunce imalo osam mjeseci (dobro sam još i izdržala), organizirala sam čuvanje tako da mogu otići raditi četiri sata. Tako sam dobivala polovinu normalne plaće i polovinu te patuljaste naknade. To je već bilo bolje. A onda su morale naići kune. Jer vrlo brzo sam opet bila na porodiljskom s mojim Problematičnim Zlatom. A tada mi je plaća bila 2000 (dvije tisuće) kuna. Nepromjenjiva. A naknada mi je čak bila nešto veća nego što bi mi bila plaća jer se na naknadu nije plaćao porez. I tada je već bilo ograničenje na naknadu od 4200 kuna, ali to su mi onda bile nezamislive cifre. Tako sam se na tom drugom porodiljskom izguštala do kraja. No, kad sam se vratila na posao, plaća i dalje nije rasla, što mi se jako sviđalo jer je to značilo da nije bilo inflacije, ali je zato počela kasniti... Ah. Sjećam se kako smo bili šokirani tim kašnjenjima, radila sam u računskom centru i svi programi za obračun plaće su bili namješteni na točne datume kada je isplata morala ići i sad smo morali sve prilagođavati tim kašnjenjima i uzeti u obzir i mogućnost da plaća kasni i po mjesec dana ili možda i više? Ali dobro, to nema više veze s inflacijom. Kada je vrijeme isplate postalo potpuna nepoznanica potražila sam drugi posao.
Nakon šest mjeseci besplatnog rada kod privatnika, došla sam na ovo radno mjesto gdje sam sada. Nakon devet mjeseci, otišla ja ponovo na porodiljski. I tada mi je plaća bila dovoljno ispod tog limita od 4200 kuna i prvih šest mjeseci mi je naknada iznosila punu plaću, opet malo veću zbog poreza. (O povratu poreza na kraju godine da i ne pričamo.) Nakon šest mjeseci vratila sam se na posao jer je tada naknada značajno pala. Tri godine porodiljskog? Je, muž mi je otišao na porodiljski sve dok te tri godine nisu bile ukinute. (Pozdrav Babunu!) Danas, devet godina kasnije, plaća mi je otprilike dupla nego što je tada bila, a limit od 4200 kuna se konačno ukinuo. (Da ostanem opet u drugom stanju?) 
Sve u svemu, bila sam odlučila pisati o veselijim stvarima. (Neka vrlo brzo prekršena novogodišnja odluka?) Ali danas sam dobila stimulaciju obračunatu po, od ovog mjeseca, povećanoj plaći pa sam se onda sjetila da mi je baš i godišnjica prvog radnog dana i misli su krenule u ovom smjeru. Koliko god mi pasalo da plaća poprati rast cijena, toliko me panika hvata da se ne vratimo u ona «bolja» vremena...
Sorry na opet dugom i još k tome depresivnom postu, ali željela sam se malo prisjetiti...
Oprezno sa željama, mogle bi se i ostvariti!
Eto, u ovo vrijeme čestitanja i darivanja, često sam nailazila na čestitku „Neka ti se ostvare sve želje!“ Uh, ljudi, to nije uvijek najbolje rješenje... Evo vam nekoliko primjera:
Dok sam bila djevojčica, na pragu svog djevojaštva, pomislila sam kako ja sina ne bih znala odgajati i poželjela sam da imam samo kćeri. Kasnije, kako sam rasla, shvatila sam ja da je to posve svejedno i da ti je svako dijete veselje, bez obzira na spol, ali bilo je prekasno, želja je bila izbačena i kao takva ispunjena. Dobro, hajde, za tu mi želju i nije krivo što mi je ispunjena. Sada kada mi cure dosižu tu kritičnu dob, sve više mi se čini da je ona moja djetinja procjena možda i bila točna.
Bio je to studeni 1987. godine. Čekala sam tramvaj na Trgu Republike (tako se tada zvao) u zagrljaju jednog momka. Činilo se da bi se to moglo razviti u jednu lijepu romantičnu ljubav... Ali kakva ti je to romantika ako hodaš okolo gradom, siromašni student, sa snijegom do koljena? I tako sam ja u tom trenutku pomislila kako bi bilo lijepo da te zime ne bude snijega u Zagrebu. Mogu vam reći da od te ljubavi nije ispalo baš ništa, ali snijeg te zime nije pao. Možda je i dolepršala koja pahuljica, ali nije se ništa zadržalo. Ne samo te zime. Ni sljedeće zime, kad sam već bila zaljubljena u svog tada budućeg muža i već ga odvela iz Zagreba i nije bilo šanse da provodimo zimu šećući po zagrebačkim ulicama, ni te zime Zagreb se nije baš nauživao snijega. Pa niti one sljedeće zime kada smo, kao i prethodne, došli u Zagreb samo dočekati Novu godinu na glavnom trgu, nije bilo snijega... I tako ja danas, dok sretno živim u gradu u kojem snijeg nije prirodna pojava, još uvijek osjećam grižnju savjesti zbog globalnog zatopljenja.
Kako sam bila studentica kad sam se udala, nismo baš odmah nastojali imati djece. Naprotiv. Čekali smo, čekali da diplomiram. Onda smo čekali da nađem posao. E, kada sam konačno počela raditi, nismo više ništa čekali, ali onda više nisu stvari htjele ići po planu. Najprije smo jedno dijete izgubili, a zatim jednostavno nije išlo. Već me počela panika hvatati – hoću li ja uopće imati djece? I tada sam pomislila: „Što nam se dijete nije zalomilo? Sad bi barem imali to dijete!“ I opet, ne da mi se želja ispunila, nego se ispunila dvaput! Ma ne, ne bih ja nikada ostala na samo jednom djetetu, ali sigurno ne bih nikad namjerno imala razliku među djecom od četrnaest mjeseci, a i za ovu najmlađu kćer, smatrala sam da sam ipak prestara za još jedno dijete. Da je financijska situacija par godina ranije bila bolja, možda bi ih i po planu bilo tri, ali ostaje činjenica da ja nemam pojma kako to izgleda kada muž i žena razgovaraju: „Pa mogli bismo sada još jedno dijete...“
I zato, u godini koja slijedi, uopće vam ne želim da vam se ispune sve želje, neke bi, poput ovog globalnog zatopljenja, mogle doista biti opasne. Naprotiv. Želim vam da pronađete sreću u svemu što već u životu imate i da pronađete zadovoljstvo u svom radu ili možda rad koji će vas ispuniti zadovoljstvom, svejedno. Želim vam što manje svađa, gorčine i razočaranja, a što više osmijeha, prijatelja i novih otkrića!
SRETNA VAM NOVA!
|
|
|
|
