Ne želim da se osjećaš napadnuto

jer tada vjerojatno nećeš krenuti u protunapad.

Mrežu isplela natuknica u 8. veljača 2010 0:09:49 | 2 ukras(a)

Želim da budeš sretan / sretna

jer mi je puno lakše nositi se s tvojom radošću nego s tvojom tugom.

Mrežu isplela natuknica u 4. veljača 2010 0:09:21 | 16 ukras(a)

Kuda ide ovaj svijet?

Nedavno mi je kći, za školu, trebala proučavati prilike u Irskoj u devetnaestom stoljeću. I prilično se šokirala svim mogućim metodama mučenja „krivih“ koje su se tada koristile. Nešto prilično nezamislivo u ovo današnje vrijeme, čak i u zemljama koje još uvijek prakticiraju javna pogubljenja. Pa sam se onda sjetila i priča o Matiji Gupcu, koji se inače, po najnovijem, zapravo zvao Alojz, i krunjenja užarenom krunom. Pa sam se onda sjetila spaljivanja vještica i kamenovanja preljubnica. Sve su to stvari koje su se stvarno događale, to nisu priče iz bajki. Pa su mi pale na pamet i borbe gladijatora i izručivanje „krivaca“ lavovima u starom Rimu. Pa Turci i nabijanje na kolac... Sad, činjenica je da su se takve stvari radile, i rade se, javno, prvenstveno zato da se zaplaši stanovništvo kako ne bi činilo bilo što, što vlast ne želi. Ipak, činjenica je i da se uvijek našao, a i nalazi se, dovoljan broj ljudi koji u tim „spektaklima“ uživaju.

Još uvijek mi je teško shvatiti ljude koji tvrde da bi radije živjeli u tim vremenima. Sve ovisi s koje strane se rodiš...

I kamo onda ide ovaj svijet?

Ne, ne želim tvrditi da se ne treba zabrinjavati nad djecom koja maltretiraju mačke i pse, tako to počinje. Ne tvrdim niti da ne treba ništa poduzimati kada skupina djece isprebija nekoga. Naprotiv. Ipak, vrijeđaju me tvrdnje kako su sad došla neka grozna i krvoločna vremena i kako se događaju stvari koje se nikada nisu događale. O da, znam, svi se mi sjećamo vremena kada smo se bojali nastavnika pa nam nije padalo na pamet niti biti neuljudni, a kamoli dignuti ruku. Svi se mi sjećamo vremena kada smo se bojali policajaca pa je bilo dovoljno da se jedan pojavi i da kavga prestane. Ipak, to što nitko od nas nije znao što se događalo na Golom otoku, jer novinari o tome nisu smjeli pisati, to ne znači da se tamo nisu događale strahote. To što se nije pisalo o svima koje su policajci isprebijali na mrtvo ime, ne znači da oni nisu postojali. Nasilje je i te kako postojalo, samo mi o tome nismo bili informirani. To što mnogi od nas nisu nikada doživjeli klečanje na kukuruzu i šibe po rukama, samo znači da smo se školovali u vrijeme kada je već počeo put ka nesigurnosti nastavnika.

Dakle, mislim da bi o nekim metodama „strahovlade“ trebalo razmisliti, mislim da trebaju postojati načini da se uvede reda, mislim da je anarhija opasna i destruktivna. Ipak, ljudi, budimo svjesni da živimo u puno mirnijim i puno sigurnijim vremenima nego što se možda kroz cijelu povijest čovječanstva živjelo. Budimo sretni što se uopće primjećuje nečija sklonost ka maltretiranju i što je javnost osuđuje! Budimo sretni što uopće postoje ljudi, iako nam se sustav čini neefikasnim, koji su spremni uhvatiti se u koštac s nasiljem. Budimo sretni što novinari više ne dozvoljavaju vlasti da bude nasilna (još kad bismo ih uspjeli izliječiti i od širenja panike...)!

Ako se stvari ovako nastave, doći će vrijeme, ne kažem da ćemo ga mi doživjeti, kada će se reagirati i na psihičko zlostavljanje. I na koncu, stvarno će lav s jaganjcem pasti travu. Kako ljudi mogu to ne vidjeti?

Mrežu isplela natuknica u 29. siječanj 2010 22:02:34 | 14 ukras(a)

Zajednica

On je Glava Tijela, Crkve;

Kol 1, 18

A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.

1.Kor 12, 27

Ovo zapravo nije moja ideja. Čula sam je od Tomislava Ivančića, još u vrijeme kad su ga ljudi zvali više „pater“ nego „profesore“, i jako mi se svidjela. Zato ću je sada prepričati.

Zato što je Isus Riječ Božja, protestanti posebno štuju Riječ Božju u Bibliji.
Zato što je Isus rekao „Ovo je tijelo moje,“ katolici i pravoslavci posebno štuju Presveti oltarski Sakrament.

Iako mnogi, zlonamjerno ili iz neznanja, pod pojmom „Crkva“ smatraju uglavnom kler, Crkva je stvarno zajednica ljudi - vjernika. Zajednica koja zajedno moli i blaguje, to je Crkva.

A sv. Pavao kaže da je Crkva također tijelo Kristovo. Ne bi li onda bilo primjereno pokloniti i se i pred svakom zajednicom okupljenom na molitvu i/ili blagovanje? Ne bi li bilo primjereno zajednicu, kao takvu, duboko štovati, njegovati i čuvati? Ne bi li sve drugo, poput uvjerenja, običaja i navika, trebalo biti puno manje važno od same zajednice?

Mrežu isplela natuknica u 23. siječanj 2010 16:40:34 | 16 ukras(a)

Ekumenizam je kao brak

Pred početak molitvene osmine za jedinstvo kršćana, voljela bih citirati svoga muža:

Ekumenizam je kao brak. Ako se ne razgovara, brak propada. Opet, ako se i razgovara, ali se pri tom laže, brak svejedno propada.

Prekrasna mi je to usporedba!
Općenito, ne samo glede razgovora i laganja.

Brak je zajednica međusobno različitih ljudi, a opet bi trebali biti jedna duša i jedno tijelo. Ako svoje zajedništvo shvaćaju ozbiljno, onda to tako i jest. Zajedno žive, zajedno grade svoju obitelj, zajedno imaju prijatelje, poznanike, zajedno se odnose prema njima, zajedno imaju planove... Ta želja za zajednicom i ljubav im pomažu da svladavaju prepreke. A prepreke su razne. Mogu postojati razlike u navikama, u običajima, u ciljevima... Ima situacija u kojima je moguće prilagoditi se partneru, ima stvari koje ne želimo mijenjati.

Što je to što dvoje ljudi spaja zajedno? O ne, nije to samo strast, barem ne u pravilu. Ljudi nam obično postaju privlačniji što ih bolje upoznajemo. Upoznajući se, otkrivamo sve više osobina druge osobe. Možemo otkriti i osobine koje ne možemo probaviti, možemo otkriti osobine koje nam se jako sviđaju ili one koje možemo prihvatiti. Uglavnom, svatko od nas ima vrijednosti koje smatra temeljnima i to je ono što očekujemo i od svojeg partnera. Postoje vrijednosti koje mogu i ne moraju biti. Nekome je važnije da živi s nekim urednim, nekome je najvažnije poštenje, nekome ambicioznost... Ne bih ulazila u ukuse i nametala svoje vrijednosti. Činjenica je da neće svatko izdvojiti istu osobinu koja ga je privukla partneru.
A što je zajedničko kršćanima? Vjera u Isusa koji je Put, Istina i Život. Ima li nešto temeljnije od toga?

Dvoje potpuno jednakih ljudi ne postoji, niti među braćom odgojenom od istih roditelja, a kamoli među uzajamnim strancima. Ne može se naći dvoje ljudi koji imaju apsolutno jednake ljestvice vrijednosti, apsolutno jednake običaje i navike. Upravo naše različitosti nam život čine bogatijim, a samim time i ljepšim.

Kada jedan ili oba partnera počnu stavljati osobne ciljeve i želje ispred zajednice, kada postanu nevažni osjećaji onog drugog, kada počnu natezati svaki na svoju stranu, lako dolazi i do raspada braka.
To je upravo ono što se dogodilo i kršćanskoj Crkvi (i ne samo njoj) kroz povijest. O, da, voli se pričati o nekakvim dogmatskim razlikama, ali činjenica je da su osobne taštine i ambicije pojedinaca bile glavni uzroci svih mogućih raskola. Imamo „sreće“ i danas gledati i učiti kako do toga dolazi, gledajući raspadanja raznih stranaka. Pričaju oni da se radi o programskim razlikama, ali sve se svodi na „Ovaj grad je premali za nas dvoje“.

Opet, ima i primjera kada se raspadnuti brak ponovo sastavi (i ne, ne, nije Bandić prvi koji mi pri tom pada na pamet!). Ljudi se uspiju sjetiti onih temeljnih vrijednosti koje su ih sastavile na početku, shvate da se svađaju oko nevažnih sitnica i da se vole. Često to shvate i prije nego što se razvedu, a ponekad i tek kad se udalje jedno od drugog.
Nema razloga za sumnju da se to može dogoditi i kršćanima.

Pada mi na pamet još sijaset usporedbi, ali ne treba dalje nabrajati.
Ne znam postoji li pojam kao „molitva prihvaćanja“. Samo sam je jednom od srca molila i trebala mi je otprilike godina dana da donese plodove. Uglavnom volimo vidjeti pojedinosti u životu ili na drugim osobama koje želimo promijeniti. Možda bismo ipak trebali vježbati prihvaćanje. Od vremenskih prilika pa nadalje...

Mrežu isplela natuknica u 17. siječanj 2010 22:54:19 | 27 ukras(a)