|
|
Solidarnost
Solidarnost je definitivno dobra stvar. Ne znam, čovjek bi valjda trebao biti glup da bi tvrdio drugačije.
Kada susjedu gori kuća, normalno je da poduzmemo nešto, inače bi i našu kuću mogla zahvatiti vatra.
Ono što je ljudima možda malo teže povjerovati je činjenica da će i nama biti bolje što je bolje ljudima oko nas. Zato i postoji priča o onom čovjeku koji je ulovio zlatnu ribicu. Ribica mu je rekla: "Poželi što god hoćeš. Što god poželiš, dobit ćeš, ali će tvoj susjed dobiti dvostruko." I tako čovjek poželi da mu crkne krava. Možda bi bilo lakše da netko nepoznati dobije dvostruko, ali baš susjed? Ne znam, mislim da moramo biti svjesni i te činjenice.
Inače, mnogo je pametnih ljudi kroz povijest znalo da bi svima život bio lakši kada bi oni, koji imaju mnogo, podijelili svoj višak s onima koji nemaju dovoljno. Nisam dovoljno informirana o ranijoj povijesti, ali prvi kršćani su upravo to radili. Privatna dobra pretvarali u zajednička i onda brinuli o svim članovima zajednice. Jedno vrlo kratko vrijeme. Sveti Franjo je ponovo pokušao isto. Sigurno je bilo i drugih, ali za njega znam. I Marx je smatrao da će doći vrijeme kada će svatko raditi koliko bude mogao, a dobivati plaću u skladu s njegovim potrebama. Možda će to vrijeme još jednom i doći, ali svi smo vidjeli kako je završilo kada se zajedničko dobro pokušalo silom nametnuti. Dan danas u Izraelu postoje zajednice, Kibuci, u kojima ljudi zajednički rade i privređuju, zajednički dijele ono što su stekli. Ali te su zajednice isključivo na dobrovoljnoj bazi, mislim da je u njih moguće ući i izaći bilo kada, nitko nikoga ne prisiljava na takav način života. Sasvim sigurno možemo reći da su pametni ljudi koji vide vrijednost u takvom načinu života, ali su isto tako u značajnoj manjini.
U čemu je problem kada vidimo prosjaka na cesti? Vjerujemo li da će novac kojeg mu damo poboljšati kvalitetu njegovog života te da će doći dan kada više neće morati prositi? Ili samo ubrzamo korak jer smo uvjereni da će novac kojeg mu damo potrošiti na alkohol? Ili mislimo da nas nastoji prevariti i da zapravo živi bolje nego mi? Zašto je prosjačenje zakonom zabranjeno? No dobro, zanemarimo prosjake. Ne znam kako vi, ali ja viđam sve više ljudi koji kopaju po kontejnerima. Oni ne prose. Ne traže ništa što pripada nekome drugome. Nastoje preživjeti od tuđih ostataka. Nekako sam za njih uvjerenija da ne bi taj novac bez veze potrošili. Priznajem, ne znam kako bih točno tim ljudima trebala prići, a da ih pri tom ne povrijedim. Jeste li kada nekome od njih pokušali nešto dati? Makar vrećicu punu povratne ambalaže? Postoji u Rijeci organizacija, "Ruže svetog Franje", koja se brine o beskućnicima. O ne, nije to samo sakupljanje beskućnika po ulicama, davanje prenoćišta i hrane. Tu je uključen cijeli niz ljudi koji nastoji te beskućnike osposobiti za samostalan život, omogućiti im prekvalifikaciju i naći posao. I tako se oslobađa prostor za brigu o novim beskućnicima.
Upravo je u tijeku tjedan molitve za jedinstvo kršćana. Netko je pitao moga muža – Kako se možeš smatrati ekumenistom i istovremeno se protiviti ulasku u Europsku uniju? Možda zato jer ne vidi da je Europska unija upravo ono što bismo željeli da bude? Baš smo danas bili u Evangeličkoj crkvi. Evangelička crkva je u Zagrebu jedna prilično lijepa i razvijena zajednica. U Rijeci nije baš tako. Kad god dođem tamo, vidim u kojim uvjetima žive i rade, molim se da ta zajednica naraste i ojača. Možda bi netko očekivao da se veselim njenoj propasti i da poželim da vjernici pređu u moju zajednicu? Zapravo, ima i previše ljudi koji baš tako razmišljaju. Još više onih koji uopće ne mare. Ja mislim da je bogatstvo u raznolikosti, da samo dovoljno snažni ljudi neće popustiti strahu te da će lakše surađivati i imati bolji svijet za cilj. Samo dovoljno snažni ljudi. Zaplašeni ljudi bez samopouzdanja lakše pribjegavaju nasilju, lakše ratuju.
Slično kao na ljude pojedince, slično kao na zajednice, priča o solidarnosti može se primjenjivati i na nacije. Ili države. Zato priča o državama koje bi se udružile kako bi one jače pomagale slabijima i kako bi u konačnici svi bolje živjeli, svakako ima smisla. Budimo iskreni, u slučaju ujedinjenja Njemačke, taj je pristup bio vrlo uspješan. U slučaju Jugoslavije… nekako baš i ne. Sve si mislim, da je Savka svojedobno, baš kao Merkelica danas, vikala "Želimo kontrolirati kako se ulaže hrvatski novac!" umjesto što je vikala "Neka hrvatski novac ostane u Hrvatskoj!", možda se Jugoslavija nikada ne bi ni raspala? Ali danas, toliko godina kasnije, Savka je i dalje ikona hrvatske politike, nitko joj ne zamjera što nije vikala drugačije. Dakle tko nam garantira da neće naši političari vikati isto što i ona? Ha, ha, znam, mnogi misle da ćemo ovoga puta mi biti na strani na koju drugi bacaju novac. Šipak.
Iskreno, stvarno ne mislim da bi ulazak u Europsku uniju bio smak svijeta. Zapravo se potajno nadam da će smak svijeta biti prije toga. Istina, sve ovo što pišem, zaista i mislim, ali ne očekujem da jedna ja, koja sam od rođenja pripadnik raznih manjina, onih koje i sam HHO diskriminira i uopće ne mari za njih, ne očekujem da svojom uvrnutom logikom promijenim mišljenje većine. Pišem ovo ovako javno samo da bih sutra mogla reći: "A lijepo sam vam rekla!" 
Žurba
Uvijek se sjetim tog tate, s djetetom u naručju, kako sjedi u autu nasred ceste i čeka. Policiju ili vučnu službu? Ne znam, naravno, što se događalo. Malo dalje, bio je drugi automobil, uz cestu. Po položaju i smjeru vožnje, činilo se da je taj drugi automobil imao prednost. Bilo je jutro. Pretpostavljam da je čovjek išao na posao. Da je prije posla trebao odvesti dijete u vrtić. Pretpostavljam da mu se žurilo i da je zbog toga oduzeo prednost. Možda je i taj drugi automobil žurio pa ga čovjek nije na vrijeme vidio jer je stigao prebrzo. Mislim da je sreća u cijeloj priči što se činilo da nitko nije ozlijeđen, ali gdje god da su toga jutra žurili, sasvim sigurno nisu stigli na vrijeme.
Ja jednostavno nisam nikada bila talentirana za žurbu. Naprotiv. Kao dijete, izluđivala sam svoje starije svojom sporošću. Ali zato su mi uredno davali zamršene lančiće ili vunu da ih razmrsim. To mi je stvarno dobro išlo. I nikada nisam ništa morala kidati, uvijek bih razmrsila stvari.
Kasnije mi je jedna prijateljica rekla da joj se čini kao da gleda usporeni film.
Tako da ja jednostavno nisam prava osoba koja bi mogla imati razumijevanja za bilo kakvu žurbu.
Na poslu, pod pritiskom, samo usporavam. To baš nije bilo tako uvijek. Dok sam bila mlađa, nekako mi je koncept poslušnosti bio jače usađen i bilo je moguće uvjeriti me da je doista potrebno žuriti. Ali tada sam previše puta lupila glavom u zid, prečesto griješila i obično postigla da sve bude još kasnije riješeno. Zato sada usporavam. Da bih bila brža. Naučila sam da dobar plan i dobra koncentracija, iako se na početku čine kao usporavanje, kasnije značajno ubrzavaju posao. I riječi poput "žurba" ili "hitnoća" lagano ignoriram.
Znam, neki će reći kako te riječi postoje s razlogom i kako postoje situacije u kojima su neophodne. Možda postoje. Ali treba znati da brzina i žurba nisu ista stvar. Već sam spomenula kako se bez žurbe često postiže veća brzina.
Žurba je način da se isključi mozak. Inače, zašto bi se oni automobili s početka sudarili? Tko je tako glup da se namjerno sudari? Ali nepažnjom ili nemarom, to je već nešto drugo. Rado bih spomenula kako nas ljudi, koji nas žele prevariti, često požuruju. Nezaboravan mi je prodavač usisača koji je rekao "Iskustvo je pokazalo da, ako ne kupite usisač odmah, vjerojatno ga nećete ni kupiti." Pa što? – mislila sam si ja. Kada mi usisač bude neophodan, sigurno ću ga kupiti. Ako u međuvremenu nađem neki jeftiniji ili kvalitetniji, toliko bolje za mene. Ali ta je rečenica u mome mužu pokrenula taj neki osjećaj da bi mogao nešto izgubiti. Čisto sumnjam da je znao što, ali te čarobne riječ "nećete" i "odmah" pokrenule su u njemu potrebu da kupi. Isključile su mu mozak. Tužno, jako tužno. Ali u konačnici, meni je to dobro došlo. Budući da ja nisam htjela kupiti baš taj usisač, nisam ga htjela ni koristiti pa sada on usisava… Za usisač s doživotnom garancijom, doživotna kazna.
Uglavnom, ne želim se koncentrirati na pokušaj prevare. Ne volim paranoje. I ne znam tko bi bio taj tko pokušava prevariti niti što je to što pokušava iskoristiti. Osim silnih trgovaca. Ah, oni uvijek pokušavaju iskoristiti lakovjernost i lakomost potrošača. Ovako ili onako. Mene zanima dobro obavljen posao. Dobro obavljen posao zahtijeva dobro planiranje, dobro sagledavanje situacije (dobar pregled ceste u koju se uključujemo), a nipošto žurbu. U žurbi se stvari rade "drži vodu dok majstori odu". Dobro sagledavanje situacije bi u slučaju pridruživanja Europskoj uniji uključivalo upoznavanje s mehanizmima koji se u njoj koriste, s ugovorima koji u njoj vrijede, kao i obraćanje pažnje na situacije u kojima su ti mehanizmi zakazali, poput odvoženja smeća u južnoj Italiji te razmišljanje unaprijed je li ih moguće unaprijediti i kako mi tome možemo doprinijeti. Dobro planiranje bi trebalo uključiti jasnu ideju o tome koji prioriteti moraju biti postavljeni u državi i strategiju provođenja tih prioriteta, a ne njihovo neprestano mijenjanje ovisno o tome tko izađe na cestu i počne prijetiti neredima.
Bez dobrog plana i pravog uvida u situaciju, ne vidim nikako što se žurbom može postići. Osim nekakvog sudara. U nadi da ne bude prevelika šteta. Dok drugi imaju problema sa svojim vlastitim planovima i sagledavanjem situacije, ne vidim kako bi nama mogli pomoći u našem planiranju.
Ja stvarno ne znam kako ću razmišljati za godinu dana kada bi se ponovo trebao održati referendum u slučaju da ovaj ne prođe. Sve se nadam da bi do tada situacija u EU mogla biti nešto jasnija. Samo želim reći da nije istina da bi odgovor NE na ovom referendumu doveo do financijskih problema. Naprotiv. Tada bi se sve pripremalo za idući referendum, "oni tamo" bi možda i shvatili da Hrvatska nije samo hrpa sluzi bez kičme, naši političari bi se možda sjetili i malo bolje pripremiti stvari… Stvari bi mogle biti puno bolje godinu dana kasnije… A možda i ne.
Nisam kućanica, imam visoku stručnu spremu, plaću iznad 8000 kn, živim u Rijeci
i protivim se ulasku u Europsku uniju.
Nisam odgojena tako da bih ljude s boljim obrazovanjem smatrala više vrijednima. Upoznala sam i odvratne i divne ljude na svim razinama obrazovanja. Nisam studirala da bih stekla neki status u društvu nego zato što me to činilo sretnom. Nisam nikada ganjala karijeru, samo sam prihvaćala dužnosti. Voljela bih biti kućanica. (Kad malo bolje razmislim, vjerojatno je baš to razlog što ne želim u EU.)
Ono što me potaklo na ovaj post je nekakva navodna anketa koju je nedavno analizirala Nova TV. Živcira me to jako kada se plasiraju ankete koje uopće ne govore o stvarnom stanju već se koriste da bi zapravo oblikovale javno mnijenje.
Istina je da se ja osobno ne osjećam ništa vrjednijom ili važnijom od nekoga tko je završio tek osnovnu školu. Ipak, u društvu se nekako razlijeva uvjerenje kako visoko obrazovani ljudi zaslužuju veće poštovanje od onih slabijeg obrazovanja. Pa onda, ako anketa kaže da je većina ljudi koji su za ulazak u Europsku uniju visoko obrazovana, znači da je to sigurno pametniji odabir. Glasati ću "za" samo da ispadnem pametnija, samo da nitko ne bi primijetio kako se osjećam glupo. Ne, ja uopće ne moram biti glupa, ali nemam baš vremena čitati sve te dokumente iz kojih bi trebala donijeti odluku (nema baš nikoga niti tko bi mi iz njih izvukao baš ono što mene zanima), možda ni ne znam što bih trebala tražiti u tim dokumentima… I zato se osjećam glupo. I bolje onda da idem za onima koji su pametniji. A televizija kaže da oni hoće u uniju. Oni koji ne žele, većinom su završili samo osnovnu školu. O Bože, pa neću se valjda svrstati u tu skupinu polunepismenih ljudi! Ne, ne, nisam ja ta. Nema veze što je veliki dio tih koji su završili samo osnovnu školu zapravo još u srednjoj i nisu stigli završiti ništa više.
Pa onda te kućanice… Čovjek stvarno treba biti glup da bi u životu odlučio biti kućanica. Koja to žena stavlja brigu o obitelji ispred karijere? Samo ona koja je toliko zatucana da ne želi u Europsku uniju.
I onda ljudi koji imaju plaće ispod 2000 kn, oni su više protiv, ljudi s plaćama iznad 8000 kn, jedva čekaju da pohrle u EU. To je za one koji smatraju da je novac važniji od obrazovanja. Ako ih priča o obrazovanju nije uvjerila da treba ući u Europsku uniju, onda će ih sigurno priča o plaći u to uvjeriti. Ako budem dovoljno mudar da na referendumu glasam isto kao i oni s plaćom iznad 8000 kn, možda se i meni posreći?
I na kraju tvrdnja koja me možda najviše naljutila. Ljudi koji žive u Zagrebu i Rijeci su više za ulazak dok su ljudi koji žive u Dalmaciji i Slavoniji više protiv. Za svaki slučaj, za one koji misle da u Rijeci i Zagrebu žive civiliziraniji ljudi.
Istina, mi zapravo imamo jako dobar razlog za ulazak u uniju, šoping na zapadu bi postao puno jednostavniji. Onima u Slavoniji, a pogotovo onima u Dalmaciji bi se šoping u Bosni i Hercegovini zakomplicirao.
More nas vidilo, mi smo valjda neka nacija isključivih potrošača…
Ali ja sam, eto, naopaka. Po svim kriterijima trebala bih željeti ulazak u tu zajednicu država, a ja ga ne želim. Ono, ljudi, barem ne iz prve. Prvenstveno zato što mi se ta zajednica ne čini baš stabilnom. Mislim da je potresaju mnogi problemi. Mislim da i mi imamo sasvim dovoljno svojih problema i ne trebaju nam još i tuđi. Mislim da nam stvarno ne trebaju. Stalno se priča o tome kako će nam Europska unija pomoći riješiti naše probleme, ali meni se nekako čini da kada/ako jednom uđemo, nećemo nipošto spadati u društvo s više problema, spadati ćemo u one koji moraju pomagati drugima. Da, baš kao što i Slovenija sada mora spašavati Grčku, makar je prosječna plaća u Sloveniji manja od one u Grčkoj. Jer eto, Slovenci nisu tako agresivan narod da bi zbog toga izlazili na ulice pa ih se može iskoristiti. Kao da smo mi nešto agresivniji. Ista nas sudbina čeka…
Ono što me još ljuti, to je da nam nitko ne priča o tome kako je Europska unija zajednica koja se temelji na ugovorima. Pokušali su nedavno ustanoviti nešto što bi se zvalo "Ustav Europske unije", ali to nije prošlo. I tako imaju ugovor koji je nešto kao kvaziustav, ali nemaju ustav koji bi od te zajednice učinio ozbiljnu međunarodnu pojavu. I nitko nam ne priča o tome kako ne moramo prihvatiti svu gomilu ugovora, koji čine Europsku uniju time što je, kako možemo prihvatiti samo one koji nam pašu (koji bi nam omogućili da idemo u šoping gdje god nam paše, ali da sami biramo što ćemo proizvoditi i kome ćemo izvoziti). Cijelo nam se vrijeme prodaje fora "sve ili ništa", a ona nije istina.
Ne volim to kada me se vara. Ne volim to. I sama činjenica što znam da mi lažu mi je nekako dovoljan razlog da budem protiv. A znam da mi lažu jer sam dovoljno blizu izvorima raznih informacija.
Još jedan sasvim sitan primjer. Ne ulazim u priče o oduzimanju teritorija ili suvereniteta jer mi to stvarno nije važno. Ovih je dana izbio strašan skandal sa silikonskim umetcima koji su vrlo opasni po zdravlje. I naši liječnici dolaze i smiruju ljude objašnjavajući im kako nije bilo moguće da kod nas budu usađeni ti opasni umetci jer je kod nas zabranjen njihov uvoz. Jer očito nije baš bila nepoznata činjenica da su opasni. Ali nitko nam ne govori o tome kako, kad/ako postanemo dio te zajednice država, neće biti moguće zabraniti uvoz nečega, što se smatra opasnim, iz neke druge države Europske unije koja to ne bude proglasila opasnim. Da smo već bili u EU, ti opasni silikoni bi slobodno smjeli harati Hrvatskom. To nam nitko nije rekao.
Općenito, taj stav da je sve tuđe bolje od svega našeg i da su svi drugi uvijek pametniji od svih nas, taj me stav jednostavno izbezumljuje. Čemu to? A zanimljivo, čim naši ljudi odu negdje vani, odmah postanu puno pametniji, uglavnom pametniji od svih. Zašto toliki nedostatak nacionalnog samopouzdanja? Mene osobno mediji ne mogu uvjeriti da je to opravdano. Jedan moj prijatelj je rekao kako čovjek mora najprije naučiti stati na svoje noge da bi mogao udružiti se s nekim drugim. Istina, ja sam ga pitala – a tko to ikada zreo uđe u brak? Svatko je neiskusan kada ulazi u brak. On mi je rekao da je to točno, nitko nema dovoljno iskustva kada ulazi u brak, ali je djeci mlađoj od 16 godina ulazak u brak upravo zabranjen. On Hrvatsku uspoređuje s djetetom od 13 – 14 godina. Još se treba školovati, još malo rasti prije nego što bude spremna dijeliti svoje odgovornosti s drugima (isto ima plaću preko 8000 kn, više od visoke stručne spreme i živi u Zagrebu, a žena mu nije kućanica).
Zašto je našim političarima toliko važno da uđemo u EU? Zato jer su plaće u Bruxellesu bajkovite i svi im se nadaju. Plaća prevodioca u EU je višestruko veća od plaće prevodioca u UN.
I na kraju, nije istina niti to kako ne možemo računati na novac od predpristupnih fondova ako referendum ne prođe. Naprotiv, šanse su da nam postanu čak dostupniji kako bi nas se udobrovoljilo da idući puta glasamo za. Norveška je imala nekoliko referenduma prije onog konačnog nakon kojeg više ne može koristiti te fondove. I nisam sigurna da joj nije moguće ponovo se predomisliti pa razmišljati o ulasku u EU.
Osobno predlažem da prvo malo stanemo i pogledamo kamo se ta Europska unija kreće, što će se dogoditi sa svim tim krizama koje je potresaju pa da si ponovo damo priliku odlučivati o tome želimo joj se pridružiti, za koju godinu…
Hvala
Moj je problem što u ovo doba volim fiozofirati o tome što i kako treba željeti... A naučila sam da se o tome ne može fiozofirati... Svatko ima svoje razloge za svoje žeje. Svatko ima svoj život koji ga je izgradio. Mislim da je ipak dobro imati želje.
Hvala svima na ijepim željama. Ja vam želim radost i toplinu.
I onima koji tek noćas slave vjeru u boji svijet...
Hristos se rodi!
Susreti
Susrećemo ljude:
- ovaj nam je simpatičan
- ovaj antipatičan
- s ovim nam je ugodno
- ovaj nam uvijek pomogne, ali je tako nekako mrgodan
- ovog se bojimo
- ovaj je davež…..
Razmišljam o svojoj djeci… Bog mi je nekako odlučio pokazati koliko ljudi mogu biti različiti. I među svojom djecom mogla bih izdvojiti onu koja mi je toliko lagana da bih i desetoro takve djece lakše podigla na noge nego samo njene dvije sestre zajedno. Mogla bih izdvojiti onu u koju sam definitivno uložila više truda nego u njene sestre. Mogla bih izdvojiti i onu s najtežom naravi. Unatoč tome koliko su međusobno različite, unatoč tome što mi je sa svakom potreban drugačiji pristup, unatoč tome što nekakvi rezultati nisu uvijek proporcionalni nekakvom uloženom trudu, svima se trima uvijek jednako veselim i jednako se radujem susretu sa svakom od njih. Mislim da mogu sa sigurnošću reći, da neka od njih postane i ubojica, ne bih je zbog toga ništa manje voljela.
Takav je i Bog prema nama. Jednako i beskrajno voli svakog pojedinog čovjeka. Jednako se svakome od nas veseli i nada.
Možda bismo i mi mogli malo više radosti unijeti u svaki naš susret, malo više ljubavi i prema onima koje nam je teško susresti…
Želim svima obilje susreta s onima koji vas vole i koji vam žele toliko dobra, barem koliko vam ja to želim.
Milosrđe i solidarnost
Pred neko vrijeme, dogodila se tu, u mome susjedstvu, jedna nesreća. Moj je problem bio što sam poznavala ljude kojima se dogodila. Nismo baš bili neki silni prijatelji, više znanci, znali smo se tu i tamo sresti i popričati. Djeca nam idu zajedno u razred. Na sreću, nitko od ljudi nije nastradao, radi se samo o velikoj materijalnoj šteti.
Ono što me oduševilo, to je silina ljudi koji su došli u pomoć u tom teškom trenutku, što novcem, što radom, što raznim stvarima. Ne znam je li to doista sindrom Rijeke ili takva solidarnost postoji i drugdje. Meni se ponekad čini da u Rijeci žive najbolji ljudi. Ne samo zato što su htjeli pomoći nego mi se čini da se ovdje ljudi najmanje odbacuju. Ali možda se samo krećem u takvim krugovima. Mene je ipak zapekla savjest jer imam osjećaj, da se tako nešto dogodilo nekom drugom od susjeda, da ne bih imala toliku potrebu pomoći.
Kako nemam novaca, nisam baš ni spretna u radu, a ne volim ni dobivati stvari s kojima ne znam što bih pa sam onda oprezna i u davanju, ponudila sam onakvu pomoć kakvu sam znala. Našlo se nekih ljudi koji su rekli da je to najveća ili najteža pomoć, ali stvar je upravo u tome da su nam dani različiti darovi kako bismo mogli pokriti sve potrebe koje čovjek može imati. Znala sam da neće biti lako, ali sam uletjela u to puštajući da se sutra pobrine samo za sebe. I da se opet nađem u istoj situaciji, opet bih učinila isto i čini mi se da je od mene to najmanja pomoć koju sam mogla pružiti. Sve drugo bila bi veća žrtva. Jako sam svjesna da bih, da imam novca, najlakše novcem očistila svoju savjest. To je tako super, daš čovjeku novca i onda više ne moraš brinuti o tome, ne mora on više ni postojati, ti si izvršio svoju dužnost. Još je više super kad novca nema, jer se tada razvija kreativnost i inteligencija, a moguće i osjećaji.
No primijetila sam da pružam toj ženi još jednu vrstu pomoći. Ponekad bih svratila do nje ili ona do mene, i samo sam slušala što mi ima za reći. Ona je izbacivala iz svoje duše sve što ju je mučilo i imam osjećaj da joj je bilo lakše. Sad, opet se radi o raznim darovima koji su nam dani. Ja znam da imam taj dar slušanja i znam da je to meni možda jednostavnije nego mnogima drugima, kao što je nekom lakše dati novac. Ipak, kada se priča o milosrđu i solidarnosti prema ljudima u potrebi, dobro je imati na umu da nije novac jedino što im treba. Često su ljudi gladniji tople riječi nego kruha, često im je potrebnija podrška ili poticaj. Možda čeznu baš za našim oprostom ili samo osmijehom. Dobro je sjetiti se svih tih ljudi…
Smak svijeta
Dragi moji, po principu – oprezno sa željama, mogle bi se i ostvariti – meni se, eto, ostvario moj zimski san. Od tjedan dana, otprilike. Na jedan vrlo neobičan način. Dosad sam uporno izdvajala točno tri želje koje su mi se ostvarile na prilično drastičan način. Nakon ove četvrte, koju skoro nisam ni primijetila, ne mogu, a da se ne pitam koliko mi je još takvih želja ispunjeno, samo ih nisam nalazila vrijednim zamjećivanja?
U zadnje vrijeme me ljudi optužuju za praznovjerje jer često spominjem smak svijeta. A ja se ne volim opravdavati... Glupo mi je to. Pogotovo kad sam u pravu. A obično jesam...
Nedavno je do mene došla priča o trećoj fatimskoj tajni. No dobro, za one koji ne znaju, Fatima je, uz Lourdes, jedino ukazanje Majke Božje koje Crkva priznaje kao da se doista dogodilo. Bilo je tamo troje djece, za vrijeme Prvog svjetskog rata, i Majka Božja im je povjerila 3 tajne. Zapravo, dok pišem ovaj post, sjetila sam se da bih priču o tajnama trebala potražiti na talijanskom jeziku i shvatila sam da ono što ja pamtim da mi je ispričano uopće nije u skladu s onim što sam sad našla. Zanimljivo je to, ta usmena predaja… Svašta se iskrivi u prepričavanju i interpretacijama… Lijepo bi bilo kada bi ljudi mogli biti toga svjesni. Sjetila sam se kako sam jednom preuzela ulogu prevoditelja na jednom skupu. Nije to bila jako teška uloga jer je tamo bilo još puno ljudi koji su isto razumjeli talijanski i uskakali su mi u pomoć kad bih zapela. Mogli su me i ispraviti kad bih pogriješila, ali nitko od njih nije htio preuzeti to kao obvezu. Neki od njih su mi rekli kako su ponekad moji prijevodi bili čak bolji od originala. To nipošto nije dobar prijevod, radilo se o mojoj interpretaciji onoga što je rečeno u originalu, ali bila je to situacija u kojoj to nije škodilo. Ipak, ostaje činjenica da su zapravo i naše uspomene podložne našoj interpretaciji i da ta interpretacija ovisi o našim prijašnjim iskustvima koja su drugačija od iskustava drugih ljudi. Nekako mi se to čini važnom činjenicom. Nešto što bi nas trebalo tjerati da imamo više povjerenja kada se stvari čine nevjerojatnima, a istovremeno nas tjerati na određenu rezerviranost. Ne znam kako bih to opisala, ne znam točno ni kako bih to primijenila u životu jer mi nekako baš u zadnje vrijeme sviće koliko nas naša životna iskustva čine međusobno različitima i koliko su različite onda naše interpretacije istih stvari. I kako čovjek koji nam je ispričao neistinu nije nužno lažov i kako i izjave najiskrenijih ljudi moramo biti spremni provjeravati. Izbezumljuje me prenošenje neprovjerenih podataka, a istovremeno znam da nije moguće sve provjeriti. Zato, zapravo jednostavno nigdje nema mjesta isključivosti ili kategoričnosti. Možemo li se odreći svoje isključivosti i kategoričnosti? Mislim da je to otprilike kao odreći se svih predrasuda. Ima ljudi s manje predrasuda od njihove okoline, ali ljudi bez predrasuda nema.
Uglavnom, od troje djece koja su sudjelovala u viđenju, dvoje je umrlo jako brzo. I dva dijela tajne su obznanjena relativno brzo. Treći dio je zapisan i čuvan u dubokoj tajnosti jer je navodno bio vrlo uznemirujući. Dok papa Ivan Pavao II. nije odlučio da se njega smije obznaniti svijetu. Negdje u vrijeme kada je umrlo i treće dijete, od duboke starosti. I sad se odjednom pojavljuju silne interpretacije tog dijela tajne. Kako se samo ljudima sve čini kristalno jasno! Odakle uopće ta potreba da misliš da znaš sve? Kakvog bi smisla imao život kada bismo sve znali? Što bismo dalje činili?
I tako se, u tumačenju koje je stiglo nedavno do mene, spominje čak godina 2012. koju zapravo Majka Božja nikada nije spomenula ili je se djeca jednostavno ne sjećaju. Spominje se i taj potres, čak i njegovo trajanje od 8 minuta. Oh, sve u brojkama…
Naime, i Isus spominje zadnja vremena: "Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba." (Lk 21, 10-11) i "Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje." (Lk 21, 29-31). Ali, ako malo bolje promotrimo i razmislimo, onda ta zadnja vremena traju nekako sve od Adama i Eve. Stalno negdje netko ratuje i oko nečega se svađa. Pa na koncu, i potresi i vulkani, ništa to nije novo... Kako je onim ljudima u Italiji kojima je blato odnijelo kuće? Vrlo nalik na sudnji dan. Onima koji su poginuli, zadnji je dan već svanuo. Možemo gledati znakove, ali oni su stalno tu.
Ono što me najviše uplašilo u toj interpretaciji, to je DA ĆE NESTATI I INTERNET! Strašno, prestrašno! Ej, uzmi mi sve, ali internet! Baš internet? Ne bojim se smrti. Neobično, dok se u toj interpretaciji priča o potresu, strašnom jednom, globalnom potesu, ne bojim se da bih u njemu mogla nastradati. Ma, to bi zapravo bilo najlakše, ali ne očekujem to od sebe, nikad nisam birala lakši put. Valjda. Ali, kad bi se dogodila takva jedna globalna strahota, jako bih voljela znati kako su razni moji mili i dragi po cijelome svijetu. Uostalom, nije baš neka vjerojatnost ni da bi mi kći bila sa mnom. I kako ću ja znati što je s njima, ako neće biti interneta? A vjerojatno će biti dobro, ali neće mi to moći javiti.
Podsjeća me to na priču o Kuli babilonskoj. Svi su govorili isti jezik, bili su složni i pomislili su da mogu biti kao Bog. Onako složnima, ništa im nije bilo nemoguće. Pa se Bog, jadan, prepao da bi ljudi mogli postati moćniji od njega i pobrkao im je jezike. I tako su se oni razišli po kugli Zemaljskoj jer više nisu mogli ni tračati, a kamoli dogovarati se i postati veći od Boga. Doista, ti babilonski hramovi izgledaju nekako nedovršeno, nikakvo čudo što su potaknuli takve priče.
Znam koliko su mnogi ljudi protiv globalizacije, zapravo protiv ispiranja mozga koji se provlači pod imenom globalizacije. Nisu svjesni da je protivljenje globalizaciji samo druga strana istog novčića koji se zove ispiranje mozga. Opet nekakva kategoričnost. Ah, što mogu reći osim da sam kategorički protiv kategoričnosti? Ima globalizacija i svojih dobrih strana. Kada sam tako htjela ići u jedno selo u Francuskoj, družiti se s mladima iz cijele Europe, moja je nona rekla: "Dobro je to. Neka ide! Ljudi koji se tako druže, neće sutra ići u rat jedni na druge." Zaboravila je, jadna, da je puno veći broj onih koji se ne druže tako i da će uvijek biti onih koji će htjeti ići u rat. To bi tako bila jedna pozitivna strana globalizacije, stjecanje prijatelja po cijelom svijetu, shvaćanje da nisu loši zato što su u nečem drugačiji, želja da se s njima druži, a ne da se s njima svađa… Nije li tu Internet upravo kao Kula babilonska? Nije li nestanak interneta upravo kao prekidanje gradnje Kule babilonske? Doista, morala sam malo stati da se stresem od te zastrašujuće pomisli. Osobno ne mislim da je globalizacija izmišljotina modernoga vremena. Čini mi se da postoji upravo toliko koliko postoji i čovjek.
Kroz povijest znamo za mnoge civilizacije koje su rasle, razvijale se i onda nestale ili propale. Nije li za svaku od civilizacija to bio jedan mali smak svijeta? Jedan kraj vremena?
Zamislite sad da svi ljudi prestanu biti kategorički, da se oslobode predrasuda o drugima. Zamislite da svi počnu preispitivati svoju vlastitu savjest umjesto savjesti drugih. Zamislite da svi počnu sami sebe pitati jesu li u nečem mogli biti bolji umjesto da se pitaju u čemu su drugi mogli biti bolji. Zamislite da svi ljudi osudu zamijene sa sućuti i razumijevanjem. Zamislite da se prestanu napadati i počnu surađivati. Zamislite da svi mogući zakoni postanu nepotrebni jer se svi ljudi drže samo jednog zakona – zakona ljubavi (i poštovanja) koji je već ionako duboko urezan u njihovim srcima. Zamislite samo da svi ljudi odjednom prestanu zanemarivati taj zakon koji im je urezan u srcima! Ne bi li to bilo ravno smaku svijeta? Ne bi li to bio kraj svijeta kakvog poznajemo? Ne bi li to bilo baš lijepo?
Ima čovjek koji vjeruje u takav smak svijeta:
from Riječka kršćanska televizija on Vimeo.
Spava mi se
Nemam snage.
Umorna sam.
Ne od rada. Od brige nad tuđim brigama, od rješavanja tuđih problema, od neprestanih očekivanja drugih prema meni.
Umorna sam.
Da se barem ne moram sutra probuditi! Ne rano u jutro, nego uopće.
Evo, baš dolazi i kalendarski zima, dobro bi mi došao neki zimski san. Neki dugi san kroz zimu osjećaja. Da se mogu probuditi negdje kad zatopli, kad se nađe netko tko će brinuti da mene ne naljuti, tko će brinuti da mene razveseli, tko će znati točno onu pravu riječ, onu koja se nalazi u mojim očekivanjima…
Ne želimo li to svi? Da ljudi oko nas imaju moć čitanja misli, ali samo onih misli koje govore o našim željama i da nam ih ugode točno onako kako smo zamislili? Ako nam drugi ne mogu ugoditi, možda je bolje da spavamo? Ako spavamo, kako ćemo uočiti da nam netko ispunjava želje?
Vlada mi neki intenzivan period u životu. Naučila sam puno stvari. Među ostalim:
Postoje situacije kada nam je očito kao dan što moramo odabrati. Primjerice, netko nam ponudi u jednom tanjuru krepku juhu, u drugom gljivu muharu (nju je stvarno lako prepoznati). A mi gladni. Sigurno nećemo odabrati gljivu muharu. Ipak, najčešće izbor nije tako očit. U oba tanjura juhe. Kako ćemo znati koja je od njih spravljena od gljiva ludara? I što ako baš ta juha izgleda krepkije? Ponekad je moguće promijeniti odluku, ponekad je to puno teže. Ne vjerujem da je nemoguće, ali je često teško. Ako se budemo svega bojali, opet ćemo ostati gladni.
Ako zaspemo, nećemo razmišljati o tome što biramo i možda se probudimo u šumi. Ili na nekoj litici…
Život može biti užasno zabavan.
Da toliko ne umara, možda bi bio dosadan…
Dan antifašističke borbe
Ima tu preko nekoliko stvari koje me muče. Biti će ovo vrrrrrlo dugačak post. Dobra izlika da opet dugo vremena ne pišem pa ga može, tko poželi, čitati na rate. Bez kamata.
Praznici
Kako netko novi dođe na vlast, odmah uvodi nove praznike i ukida stare. Ne znam je li to proračunato i namjerno, je li svjesno ili nije, ali na ljude djeluje prilično zbunjujuće. Dolazimo u situacije da niti ne znamo koji praznik slavimo, zašto ga slavimo, koji je njegov smisao? Tekovine, nasljeđe, tradicija, lagano gube svoj značaj. Ustaljene stvari stvaraju određeni osjećaj sigurnosti. Mene osobno uznemiruje i kada ne mogu dva puta za redom doći u grad (a istina je da činim to rijetko) i naći iste dućane na istom mjestu. Znam, neki će reći da ustaljenost može stvoriti i dosadu. Zato ja volim mijenjati frizure, a moja je nona voljela mijenjati razmještaj namještaja u stanu. To je upravo ono po čemu pokazujemo svoju ljestvicu vrijednosti: one stvari koje su nam u životu važne, one ne mogu dosaditi. Nevažne stvari možemo neprestano mijenjati. Mijenjajući neprestano praznike, pa i Ustav, pokazujemo da se radi o stvarima koje nam nisu važne u životu te često nisu ni vrijedne našeg poštovanja.
Ovaj praznik stoji na istom mjestu praktički od samog osnutka države, ali čini se da se gubi u moru onih koji neprestano skakuću.
Povijest
Došla sam do zaključka da se povijest u školi predaje kao hrpa tračeva. To je ta nekakva sklonost ljudske prirode prema ogovaranju ili tako nečem. Kažu da informacije daju moć. Kakvu moć? Što više negativnosti o nekome znamo, to ga bolje imamo čime ucijeniti i natjerati da pleše kako mi hoćemo? Zgodni su mi ljudi koji se zgražaju nad sapunicama ili žutilom u novinama, a istovremeno znaju sve grčke mitove. Koja je razlika?
Kaže mi profesorica iz povijesti moje kćeri: "Nije tako važno da nauče sve datume. Važno je da znaju zbog čega se nešto dogodilo." O, jako se slažem s njom, ali odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: u bilo kojem trenutku ljudske povijesti, sve se događalo samo zbog ljudske pohlepe i želje za moći ili zbog pokušaja da se spriječi ostvarenje te želje. Pristojno bi bilo učiti – evo, u ovom trenutku povijesti pohlepa se izrazila na ovaj način, u ovom trenutku na ovaj – i onda uvijek dodati i činjenicu da pohlepa nije nikada donijela ništa dobra. Tada bi se doista povijest mogla zvati učiteljicom života.
Ali kažu da povijest pišu pobjednici. Zapravo je pišu oni koji svoju pohlepu bolje znaju prikriti i prikazati kao neko opće dobro. Kao što to u ovom trenutku pokušavaju učiniti Amerikanci. Pokušavaju i mnogi drugi, samo što Amerikanci raspolažu većom silom.
Meni zapravo ti tračevi nisu nikada ležali. Možda zato što sam se ponekad, koristeći neprovjerene informacije, osramotila, a to mi baš nije dobro leglo, možda zato što su putem tračeva do mene dolazile kontradiktorne informacije pa me je to zbunjivalo. Ne bih baš mogla reći da nisam sklona ogovaranju, pričanju o ljudima za koje znam da mi zagorčavaju život, ali sakupljanje informacija, ili bilo čega, samo zato da bi se sakupljalo, nisam nikada mogla razumjeti. Uglavnom, stvorila sam naviku da činjenice, za koje nisam sigurna da su točne, ili one koje nisu od direktnog utjecaja na moj život, ne mogu zapamtiti. Voljela sam pravila i zaključke do kojih sam mogla doći bez učenja, samo primjenjujući ta pravila (ljenčina, znam). Tek sam nedavno shvatila da i u povijesti vrijede zakoni fizike i vrlo jednostavna logička pravila, ali nitko nas u školi nije učio tim pravilima. Samo su nam servirali podatke.
I sad, meni je netko rekao da su prvi partizanski odred osnovali članovi Hrvatske seljačke stranke. Guglajući po internetu, nisam uspjela naići na potvrdu te tvrdnje, a naravno, nisam baš toliki fanatik da bih išla kopati po raznim arhivima i tražiti bilo kakve dokumente za koje nisam sigurna niti da postoje. Naišla sam na internetu na jedan drugi zanimljiv podatak. Navodno je to bio prvi organizirani otpor fašizmu na području cijele Europe. Malo mi je teže to povjerovati jer ima naroda koji su bili osvojeni puno prije 1941. i pretpostavljam da su i oni organizirali neki otpor i neki plan da se oslobode. Opet, obzirom na to kako su se stvari razvijale, možda je to doista bio prvi oružani organizirani otpor? S druge strane, što je s građanskim ratom u Španjolskoj? No da, možda je taj dio povijesti ipak previše svjež da bismo znali svu istinu… Ima previše ljudi koji je još uvijek nastoje izokretati.
Nazivlje
Fašizam je pokret nastao u Italiji. Od riječi "fascio" što bi se moglo prevesti sa "snop", a trebalo bi simbolizirati nekakvu slogu i snagu zajedništva. Vrlo slično pojmu "bratstvo i jedinstvo". Sloga je doista nešto pozitivno, bez sloge nema napretka, kao što možemo i trenutno osjetiti na vlastitoj koži u vlastitoj državi. No problem je, općenito, što ljudi slogu i zajedništvo vole interpretirati kao istovrsnost, uniformiranost. Nisu spremni biti u zajedništvu s nekim tko je drugačiji u nečem što se njima čini važnim. Jednakost ne interpretiraju kao ravnopravnost nego "svi moraju biti kao ja". Fascio nije snop raznih žitarica, to je snop upravo pšenice. I tako nastaju nasilna preoblikovanja onih koji nisu "po standardu" i progoni onih koji se ne daju preoblikovati. Nije to izmislio Mussolini. Ni Hitler. Ta je pojava općeprisutna u cijeloj povijesti ljudskog roda. I u sadašnjosti. Sasvim vrlo. I zato možda fašizam / antifašizam nije najspretniji izbor riječi. Jer fašizam, kao i nacionalsocijalizam, su samo jedni u mnoštvu pojava progona nepodobnih ljudi. Možda bi "Dan borbe protiv totalitarizma" bio bolji naziv?
Kako ja vidim stvari, nije dovoljno na sebe nalijepiti naziv "antifašist" da bi se to doista i bilo. Potrebno je taj naziv opravdati i djelima. Ako je antifašizam samo dobar razlog za nove progone i zlostavljanja, onda on jednostavno gubi onaj "anti" na početku riječi.
Mada, pod imenom "antifašizam", nisu samo partizani činili zlodjela. Činili su ih i oni koji komunizma nisu niti primirisali. Bombardiranjem Drezdena, primjerice.
Ne mogu baš reći da razumijem ljude koji su sposobni istovremeno zahtijevati odgovornost hrvatskih branitelja, a opravdavati nedjela, kako partizana, tako i savezničkih vojski. Ne, žao mi je, za mene su to jednako fašisti.
Neki idu na Jazovku kako bi opomenuli da antifašizam nije potrebno slaviti jer je i on činio zlodjela. Koja greška! Ma, nisu oni jedini koji čine takvu grešku. Ima i onih koji tvrde da Krist nije Bog jer su u njegovo ime križari pljačkali i razarali. To bi, kao, bio neki dokaz. Pokvarenost i licemjerje ljudske vrste je dokaz da ne treba težiti za spasenjem duše? Smiješno. Za mene i jedni i drugi spadaju u istu vrstu. Onu koja se ne želi suočiti s istinom.
Da, treba ići na Jazovku kako bi se podsjetilo koliko su zli svi fašistoidni (totalitarni) sustavi i kako ih treba izbjegavati i u korijenu sprječavati. Dan antifašističke borbe bi trebao biti dan u kojem poštujemo svaku žrtvu i u kojem odlučujemo da mi nećemo više žrtvovati druge, koliko god da ih ne razumijemo.
Licemjerje
Već sam pisala o tome kako mi nije jasno zašto je kralj Tomislav, dok širi granice Hrvatske, velikan hrvatske povijesti, a turski sultani, dok šire granice Turske su zlikovci? Zašto svi zajedno tako lako prihvaćamo te različite aršine za sebe i za druge? Zato da bismo si mogli ostaviti otvorena vrata, kada poželimo nekoga iskoristiti, da to i učinimo?
Hrvatskoj će biti bolje kada prestane plakati za kraljem Zvonimirom, kao zadnjim hrvatskim kraljem, i kada postane ponosna na one plemiće koji su odbili pridružiti se križarskoj vojni i osvajati i pljačkati tuđe zemlje. Istina, bilo bi ljepše da ga nisu ubili, ja bih ga radije zatvorila u neki duboki podrum dok ne navrši 90 godina, ali hajdemo se koncentrirati na to da ljudi nisu htjeli ići u rat. Eto, budimo ponosni na takve svoje pretke.
Piše se o tome kako je najveći dio partizanskih odreda u Jugoslaviji nastao upravo na hrvatskom tlu. Ali je činjenica i to da je veliki dio odreda, koji nisu iz Hrvatske, nastao na područjima na kojima su živjeli Hrvati. Da, Hrvati su bili jedni od najžešćih protivnika fašizma i ne treba se toga sramiti. Naprotiv. Treba samo znati i priznati greške koje su pritom učinjene, barem jednakom žestinom kojom, eto, neki ljudi traže da se priznaju neke druge, puno svježije, greške, za koje čak nemaju ni dokaze, ali ne žele biti oni koji pristaju uz zločine. Ne želim ni ja biti ona koja pristaje uz bilo čije zločine. Pa tako niti uz zločine partizana. Osobno sam uvjerena da oni koji su osnovali taj prvi partizanski odred s tim zločinima na kraju rata nisu imali ništa. Osobno sam uvjerena da je današnji (jučerašnji) dan, dan u kojem treba slaviti uzvišenu želju da se prekine tuđe tlačenje. Tlačenje bilo koga.
Ljudska priroda
Dogodilo mi se u životu da naiđem na ljude koji me nekim svojim postupkom ili izjavom oduševe i počnem im se diviti. Onda učine nešto drugo što je u mojoj glavi nespojivo s onim što me oduševilo. Odjednom mi postanu antipatični i mrski. Kao, ako netko može učiniti nešto tako strašno, to samo znači da sam ga krivo procijenila, kada sam pomislila da je sjajna osoba. Sve ono dobro što je učinio, mora da mi se pričinilo ili jednostavno prestaje biti važno jer ta je osoba sposobna i za nešto tako grozno, što god to bilo. Nakon mnogo takvih uspona i padova, konačno sam shvatila da je svaka takva osoba samo čovjek. Moja je greška što sam nakon nekoliko dobrih stvari stvorila prema toj osobi nerealna očekivanja, moja je greška što mislim da bi svi ljudi trebali koristiti istu logiku kao i ja. To jednostavno nije slučaj, ali to ne znači da se one dobre stvari nisu dogodile ili da ta osoba ne zaslužuje da se spominjemo i tih njenih dobrih djela.
Uostalom, nije li svatko od nas negdje pogriješio i nekoga povrijedio? Ne zaslužuju li onda i drugi ljudi oprost kojeg želimo za sebe?
Time što je netko napravio neko zlo, ne znači da ga trebamo odmah smatrati zlom osobom. Ipak, i ako nije zao, ne treba ignorirati zlo koje je učinio. Taj jedan postupak je bio loš. Nije on zato manje čovjek, manje vrijedan naše ljubavi i poštovanja, ali to djelo ne možemo nazvati dobrim, samo zato da bismo ga mogli nastaviti voljeti.
Moj djed je bio SS-ovac. Bio je Nijemac. Moja je mama imala 4 godine kada ga je zadnji puta vidjela. Ne sjeća se ni ona naročito svojeg života s njim. Praktički sve što znamo o njemu je ono što je o njemu pričala nona, ali i drugi ljudi koji su ga u životu upoznali. Nije mi sada želja opravdavati njegove izbore, ili objašnjavati ih. Ne mogu baš biti sigurna niti da ih razumijem. Jer ja, od te iste none koja se zaljubila u njega, nisam niti odgojena tako da bih mogla donositi takve iste odluke. Ono što mi je jako simpatično, to je kako su meni, dok sam još bila sasvim mala, ti ljudi, koji nisu bili članovi obitelji, imali potrebu pričati o tome kako je moj djed bio dobar čovjek. Ne vjerujem niti da su to radili svjesno, ali je činjenica da dijete zdravije i sretnije raste kada može misliti lijepo o svojim precima. Dok sam doznala da je bio SS-ovac, ja sam već u svom srcu razvila ljubav prema tom čovjeku kojeg nisam poznavala. Ali odgojena sam dovoljno kritično da ne moram donositi iste odluke kao i osoba koju volim. Moja ljubav prema njemu nije manja zato što je u nekom trenutku donio odluku vođen uvjerenjima koja ja ne razumijem.
Da, zapravo su ga voljeli i partizani. Pred kraj rata su ga pozvali da im se pridruži. Takvi su bili partizani! Nije ih bilo briga tko je odakle niti što je prije radio, svatko je bio dobrodošao. To je za mene antifašizam. Istina, na isti su način prihvatili i one koji su poslije u njihovo ime činili zlodjela.
Voljela bih kada bi svi mogli imati takav kritičan odmak prema svojim precima. Biti spremni priznati njihove eventualne pogreške, a da pritom ne osjećaju i potrebu da ih manje vole.
Osveta
Poznajem jednu ženu, punu gorčine i frustracija. Znam da sanja osvetu nad osobom koja je to uzrokovala. Ipak, kada je bila u prilici osvetiti se, nije to učinila. E sad, ne poznajem je dovoljno dobro da bih znala i razloge zbog kojih to nije učinila. Padaju mi na pamet dva moguća razloga. Jedan je taj da zna da ne bi mogla sebe pogledati u ogledalo kada bi se spustila na razinu te osobe koja joj je uzrokovala toliko muke. Drugi je da se možda boji da je ta osoba dovoljno snažna i da bi joj na osvetu mogla uzvratiti nečim još gorim. Možda bi rado tu osobu zgazila kada bi bila sigurna da je dovoljno slaba i da joj neće moći ništa.
Ne znam u koju kategoriju spada ta žena, ali ima mnogo kukavičkih ljudi koje u životu pokreće samo strah, koji u tom strahu skupljaju gorčinu, a onda, kada osjete da imaju moć, gaze i uništavaju. Mnogo. Skoro bih rekla, većina. Ili u svakom od nas čuči neki takav čovječuljak, samo kod nekoga veći, kod nekoga manji. Možda nije ista količina moći ili straha potrebna svakom čovjeku da bi probudila zvijer u njemu. Mnogo ima situacija u kojima se nismo našli pa ne možemo ni znati kako bismo mi u njima reagirali.
Takvi ljudi, koji lako pristaju na vladavinu straha i osvete, ti ljudi su najpogodniji za razvoj fašistoidnih (totalitarnih) sustava. Neprestano podsjećanje na ono što nam je netko krivo napravio, njeguje potrebu za osvetom. Neprestano ignoriranje onoga što nije bilo dobro, pak, njeguje potrebu da se o tome priča. Naći neku pravu mjeru, priznavanje vlastitih pogrešaka ili pogrešaka svojih predaka, pomaže pobjedi antifašizma i poštovanja prema svakom čovjeku.
Eto, u mojem meditiranju nad jučerašnjim praznikom, protekao mi je gotovo cijeli dan pa objavljujem post u laganom zakašnjenju. Ipak, želim nam svima da antifašizam (antitotalitarizam) doista zaživi.
Osjećaji
Postoje i osjećaji koji nisu tvoji.
Jesu li važni?
Koliko?
Zašto?
|
|
|
|
