|
|
A moram reć ili ću puknut
Pričam ja tako, neki dan, s jednom prijateljicom, promatramo pahulje koje vjetar vije i kontempliramo nad globalnim zatopljenjem. Vidi mi se, ljudi su nešto jako ozbiljno shvatili to globalno zatopljenje pa navalili brodovi u Baltičko more jer je inače potpuno neprirodno da se Baltik zaledi u ovo doba godine. Pogotovo sada kada se ledenjaci tope...
„Ma gledam malo te jadne ljude,“ kaže ona, „na Haitiju, u Čileu, u Africi... Ljudi nemaju pojma hoće li doživjeti sutra. Ma boli ih briga za globalno zatopljenje i emisije plinova! Oni bi samo nešto pojeli.“
Stvarno, mislim si, ne bi li bilo prirodnije brinuti o tim ljudima nego o ledenjacima ili tamo nekim tuljanima? Nije u redu da tuljani stradavaju ili da se magarci jedu, ali je sasvim u redu da čitavi narodi gladuju. Ma znam, skuplja se pomoć, dostavlja se pomoć, sad, nitko ne može zatvoriti oči pred takvom katastrofom, pogotovo u ovo vrijeme tehnologije i globalizacije, kada nam se baš svaka patnja može tako dobro i slikovito prikazati. Ipak, kakva je to pomoć? Ma što tim ljudima treba? Nisu ni naviknuti na više od zdjele riže na dan. Što će njima cipele? Ili torbe kad u njih ionako nemaju što staviti? Njihovi učitelji se ne bore da bi dobili smart ploče u učionicama ili računala. Sretni su ako imaju klupe. Sretna su ta djeca ako mogu i na pijesku učiti pisati i računati. Podsjeća me malo to na onaj „roditeljski sindrom“ o kojem nisam pisala par postova ranije. „Oni“ su poput „naše“ djece (jer, budimo iskreni, „mi“ ovdje ipak spadamo u ljude sa standardom, ma koliko se sami sebi siromašnima činili). „Mi“ se o „njima“ brinemo, mijenjamo im pelene, hranimo na bočicu. Ali ne daj Bože niti da nauče hodati, da ne bi shvatili da nešto mogu i sami. Da se razbahate poput Koreje? Kamoli da ih naučimo čitati i pisati. Neka zauvijek ostanu male bebe koje nikad ništa neće moći bez mamice i tatice.
Pa ne bi bilo dobro da se netko iz tog razvijenog svijeta, kome standard dozvoljava i besposličarenje i slobodno lutanje misli, sjeti da bi možda bilo načina da tim ljudima pomogne stati na vlastite noge. Koga bi se onda moglo iskorištavati? Ajmo ljude zaplašiti globalnim zatopljenjem, neka brinu malo o sebi i svojoj sudbini i zaborave na dobrobit svojeg bližnjeg.
Ah, sve su to tako isti mehanizmi da je to zastrašujuće! Od mikrosredine jedne firme, preko vladanja u gradu, vladanja u jednoj državi do međudržavnih odnosa na svjetskom nivou. Sve, baš sve je to mobbing i buling, sve su nasilnici i žrtve.
Evo i ova priča o našem Obiju i Riječkim Tržnicama. Ma hajde, ako netko želi sačuvati tržnicu kao nekakav spomenik kulture ili čega već, tržnicu koja je izuzetno nepristupačna i teško je doći do nje, kako bi mogao staviti visoku koncesiju? Onda je logičnije staviti ključ u bravu. Sad, ja imam svoju filozofiju i na tu temu, mislim da je kvaliteta života ipak bitnija od bilo kakvih spomenika. Nisam pobornik rušenja, ali nisam pobornik niti žrtvovanja ljudi radi stvari. A ne vjerujem niti da je posao onih koji prodaju na tržnici puno drugačiji od posla u nekom supermarketu. Ali dobro, ako je odluka gradske skupštine da se tržnica sačuva, onda priča o preniskoj koncesiji može samo pasti u vodu. S druge strane, u gradu Rijeci, gotovo sva zemljišta u privatnom vlasništvu, proglašena su zelenim pojasom. Da bi se zemljište moglo prenamijeniti, potrebno ga je najprije prodati gradu ili nekoj gradskoj firmi po smiješnoj cijeni. Onda se brzinom munje urbanistički plan mijenja, na tom mjestu se odjednom planira nekakav trgovački centar ili nešto slično i terenu vrijednost višestruko raste. Ako je netko doista htio provjeravati mutne poslove grada, što se nije koncentrirao na urbanistički plan? Ne, nego na nešto što nema smisla. To me dovodi samo do jednog zaključka: ne da se ne radi o hajci vlade na opoziciju. Ne, ne. Radi se isključivo o kompi. Dat ćemo ljudima priču o tržnici da imaju o čemu razglabati, a mi ćemo i dalje zajednički hapati. Ruka ruku mije, a za lice (narod) koga briga?
Preživjeti
Navrnu tako nedaće u životu čovjeka. I on stisne zube i kaže „Treba ovo preživjeti.“ I tako preživljava dan za danom, nedaću za nedaćom. I ide dalje, do nove nedaće. Koju će opet trebati preživjeti.
Nešto mi tu ne štima. Naime, opće je poznata stvar da je život jedna neizlječiva bolest sa stopostotnim smrtnim ishodom. Svakoga negdje u životu čeka dan kojeg neće preživjeti. Je li to loše? Može li se nešto što je normalno i neminovno nazvati lošim?
Može li se život preživjeti?
Što to stvarno znači preživjeti?
Meni se čini da preživjeti znači sačuvati svoj duševni mir unatoč nedaćama. Onaj tko smrt dočeka u miru i radosno, vjerojatno može reći da je preživio život.
Imam potrebu tražiti znakove
Shvatila sam to kada je moj muž zapeo za neki trač i pitao moju tetu bi li to mogla biti istina.
„Nemam pojma.“
„Ipak, misliš li da je ta osoba sposobna za tako nešto?“
„Dragi ti,“ kaže ona njemu, „za tebe ne bih stavila ruku u vatru, a kamoli za nekoga koga znam samo iz viđenja!“
„O,“ pomislila sam, „mogu li ja staviti ruku u vatru za svoga muža? Mogu li za sebe?“
Postoje tako lijepe priče u kojima čovjeka optuže za nešto, bilo što, krađu, ubojstvo, svejedno, i cijeli svijet je uvjeren da je on kriv, samo njegova žena vjeruje u njegovu nevinost. I na kraju se onda pokaže da je ona ipak bila u pravu. Često se, kad gledam takve filmove, pitam bih li ja u svojeg muža mogla tako vjerovati iako sam svjesna da bi to ovisilo o okolnostima. Valjda sam ga upoznala dovoljno da bih znala što se od njega može očekivati, a što ne. Ne?
Ima i onih drugih priča u kojima žena radije vjeruje svome mužu kada joj dijete kaže da ga je tata ili očuh povrijedio na ovaj ili onaj način... Možda možemo reći, kada gledamo sa strane, da se radi o očitom zatvaranju očiju i nedostatku želje da se dozna istina. Ipak, te žene bi mogle reći da su ponijete krasnim primjerima žena iz prethodnog odlomka. Radi li se tu doista o povjerenju u bračnog druga, ili o povjerenju u svoje vlastite sposobnosti izbora ili o osjećaju velikog promašaja ako taj izbor nije bio kako treba?
Iskreno, nisam baš mogla izbjeći ni pitanja o tome jesu li moje, ili naše zajedničke, metode odgoja štetne, jesu li neki problemi, koje su mi djeca imala, doista uzrokovani mojim zanemarivanjem, zlostavljanjem ili nečim sličnim. I onda gledam, pratim... Ugledam nešto, neki postupak, neku riječ i pomislim kako se zlostavljano dijete ne bi tako ponašalo pa mi se duša smiri.
Ima tako situacija u kojima treba donijeti neku odluku, učiniti neku promjenu. Što bi se reklo, situacija kada se dođe na raskrižje na kojem treba skrenuti lijevo ili desno (bez političkih konotacija tih riječi). Onda čovjek obično važe posljedice tih izbora i na temelju toga donosi neki zaključak. Da, lako je to kada je čovjek svjestan odluke i kada može odmjeriti sve posljedice. Ali zapravo, nema šanse da se mogu sagledati sve posljedice neke odluke. Toliko puta nismo niti svjesni da smo nešto odlučili, toliko puta tek puno kasnije vidimo posljedice nekog svog postupka. Recimo da se vodimo instinktom. Recimo da se ponekad preispitujemo, ponekad ustanovimo da odabir nije bio dobar, ponekad se možemo predomisliti, ponekad se pitamo trebamo li se predomisliti. Ja tada volim tražiti znakove. Problem je u tome što i nešto, što naizgled nema veze s onim o čemu razmišljamo, može biti znak. Moj je problem, k tome, što ponekad znak vidim u olakotnoj okolnosti, a ponekad u prepreci. Pa se pitam, nije li možda da ja jednostavno odaberem put koji mi se više sviđa? Pa onda, ako se na njemu nalazi olakotna okolnost, shvaćam to dobrim znakom, a ako se na njemu nalazi prepreka, opet to smatram dobrim znakom. Neću li bilo što, na što naiđem shvatiti dokazom da je baš taj put onaj pravi, samo zato što mi je draži?
Ima tako i situacija u kojima dolazi do sukoba mišljenja. I svaka strana se drži svojih uvjerenja. Svaka strana pronalazi sjajne argumente u svoju korist. Što je to što bi me trebalo podržati u ustrajanju na svojem mišljenju? Ili što je to što bi me trebalo natjerati da ga promijenim? Ja opet tražim znakove. Ponekad je to mir ili nemir u duši. Ponekad su to popravljeni ili pokvareni međuljudski odnosi. Ponekad naučena životna lekcija. Ponekad samo krivo izgovorena riječ ili čak intonacija. Znakovi postoje. Treba samo za njih izoštriti čula. Ona žena iz prvog primjera je u svojem životu pročitala dovoljno znakova koji su joj govorili da može vjerovati svome mužu. Ona žena iz drugog primjera je sustavno zanemarivala znakove na koje je putem nailazila. Iz bilo kojeg razloga. Možda zato što joj nitko nikada nije pomogao izoštriti čula. Ili ih je netko uporno onesposobljavao.
Sasvim je izvjesno da sam griješila u odgoju svoje djece. Kako vidiš da si negdje pogriješio? Lako. Jednostavno zato što nisi dobio rezultat kojeg si očekivao. Kad vidiš da je tako, to znači da nešto treba mijenjati. Na žalost ili na sreću, ono što je upalilo s jednim djetetom, ne mora upaliti s drugim. Različiti smo. Ono što je s jednim djetetom dovelo do krivog rezultata, s drugim možda ne bi. Krivi rezultat nije osuda, nije znak da se nisi trudio ili da ne mariš, to je samo znak da treba odabrati drugačiji put. Dobre namjere uvijek dovedu do dobrog rezultata, samo ponekad treba više vremena. Postojalo je vrijeme kada sam bila poput vrećice na vjetrometini, svaka promjena smjera vjetra bacala me na svoju stranu. Ne zamjeram si. Život se sastoji od stjecanja iskustva. Sada tražim znakove.
Istina
„Jednom davno,“ reče kralj Zmajskih kraljeva, „zmajevi su živjeli i na Čovječjoj zvijezdi. Živjeli su u planinama, šumama, pećinama, rijekama, jezerima i u svih sedam mora. Ljudi su im zavidjeli na bogatstvu i pokušavali ih protjerati iz njihovih rodnih regija kako bi se domogli njihova blaga. Zmajevi su se počeli boriti protiv nepravde. Uto su stanovnici Čovječje zvijezde pribjegli podloj varci: sve do najudaljenijeg kutka planete širili su zastrašujuće bajke u kojima su zmajevima pripisivali najgore zločine. Sve se veći broj ljudi počeo bojati i užasavati zmajeva, pa su krenuli u lov na navodne nemani. Protiv zmajeva se vodila ogorčena borba, osobito na Zemaljskom kontinentu koji se naziva Zapadna Europa. Zemljama su putovali ubojice zmajeva i nemilosrdno ih ubijali pod izlikom da štite nevine žene i djecu. Zapravo su većina ubojica zmajeva bili samo krvoločni koljači koji su se namjerili na zmajsko zlato i srebro.
Budući da ubojstvima nije bilo kraja, zmajevi su poslali jednog predstavnika na Aventerru kako bi Zmajske kraljeve zamolili za pomoć. Rahab, tadašnji kralj Zmajskih kraljeva, okupio je tri ostala regenta, među kojima je bio i njegov brat, i sazvao Veliko zmajsko vijeće kako bi raspravili o situaciji. Kada im je poslanik sa Čovječje zvijezde podnio izvješće, negodovanje je bilo veliko. Brzo se počelo govoriti da se krene u borbu protiv ljudi i osvetu.
Međutim, Rahab, najveći od svih Zmajskih kraljeva, koji je bio omiljen i poštovan među zmajevima zbog svoje mudrosti, smirio je usijane glave. Braći je objasnio da je razlog za neprijateljstvo koje su ljudi prema njima gajili ležao samo u njihovu neznanju. Zato je htio posjetiti Čovječju zvijezdu kako bi njenim stanovnicima prenio poruku mira od strane zmajeva. 'Nasilje uvijek rađa novo nasilje', rekao je članovima Velikog zmajskog vijeća, 'i zato moramo uvjeriti ljude da je bolje zajedno živjeti u miru. Samo tako možemo svijet koji nam je svima ostavljen čuvanje sačuvati i za nove generacije. Siguran sam da će ljudi to shvatiti; naposljetku, blagoslovljeni su razumom kao i mi. Ako im objasnimo našu pravu prirodu, shvatit će da im ne želimo zlo i napokon će s nama sklopiti mir – a to će za njih imati iste prednosti kao i za nas!'
Rahab je ljudima poslao poruku u kojoj je najavio svoj posjet i zamolio za mirni razgovor. Zatim se sam i nenaoružan uputio u ljudski svijet. Tamo su prema njemu sramotno postupili: ljudi su mu poslali viteza imena Georg* koji je trebao saslušati njegovu poruku. No, nije to bilo ništa drugo nego podmukla stupica. Georg je bio ubojica zmajeva, najozloglašeniji od svih, i ispod odjeće je nosio Mač svjetla.
Vitez je naizgled pažljivo saslušao Rahabovu poruku. Kada je Kralj zmajeva završio, Georg se samo pakosno nasmijao, njegove izjave pripisao Sotoninoj raboti, izvukao mač – i pogodio Kralja zmajeva ravno u srce. Kada je kralj Rahab u smrtnom hropcu pao na pod, Bljesak se razbio u tri dijela – kao znak da je bio iskorišten u zle svrhe.
Samrtni se urlik Kralja zmajeva čuo sve do Aventerre – na što je njegov brat, dvoglavi srebrni zmaj, tako pobjesnio da je potaknuo svoje sukraljeve da na ljude bace kletvu: sve dok kukavičko ubojstvo Rahaba ne bude osvećeno, između zmajeva i ljudi vladat će ogorčeno neprijateljstvo, a svako ljudsko dijete koje se nepozvano uputi u Zemlju zmajeva platit će to životom.
Podlom Georgu postalo je jasno da će slomljeni mač svjedočiti o nepravdi koju je počinio Zmajskomu kralju. I tako je u svijet odaslao priču koja je događaj prikazala u potpuno suprotnom svjetlu – vitez je pričao da je Rahab odmah napao i razbio mu mač, tako da je morao posegnuti za kopljem kako bi ubio neman da spasi vlastiti život. Stanovnici Čovječje zvijezde su mu povjerovali i otada ga smatrali jednim od hrabrijih i najplemenitijih od svih ubojica zmajeva. Još i danas se Georga na Čovječjoj zvijezdi slavi kao sveca,“ završi priču kralj zmajeva.
* Juraj, opaska blogerice
iz Peter Freund: Laura i kletva Zmajskih kraljeva
prijevod: Denisse Mandekić Krajišnik
Ova me priča oduševila. Pokazuje kako se ista stvar može prikazati na potpuno različite načine, iz međusobno vrlo oprečnih kutova. Posebno me veseli što je u priči upotrebljen upravo sveti Juraj čiji je životopis tijekom vremena, kroz priče i legende, potpuno iskrivljen te je od predanog svjedoka postao nemilosrdni ubojica. Mnogi su, kroz povijest, te legende iskoristili kako bi opravdali svoju nemilosrdnost i okrutnost i time spriječili ljude da iz životopisa svetog Jurja nauče ono što je zaista vrijedno – poslušnost svojoj savjesti.
Mnogi ljudi vole reći kako je istina samo jedna i apsolutna te su često spremni koristiti i nasilje kako bi je dokazali. Možda je doista i točno da istina može biti samo jedna, ali život nam pokazuje kako doživljaji, percepcije i interpretacije te jedne istine mogu biti posve različiti. Imam i neku ideju o tome zašto je to tako.
Postoje istine koje je lako dokazati. Lako je izmjeriti temperaturu, brzinu, visinu... Ne moramo koristiti iste mjerne jedinice, ali imamo predodžbu o tome što one znače. Kada smo nešto izmjerili, znamo da je upravo tako.
Postoje stvari koje ne izgledaju jednako, ovisno o tome iz kojeg ih kuta gledamo. Volim uzeti valjak kao primjer. Gledamo li ga s jedne strane, vidjet ćemo krug. Gledamo li ga s nekoliko drugih strana, vidjet ćemo pravokutnik. No pogledamo li njegovu sjenu, ukazati će nam se još mnoštvo raznih oblika. A sve će to biti sjene istog predmeta.
Jednostavan znanstveni primjer takve istine je upravo sila gravitacije. Promatramo li protone i neutrone u atomskoj jezgri, čini se da se ne povinuju istim zakonima kao tijela koja su od njih sačinjena. Kada bi atomi mogli razgovarati s planetima, brzo bi se uzajamno posvađali na temu privlačne sile gravitacije. Pred neko vrijeme, čitala sam o mogućnosti da je zakon gravitacije mnogo kompleksniji od onoga kojeg učimo u školi, samo što neki njegovi dijelovi postaju zanemarivi kada promatramo planete dok drugi postaju zanemarivi kada se usredotočimo na tako sitne čestice kao što su one od kojih se sastoji atom. Činjenica je da fizičari mnogo toga vole proglasiti zanemarivim pa se djeca ne moraju bojati da će uskoro morati početi učiti tu kompleksnu jednadžbu.
Nedavno sam dobila i prekrasnu priču o kruški koja isto tako govori o ograničenosti naše spoznaje i o sukobima koji mogu nastati ako olako odbacujemo iskustva drugih ljudi.
Ne, nije moja želja relativizirati istinu. Vjerujem da je istina doista samo jedna. Ipak sam ja matematičar i znam da se trinaest bombona može podijeliti među petoro djece samo na jedan način: tako da tri bombona dobije učiteljica. Ipak, mislim da ne postoji istina koja je vrijedna svađanja ili napadanja. Postoji samo istina koja je vrijedna propitivanja i proučavanja.
Kako je lijepo gledati svoje dijete prema gore!
U isključivo fizičkom smislu, nisam se nauživala gledanja ljudi prema gore. Koliko god se to možda onima koji to uglavnom moraju raditi, činilo zgodno, sve u svemu, nije ni to praktično, ni pretjerano ugodno pa bi bilo logično da svom djetetu ne poželim da me nadraste, jer će onda još rjeđe gledati prema gore. S druge strane, nekako je češća pojava da dijete jednog dana fizički nadraste roditelje i to je onda nekako znak da se dijete približilo svojoj odrasloj dobi.
A može se gledati prema gore i u raznim prenesenim značenjima te riječi.
„Ti si valjda jedina mama koja želi da joj djeca odu od kuće!“
„Ma da? Ne vjerujem. Ne žele li to svi?“
„Ne, ne, drugi ljudi žele da im djeca uvijek ostanu mala i da se uvijek o njima brinu.“
Pa sad, možda se ljudi, kada vide da su im djeca velika, počnu osjećati staro. Možda počnu osjećati nemoć u činjenici da svojoj djeci nisu toliko potrebni. Ja nekako uživam u činjenici da sam stara jer to znači da su mi djeca velika, jer imam osjećaj da sam nešto dobro napravila. Kako je lijepo gledati svoje dijete prema gore, dijete koje je barem u nekim stvarima nadraslo svog roditelja! Kako je lijepo gledati odapetu strijelu kako leti...
|
|
|
|
