Rupa u mreži
Nije li to divno koliko imamo potrebu, volimo pričati o dobrim ljudima?
Dok su živi, volimo provoditi vrijeme u njihovoj blizini.
To baš i nije previše praktično. Oko dobrih ljudi stvara se gužva.
Već sam se pravila važna s time da sam i ja imala priliku provesti neko vrijeme u njegovoj blizini. Ali nije samo to. Poznajem još preko nekoliko ljudi koji su ga poznavali, na čijim je životima ostavio trag. I ne samo preko bloga.
Svijet je mali? Možda. Možda samo za neke ljude ne vrijede iste granice kao za nas, obične.
Kad ih više nema, ostaju nam sjećanja. U ovom slučaju, topla sjećanja.
Ima toliko blogova na kojima više nitko ne piše. I tko zna zašto? Netko je zaboravio lozinku, netko je zaboravio da ima blog, nekoga je život možda odveo u drugom smjeru... Razmišljala sam o tome kako nastaje silna gužva blogova u mreži, kako bi neke možda bilo dobro i obrisati.
Jako mi je drago što ovaj ostaje.
Odanost i vjernost
Te mi je dvije riječi ostavila Anamil u komentaru na post o putovanju vremenom i ne mogu prestati razmišljati o njima.
Što je to? Znam da postoje mnoge priče koje veličaju te dvije osobine, ali što one uopće znače?
Ne znam jesam li ih ikada povezivala s prijateljstvom, ali, ako jesam, davno sam prestala. I onaj moj post uopće ne govori o njima.
Pada mi sad na pamet jedna prijeteljica. Upoznale smo se u vrtiću i bile kuhane i pečene dugo vremena. BFF, iako nismo nikad čule za taj izraz. Sjećam se da smo dolazile posjetiti tetu u vrtiću i svaki puta bi joj rekle: „Još uvijek smo najbolje prijateljice!“ I znam, svjesna sam ja toga da se još uvijek dobro sjećam kako je u četvrtom razredu osnovne došla jedna nova učenica i kako se ona počela družiti s njom i kako sam ja bila ljubomorna. Jesam. Čak sam joj i tumačila kako joj je bolje da se druži sa mnom nego s njom. Ali ni tada mi nije palo na pamet pozivati se na odanost i vjernost. Jako sam puno naučila o međuljudskim odnosima u toj epizodi, o prijateljstvu, o tome da postoje i drugi ljudi osim onih koje nazivaš prijateljima i zapravo sam jako sretna i zahvalna što se to tako dogodilo. I jako je volim. I danas sam sretna kad je sretnem. Stvara mi milinu oko srca. Ali mi ne nedostaje. Ne mogu joj se jadati jer me ne razumije. I nema ničeg lošeg u tome.
Ima nekih drugih situacija u kojima bi bilo mnogo primjerenije pričati o odanosti i vjernosti kao što je brak, odnos s Bogom, bilo kakvo preuzimanje obveza... Ali i u svemu tome, čini mi se da ima stvari koji su važnije od odanosti i vjernosti. Kao što je Giorgio lijepo napisao u jednom od zadnjih postova koji više ne postoje, i ja sad to ne mogu ni približno tako dobro reproducirati, želja da se bude s Bogom samo zato da bi se bude s Njim, puno je značajnija od želje da se bude vjeran Njegovim zapovijedima zato da nam bude bolje. Isto tako, želja da se usreći druga osoba je puno važnija od odanosti ili vjernosti toj osobi. S druge strane, nema te odanosti ni mužu ni poslu ili ugovoru koji bi me mogli natjerati da učinim nešto protiv svoje savjesti.
Odanost i vjernost svojoj savjesti? Ja to zovem poštenje i poštovanje. Da, važno je za svako prijateljstvo.
Tehnike
Kao što postoje razne tehnike slikanja ili sviranja, tako postoje i razne tehnike komunikacije...
Grmi
a danas smo otkrili da nam je razbijen gromobran.
Poslijepodne. 
Vremeplov
Kada mi je rekla svoje ime, ja sam je ispravila. Kao da ja bolje znam kako se ona zove!
Ona mi je oprostila.
U mojem životu, ona je žena koja prašta. Toliko mi je toga oprostila! I, čini se, tako lako.
Jednom sam je pitala: „Zašto si meni tako lako oprostila nešto što mi se čini velikim, a njemu ne možeš sitnicu?“
„Ti si mi prijateljica. Danas smo zajedno, i ne moramo se nikada više u životu vidjeti. S njim namjeravam provesti cijeli ostatak života. Želim utjecati na te sitnice od kojih će mi se ostatak života sastojati.“
Neki dan mi je rekla: „To što je on takav kakav jest, znam da je barem jednim dijelom i moja odgovornost.“
Kasnije smo otkrile da upoznavanje nije bio naš prvi susret. Jednom ranije smo se našle na istom mjestu, u isto vrijeme. Sjećam se situacije, ali ne sjećam se njenog lica. I danas, kada se prisjećam te situacije, na njenom mjestu stavim njen lik, kojeg danas poznajem, u kaputu kojeg je nosila na faksu. Tako mi paše. Kad malo bolje razmislim, ne sjećam se ni kako sam ja izgledala. Trebala sam s njom podijeliti knjige na ruskom. Da sam onda znala što nas čeka, ne bih gubila vrijeme, odmah bih se zalijepila za nju.
Da. Dugo se vremena uopće nismo družile. I nemam pojma kako se uopće dogodilo da se počnemo družiti?
Sjećam se samo:
„Ideš sa mnom na ručak? Danas mi se baš jede sama.“
„Shvatit ću ovo kao kompliment.“
Od tada smo jako puno vremena provele zajedno same.
Mi smo znale uživati. Bilo nam je lijepo. Ali bilo je više od toga: znale smo da nam je lijepo.
Je li to moje ogledalo? Ono koje iskrivljuje sliku tako da čovjek izgleda savršenije? Ne oduzima vrline, a umanjuje mane?
Ona je moja starija sestra. Iako je mlađa. Čak i izgledamo tako da zvuči uvjerljivo kada kažemo da smo sestre. Ona me razumije.
Ona je žena koja prašta.
Ona je jedna od vrrrrrrlo rijetkih ljudi kojima se mogu žaliti na svoga muža jer znam da nam nikada neće suditi.
Ona je žena koja razumije.
Bilo je vjenčanje. I bio je buket. Gotovo uručen. Podmetnut.
Nepunih godinu dana kasnije još jedno vjenčanje na kojem je ona bila kuma.
Kako smo bile mlade!
Kako bi bilo lijepo da se možemo više družiti! A možda je dobro baš ovako? Taman toliko koliko nam treba...
Jednom je jedna od nas, kada je onoj drugoj bilo teško, napisala jedno lijepo pismo. Jedno jako pametno pismo. Toliko pametno da joj ga je ova druga odlučila poslati natrag, kada je njoj bilo teško. I ne znam koliko je puta prešlo to pismo isti put u različitim smjerovima. U jednom je času stalo da se odmori. Otišla sam provjeriti da nije možda zastalo kod mene? I krenula čitati pisma koja sam sačuvala. I razglednice.
O, čovječe, kako smo bile mlade! Neopterećene. Pune ljubavi.
Kako je to lijepo! Voljeti. Punim plućima. Sitnicama. I moguće.
Kako je lijepo imati nekoga tko te razumije, pa makar i samo u trenutcima života!
Hvala.
Je li to uopće problem?
Nisam sposobna sebe vidjeti kao žrtvu.
Mislim da mogu mnogo toga žrtvovati, ali ne mogu pri tome misliti da sam ja žrtva.
Odbijam biti žrtva.
Ne mogu reći da mi nikada nije teško.
Mogu ipak reći da ima mnogo oblika nasilja koje nisam doživjela.
Možda zato mogu tako nešto tvrditi.
Imam svoju predodžbu o tome što je to nadnaravno nasilje, ali mi se čini da ne drže svi ljudi tu granicu na istom mjestu.
Poneki ljudi, za koje mi se čini da su doživjeli nadnaravno nasilje, odbijaju biti žrtvama.
Poneki ljudi se tako lako osjete žrtvom.
Ja volim vjerovati da imam mogućnost izbora.
Bar dok je imam.
O tempora, o mores!
Do neki dan, internet smo nazivali virtualnim svijetom... Stvari su se počele razvijati tako da ono čega nema na internetu postaje virtualno. „Ma da! Izmišljaš! Gdje ima toga na internetu?“
Razgovor:
- Ja nisam savršena. Imam mane. Ako ti ne odgovaram, a ti me se odreci preko novina!
- Bilo bi efikasnije preko Fejsbuka.
- Nemoj mi to raditi dok pijem vodu!
No, vodu čovjek ne može piti preko interneta. Na sreću. Ali može zaliti tipkovnicu, ako pije vodu dok čita nešto smiješno na internetu.
Postoji neka teorija po kojoj djecu, rođenu nakon 1995., zovu digital natives (digitalni urođenici) jer je njima rad na računalu prirodan. Uglavnom. Dakako da postoje odstupanja ali među djecom rođenom kasnije prevladavaju oni koji žive na računalima, a generacije prije toga se dijele u još dvije kategorije, ali nije mi sad cilj o tome pisati. Naime, činjenica je, držala sam tečajeve iz informatike, a i izvan tih tečajeva sam se nasusretala ljudi koji su mislili da bi svakoga časa iz računala moglo izaći nekakvo čudovište i pojesti ih, ljudi koji bi najprije miša s dva prsta namjestili tamo gdje bi trebalo kliknuti, a onda gađali dugme na mišu iz aviona. S druge strane, moja kći, rođena 1992. već s tri godine je igrala igrice na računalu bez ikakvih problema. Istina, dogodila se situacija kada mi je došla: „Mama, gemjoviralo me,“ na igrici koja nema game over, a onda smo na ekranu našli poruku „Are you sure you want to move 57 item(s) to the Recycle bin?“ (Želite li stvarno pobrisati ovih 57 stvari?) Nismo nikada shvatili kako je to napravila, ali šteta nije bila nepopravljiva. Još smo je i pohvalili što je došla pitati pomoć. Kasnije, kada je trebalo pisati referate (ili kako se to već sada zove) za školu, inzistirala sam na tome da ih piše rukom da ne bi ispalo da se pravi važna pred djecom koja nemaju računalo. To moje inzistiranje je palo u vodu kada je otkrila da može na internetu naći temu o kojoj treba pisati i uzimati tekst sa copy i paste. Može ona poslije taj tekst preuređivati, rezati, kombinirati više izvora, ali uvijek ispada lakše nego kad piše (prepisuje) rukom. Kasnije je znalo po nekoliko djece dolaziti kod nje (jer ipak je to generacija koja još ne spada u digital natives, ona je samo imala posebne okolnosti u toku odrastanja, sa najmlađom se to više ne događa) da im pomogne napisati takve referate, pronaći izvore na internetu i složiti tekst u wordu. U jednom trenutku je već bila umorna, nakon preko nekoliko referata u jednom poslijepodnevu i jednoj je kolegici potpuno copy/pasteala rad kojeg je našla na internetu, baš na istu temu. Rad kojeg je neka druga škola objavila za nagradu djetetu koje ga je napisalo. Profesorica je izjavila da je to najoriginalniji rad kojega je ikad vidjela. E to je bilo razočaranje, taj jedan osjećaj da netko može biti pohvaljen za nerad, da profesorica ne zna kako provjeriti je li taj rad prepisan. Postoje prepisivanja koja je teže otkriti, ali ovo nije spadalo u to. Ali profesorica očito nije bila na ti s računalima i još je vjerojatno bila ljuta što je Ministarstvo tjera da to stanje promijeni. Ali da, ona spada u jednu od one dvije kategorije o kojima nisam htjela pričati. I ja, naravno. Ali ne u istu.
Uglavnom, raspričala se ja o razlozima zbog kojih ima smisla pričati o digital natives, ali po toj teoriji, takvu djecu odlikuje i nestrpljivost i površnost. To je već nešto s čime se ne slažem. Naime, uvjerena sam da je za bilo kakav normalan rad s računalom neophodna strpljivost. Ne znam je li se i vama kada dogodilo da želite pronaći neki citat u knjizi pa poželite da postoji Edit --> Find? (Kažu da čovjek zna da je previše za računalom kada razbije vazu pa poželi kliknuti Edit --> Undo.) Činjenica je i da je moguće naći elektronska izdanja knjiga. Koliko god može biti ugodnije čitati nešto s papira, kada želimo citirati nešto konkretno, uglavnom tražimo to u elektronskom izdanju radije nego da sami pišemo i prepisujemo. Rukopisi se polako gube jer je lakše tipkati. I čitljivije. No, je li to doista odlika nestrpljivosti ili praktičnosti? Istina je i da se informacije sve manje traže u enciklopedijama, a sve više na internetu. No je li to znak površnosti? Ja mislim da danas ljudi nisu ni više ni manje površni nego ikada prije. I prije su, kao i danas, slušali i prepričavali tračeve. I prije su, kao i danas znali naći nepouzdane izvore informacija koji su bili lakši i za čitanje i za prepisivanje. Danas to samo rade na internetu. Brzopleti i površni ljudi su uvijek postojali. Danas im samo internet omogućava da to više dođe do izražaja. Prirodno strpljivi i temeljiti ljudi će i na internetu naći kvalitetnije izvore informacija.
Ovaj je post započeo samo kao prve dvije rečenice. A onda se nekako proširio...
Lako ti je računanjem dobiti točan rezultat
Ajde ga ti pogodi!
Gljive ne padaju daleko od stabla
Ludare.
Nije moja želja da vama zagorčavam život
Ja ga samo sebi nastojim olakšati...
|
